Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje se upravo odvija na sjevernoameričkom kontinentu, definitivno nije kao sva prvenstva dosad. Ni sportski ni u svim ostalim kontekstima. Veće je za 50 posto po broju reprezentacija, traje više od mjesec dana, razbacalo se po cijelom kontinentu, drugačije posložene runde natjecanja i sistem ispadanja složili su skroz drugačiju dramu, a kad još svemu tome dodamo američkog domaćina Trumpa i s njim povezane političke marifetluke… bolje da ih ne dodamo. Barem ne ovaj put.

Ono po čemu se, međutim, ovaj mundijal toliko NE razlikuje od dosadašnjih jest njegov sveprisutni medijski i komercijalni karakter. Jer prvenstvo je superkomercijalizirano i medijski supereksponirano, ako ne oduvijek, a onda već jako, jako dugo. Nitko se živ više i ne sjeća vremena u kojima je SP bio samo nogomet. To su odavno i televizijski prijenosi uz koje se prodaje stoput više piva, i masovno šivani reprezentacijski dresovi koje nose i bebe u kolicima, i paket-aranžmani za putovanja na utakmice i pripadajući namjenski krediti koji se bezglavo podižu u bankama, i dominacija na svim kanalima komunikacije, od vijesti na televiziji preko društvenih mreža do birtijskih diskusija.

A sad, kad su se svega toga uhvatili Amerikanci… ludilo, brale. Uzmi sve to, pomnoži s petsto, kvadriraj i ispali na Mjesec.

Novo nogometno normalno

Uvedene su neke sumnjivo komercijalne fore, kao što su ovdje i svugdje već raspravljeni hydration breakovi. Popratni medijski cirkus veći je nego ikada pa se, na primjer, u finalu planira prvi poluvremenski koncert u povijesti nogometa, po uzoru na finale Super Bowla. Popratna televizijska priča – sve ono s analizama, komentarima, prilozima i emisijama koje se emitiraju uz prvenstvo – definitivno je iz ere sportskog entertainmenta prešla u ČISTI entertainment. I to s logikom viralnosti kakva već neko vrijeme vlada društvenim mrežama i streaming svijetom – logikom koja se fokusira na spektakl i repetiranje najupečatljivijih trenutaka, ali i na analitičare utakmica koji su sad više stand-up komičari negoli ozbiljne face koje se bave statistikama, strategijama i analizama.

U ovo zadnje najbolje od svih uklopio se (zloglasni) američki Fox i njegova najveća zvijezda ovoga Svjetskog prvenstva – Zlatan Ibrahimović!

Uskličnik na kraju prethodnog odlomka nije samo interpunkcija. On je dio opisa ovog najpopularnijeg i najupečatljivijeg komentatora i analitičara koji prati tekuće prvenstvo. Nekoć jedan od najvećih centarfora 21. stoljeća, Ibrahimović je ujedno jedna od rijetkih sportskih zvijezda koja je od vlastite osobnosti napravila gotovo zaseban (umjetnički?) projekt.

Zlatan, lik

Lik koji o sebi govori isključivo u trećem licu (kao pokojni Milan Bandić, ali kudikamo zabavnije), čovjek koji je čak i na počecima karijere odbijao probne angažmane jer: 'Zlatana se ne isprobava', čovjek koji je za sebe bez treptaja rekao da se 'lavovi ne uspoređuju s ljudima', nogometaš koji je bio jednako poznat po svojim nevjerojatnim golovima (s 30-ak metara škaricama 2012. protiv Engleske, na primjer), po svojim sukobima s Pepom Guardiolom, kao i po svojem živopisnom karakteru, imidžu i načinu komuniciranja s javnošću.

Zlatan nije samo osoba, nije ni samo vrhunski sportaš, nije čak ni samo celebrity. On je lik. Lik u smislu filmskog lika, književnog lika, lika iz serije čije se replike drugi dan prepričavaju i ostaju u riznici popkulturne memorije. Duhovit je i smiješan na onaj deadpan način, kada sasvim ozbiljna i nepomična lica izgovara urnebesne ili krajnje skandalozne stvari, s egom koji svojom veličinom privlači omanje satelite u orbitu, često narcisoidan, nerijetko autoironičan i obavijen šarmantnim plaštem goleme autoparodije.

