Zahvaljujući uspjehu filma Čovjek koji nije mogao šutjeti, Nebojša Slijepčević u ovom je trenutku vjerojatno jedno od najistaknutijih imena hrvatskog filma.

Čovjek koji je kući donio povijesnu Zlatnu palmu – prvu za hrvatsku kinematografiju, pa nominaciju za prestižni zlatni kipić u kategoriji najboljeg kratkometražnog igranog filma, a onda "europskog Oscara" – Europsku filmsku nagradu (EFA) – i osvojio, kao još jedno veliko kontinentalno priznanje za hrvatski igrani kratki film, Slijepčević je u javnom diskursu reaktivirao šire pitanje suočavanja s ratnim zločinima i kulture sjećanja, te s filmom koji traje tek četrnaest minuta uspio postati "društvena činjenica" i jedan od najtraženijih sugovornika o odnosu umjetnosti, politike i društva.

Ipak, Slijepčević nije autor koji se pojavio preko noći. Iza njega su godine "slobodnjačkog" staža i suradnje s HRT-om, tijekom kojih je kroz brojne dokumentarne serijale, među ostalim i kultni Direkt, brusio zanat na terenu te istraživao teme od dječje fascinacije oružjem i građanskog aktivizma do međuljudskih odnosa i ratnih trauma.

Široj publici nametnuo se 2013. dugometražnim dokumentarcem Gangster te voli, u kojem je kroz priču o imotskom bračnom posredniku pokazao koliko ga zanimaju obični ljudi i njihove priče kao ogledalo mnogo širih društvenih problema, da bi njegov "redateljski živac" koji uporno odbija šutjeti osobito snažno zapulsirao u javnom prostoru 2018. godine s filmom Srbenka, nagrađenom na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima, među ostalim i nagradom Doc Alliance u Cannesu.

Samoprozvani "štreber" koji je djetinjstvo proveo u mraku Kinoteke gdje ga je baka između projekcija hranila zalogajima čajne kobasice, i koji za sebe kaže da je "spori čovjek", nesklon ritmu birokracije i brzih produkcijskih rokova, Slijepčević ni nakon svih međunarodnih priznanja, crvenih tepiha i nevjerojatne medijske pažnje, nije promijenio pogled na vlastiti posao: umjetnost, smatra, ima smisla samo ako postavlja neugodna pitanja i potiče društvo da preispita samo sebe.

Čak je i kroz satirični animirani film Pas / Zec progovorio o ljudskoj sebičnosti, potvrđujući status autora koji u svakom žanru traži kritički odmak od dominantnih narativa. Danas se taj put nastavlja u smjeru dugometražne igrane forme kroz najavljenu ambicioznu adaptaciju romana Črna mati zemla Kristijana Novaka i satiričan projekt Dokumentarci, u kojemu se bavi apsurdima sustava europskog financiranja.

Posljednjih se pet godina skrasio u Zagreb filmu kao kreativni producent i umjetnički savjetnik za dokumentarce, a tu je mentorsku ulogu ove godine proširio i na Ponta Lopud Film Festival, na čijem je nedavnom šestom izdanju, u ulozi člana umjetničkog savjeta, uz, među ostalima, "holivudskog teškaša" Reinalda Marcusa Greena i europskog vizionara Lukasa Dhonta, studentima prenosio praktična znanja kroz rad na projektima u razvoju.

Tim povodom popričali smo o tome zašto smatra da umjetnost uvijek ima političku dimenziju, kako objašnjava sve izraženiju radikalizaciju i fragmentaciju javnog prostora, o odgovornosti umjetnika u vremenu populizma i ratova, hrvatskoj kinematografiji, umjetnoj inteligenciji i zašto je kultni roman Črna mati zemla odlučio ekranizirati kao slobodnu autorsku interpretaciju.

Krenimo od tema vaših filmova, koji se često bave problemima za koje društvo voli vjerovati da ih je odavno razriješilo. Što vas privlači upravo takvim pričama?

To što mislim da su to jedine priče koje su doista važne, odnosno koje nešto znače društvu. Želim da moji filmovi imaju društvenu težinu, da ih ljudi žele gledati zato što osjećaju da govore o njihovim životima i o onome što ih se neposredno tiče. Zato i biram teme koje su aktualne i koje odražavaju stvarnost u kojoj živimo.

Naše društvo još uvijek nosi posljedice rata, traumatičnog raspada Jugoslavije i tranzicije iz samoupravnog socijalizma u kapitalizam. To je temeljna trauma koja je obilježila moju generaciju. Upravo sam u to vrijeme postao punoljetan, u trenutku kada se sve što smo dotad poznavali raspalo, a počelo se stvarati nešto novo čije konture nitko nije mogao jasno vidjeti. Na neki način, to je i priča mog života: stalna prilagodba novim, nepredvidivim okolnostima koje su proizašle iz tih trauma. Zato mi je sasvim prirodno da se upravo tim temama vraćam u svojim filmovima.

