Ako ste se kojim slučajem 2001. godine našli u Istri i odlučili zaviriti na Brijune i provjeriti kakav je to tamo teatar pokrenuo Rade Šerbedžija, onda znate da je u prvoj sezoni Kazališta Ulysses bilo dovoljno nazvati i rezervirati svoju kartu i brod iz Fažane do Malog Brijuna. Znam to, jer sam i sama to napravila. Igrao je Kralj Lear, predstava Lenke Udovički kojom je Ulysses započeo svoju putanju i koja je u međuvremenu postala amblematska kulturna činjenica.

Dvadeset i šest godina poslije ulaznice nestaju mjesecima unaprijed. A sad je Šerbedžija najavio i to da ove sezone Leara igra posljednji put.

Gerilski pionirski pothvat skupine entuzijasta na zapuštenoj austrougarskoj tvrđavi i pratećim zdanjima iz ere socijalizma na Velikom Brijunu, gdje se odvija sav svakodnevni život kazališta, iz sezone u sezonu razvijao je istu polaznu ideju: okupljanje vrhunskih kazališnih umjetnika iz regije i svijeta u programu koji, u jedinstvenom ambijentu nacionalnog parka, spaja reinterpretacije klasika sa suvremenom dramom i pritom neprestano ulazi u dijalog s vremenom u kojem živimo.

U četvrt stoljeća na Brijunima su premijerno postavljene brojne predstave koje su obilježile hrvatsko i regionalno kazalište: 2002. godine bila je to Medeja, u kojoj je naslovnu ulogu igrala Mira Furlan, pa je 2003. uslijedio 'Marat/Sade', pa 'Play Beckett' 2004. godine i Hamlet 2005., i tako dalje, od Euripida i Shakespearea, preko Krleže, Camusa, Molièrea i Brechta do Nušića, da bi se niz nastavio komadima Ive Štivičića, Biljane Srbljanović, Borne Vujčića…

Tijekom godina te su predstave pogledale brojne svjetske zvijezde, poput Vanesse Redgrave, koja je kazalište i otvorila, te Ralpha Fiennesa, Angeline Jolie i Annette Bening, koja je postala višestruka gošća i vjerna prijateljica brijunskih projekata.

Uz brojne glumačke velikane poput Pere Kvrgića, Mustafe Nadarevića, Zijaha Sokolovića, Alme Prica, Ksenije Marinković, Ozrena Grabarića i Nine Violić, da nabrojimo samo neke, predstave Ulyssesa tijekom godina režirali su, uz Udovički, Tomaž Pandur, Paolo Magelli, Aleksandar Popovski, Staša Zurovac i drugi, do mlađe generacije redatelja u posljednjim sezonama, među kojima su Lea Anastazija Fleger, Aleksandar Švabić i Rajna Racz.

Ovogodišnja, 26. sezona na Malom Brijunu, u fokus stavlja predstavu Na čijoj strani Ronalda Harwooda, koprodukciju sa sarajevskim SARTR-om u režiji Udovički koja propituje granice između umjetnosti, politike i osobne savjesti te postavlja pitanje koje danas zvuči neugodno aktualno: može li umjetnik ostati neutralan u vremenu moralnog sloma?

Dok se Ulysses polako oprašta od kultne predstave s kojom je započeo svoju povijest, na samom početku nove sezone sa Šerbedžijom i Udovički popričali smo o tome što su ih ratovi naučili o ljudima, zašto i dalje vjeruju da umjetnost može mijenjati društvo, kako danas gledaju na moć, odgovornost i nacionalizam te odakle, unatoč svemu, crpe vjeru u blagost, pravednost i strpljenje.

Ulysses je nastao na ideji da umjetnost može stvarati prostor susreta ondje gdje politika proizvodi podjele. Nakon dvadeset i pet punih godina, vjerujete li i dalje u tu ideju?

LENKA: Apsolutno. Čak i više nego prije jer sada imamo empirijske dokaze da je to doista tako. U ovih dvadeset i pet godina postojanja Ulyssesa uspostavljeno je toliko divnih i važnih veza, ispreplelo se toliko kreativnih energija, produbilo se toliko komunikacije, podijelilo toliko ljubavi... Srce nam je zaista puno.

