Razgovoru s grupom Sprints na zagrebačkom Jarunu prethodila je epizoda koju smo opisali u prikazu drugog dana INmusic festivala. Ona na neobično točan način ilustrira etos ovog još uvijek mladog, ali festivalski već prekaljenog benda iz Dublina.

Dolazeći tog dana na festival, susreli smo Nepalca koji nam je prilično kreativno pokušao prodati hrvatski dres za pet eura. Nismo ga kupili, ali kupila ga je Karla Chubb, energična pjevačica i gitaristica ovog benda. Kupila ga je kako bi imala pri ruci jeftin i pouzdan odjevni predmet u kojem na rukama fanova, kao i na svakom koncertu, može doći do kraja mosh pita, što odgovara njezinom pragmatičnom, ali angažiranom feminističkom pristupu punku.

Naravno, uz pragmatičan element, tu je i humor, a od njega ovaj bend ne bježi. Sprints se, naime, unatoč angažiranim pjesmama koje zvuče kao da vam netko uz pintu Guinnessa priča svoj život, jako dobro zabavljaju izvodeći svoj glasni i potentni punk, izvorno smješten u zvučnom prostoru između Siouxsie and the Banshees i Buzzcocksa, a danas malo više okrenut u smjeru eksperimentalnijeg postpunka.

'Ženskim destilatom sirove energije, kakvu nekad davno pamtimo kod Kathleen Hanna iz Bikini Kill, čijem se electroclash projektu Le Tigre naklonila obradom 'Deceptacon', Karla Chubb je opravdala status nove woke punk ikone kojoj nahajpana publika jede iz ruke što god da napravi', napisali smo nakon prvog susreta s ovim bendom 2024. godine, na skrivenoj pozornici INmusica. Sve to i dalje stoji, a bend je to dokazao bezbolnom, gotovo neprimjetnom transformacijom s male na glavnu pozornicu.

Trenutno Sprints čine prijatelji iz djetinjstva Karla Chubb (glas i gitara), Sam McCann (bas, vokal), Jack Callan (bubnjevi) i Zac Stephenson (gitara), a posjeli smo ih pred tportalov mikrofon u cijelosti te poveli ne pretjerano dugu, ali plodnu konverzaciju o Irskoj, Hrvatima, kupanju na Jarunu, Palestini, Fontaines DC-ju i nizu drugih tema. O Modrićevu dresu i Nepalcu ipak neki drugi put – ipak smo razgovarali prije koncerta.

Pozdrav, ekipo. Kažu mi da ste se kupali u Jarunu, ozbiljno?

Zac: Da, ozbiljno.

Sam: Bilo je užasno vruće, rashladili smo se, sad smo manje znojni.

Znate li da se ljudi iz Zagreba rijetko kupaju u Jarunu?

Karla: Ozbiljno? Pa bilo je puno ljudi. Nudistička plaža bila je puna.

A eto, morska smo zemlja, more je blizu pa svi bježe tamo. A i nekima je voda prehladna.

Karla: Pa mi smo navikli na Irsko more, ništa od toga nam ne smeta.

Jack: Da, navikli smo na 8 stupnjeva u moru.

Mislim da je ovo prvi put da razgovaram s irskim bendom. Gledao sam vas prošli put ovdje, prije dvije godine, na trećoj pozornici, a danas svirate na glavnoj. To malo podsjeća na vaše zemljake Fontaines DC, a oni su doduše iz trećeg pokušaja stigli do velike pozornice.

Karla: Dakle mi smo onda preskočili jedan korak. Zapravo smo bolji od njih!

Znači li to da ste brži od Fontainesa? U smislu razvoja?

Zac: Pa da, zovemo se Sprints, mi žurimo.

Nego, što se to događa u Irskoj? Imate previše dobrih mladih bendova…

Zac: Po glavi stanovnika?

Da. Što to Irska ima što drugi nemaju?

Jack: A ne znam, možda ti stave LSD u pintu Guinnessa pa budeš kreativniji. (smijeh)

Imate li osjećaj da se krećete prebrzo u smislu uloženog i dobivenog ili onoga što želite postići?

Zac: Osjećam da idemo prilično stabilnim tempom. Ali možda ćemo uskoro malo usporiti, znaš? Uzeti malu pauzu. Radili smo to već, ali brzo nam dosadi, svi smo prilično nabrijani. Nekad nam bude previše svega, a onda uzmemo mjesec dana slobodno i pitamo se: 'OK, što ću sad sa svojim životom?' I onda se vratimo na turneju.

Karla: Radimo već šest-sedam godina. Mi smo bend koji voli svirati uživo i to je naša glavna strategija za rast jer je to ono u čemu smo najbolji, pa zato sviramo na puno festivala. I imali smo sreće da nas je Europa prilično dobro prihvatila. Uspjeli smo se probiti na druga tržišta osim onih odakle dolazimo, ali naša glavna tržišta su svugdje osim tamo odakle dolazimo, pa je to sjajno.