Opterećuje li vas tema društvene odgovornosti autora – mora li svaka umjetnost biti politički relevantna?

Pobornik sam stava da je svaka umjetnost politička. Čak i kada se trudi ne biti politička, i to je politički stav. Zato biram ovaj drugi put i nastojim da moj rad bude društveno i politički relevantan jer mi se to čini smislenim. Jedino što bih još volio raditi, premda nisam siguran da za to imam dovoljno afiniteta, jesu komedije. Ali i najbolje komedije obično imaju snažnu društvenu dimenziju.

Ali politička relevantnost ne mora značiti bavljenje dnevnom politikom ili zagovaranje određene ideologije?

Pa, mislim da se autorov stav uvijek na neki način iščitava i od toga ne treba bježati. Ali moj je cilj ostati što otvoreniji i ne biti rigidan u vlastitim uvjerenjima, jer stvarnost gotovo nikad nije jednostavna. Binarni pristup uvijek je veliko pojednostavljenje, a mislim da umjetnost ne bi trebala funkcionirati na taj način.

Priču o Tomi Buzovu mogli ste ispričati kao priču o heroju, no odabrali ste drukčiju perspektivu. Moram priznati da me ne prestaje fascinirati ta vaša odluka. Znam da ste o tome već mnogo puta govorili, ali moram pitati: kako ste došli do nje i što vam je otkrila o ljudima koji se nađu pred teškim moralnim izborom u nelakim vremenima?

Ne bih to pripisivao nekoj svojoj genijalnosti. Mislim da se taj pristup jednostavno nametao. Film Čovjek koji nije mogao šutjeti dobio je naslov prema natpisu na spomen-ploči Tomi Buzovu u Kaštelima, na kojoj piše: "Čovjeku koji nije mogao šutjeti, jednom od tisuću." Već ta formulacija naglašava da nije riječ samo o tome da je on bio jedinstven, nego i o tome da postoji golema većina ljudi koji ne bi tako postupili. Ta "tiha većina" nametnula se kao tema koja je možda čak i relevantnija od samog usamljenog heroja.

Naravno da je Buzov važan, ali mene je više zanimalo ono što može dovesti do stvarne promjene. A to smo svi mi ostali, ljudi koji u takvoj situaciji nisu reagirali. Zato mi se činilo logičnim da se bavimo upravo njima.

A postoji i još jedan razlog. Ono što me često smeta u američkoj kinematografiji, koja je prvenstveno komercijalna i eskapistička, jest potreba da gledatelju pruži utjehu. Budući da joj je cilj zaraditi novac, ona publiku često uljuljka u osjećaj zadovoljstva tako što joj nudi junake s kojima se lako identificirati – ljepše, hrabrije i moralnije verzije nas samih.

Mene je zanimalo upravo suprotno iskustvo. Htio sam gledatelju ponuditi mogućnost da se identificira s nekim tko je zapravo vrlo sličan njemu, a i meni. S nekim tko je konformist, tko nije hrabar, tko je u ključnom trenutku kukavica. To su sve potpuno ljudske osobine koje jako dobro razumijem jer ih i sam dijelim. Volimo vjerovati da bismo bili bolji od toga, ali mislim da je korisnije iskreno se pogledati u ogledalo.

Posljednjih mjeseci Donald Trump sve otvorenije govori o tome kakve bi filmove Amerika trebala snimati, i često optužuje Hollywood za ideološku pristranost. Je li to nešto što vas zabrinjava?

Zabrinjava me prije svega stanje u svijetu. Povijest 20. stoljeća pokazuje da velike katastrofe rijetko nastaju kao rezultat nekakvog velikog plana. Mnogo češće proizlaze iz niza loših odluka. Kad pogledate kako je počeo Prvi svjetski rat ili kako je Adolf Hitler došao na vlast, vidite da se radilo o čitavom nizu naizgled manjih pogrešaka koje su na kraju proizvele katastrofalne posljedice.

Mislim da se isti obrazac ponavlja i danas. To kako je Trump dvaput došao na vlast ili kako je Brexit uopće postao moguć rezultat je spleta okolnosti koji se u jednom trenutku možda nije činio dramatičnim, a može imati goleme posljedice za cijeli svijet. Neke od njih već osjećamo.