Naša se vizija pritom nije mijenjala. Od prvog dana željeli smo stvoriti prostor u kojem su dobrodošli svi ljudi dobre volje, bez obzira na to odakle dolaze; prostor u kojem se razmjenjuju kreativnost, ideje i iskustva, a ne mržnja. To je ostalo isto svih ovih godina. Ono što se mijenjalo su prepreke s kojima smo se suočavali i zidovi u koje smo udarali.

Oboje ste više puta u životu kretali ispočetka. Što čovjek mora sačuvati u sebi da svaki novi početak ne doživi kao poraz?

RADE: Mora sačuvati dijete u sebi. Tu leži sve – vjera, ljubav, poštenje, radoznalost i radost.

Tijekom karijere igrali ste Shakespeareove kraljeve, tiranine i ljude opijene moći. Glumac takve likove ne može igrati ako u njima vidi samo čudovišta. Kada danas promatrate političke vođe koji duboko polariziraju društva, pokušavate li i njih razumjeti?

RADE: Kad sam igrao Shakespeareove junake, primjerice Richarda III., uvijek sam nastojao pronaći trenutke njihove ljudskosti. Pokušavao sam, barem donekle, razumjeti i opravdati njegove ludosti dubokom nepravdom koju mu je nanijela priroda, odnosno sudbina, unakazivši njegovo tijelo.

Ali među današnjim moćnicima i predstavnicima vlasti ne vidim gotovo nikoga koga bih poželio igrati. Čine mi se toliko plošnima i nerazumnima da me kao karakteri nimalo ne privlače. Prema njima ne osjećam ništa osim dubokog i definitivnog prezira.

Ove godine u koprodukciji sa SARTR-om postavljate dramu Ronalda Harwooda 'Na čijoj strani'. Što je presudilo da taj tekst postavljate upravo sada, gotovo trideset godina nakon vašeg prvog susreta s njim?

LENKA: Presudio je jedan videoklip. Riječ je o nastupu izraelskog dirigenta Ilana Volkova na BBC Promsu prošle godine, kada je prekinuo koncert i uputio apel protiv užasa koji se događa Palestincima, ali i Židovima u Izraelu. Bio je to iznimno hrabar i moralan čin jer je riječ o Židovu koji živi i radi u Izraelu. U takvim okolnostima potrebno je imati mnogo snage da se javno digne glas. BBC je, uostalom, cenzurirao njegov govor.

Harwoodova se drama bavi odnosom umjetnosti i vlasti. Koliko se vaša osobna iskustva s kraja 80-ih i početka 90-ih, kada se oko vas rušio sustav vrijednosti u kojem ste odrasli, zrcale u ovoj priči o sudbini umjetnika u turbulentnim vremenima?

LENKA: Kad smo se 1994. našli u našem londonskom egzilu, Ronald Harwood, koji je nekako čuo za nas, pozvao je Radu i mene na večeru u svoj dom. Pokazao nam je fotografiju Wilhelma Furtwänglera i rekao da piše komad o njemu i procesu denacifikacije jer je tijekom nacizma dirigirao Berlinskom filharmonijom. Ostali smo razgovarati duboko u noć. Zanimalo ga je sve – politika, rat, naši životi, sudbine drugih umjetnika u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu.

Kad smo se Rade i ja upoznali 1990., ja sam živjela u Beogradu, a on u Zagrebu. Upravo se bio razveo i doselio k meni. Mislili smo da ćemo živjeti između ta dva grada, ali vrlo brzo postalo je jasno da to više nije moguće. Naravno da su se mnoga pitanja i dileme o kojima Harwood piše prelamala i kroz naše živote. Stvari nikada nisu crno-bijele. Umjetnici se bave emocijama i pitanjima ljudske duše, a u vremenima svrstavanja, surovosti i užasa to postaje posebno teško.

Rade, dok se, kako ste najavili, možda opraštate od kralja Leara, što vam je taj lik otkrio o moći i njezinim posljedicama?