A u smislu glazbe i tekstova, kamo ste krenuli? Prvi album 'Letter to Self', samo mu ime kaže, bio je poprilično osoban. Je li drugi album drugačiji u tom pogledu, više poput općeg pogleda na svijet?

Karla: Mislim da je novi album definitivno manje osoban od prvog, ali prije svega zato što je prvi nastao iz iskustava koja smo tada živjeli. Kažu da imate cijeli život da napišete svoj debitantski album, ali da, bilo je tu puno osobnih demona koje je trebalo izbaciti. No posljednje dvije godine živimo zajedno i živimo na turneji pa, iskreno, prvi album blijedi u usporedbi s vremenom koje smo proveli zajedno. Imali smo malo slobodnog vremena kao pojedinci i bilo je nadnaravno napisati album koji je bio općenitiji i također malo okrenut prema van, a analizira svijet oko nas. Album o našem svijetu ne bi bio toliko zanimljiv jer se uglavnom sastoji od zelenih soba, festivalskih garderoba i ridera.

Puno putujete, što će reći da ste manje u Irskoj. Htio bih malo otvoriti temu irske svakodnevice. Brojni kolege su otišli tamo, u početku uglavnom IT ekipa, danas i kolege iz kulturne branše. Vidite li iz svoje perspektive neke društvene promjene koje potiču toliki broj ljudi da dolaze u vašu zemlju iz raznih razloga?

Zac: To je pomalo ludo. Mislim da su se ljudi prvi put počeli seliti u Irsku 1990-ih jer smo do tada bili vrlo siromašna zemlja. U proteklih 30, 35 godina vide se velike promjene. No, kao i svuda, u Irskoj ima puno bogatstva, ali prosječna osoba ne vidi puno toga.

Poznajem neke angažirane ljude, aktiviste, koji svjesno biraju Irsku kao mjesto u kojem žele nastaviti život upravo zbog jasnog stava zemlje o aktualnim društvenim pitanjima poput palestinskog.

Zac: Da, mislim da zbog irske povijesti s kolonijalizmom ljudi imaju malo drugačije poglede nego mnoge druge, uh, šire europske zemlje.

U pjesmama otvarate mnoge ozbiljne teme, posebno u smjeru osnaživanja žena. S druge strane, prije dvije godine na vašem sam nastupu vidio naglašen element zabave. Osjećate li neki pritisak da morate biti još ozbiljniji i angažiraniji što ste popularniji?

Sam: Misliš, kao biti kul?

A ono, kao Fontainesi, opet se vraćam na njih. Prvi put kad su došli na skrivenu pozornicu na ovom festivalu nosili su te neke smotane grunge košulje, kao iz mog srednjoškolskog ormara, drugi put su okolo letjeli baloni i iz svega je izbijala skupa produkcija, treći put su izašli pažljivo stilizirani i djelovali kao ogroman rock bend.

Zac: Nemamo tu vrstu pritiska.

Karla: Mislim da je to naša mala stvar i nije prvi put da nam netko to kaže, ali da, volimo se zabavljati. Možeš biti ozbiljan i još se zabavljati na pozornici, znaš? Kad su Fontainesi prvi put bili tu, nisu imali budžete velikih izdavača… Kasnije su izgledali kao da se netko ozbiljno brinuo o njihovoj karijeri i napravio nešto magično.

Zac: Mislim da sve to ovisi o izvođaču. Svi se mi u bendu razlikujemo, ali sretni smo što smo svoji i mislim da se to vidi na pozornici. Kao što kažeš, puno se zabavljamo. Nadam se da se to nikad neće promijeniti.

Karla: I znaš, dok su ljudi ispred nas, važno nam je koristiti pozornicu kao platformu za aktivizam i širenje poruka, ali ljudi su također došli vidjeti glazbu i dobro se zabaviti – i to je zabava, kao da smo u zabavnoj industriji. Želim osigurati da se ljudi dobro zabave i, znaš, neću odbiti velike budžete ako netko želi platiti stilista, hrpu odjeće, aute i što god. Reći ću da, ali to neće promijeniti način na koji pišemo ili sviramo ili tretiramo glazbu jer je za nas to prvo strast, a drugo posao.

OK, koji vam je bend najbolji od onih koji danas, jučer, sutra sviraju na festivalu?

Karla: Mislim da su to Flaming Lips, možda.

Jack: Jack White, moram biti iskren.

Karla: Zar ono nije bio najbolji koncert ikad?

Zac: Volimo i Jenny Beth. Ona je nevjerojatna.

Karla: Nikad nisam gledala Gorillaz, pa se veselim što ću ih prvi put vidjeti večeras.

Jack: Mogu ti pokazati gdje je njihova garderoba. (smijeh)

OK, a vaš najbolji koncert u posljednjih, recimo, godinu dana? Kojeg se najradije sjećate?

Karla: Pariz. Cabaret Sauvage.

Sam: To je bio poseban koncert. Parižani znaju zašto.