U tom kontekstu zabrinjava me i pokušaj političke kontrole umjetnosti i medija. To su obrasci koje prepoznajemo iz tridesetih godina prošlog stoljeća, a nažalost i iz nekih razdoblja naše novije povijesti, uključujući devedesete. Zato mislim da Trumpovi napadi na Hollywood nisu sama bolest, nego simptom nečega mnogo dubljeg i opasnijeg.

Osjećate li u hrvatskoj kinematografiji bilo kakav pritisak konformizma ili autocenzure?

Ja osobno ne osjećam nikakav pritisak. Ono što primjećujem jest da autori, nažalost, prerijetko žele biti društveno relevantni. Prečesto se bave temama koje nisu ni lokalne ni aktualne, nego vrlo općenite. Dominiraju coming-of-age priče ili univerzalne priče o međuljudskim odnosima koje su već bezbroj puta ispričane, ne samo na filmu nego i u drugim umjetnostima.

Dokumentarni film bavi se puno relevantnijim temama. To je dijelom u njegovoj prirodi, ali mislim da je upravo zato posljednjih godina dokumentarac često dominantan i osvaja glavne nagrade. Bavi se stvarima koje su ovdje i sada.

Primjerice, zašto nitko nije snimio igrani film o Josipu Reihl-Kiru? O njemu imamo dokumentarac Mirotvorac, ali igranog filma nema. Ili zašto nitko nije snimio film o D'Annunziu, o usponu fašizma početkom 20. stoljeća, koji je zahvatio i Hrvatsku? U toj priči danas bismo mogli prepoznati mnogo toga što se ponovno događa u svijetu. Umjesto toga, stalno se vraćamo odnosima oca i sina, majke i kćeri, brata i sestre.

Sve su to legitimne i zanimljive teme, ali njima su se umjetnici diljem svijeta bavili nebrojeno puta. Pitanje je što suvremeni autor o njima još može reći, a da bude doista novo i važno.

Zašto je, unatoč tome, upravo biopic postao dominantan u komercijalnom igranom filmu?

Jer je filmska industrija u njima pronašla žanr namijenjen nešto zrelijoj publici. Hollywood je oduvijek, a dobrim dijelom i danas, prvenstveno usmjeren prema publici od petnaest ili šesnaest godina. Kad pogledate kino-blagajne, dominiraju filmovi o superjunacima i slični spektakli, koji su zapravo filmovi za djecu, i to često ne osobito sofisticirani. Biografski filmovi popunjavaju taj prostor za odraslu publiku.

Meni je to također zanimljiv žanr jer se bavi stvarnim ljudima i stvarnim događajima. To me uvijek više privlači nego potpuno izmišljene priče jer osjećam da imaju veću društvenu relevantnost. Naravno, nije svaka osoba zanimljiva tema za biografski film, ali mislim da ih u Hrvatskoj ima mnogo koji bi itekako zaslužili svoje filmove. Zato mi je drago da je taj žanr ponovno u usponu.

Živimo u vremenu ratova, od Gaze do Ukrajine, a istodobno se čini da smo na stalni niz tragedija postali gotovo ravnodušni. Je li današnja popularnost eskapističkih sadržaja možda posljedica upravo tog zamora stvarnošću?

Mislim da ste u pravu kada kažete da smo na neki način otupjeli na nepravdu, ali ne čini mi se da je to specifičnost našeg vremena. Eskapizam je oduvijek bio jedna od temeljnih funkcija filma. Uostalom, film je i nastao kao atrakcija koja ljudima omogućuje da nakratko pobjegnu iz vlastite stvarnosti i urone u neku drugu.

Ono što mi se danas čini mnogo važnijom promjenom jest način na koji gledamo filmove. Nekada je film bio društveni događaj. Imao si dvije mogućnosti: obući cipele i otići u kino s još stotinama ljudi ili ga gledati na televiziji, na kojoj su postojala dva ili tri programa. Mogao si biti gotovo siguran da pola tvoje zgrade gleda isto što i ti.

To zajedničko iskustvo bilo je svojevrsno društveno ljepilo. Nakon filma razgovarali smo o istim pričama, dijelili dojmove i raspravljali. Danas svatko ima svoju početnu stranicu na Netflixu ili YouTubeu, koja nije ista kao moja ili vaša. Sasvim je moguće da u tramvaju sretnete čovjeka s kojim ne dijelite nijednu zajedničku kulturnu referencu. Mislim da upravo ta fragmentacija društva predstavlja mnogo veći problem nego sam eskapizam.

Može li takva fragmentacija dugoročno oslabiti osjećaj zajedništva i solidarnosti u društvu?