Kad je Fox objavio da će Ibrahimović biti dio ekipe koja će u njegovu studiju pratiti Svjetsko prvenstvo, praktički su i sami rekli zašto: njegova golema osobnost, prepoznatljivost i činjenica da nadilazi nogomet čine ga idealnim televizijskim licem. U studiju su ga spojili s nekad slavnim francuskim nogometašem, a danas analitičarem Thierryjem Henryjem, voditeljicom Rebeccom Lowe i nekadašnjim američkim reprezentativcem, a danas provokativnim i glasnim nogometnim analitičarem Alexijem Lalasom.

Dobro složena ekipa

To nije slučajno. Henry stručno, elegantno i tečno analizira utakmice, Lowe drži ritam emisije, Lalas buba kontroverze i provokacije, a Zlatan… Zlatan proizvodi trenutke koji će se poslije dijeliti na TikToku. Fox ga koristi kao nešto između vrhunskog stručnog analitičara (jer Zlatan, kad je nogomet u pitanju, bez sumnje zna o čemu govori), gostujućeg celebrityja, stand-up komičara i zločestog kritičara koji će izgovoriti ono što će drugi uvijati u celofan.

Recept je to viđen u brojnim reality i talent showovima, gdje se obično članovi žirija biraju po istom ključu kao što je odabrana i ova Foxova ekipa. Vrlo je indikativno za karakter današnjeg medijskog pokrića nogometa što ta paralela s reality televizijom tako savršeno funkcionira. No rijetko tko obuhvaća sve te osobine u jednoj osobi kao što to čini Zlatan na Foxu.

Iznimno talentiran i s nevjerojatnim osjećajem za medijski nastup, gotovo savršeno osjeća kada treba napraviti tri sekunde stanke u govoru, kada treba odgovoriti efektnim one-linerom, kada treba pogledati u kameru, kada u sugovornika, kada biti brutalan, a kada blagonaklon i emotivan. To nije ni od jučer niti se dogodilo slučajno.

Riječ je o čovjeku koji je dvadeset godina bio najveća zvijezda svake press konferencije na kojoj se pojavio, koji je inspirirao čak i fikcijske likove, kao što se, primjerice, pričalo da je riječ o liku Zave u seriji 'Ted Lasso', i zahvaljujući tome njegov je nastup u emisijama koje prate ovo prvenstvo na Foxu generirao masu viralnih trenutaka koji se bjesomučno vrte po društvenim mrežama.

'Nema na čemu, Ameriko'

Primjerice, u jednom od prvih, Zlatan se jednoga dana našao u studiju u kojem su bili svi gore pobrojani osim Lalasa. Lowe to je prokomentirala riječima: 'Alexi nas je danas napustio', na što je Zlatan prvo hladnokrvno upitao: 'Tko?' – jer, kao, nema pojma o kome ova govori, Alexi mu je beznačajan, zaboravio ga je. Svi se grohotom nasmijaše, na što će Henry Zlatanu: 'Plan ti je uspio.' Na to Zlatan pogleda ravno u kameru i kaže: 'Nema na čemu, Ameriko.' To je tipični Ibrahimović.

Drugom prilikom Lowe se pojavila u tamnijoj odjeći. Zlatan ju je pogledao i potpuno ozbiljno rekao: 'Rebecca, izgledaš kao da si se odjenula za sprovod.' Zatim je pokazao na Lalasa i rekao: 'Bez brige, Alexi je živ.' Ona pokušava ostati profesionalna, Henry se previja od smijeha, a Lalas uzvraća da Zlatan u 'belom džez odelu', koje je odjenuo taj dan za emisiju, izgleda k'o lik koji dočekuje goste u hororu 'Otok fantazija'. Zahvaljujući Zlatanu, sportska se emisija u sekundi pretvorila u komičarski roast.

