Identifikacija je, kažu mudri ljudi koji se razumiju u umjetnost, najniži oblik uživanja u književnim, filmskim i inim fikcijskim pričama. Samo zato što 'točno kužiš' ili osjećaš kroz što prolazi glavni, sporedni ili epizodni lik ili zato što te 'ful pogodila' situacija opisana u nekoj priči jer znaš ili možeš zamisliti kako je to – ne znači da je to što te 'pogodilo' dobro. Identificirat se možeš i s klincem koji urla i baca se po podu jer mu mama u dućanu neće kupit žvaku. A koliko god klinac akrobacija pritom izvodio, mislim da ćemo se svi složiti kako u tome nema neke ozbiljnije umjetničke vrijednosti.

Pa ipak, ima i filmova koji vas preplave dubokom, bolnom identifikacijom, a da to nije nimalo jeftino, prizemno ni 'najniže'; filmova s istinskom umjetničkom vrijednošću i pričom ispripovijedanom na osebujan, emotivan način koji izaziva upravo poistovjećivanje s likovima i situacijom, ali na to nadograđuju još kudikamo više.

Takav je film 'Yugo Florida', dugometražni igrani prvijenac Vladimira Tagića, jednog od najzanimljivijih autora svoje generacije, redatelja koji se već dokazao u serijama kao što su 'Jutro će promeniti sve' i 'Sablja', u kojima je pokazao da ima sjajan osjećaj za ljude, prostor i atmosferu. Njegov je prvijenac prikazan na upravo aktualnom filmskom festivalu u Puli i zasad je jedan od boljih, emotivnijih i dirljivijih filmova prikazanih u ovogodišnjoj konkurenciji.

Kostur na koji se hvataju emocije

Priča filma na papiru je jednostavna. Zoran (Andrija Kuzmanović), televizijski radnik iscrpljen noćnim smjenama na jednom reality showu, vodi teško bolesnog oca Vesu (Nikola Pejaković) na liječenje od leukemije, pokušavajući usput nekako preživjeti vlastiti život. Na filmskom platnu, film nije tako jednostavaan – priča je u njemu tek kostur na koji se polako hvataju emocije

Tagić ne snima film koji od gledatelja pokušava iznuditi suze. Naprotiv. Emocije gradi gotovo asketski, kroz sitnice koje se slažu jedna na drugu poput prašine na instrument ploči staroga automobila. A upravo je taj automobil – oronuli Yugo Florida iz naslova – jedan od najljepših simbola filma. Škripi, jedva vozi, svakog bi časa mogao stati, ali ipak nekako ide dalje. Baš kao njegov vlasnik Vesa. Baš kao njegov sin Zoran. Baš kao zemlja kroz koju prolaze.

Zoran gotovo da više ne spava. Posao ga melje, noći mu prolaze među ljudima koji su dobrovoljno pristali živjeti pod kamerama, a dani u opsesivnom vraćanju bivšoj djevojci koju je ostavio jer se bojao da će brak završiti jednako katastrofalno kao brak njegovih roditelja. Dok se ona sprema za udaju, on je uvjerava da je još voli, a istodobno održava bizaran masturbatorski odnos s djevojkom koju je upoznao preko aplikacije za seksualno dopisivanje. U svojoj usamljenosti, izgubljenosti i posvemašnjoj zbrci u glavi, u jednom trenutku prelazi i granicu profesionalnog pokušavajući uspostaviti odnos s jednom usamljenom natjecateljicom realityja. Sve su to očajnički pokušaji čovjeka koji ne zna kamo bi sa sobom.