To ne znam. Teško mi je dati jednoznačan odgovor. Ne mislim da su ljudi postali manje empatični. Ja, zapravo, načelno vjerujem u ljude. Nisam cinik i vjerujem da smo skloni suosjećati s drugima.

Problem je, po mom mišljenju, u tome što se ta empatija danas rasipa na mnogo različitih strana. Svatko živi u svom informacijskom i kulturnom balonu pa često misli da upravo on vidi pravu sliku svijeta, a pritom uopće ne primjećuje da oko njega postoje brojni drugi "baloni" u kojima ljudi stvarnost doživljavaju potpuno drukčije.

Dio kritičara s desnice ranije vas je optuživao da se svojim filmovima bavite temama koje, kako tvrde, nepotrebno otvaraju stare rane i kriminaliziraju hrvatsku stranu u ratovima devedesetih. Kako odgovarate na argument da inzistiranje na bolnim točkama prošlosti sprječava društvo da se okrene budućnosti?

Ako je netko to rekao, mislim da je to besmislica. Poznavanje povijesti, osobito recentne povijesti, iznimno je važno. Ali govorim o stvarnoj povijesti, a ne o državotvornim mitovima. Jedino tako možemo razumjeti sadašnjost i pokušati predvidjeti budućnost. Na kraju krajeva, inteligencija je, po meni, sposobnost predviđanja budućnosti. A da biste mogli predviđati, morate raspolagati što većim brojem točnih informacija. Sve ostalo nema smisla.

Postoji li tema o kojoj šutite jer znate da bi njezino otvaranje bilo previše riskantno?

Zapravo ne. Mislim da imam privilegij živjeti u društvu u kojem mogu otvoriti svaku temu za koju smatram da je važna. To nije nešto što se podrazumijeva i svjestan sam da je riječ o privilegiju života u Hrvatskoj, koja je ipak demokratska država s temeljnim demokratskim slobodama.

Nakon Zlatne palme, nominacije za Oscara i nagrade Europske filmske akademije, je li se promijenio način na koji vam pristupaju producenti, fondovi i institucije? Otvaraju li takva priznanja nove mogućnosti ili vas istodobno guraju u određene obrasce i očekivanja koja europska kinematografija možda ima od autora s Balkana?

Ono što mi je sve to donijelo jest, bez ikakve sumnje, velik vjetar u leđa. Kad danas moj scenarij dođe na stol ljudima koji odlučuju u europskim filmskim fondovima, siguran sam da će ga pažljivije pročitati nego prije nego što sam osvojio Zlatnu palmu. To je jednostavno činjenica.

To se već vidi u praksi. Moj novi igrani film, koji nastaje prema romanu Črna mati zemla, vrlo smo brzo gotovo u cijelosti financijski zatvorili. Da se to događalo prije Zlatne palme, možda u tome uopće ne bismo uspjeli ili bi cijeli proces trajao nekoliko puta dulje. Danas je ljudima koji odlučuju o financiranju puno teže odbiti moj projekt nego što je to bilo prije dvije godine.

S druge strane, ne osjećam pritisak da moram snimati filmove samo zato što sada imam više mogućnosti. Ne radim filmove da bih radio filmove. Želim napraviti film koji će biti važan. U svaki svoj film ulažem godine rada. Kad danas otvorite Netflix i vidite da se svaki dan pojavi dvadesetak novih naslova, lako se zapitate kakvog uopće smisla ima ulagati toliko vremena i energije u nešto što nestane iz fokusa gotovo jednako brzo kao kroasan na polici supermarketa.

Jedini odgovor koji imam jest pokušati napraviti film koji će ljudima nešto značiti i koji će pamtiti godinama. Ako u jedan film uložim pet godina života, volio bih da ga barem netko na svijetu pamti pet godina nakon što ga je pogledao. A to se može postići samo ako u njega uložite golemu količinu emocionalne i intelektualne energije. To ne ide ni brzo ni lako.

U hrvatskoj – pa i regionalnoj – kinematografiji mnogi mladi autori upozoravaju da je gotovo nemoguće graditi kontinuitet u filmskoj karijeri kada za jedan projekt treba pet ili deset godina. Imate li dojam da se stvari mijenjaju ili je taj problem i dalje jednako prisutan?

Ne bih rekao da je situacija svugdje ista. Trenutačno mentoriram dva projekta, jedan srpski i jedan hrvatski, i razlika je velika. Naši kolege iz Srbije danas su u puno težoj situaciji jer njihov sustav posljednjih godina praktički ne funkcionira. U Hrvatskoj je, zapravo, u međunarodnim okvirima relativno lako doći do prvog dugometražnog filma. Mislim da smo po tome među uspješnijim europskim zemljama.