RADE: Igrajući toga veličanstvenog tragičnog kralja učio sam o životu i ljudskoj prirodi. Ja sam njemu davao sve svoje znanje, vještinu i iskrenu emociju, a on je mene činio boljim, i kao umjetnika i kao čovjeka. Ne prestajem ga igrati zato što sam ostario ili zato što više ne mogu. Naprotiv. Tek sada imam osamdeset godina, upravo onoliko koliko je, prema mišljenju šekspirologa, imao i Lear. Dapače, vjerujem da ga danas mogu igrati bolje nego ikad. Još uvijek mogu prevrnuti onaj golemi željezni stol i popeti se, s novim kukom, na visoke zidine Minora!

Ali osjećam da je došlo vrijeme da stanem, i želim to učiniti dok još mogu prosuditi što je dobro, a što nije u umjetnosti kojom se bavim. Naša predstava, koju je Lenka maestralno režirala i postavila na tu čudesnu tvrđavu, tijekom godina dobila je gotovo mitski status. Uz nju su odrastale generacije mladih ljudi, a uz nju su nas napustili i veliki umjetnici i prijatelji. Ali svemu jednom dođe kraj. Neka to bude svjetlo, a ne tama.

Harwood postavlja neugodno pitanje može li umjetnik ostati neutralan u vremenima političkih i društvenih lomova. Je li to vama uspjelo – i kako? Kako se othrvati pritiscima i ne odabrati strane; biti na svojoj strani?

LENKA: Naš pokušaj da ostanemo na svojoj strani završio je tako da smo morali otići. A ta je strana bila vrlo jednostavna: tražiti mirno rješenje, izbjeći rat i vrednovati čovjeka po njegovim ljudskim kvalitetama, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Pritisci su bili golemi. Ratna mašinerija već se zahuktala. U Beogradu su pucali na Radu, u Zagrebu smo također dobivali ozbiljne prijetnje. Bili smo protiv agresivnog nacionalizma koji je vodio u krvoproliće.

U Beogradu smo sudjelovali u prosvjedima protiv Miloševića i njegove pogubne politike, koju smatram najodgovornijom za rat, a u Zagrebu smo govorili i o strašnim stvarima koje su se događale u Hrvatskoj. Upravo je to bila naša 'pogreška'. Da smo postupali obrnuto, vjerojatno bismo mnogo bolje prošli. Mediji su pritom često manipulirali, izvlačili izjave iz konteksta, izmišljali ili prešućivali ono što se nije uklapalo u sliku koju su željeli stvoriti.

Hajka se razbuktala pa je Rade u isto vrijeme proglašavan i ustašom i četnikom, a ponajprije izdajnikom. Sve je to bilo potpuno apsurdno. Plivali smo protiv struje i na kraju je to postalo egzistencijalno neodrživo i opasno.

U takvim vremenima umjetnici su, kao javne osobe s kojima se ljudi žele poistovjetiti, posebno izloženi pritiscima. Mnogi su podlegli općoj euforiji, neki su u svemu tome vidjeli priliku za vlastitu promociju. Ali mnogi su ipak sačuvali dostojanstvo i ostali vjerni svojoj umjetnosti, bez obzira na kompromise koje su ponekad morali napraviti.

Raspad zajedničke države otvorio je i pitanje jezika te je ono ubrzo postalo mnogo više od lingvističke teme. Rasprave o tome traju desetljećima, od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika do Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017. A obzirom na to da je jezik za glumca bitan, a vi na Brijunima gajite svojevrsni regionalni melange, kako vi vidite taj prijepor?

RADE: Kad je 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je potpisao i Krleža, izazvala je veliku buru u tadašnjoj Jugoslaviji. Oduvijek sam smatrao da njezin cilj nije bio poticanje nacionalističkih podjela nego da se hrvatski jezik, sa svim svojim posebnostima, prestane nazivati hrvatskosrpskim i prizna kao hrvatski. Istodobno, mislim da je istinita i Krležina poznata misao da je riječ o jednom jeziku koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski.

Naravno da postoje razlike, osobito u književnosti i scenskom govoru. Iako se međusobno potpuno razumijemo, hrvatski i srpski teatar imaju različit jezični izraz. Zato razumijem i književnike i intelektualce koji su se prije desetak godina okupili oko Viktora Ivančića i objavili Deklaraciju o zajedničkom jeziku. S pravom su upozoravali na rogobatne jezične izume i kovanice koje su dežurni jezični nacionalisti smišljali samo da bi hrvatski po svaku cijenu udaljili od srpskoga.