A onda je tu Vesa. Nije riječ o simpatičnom liku. Riječ je o nesretniku pogođenom groznom bolešću kojeg moraš žaliti, ali on svoje muke, premda ponekad djeluje stoički, ne podnosi dostojanstveno. Gunđa, vrijeđa osoblje doma u kojem boravi tijekom liječenja, tvrdoglav je, neugodan, zahtjevan. Film ne pokušava od njega napraviti dragog djeda kakvog bi publika automatski zavoljela. Iz usputnih razgovora doznajemo da ni kao mlađi čovjek nije baš bio premija od karaktera – varao je suprugu, zbog čega ga je ostavila, a tijekom posljednjeg putovanja u Yugu Florida otkriva sinu da ima i izvanbračnu kćer. Uglavnom, riječ je o liku koji je lako mogao biti napisan kao tek još jedan balkanski ćale koji je svima zagorčao život.

Tagić je, međutim, predobar, prevješt i preprofinjen autor da bi dopustio takvo pojednostavnjivanje.

Jer Veso je prije svega čovjek. Čovjek koji umire. Čovjek koji se suočava s vlastitim raspadom, nemoći i činjenicom da iza sebe ostavlja odnose koje više nema vremena popraviti.

Vidi se to i u jednom od zadnjih prizora u filmu, u sceni koju bi manje vješt autor snimio kao veliku scenu iskupljenja i međusobnog razumijevanja, ali Tagić zna i pokazuje da stvari nisu niti mogu biti tako jednostavne. Zoran Vesu u njegovu podrtom Yugu Floridi dovozi u dvorište kuće koje nalikuje dvorištu kuće u kojem je Vesa odrastao. Kad ga zbunjeni Zoran upita zašto ga je doveo tamo, Vesa mu ispriča kako je kao mladić završio u policijskom pritvoru, a kad je, promrzao nakon noći provedene u hladnoj ćeliji, stigao kući, u to dvorište, dočekao ga je otac, koji ga je, vidjevši ovoga kako drhti od hladnoće, zamotao u deku i zagrlio toliko čvrsto da je napokon prestao drhtati. U nekoliko rečenica tu kao da je stala cijela Vesina biografija. Čovjek koji cijeli život nije znao pokazivati osjećaje prisjeća se jedinoga trenutka kad se osjećao potpuno sigurno i voljeno. I kao da tek tada postaje jasno koliko je malo topline dobio, ali i koliko ju je malo znao dati vlastitom sinu.

Nije ovo film u kojem će otac i sin napokon izgovoriti 'volim te', oprostiti jedan drugome, raščistiti stara nerazumijevanja i zamjerke. Balkanski muškarci iz ovoga filma prije bi dobrovoljno čistili septičku jamu žličicom nego priznali vlastitu ranjivost. Ali upravo zato ta kratka priča o deki i zagrljaju vrijedi više od deset filmskih pomirbi uz suze i violine.

Promatranje bez dociranja

Još jedna kvaliteta 'Yuga Floride' jest način na koji gradi atmosferu i povezanost emotivnog stanja likova sa svijetom, konkretnije, zemljom u kojoj žive. Srbija koju gledamo nije turistička razglednica ni politička alegorija, nego umoran prostor u kojem sve nekako funkcionira, ali ništa ne liječi duboke, generacijama prenošene rane i boljke. Hodnici doma za teško bolesne, osoblje koje mehanički obavlja svoj posao, privatna skrb koja je skupa, a svejedno hladna, raspadnute zgrade, benzinske postaje, parkirališta, ceste... Tagić ne docira o društvu. Samo ga promatra. A upravo zato njegova društvena kritika djeluje toliko uvjerljivo. I upravo zato Vesina emotivna paraliza, pa i Zoranov paralizirajući strah da će ispasti kao Vesa, djeluju kao njihova unutarnja, urođena zla kob kojoj ne mogu pobjeći.