Pravi problem nastaje poslije, kada treba snimiti drugi i treći film. Za mlade autore ključno je da rade što više jer se samo radom razvija zanat, ali i vlastiti autorski glas. Nekada je tu ulogu imala televizija. Mladi redatelji mogli su snimati televizijske filmove ili serije, učiti kako se film proizvodi, razvijati radne navike i postupno oblikovati vlastiti senzibilitet.

Nažalost, Hrvatska radiotelevizija danas više ne ispunjava tu funkciju, a streaming platforme nemaju interes financirati hrvatske filmove i serije. Upravo tu vidim najveći problem. Rješenje bi bilo da se hrvatska televizija mnogo aktivnije uključi u proizvodnju igranih filmova i televizijskih drama.

Što mislite da se dogodilo? Nekada je HRT redovito proizvodio televizijske filmove i serije…

Ne znam. Zaista ne znam što se dogodilo. Ono što znam jest da HRT već dugo ne proizvodi televizijske filmove, a upravo su oni nekad bili važan prostor za razvoj mladih autora. Istodobno se velika sredstva ulažu u ambiciozne povijesne serije. Ono što mi nije jasno jest zašto se gotovo sav produkcijski novac usmjerava na takve projekte i zašto za njih, barem koliko je meni poznato, ne postoje otvoreni javni natječaji, pa ni za izbor redatelja. Zašto je sustav organiziran ovako kako jest, pitanje je prije svega za vodstvo HRT-a.

Vaša je karijera, zapravo, dobrim dijelom počela upravo na televiziji.

Veliki dio svoje profesionalne karijere bio sam freelancer. Dvadeset sam godina dijelio sudbinu većine samostalnih umjetnika, što je u praksi značilo život na rubu egzistencije. Dosta sam radio za HRT kao vanjski suradnik, u uvjetima koji su, po mom mišljenju, bili ispod razine ljudskog dostojanstva. Kada javna televizija praktički ima monopol, a pritom ne postoji ozbiljna sindikalna ni strukovna zaštita za samostalne umjetnike, položaj je vrlo težak.

Redatelji su, po prirodi profesije, uglavnom samostalni umjetnici – ne postoji natječaj na koji se možete javiti kao diplomirani filmski redatelj i dobiti stalni posao. Da bih preživio, režirao sam velik broj dokumentarnih televizijskih serija. Tek zadnjih pet godina zaposlen sam u Zagreb filmu, i to ne kao redatelj, nego kao kreativni producent i umjetnički savjetnik za dokumentarni film.

Ove ste se godine priključili i Ponta Lopud Film Festivalu, kao član programskog savjeta. Ponta Lopud zamišljen je kao mjesto susreta autora različitih poetika i karijernih putova. Kako mladi autor, suočen s tolikim brojem uzora, trendova i različitih modela uspjeha, može pronaći vlastiti autorski glas?

To je pitanje na koje svaki autor mora pronaći vlastiti odgovor. Tu ne postoji recept. Zapravo, to je put kojim svi prolazimo i koji nikad ne završava. Dok god se kreativno bavite nečim, vi zapravo otkrivate sami sebe. To je osnovni resurs koji svi imamo.

Jedini savjet koji bih uvijek dao jest da gledate svoju neposrednu okolinu. Mislim da svaki autor treba krenuti od sebe, pa od svoje obitelji, svojeg kvarta, svojeg grada, svoje države. Tim koncentričnim krugovima koji polaze od vas samih. Upravo je ono što vam je blisko i što doista dobro poznajete najveći doprinos koji možete dati svijetu. Paradoks je u tome da filmovi koji naizgled djeluju vrlo lokalno često postignu međunarodni uspjeh. To mi se dogodilo više puta i mislim da upravo iz te lokalnosti često proizlazi univerzalnost.

Za svoj prvi dugometražni projekt nakon uspjeha Čovjeka, odabrali ste roman Črna mati zemla Kristiana Novaka. Zašto vas je upravo ta priča privukla?

Zapravo mi je knjiga ponuđena. To, naravno, ne znači da sam odmah ponudu i prihvatio. Dugo sam razmišljao o tome. Prava za ekranizaciju imali su Danijel Pek i Antitalent i moram priznati da sam prije nekoliko godina bio pomalo zavidan kada sam pročitao da će roman režirati netko drugi. Međutim, spletom okolnosti taj se projekt raspao i roman je sasvim neočekivano završio kod mene.

Prije nego što sam pristao, ponovno sam pročitao knjigu i doživio ju mnogo intenzivnije nego prvi put. Jedan od razloga bio je taj što se taj roman, između ostalog, bavi roditeljstvom, a to se poklopilo s mojom životnom fazom. Kad sam ga prvi put čitao, nisam imao djecu, a danas imam, pa me priča pogodila mnogo snažnije.