Njihova je osnovna teza bila da se ljudi na ovom prostoru i dalje bez teškoća razumiju i sporazumijevaju. Najgroteskniji su mi ipak bili hrvatski titlovi srpskih filmova. Grohotom smo se smijali kad bi glumac rekao: 'Da nije bilo ovog helikoptera, ne bismo stigli na vreme', a u titlu bi pisalo: 'Da nije bilo ovoga zrakomlata, ne bismo stigli na vrijeme.'

Što ste o prostoru iz kojeg dolazite naučili tek nakon njegova raspada?

LENKA: Kako smo živjeli na različitim mjestima i mnogo putujemo, a Radu naši ljudi gotovo posvuda prepoznaju i prilaze mu, upoznala sam nevjerojatno mnogo ljudi koji su se devedesetih rasuli po svijetu. Pametnih, obrazovanih i sposobnih ljudi koji su u novim zemljama krenuli od nule i izgradili uspješne živote, a mnogi i doista impresivne karijere.

Kad to vidim, uvijek pomislim kakvo su golemo bogatstvo ovi prostori izgubili. Koliki je to bio ljudski potencijal, koliko kreativne energije koja je mogla zajedno stvarati i mijenjati ovo društvo nabolje. Nažalost, dogodio se rat. Danas mislim da je jednim dijelom poslužio i tome da se provedu privatizacija, rasprodaju resursi i stvori nova elita moći.

Tada se činilo da će slobodno tržište donijeti više slobode i mogućnosti. Danas se mnogo govori o usamljenosti, nesigurnosti i rastućim nejednakostima. Kako vi gledate na taj razvoj događaja?

LENKA: Nažalost, dogodilo se upravo suprotno od onoga čemu su se mnogi nadali nakon pada Berlinskog zida, i to na globalnoj razini. Umjesto da 'demokratski Zapad' izveze slobodan protok informacija, individualne slobode i demokratska načela pluralizma, a da se iz totalitarnog Istočnog bloka prošire one dobre postavke socijalizma – besplatno zdravstvo i obrazovanje, solidarnost te korištenje društvene imovine za dobrobit zajednice – dobili smo ono najgore.

Kontrola, cenzura i nadzor u totalnoj su ekspanziji, a kapitalistički model metastazirao je u otimačinu i bogaćenje nekolicine na račun milijuna koji sve više siromaše. Da i ne govorim o uništavanju prirodnih resursa i klimatskim promjenama.

Sredstva kontrole danas su mnogo sofisticiranija, mediji su sve više pod kontrolom korporacija i tajkuna, a preko pametnih telefona i kamera prikupljaju se informacije o gotovo svakom našem koraku. Adiktivne društvene mreže i algoritmi čine da ljudi sve više gube kontakt sa stvarnošću, kao i sposobnost vlastitog rasuđivanja i kritičkog razmišljanja. Osjećaj straha, neizvjesnosti i alijenacije sve je veći. Idealno tlo za bujanje fašizma.

Što vam se danas čini najvrjednijim, a što najopasnijim nasljeđem svakog od tih svjetova?

LENKA: Odrasla sam u okruženju u kojem se vjerovalo u društvenu zajednicu, solidarnost i ideju da čovjek ne bi trebao iskorištavati čovjeka. Da su svi ljudi jednako vrijedni i da zaslužuju jednake prilike u životu. Moj otac bio je onaj idealistični prakomunist koji je otišao u Španjolsku boriti se, kako je napisao svojim roditeljima, protiv 'svjetske nepravde i lopovluka'. Za te je ideje bio spreman položiti i vlastiti život.

To su lijepe i vrijedne ideje. Da bi se one ostvarile, međutim, ljudi moraju imati određenu razinu svijesti, poštenja i sustav vrijednosti u kojem je ljudskost na prvom mjestu. Nažalost, često nije tako. Tada postoji opasnost da se sve pretvori u uravnilovku, totalitarizam, zloupotrebu i gušenje individualnih sloboda i inicijative.

Danas živimo u svijetu razularenog liberalnog kapitalizma, u kojem na prvom mjestu više nije čovjek, nego novac i profit. Demokracija, ta lijepa ideja da svačiji glas jednako vrijedi, da svi sudjeluju u političkom životu društva i da ćeš, koliko radiš, toliko i imati, sve više postaje zabluda. Veliki novac danas kontrolira i glasove i informacije, a s njima i koncentraciju moći i bogatstva.