Andrija Kuzmanović nosi film gotovo bez ijednog velikog glumačkog efekta. Sav u suptilnim pokretima, jedva primjetnoj mimici, pogledima i držanju tijela, potpuno je drugačiji nego u ulogama u kakvima smo ga navikli gledati, primjerice, od Stanka Pletikosića u 'Senkama nad Balkanom'. Ovdje igra čovjeka kojem su se umor, nesanica, nesnalaženje s vlastitim emocijama i suočavanje s prolaznošću života s kojim ne zna što bi - uvukli pod kožu. Sve je u sitnim pogledima, načinu na koji šuti, sjedi za volanom ili doslovno nosi oca na leđima. Ta fizička snaga gotovo je ironična. Jer upravo tada postaje jasno koliko je emocionalno nemoćan.

Vesa mu u pak jednom trenutku okrutno, kivno i točno na onaj oduran način kojim balkanski očevi znaju prezrivo kritizirati svoje sinove - kaže: 'Slab si.' To je možda najvažnija rečenica u filmu. Jer Vesa, premda to nikad ne bi priznao, dok izgovara tu rečenicu, zapravo govori i o sebi. Slab je bio dok je uništavao brak. Slab je sada dok umire. Slab je Zoran koji ne uspijeva promijeniti posao, preboljeti bivšu djevojku ni pronaći mir. Obojica su zatočenici vlastitih strahova i obrazaca koje prenose s generacije na generaciju.

To ispreplitanje karakterne i emotivne slabosti, fizičke muke i nemoći, najupečatljivije je u jednoj od najsnažnijih scena filma – onoj gdje Zoran, nakon što mu već gotovo sasvim nemoćan otac kaže da želi otići u manastir da bi se ispovijedio, podiže oca iz kreveta u domu, uprti ga na leđa i nosi van. Prije toga ogleda se po domu da bi vidio što radi osoblje – svatko je zauzet svojim poslom, svojom mukom – ribanjem kade za kupanje slabo pokretnih i sličnim zadacima. Na radiju u tim scenama svira pjesma 'Mišo moj' Ane Nikolić. Dok Zoran prti oca na leđa pa ga nosi kroz hodnike prema izlazu i starom Yugu Florida, pjesma iz prizorne prelazi u vanprizornu glazbu pa Zoran i Vesa napuštaju dom uz stihove narodnjaka: 'Ne mogu više da zadržim bol, pa neka sam sto puta ja slabiji pol. I kada ostarim, kad posivi sve, oči će mi biti od plača crvene'. I tu Tagić pokazuje kako sjajno barata pretvaranjem prizemne identifikacije u čisti emotivni raspad svoja dva glavna lika, kojima ne samo da je 'posivjelo sve' i ne samo što su doista 'slabiji pol' u svojim emotivnim paralizama, nego doista više ne mogu ni zadržati ni izdržati bol vlastitih promašenih života.

Kad smo već kod glazbe korištene u filmu, jednako su dojmljivi i prizori Vesina zadnjeg putovanja Yugom Florida i usputnih scena koje promatra kroz prozor automobila – djeca koja trče uz cestu,  jata ptica koje se vinu u let uz stih '…da je prolazno sve, kao ptica let' iz pjesme 'Kad ne bude mene' Indexa. Tagić ni tada ne objašnjava što trebamo osjećati. Samo otvara prostor da se tuga sama nastani u gledatelju.

'Yugo Florida' govori o teškom, teškom trenutku u životu kada se moraš suočiti sa smrću roditelja kakav god odnos imao s tim roditeljem. Govori o tome da je takav trenutak često i trenutak u kojem se moraš suočiti i sa svojim životom. Jer iako ova priča govori o umiranju i smrti, još više govori o životima koji se potroše prije nego što završe. O ljudima koji nisu uspjeli postati ono što su željeli, koji nisu naučili voljeti kako su trebali ni živjeti kako su mogli. Nemoguće je ne identificirati se s takvom pričom. Nemoguće ju je ne osjetiti. Ona je univerzalna. Vladimir Tagić izdigao ju je iz svakodnevice u koju je duboko utkana. Ako to nije umjetnost, ja ne znam što je.