To je bio početni impuls. Imao sam vrlo snažnu emocionalnu reakciju i prepoznao da se roman bavi temom koja mi je danas iznimno važna. Prije svega roditeljstvom, ali iz perspektive djeteta koje postupno gubi oca i ostaje, zapravo, zapostavljeno. Upravo me ta perspektiva najviše privukla.

Taj roman za mnoge čitatelje ima gotovo kultni status, a vi ste se odlučili za slobodnu interpretaciju. U kojem ste trenutku shvatili da vas ne zanima doslovna ekranizacija romana, nego svojevrsni dijalog s njim?

To je zapravo odluka koju nosim već dugo. Možda će zvučati paradoksalno, ali cijeli sam život govorio da dobre knjige ne treba ekranizirati. A Črna mati zemla nije dobra, nego odlična knjiga. Na neki sam način samome sebi skočio u usta. Izvukao sam se iz tog paradoksa tako što nisam odlučio ekranizirati roman doslovno, nego napraviti vlastitu interpretaciju.

To je, uostalom, bila i racionalna odluka. Vjerna ekranizacija, izračunao sam, trajala bi otprilike deset sati Jasno je da je to nemoguće smjestiti u dugometražni film.

Zato će ovo biti film koji uzima ključne elemente romana i od njih gradi novi narativ od otprilike dva sata, s namjerom da filmskim sredstvima izazove istu emociju koju izaziva knjiga, a ne da je doslovno prepriča. Likovi će većinom ostati isti, kao i mnogi važni elementi radnje. Svatko tko je pročitao roman prepoznat će taj svijet, ali vjerujem da će se i iznenaditi. Neće moći unaprijed znati što će se do kraja filma dogoditi.

Adaptacija nosi radni naslov Dvije male noćne more. Kako ste od 'mati zemle' došli do 'malih noćnih mora'?

To je zasad samo radni naslov i još ne znam hoće li ostati konačan, ali nam se jako sviđa jer je višeznačan. Jedno od njegovih značenja bit će poznato čitateljima romana. U knjizi postoje dva imaginarna lika, dvije male noćne more Hešto i Pujto, koji funkcioniraju gotovo poput likova iz bajke. No to nije jedino značenje koje naslov ima u našoj interpretaciji, ali o tome ipak ne bih previše govorio dok je projekt još u razvoju.

Trenutačno je film financijski zatvoren otprilike dvije trećine. Prošli smo kroz mnogo verzija scenarija, što je sasvim uobičajen proces. Napišete jednu verziju pa je dorađujete i "peglate", praktički sve do početka snimanja. Sada smo vrlo blizu konačne verzije. Plan je da na jesen uđemo u pretprodukciju, odnosno u odabir glumaca i lokacija. Na castingu već neko vrijeme aktivno radim, a snimanje je planirano za iduću godinu.

Možete li već otkriti neka glumačka imena ili je za to još prerano?

Još je prerano. Nemamo konačne odluke. Postoje uži izbori za pojedine uloge, ali sada slijedi onaj dio u kojem pokušavate složiti cjelinu – tko s kim dobro funkcionira, kakva je kemija među glumcima i kako će cijeli ansambl izgledati zajedno.

Sudjeluje li Kristian Novak u procesu?

Sudjeluje cijelo vrijeme. Nevjerojatno je strpljiv. Nekad se čak šalim da me čudi što još uvijek razgovara sa mnom. Naravno, u odličnim smo odnosima, ali mislim da ne bi svaki autor mirno podnosio ono što radimo njegovoj knjizi. Roman smo, slikovito rečeno, rastavili na sastavne dijelove, kao da je riječ o kuli od LEGO kockica, a sada od tih elemenata gradimo nešto novo. To je prilično radikalan postupak, ali čini mi se da Kristijana upravo taj proces zabavlja i da s velikim zanimanjem prati kako se priča razvija u nekom novom smjeru.

Sam Novak komentirao je da ste u priči otišli dublje nego što je očekivao. Koji ste to "mrak", odnosno koji aspekt dječje traume pronašli u romanu, a koji je možda izmaknuo čak i samom autoru?

O tome ipak ne bih govorio. To bih volio ostaviti publici da otkrije kada pogleda film.

Ako sve bude išlo prema planu, kada bismo film mogli očekivati u kinima?

Ako sve bude teklo prema planu, rekao bih da bismo ga za otprilike dvije godine mogli gledati u kinima.

S obzirom na nedavne velike uspjehe, kako se nosite s pritiskom javnih očekivanja uoči rada na vašem prvom dugometražnom igranom filmu?