Oboje često ističete važnost mladih ljudi i njihove uloge u društvu. Što vam studentski prosvjedi u Srbiji govore o generaciji koja dolazi?

RADE: Studenti, a i mladi ljudi općenito u Srbiji, s pravom traže promjene u svom društvu i odgovornost onih koji su na vlasti, kao i cijelog korumpiranog sustava koji je zahvatio zemlju. Ne znam kada će njihova revolucija pobijediti, ali siguran sam da će uspjeti.

LENKA: Studentski prosvjedi u Srbiji najbolja su stvar koja se toj zemlji dogodila u posljednjih trideset godina. To ulijeva veliku nadu. Gotovo svi naši kolege zdušno su stali uz studente, a mnogi su zbog toga na različite načine kažnjeni. Profesorima su uskraćene plaće, ne financiraju se filmovi, ukinuti su brojni natječaji u kulturi, a i oni koji još postoje pod strogom su kontrolom. Nasilja je sve više. Ali studenti su pokazali da je car gol i nadam se da će uskoro doći do ozbiljnih društvenih promjena koje će predvoditi mladi i još neiskvareni ljudi.

Kakvo kulturno okruženje može potaknuti njihovu kreativnost? Tijekom karijere radili ste i u Londonu i Los Angelesu, ali ste ostali snažno vezani uz ovu regiju. Je li bolji njezin 'kreativni kaos' ili visoko organizirani, ali često izrazito komercijalni sustavi Zapada?

LENKA: Mislim da bi idealno bilo spojiti najbolje od oba svijeta. Volim taj naš 'kreativni kaos', ali on mora biti praćen snažnim osjećajem odgovornosti prema radu i prema drugima. S druge strane, ako je jedini cilj komercijalni uspjeh, umjetnost počinje gubiti svoj smisao i banalizira se.

Je li upravo Amerika najbolji primjer toga koliko daleko takav model može otići? Koliko tamo danas ima prostora za intelektualni i umjetnički otpor?

LENKA: U Americi se trenutno događa nešto što intelektualno osviješteni Amerikanci nisu mogli ni sanjati. Razaraju se institucije, a ono što je desetljećima bilo temelj njihove demokracije ozbiljno je uzurpirano i dovedeno u pitanje. Pobunili su se mladi na sveučilištima, ali vidjeli smo kako su ti prosvjedi slomljeni. Financijska ovisnost studenata ondje je mnogo veća nego gotovo bilo gdje drugdje jer su sveučilišta preskupa. Korporativni mentalitet odavno je počeo preuzimati sveučilišta i, nažalost, zasad dobiva tu bitku.

Ipak, veliku nadu vidim u pojavi Zohrana Mamdanija i njegovoj pobjedi u New Yorku, kao i u svemu što je dosad napravio. Fantastično komunicira, jasno artikulira svoje ideje i nema problem reći da je socijalist. Nadam se da će se te dobre vibracije nastaviti širiti i izvan New Yorka.

Ako Harwoodova drama propituje moralne izbore umjetnika u vremenu rata, vaša predstava 'Antigona – 2000 godina kasnije' usmjerava pogled prema posljedicama tih izbora. Što vam se činilo najvažnijim prenijeti iz antičkog mita u suvremeni kontekst?

LENKA: Prije svega, mislim da smo mi ljudi ti koji stvaramo društvena uređenja i sustave vrijednosti koji dovode do ratova. Onda je netko pobjednik, netko poražen, netko heroj, a netko izdajnik. U prirodi toga nema. Životinje se ne dijele i ne ratuju među sobom zbog ideologija ili teritorija. A ljudska vrsta iznova stvara okolnosti koje je dijele i uništavaju, ponajprije vođena pohlepom. Nešto je duboko pogrešno u načinu na koji smo uredili vlastitu civilizaciju jer je njezina povijest prije svega povijest ratova.

Antigona zastupa neke starije, važnije zakone – zakone prirode. Kako sama kaže, 'svi smo iz iste maternice potekli'. A jedna od meni najdražih njezinih replika glasi: 'Za ljubav sam rođena, a ne za mržnju.'