Lalas je, trećom prilikom, nakon jedne od utakmica rekao da Francuzi djeluju arogantno. Zlatan ga nije prekinuo. Pustio ga je da završi, a onda rekao: 'To nije arogancija, to je samopouzdanje. Neznalice to zovu arogancijom. Pametni znaju da je riječ o samopouzdanju.' Zatim je pogledao ravno u kameru. Henry se doslovno ukočio. Lalas je ostao bez riječi i stao nervozno prebirati po kemijskoj olovci. Bio je to možda najbolji primjer Zlatanova stila. Nije mu rekao da je glup, ali je složio logičku konstrukciju koja to govori i koju su svi zapamtili za sve vijeke vjekova jer je efektno sročena.

Još je zanimljivije to što Fox taj trenutak, trenutak u kojem jedan komentator u studiju vrijeđa drugog komentatora – nije izrezao, kao što ni inače nije izrezivao mnoge druge trenutke u kojima se Ibrahimović izrugivao s Lalasom. Naprotiv. Vrtjeli su taj trenutak po društvenim mrežama jer je postao jedan od zaštitnih znakova njihova studija. Tu se vidi koliko američka televizija drukčije razmišlja od europske. U Europi bi producent možda pokušao smiriti tenzije. Fox ih je pretvorio u sadržaj.

Druga dimenzija Zlatana

No da Zlatan ne bi ispao samo jednodimenzionalni stripovski Joker, i da se ipak ne bi skroz dalo za pravo svim onim kritičarima koji – ne bez razloga – o njemu govore kao o bahatom narcisu okrutnog karaktera i samoljubive naravi, bili su tu i trenuci u kojima se pokazao emotivnim, ljudskijim, smirenijim, ozbiljnijim.

Prije svega, tu su njegove reakcije na nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine, kad je s naglašenom osjećajnošću govorio o korijenima svojega oca Šefika koji se u Švedsku doselio iz okolice Bijeljine. Govorio je i o tome kako zna što je sve BiH pretrpjela u ratu i da mu je drago vidjeti kako ih nogomet ujedinjava. Rekao je pritom i da nogomet ima moć povezati ljude bez obzira na podrijetlo, vjeru ili nacionalnost, što je u kontekstu njegova karaktera, života i karijere zapravo vrlo zanimljivo. Čovjek je, naime, i karijeru i lik i djelo izgradio na slici osobe kojoj nitko ne treba. A onda je odjednom progovorio o zajedništvu.

Kada je BiH prošla dalje iz skupine, u očima su mu se čak zacaklile suze, što je raja s društvenih mreža duhovito prokomentirala da je 'Zlatan bullyingom pokušao vratiti suze u oči' jer je to baš prikladan komentar uz njegovu emotivnost u kontekstu cjelokupnog karaktera i nastupa na Foxu. Riječ je bila o jednom od rijetkih viralno dijeljenih isječaka Ibrahimovića u kojem nikome ništa nije 'spuštao'.

Bipolarna privlačnost

U tom smislu Fox zapravo vrlo svjesno koristi dvije verzije Zlatana. Prva je ona koju svi očekuju: ego, samouvjerenost, cinizam, one-lineri, verbalni okršaji s Lalasom, deadpan humor. Druga se pojavljuje mnogo rjeđe, ali zato ostavlja dublji i snažniji dojam: kad govori o Bosni, o ocu, o mladim igračima poput Lucasa Herringtona ili o reprezentacijama koje se doživljavaju autsajderski, kao što je na ovom prvenstvu bila repka Zelenortskih Otoka. Tada gotovo potpuno odbacuje personu 'nogometnog boga' i zločestog člana žirija u talent showu te postaje iznenađujuće topao i velikodušan. Nakon ispadanja Zelenortskih Otoka rekao je da su igrači te ekipe pravi pravcati heroji, da su 'mali otok s velikim snovima' i da su postali idoli u svojoj zemlji.