Pa, mislim da se prilično loše nosim s pritiskom, ali to nema veze s ovim filmom. Tako je sa svakim koji radim. Imam velika očekivanja od vlastitih filmova i time sam sebi automatski stvaram velik pritisak. Uvijek dođe faza u kojoj mi se čini da je potpuno nemoguće snimiti film, da je cijeli projekt iznad mojih sposobnosti i da ga neću uspjeti dovršiti. Nekako uvijek prođem kroz tu krizu i nastavim dalje, ali ona je postala sastavni dio procesa.

S druge strane, vjerujem da stvari ne bi smjele biti prelake. Ako jesu, možda pred sebe niste postavili dovoljno zahtjevan zadatak. Uvijek sam se trudio izbjeći rutinu. Kad god bih osjetio da mi je nešto postalo previše poznato ili sigurno, pokušao bih promijeniti smjer.

Zato sam nakon godina rada na dokumentarnim filmovima i odlučio prijeći na igrani film. Na neki sam se način u zrelijim godinama ponovno vratio na početak i krenuo učiti nešto što mnogi redatelji prolaze mnogo ranije u karijeri. Meni je upravo taj osjećaj da ponovno učim i da nisam siguran u svaki korak najveći kreativni izazov.

Vaši su filmovi osvojili najveća međunarodna priznanja, ali istodobno svjedočimo tome da se dio mladih sve više radikalizira i preuzima upravo one narative koje vi pokušavate dekonstruirati. Ako film ne mijenja društvo, čemu on zapravo služi?

Ja mislim da film mijenja društvo, ali te promjene nikad nisu trenutačne ni revolucionarne. Film može učiniti mnogo, baš kao i novinski tekst ili jedna kolumna. U mom je slučaju to bila kolumna Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu, koja me na neki način promijenila i potaknula da snimim film. Taj je film poslije obišao svijet, a ja gotovo svaki dan na Letterboxdu čitam nove reakcije ljudi iz najrazličitijih krajeva svijeta koje je ta priča duboko dirnula.

Možda su to samo kapljice vode u moru, ali i takve kapljice nešto mijenjaju. Kao što se velike društvene promjene, bilo pozitivne bilo katastrofalne, vrlo često događaju kao posljedica niza malih odluka ili naizgled nevažnih okolnosti, tako mislim da ne treba podcjenjivati ni utjecaj umjetnosti na svijet.

Neosporno je da ratovi devedesetih i dalje snažno oblikuju javni prostor u regiji. Kako objašnjavate to da simbole i podjele iz tog razdoblja danas preuzimaju i generacije koje ga uopće nisu doživjele?

Da, jedan primjer toga je pozdrav "Za dom spremni", koji se danas koristi prilično masovno. Kad bih makar i na trenutak povjerovao da ga svi ti mladi ljudi koriste zato što svjesno podržavaju ustašku i genocidnu NDH, vjerojatno bih se odselio na drugi kraj svijeta. Ali ne vjerujem da je to slučaj. Po mom mišljenju, to je prije svega posljedica neobrazovanosti, koja proizlazi i iz onoga o čemu smo već govorili – da danas svatko živi u svom malom informacijskom i kulturnom balonu, a izgubio se neki zajednički, konzistentni društveni narativ.

Mnogi mladi takve simbole koriste gotovo kao modni detalj, nešto što vide da drugi nose pa preuzmu i sami, bez stvarne svijesti o njihovu značenju i povijesnom kontekstu. Naravno, ima i onih koji ih koriste kao svjesnu provokaciju, ali mislim da su oni manjina. Nažalost, Hrvatska već godinama pokazuje, i kroz različite statistike, da imamo ozbiljan problem s obrazovanjem i razinom čitalačke kulture. Mislim da je i to dio objašnjenja.

Spomenuli ste Borisa Dežulovića. On je primjer javnog intelektualaca čiji istupi često izazivaju žestoke reakcije i javne hajke. Kako objašnjavate činjenicu da se u društvu koje se deklarira kao demokratsko sekularni stavovi i ateizam još uvijek često doživljavaju kao provokacija?

Nažalost, mislim da tomu pridonose i mediji, koji su se posljednjih desetljeća našli u vrlo teškoj situaciji – tiskani mediji praktički su izgubili poslovni model; nekad su živjeli od prodaje na kioscima i oglasa, a danas je prodaja drastično pala, dok je oglašavanje uglavnom završilo kod velikih internetskih platformi. Da bi preživjeli, mnogi mediji posežu za clickbait naslovima i sadržajima.