U predstavu sam uvela i paralelnu priču o obitelji koja danas traži brata i sina nestalog u nedavnom ratu. Istražujući tu temu, imala sam osjećaj kao da hodamo preko grobnica, kosturnica i ostataka koji se stoljećima samo gomilaju oko nas. Kor u jednom trenutku kaže: 'I ni za jednu generaciju nema izlaza.' To je strašna misao. I danas još uvijek postoje obitelji koje tragaju za svojim najmilijima.

Moramo pronaći način da izađemo iz tog začaranog kruga nasilja. Napredak tehnologije i sredstava za ubijanje neminovno nas vodi prema samouništenju. A mogli bismo graditi društva u kojima se ne potiču mržnja i ratovi, u kojima se ne otimaju tuđi resursi i teritoriji i u kojima se jedni ne bogate na račun patnje drugih. Resursa ima dovoljno da svi ljudi mogu dostojanstveno živjeti.

RADE: Upravo zato mislim da je Antigona možda predstava koja najtočnije govori o onome što Ulysses svih ovih godina pokušava biti. Premda je naš 'Kralj Lear' simbol i zaštitni znak Teatra Ulysses, mislim da upravo Antigonom najjasnije potvrđujemo svoje umjetničke i idejne smjernice. Ona je simbol borbe za pravdu, istinu, slobodu umjetničkog izražavanja i etiku suvremenog kazališta.

Mnogi glumci sanjaju međunarodnu karijeru, a vi ste je i ostvarili – od Stanleyja Kubricka do velikih holivudskih i televizijskih produkcija, kao što je serija 'The Woods', koju upravo snimate za Netflix. Je li se taj san pokazao onakvim kakvim ste ga zamišljali?

RADE: Kao što je, navodno, rekla Jovankina majka kad su je pitali što osjeća zato što joj se kći udala za Josipa Broza Tita: 'Mogla je ona i bolje', tako vam i ja odgovaram na ovo pitanje: mogao sam i ja bolje da sam otišao na vrijeme. (smijeh) Šalim se, naravno. Zadovoljan sam onime što sam napravio u stranim filmovima. Ali još sam sretniji kad se osvrnem na dvadesetak filmova velikih jugoslavenskih redatelja u kojima sam igrao glavne uloge.

Nakon više od šest desetljeća karijere, što vas još uvijek može uzbuditi kad pročitate novi scenarij ili stanete pred kameru?

RADE: Ima toga. Još uvijek ima. Dolaze novi, mladi i pametni umjetnici. Sretan sam što me i dalje zovu u svoje filmove. To valjda znači da sam opravdao ono što je Albert Camus nazvao odgovornošću za vlastito lice. Mislim da sam to lice konačno oblikovao negdje oko četrdesete godine, a lijepo je znati da ga i danas netko prepoznaje.

Za kraj, živimo u vremenu ratova, podjela i goleme buke u javnom prostoru, u kojem se čini da je sve teže razaznati kome vjerovati i tko još može biti moralni autoritet. Unatoč tome, vi i dalje vjerujete u blagost, pravednost i strpljenje. Odakle crpite tu vjeru?

RADE: Svako ratno vrijeme teško je vrijeme. Nije važno padaju li bombe baš na grad u kojem živite. Nijednom normalnom čovjeku ne može biti svejedno ako zna da, dok mi razgovaramo, večeramo ili sa svojom djecom gledamo televiziju, negdje umire nedužan čovjek ili dijete.

Rat, zapravo, na ovom planetu nikada nije ni prestao. Ljudi kao da su postali manje humani i izgubili empatiju prema onima koji nedužni stradaju. Političari su preslabi da promijene slijepi tijek povijesti. Filozofi su se umorili i više ne izlaze iz svojih soba sa zatamnjenim prozorima. Još samo poneki umjetnici promuklim glasovima viču u vjetar koji će uskoro postati oluja, pa se ni njihovi glasovi više neće čuti. Ovaj svijet više nije Suncu jedina briga!!!

Ja ipak spadam među očajne optimiste koji se još uvijek nadaju. Zbog svoje djece i svojih unuka, ali i zbog sve one nepoznate djece, kao i djece koja će tek doći na ovaj svijet.