Upravo ta kombinacija objašnjava zašto je toliko televizijski privlačan. Da je stalno samo bahati Zlatan, brzo bi dosadio. Da je stalno samo ozbiljni analitičar, bio bi tek još jedan bivši nogometaš u studiju. Ovako nikad ne znaš hoće li u sljedećih trideset sekundi nekoga spektakularno poklopiti ili će ispričati nešto iskreno, što potpuno promijeni dojam o njemu. I upravo zbog te nepredvidljivosti producenti ga obožavaju, a publika iz dana u dan gleda pa onda još ono što je vidjela repetira po TikToku.

Velika je to stvar u današnja vremena – vremena u kojima publika više vjeruje personama nego institucijama, u kojima štokoji influencer, kako mu samo ime kaže, na ljude ima više utjecaja nego čitavi timovi profesionalaca i stručnjaka, velike news organizacije i korporacije zasnovane na dugogodišnjim principima informiranja. Zašto je tome tako, zasebna je tema za koju je potreban posve drugi tekst, ali činjenica jest da uključivanjem upečatljivih ličnosti kao što je Ibrahimović, a koje još k tome imaju svoju slojevitost i karakterizaciju – suvremena televizija i streaming pokušavaju inkorporirati dio te nove medijske kulture. I tu im je Zlatan čisto zlato.

Često se govori da je on poznat i cijenjen kao veliki nogometni autoritet (što doista jest) unatoč svojoj osobnosti. Prava je istina da je poznat ZBOG nje. Vrhunskih je centarfora u povijesti nogometa bilo mnogo, ali malo ih je postalo kulturni fenomen koji nadilazi sport. Zlatan je od početka karijere shvatio nešto što danas savršeno odgovara eri društvenih mreža: nije dovoljno biti izvrstan, moraš biti i nezaboravan.

TikTok prije TikToka

Zato su njegove izjave živjele vlastitim životom puno prije TikToka i Instagrama. Prepričavale su se po svlačionicama, naslovnicama, forumima i televizijskim emisijama kao mali aforizmi. Kad danas sjedne u Foxov studio, on zapravo ne glumi novu verziju sebe – samo nastavlja priču koju gradi već više od dvadeset godina.

Upravo zato djeluje tako prirodno: njegov 'televizijski lik' nije marketinška konstrukcija nego nadogradnja jedne od najdosljednije izgrađenih javnih persona u modernom sportu. Zato i tako dobro funkcionira u svojoj foksovskoj ulozi praćenja ovog mundijala. On nije samo bivši napadač koji analizira utakmice. On je čovjek koji već dvadeset godina razumije kako funkcionira pozornica – bilo da je to stadion pred 80.000 ljudi ili televizijski studio pred milijunima gledatelja.

Kada netko za dvadesetak godina počne pisati novu, dopunjenu verziju povijesti nogometa, ovo će Svjetsko prvenstvo zasigurno stajati uz bok prvenstvima poput onoga 1970. (televizijska revolucija), onoga 1998. (proširenje na 32 reprezentacije) i onoga 2022. (zimski termin), ali iz sasvim drugog razloga: zato što je ovo možda prvi SP na kojem se više nego ikada vidi da se o nogometu više ne razmišlja primarno iz pozicije sporta jer su televizija, društvene mreže, streaming, viralnost i masovna privlačnost postali apsolutno jednako važni. Slikovito rečeno, nije to više samo Fifa, nego su i Fifa, i Fox, i Disney, i Netflix, i TikTok, i Facebook, i Instagram. Sportski studio na prvenstvu koje gledamo danas više nije samo produžetak ni nadopuna prijenosu. On je postao samostalan entertainment proizvod.

A Zlatan Ibrahimović bez ikakve će sumnje biti jedna od enciklopedijskih natuknica, koja će u živim bojama, zorno i jasno, ilustrirati ovaj povijesni trenutak: prelazak Svjetskog prvenstva u nogometu u taj studio. I u druga, nova, nogometna i medijska viralna vremena.