Ono što mi je pritom posebno problematično jest da se u prvi plan često stavlja komentar nekoga tko uopće ne bi trebao imati jednaku težinu u javnoj raspravi. Dovoljno je da netko na društvenim mrežama napiše nešto o Borisu Dežuloviću, slijetanju na Mjesec ili bilo kojoj drugoj temi i odjednom se njegov komentar tretira gotovo ravnopravno s mišljenjem čovjeka koji se tom temom ozbiljno bavi.

Ne mislim da je to zavjera novinara protiv društva. To je prije svega način na koji mediji pokušavaju preživjeti. Govorim o clickbaitu i diskursu koji iz njega proizlazi – o svojevrsnom "facebookovskom" ili birtijaškom načinu komunikacije, u kojem stalno treba proizvoditi sukob, koristiti što jače epitete i izazivati što snažnije emocije.

Društvene mreže i njihovi algoritmi takav govor dodatno nagrađuju jer upravo agresivni i netolerantni sadržaji izazivaju najviše reakcija. Više reakcija znači više klikova, više klikova više oglasa i tako se zatvara začarani krug koji, mislim, svima šteti. A zašto je to tako? Ja ne mislim da je to prava slika društva; da je društvo u svojoj srži puno tolerantnije. Problem je što takav medijski i algoritamski sustav postupno počinje oblikovati stvarnost i mijenjati društvo prema vlastitoj slici.

Znači li to da ipak vjerujete kako u Hrvatskoj još postoji prostor za ozbiljnu javnu raspravu?

Vjerujem da postoji, ali taj prostor treba svjesno stvarati. Mediji imaju u tome veliku odgovornost, no nisu jedini. Odgovornost imaju i zakonodavac te izvršna vlast, koji bi trebali osigurati uvjete u kojima kvalitetno novinarstvo može opstati, uključujući i financijske modele koji neće pogodovati samo medijima bliskima vlasti. Mislim da bi mnogo više trebalo ulagati u neovisno novinarstvo.

Isto tako, javna televizija trebala bi ispunjavati svoju temeljnu funkciju – biti politički nepristrana i otvarati prostor za stvarnu javnu raspravu. Nažalost, mislim da to danas ne čini. Sličan problem vidimo i na lokalnoj razini, gdje se mediji često financiraju prema političkoj podobnosti, umjesto prema kvaliteti rada i spremnosti da otvore prostor različitim glasovima. To, dugoročno, nije dobro ni za medije ni za društvo.

Kad ste već spomenuli potrebu za zaštitom, danas se mnogo govori i o umjetnoj inteligenciji. Ona već može napisati scenarij, napraviti trailer, pa čak i stvoriti glumca koji u stvarnosti ne postoji. Strahujete li da bi AI mogao promijeniti samu budućnost filma?

Ne strahujem. Tehnologija je oduvijek napredovala i uvijek će napredovati. Ali kinematografija ne postoji zbog tehnologije, nego zbog ljudi. Film je, kao i književnost ili bilo koji drugi oblik umjetnosti, način na koji ljudi komuniciraju s drugim ljudima. Uostalom, ni WhatsApp ne koristimo zato da bismo razgovarali s robotima, nego s prijateljima, partnerima ili članovima obitelji. To umjetna inteligencija ne može zamijeniti.

Filmove gledamo zato da bismo doživjeli autentično ljudsko iskustvo, iskustvo nekoga tko možda živi na drugom kraju svijeta, a ipak nam je na neki način blizak. Ne gledamo ih samo zato da nam pred očima prolaze šarene slike, nego zato da bismo se povezali s drugim ljudskim bićem. Upravo to umjetna inteligencija ne može stvoriti. To je kao kad biste 3D printerom ispisali breskvu. Može napraviti predmet koji izgleda kao breskva, ali ne može napraviti breskvu koju biste poželjeli pojesti.

Nakon svega što ste rekli o društvu, politici i vremenu u kojem živimo, jeste li, dugoročno gledano, dakle, ipak optimist?

Jesam. Zaista jesam. Vjerujem da su ljudi u velikoj većini altruisti i empatična bića. Mislim da je to dio ljudske prirode i zato vjerujem da uvijek postoji velika mogućnost da stvari na kraju završe dobro. Ali to se neće dogoditi samo od sebe.

Postoji jedan stari strip o Tomu i Jerryju u kojem Tom pada sa zgrade. U jednom se trenutku sjeti da je mačka i pomisli: "Pa ja se uvijek dočekam na četiri noge." Opusti se – i padne na leđa. Mislim da je to dobra metafora i za društvo. To što imamo potencijal da stvari završe dobro ne znači da se smijemo opustiti. Naprotiv, moramo aktivno raditi na tome. Ako budemo, vjerujem da će sve biti u redu.