Lewis Maynard, Tom Dowse i Nick Buxton tri su momka iz južnog Londona koja su se godinama potucala po manje ili više uspješnim bendovima, sve dok nisu odlučili da će zasvirati zajedno. Nedostajao im je vokal – pokušala su sva trojica, ali nije išlo. Onda su upoznali Florence Shaw, gostujuću profesoricu na Fakultetu kreativnih umjetnosti u londonskom predgrađu Farnhamu, gdje je predavao i gitarist Dowse.

Svjestan topline i radiofoničnosti njezina glasa, bubnjar Buxton složio joj je playlistu u stilu 'Private Life' Grace Jones, s bendovima koji koriste spoken word umjesto vokala. Kako je kasnije prepričala za Rolling Stone, Shaw se na prvoj probi pojavila s ogromnim fasciklom prepunim žvrljotina i crteža. 'Čučala sam na podu s mikrofonom i mislila da me uopće ne čuju. No na kraju su rekli: 'To je sjajno zvučalo'', prisjeća se.

Spontanost svirke u neobičnoj relaciji s vrlo preciznim seciranjem britanske svakodnevice do danas je ostala srž estetike ovog neobičnog benda. Iako žanrovski vrlo fleksibilni, na potezu od postpunka preko psihodelije do klasičnog rokenrola, sve to poput ljepila povezuje strpljiv i topao glas Shaw, čije misli možda vrludaju od teme do teme, ali su izložene vrlo fokusirano i precizno. Nije ni čudo što ih obožavaju (i produciraju) velikani poput Johna Parisha, Cate Le Bon i Jeffa Tweedyja.

U festivalskim gabaritima teško da možete dobiti više od deset minuta za razgovor u četiri oka. Ipak, naše druženje u backstageu s basistom Maynardom i Shaw, oboma izrazito ljubaznim i skromnim ljudima, potrajalo je nešto dulje. U njemu smo pokušali odgonetnuti tajnu uspjeha Dry Cleaninga, kako njihova začudna glazba nastaje, kako uopće razgovarati s nekim tko s tobom razgovara kroz pjesme te dijele li sebe na profesionalne i privatne verzije.

Tekstovi vaših pjesama zvuče mi kao niz prolaznih misli koje su tek na drugi pogled moćni stihovi. S druge strane, ton kojim ih Florence izgovara zvuči razgovorno. Supruga mi je također fan Dry Cleaninga, baš kao i ja. Danas, kad je intervju potvrđen, pitam je – kako započeti razgovor sa ženom koja razgovara kroz pjesme? Kaže ona – pa pitaj je to odmah na početku. Možda je to ipak pitanje za Lewisa?

Florence (ubacuje se kroz smijeh): Nas dvoje puno razgovaramo.

Lewis: Mi smo kraljevi small talka.

Florence: Lewis me naučio puno o malim razgovorima. Obično prvo popričamo o hrani.

A uz ovu vrstu razgovorne izvedbe, kako odlučujete što je dio razgovora, a što je stih u pjesmi?

Florence: Da, dobro pitanje. Obično mi nešto odmah zapne za oko. Čuješ nešto i odmah znaš: 'Sviđa mi se ritam' ili 'Sviđa mi se zvuk' ili 'Ovo ima stvarno neku suštinu. Bit će dobar sastojak među ostalim dijelovima koje sam već zapisala.' To je samo osjećaj u trenutku.

Njegujete li svjesno taj pristup? Pretvarate li stvarni život u pjesme? Postoji li, tipa, Florence Shaw iz Dry Cleaninga i Florence Shaw kao uobičajena osoba u razgovoru?

Florence: Da, pretpostavljam. Mislim da na neki način postoje kao različite osobe. Što se pristupa tiče, nije baš da sjednem za stol i pišem. Često mi ideje dolaze dok radim druge stvari. Ideja mi ispliva u glavi i onda samo uzmem malo vremena da je zapišem. Naravno, ne možeš biti totalni čudak u svakodnevnom životu. Moraš imati verziju koja nekako, znaš, funkcionira.

Profesionalnu verziju sebe.

Florence: Da, točno. Verziju sebe koja može nekako ploviti kroz život, biti pristojna i ugodna osoba za druženje. Opet, dio mene koji vidite na nastupima vjerojatno je neka sažeta verzija mene. Ali to vrijedi i za druge izvođače, zar ne?

Lewis: Postoji nešto što bih nazvao uključivanje svijesti o svijetu oko sebe u svrhu zabave. Dakle kao gledanje natpisa na znakovima ili slušanje razgovora i pronalaženje nečeg zabavnog u tome. Možeš to lako ignorirati i vidjeti kao pozadinsku buku. Ali kad to filtriraš, svijet je zabavniji.

OK, a što je s glazbom? Sreo sam kolegu koji tu radi i on kaže: 'Volim poslušati njihovu glazbu, ali kako to izgleda uživo'? Pokušao sam mu objasniti da je još bolje nego na albumima jer glazba oživi.

Florence: Uživo funkcionira dosta drugačije, rekla bih. Ne pokušavamo ponoviti ono što se čuje na albumima jer to nije praktično.

Dosta improvizirate, produžavate neke pjesme…

Florence: Točno. Definitivno nije bitno da se svaka riječ jasno čuje, to nije suština. Više se radi o cjelini. Dakle snaga glazbe i glasnoća gitara, bubnjeva, basa i svega pomiješanog s osobom koja prilično mirno pjeva, kao pjesmu ili nekakvo nejasno atonalno pjevanje. To je ideja, znaš što mislim? Da se sve te stvari spoje i onda da ispliva poneka riječ ili fraza. Ili ako dobro znaš riječi, naravno, možeš ih razabrati jer ih znaš…

A to se događa?

Florence: Da, ljudi dolaze na koncerte znajući stvari napamet. Uvijek se iznenadim kad znaju sve riječi jer ja jedva da ih znam sve.

Lewis: Nikad nismo pokušali snimiti sebe za potrebe albuma uživo. Čak i kad snimamo, izvodimo pjesme u sobi u kojoj ih možemo izvesti uživo, ali sa sviješću da ih snimamo. Tek kad završi snimanje razmišljaš o izvođenju uživo. To jednostavno nije isto.

Vaše pjesme nisu otvoreno političke, ali mogu se čitati kao neka vrsta komentara o suvremenoj Britaniji. Mislite li da promatranje ponekad može biti bolje od otvorenog i eksplicitnog društvenog komentara?

Florence: Ne znam je li bolje, ali to je svakako moj pristup. Nikad nisam uspjela napisati nešto što je izrazito političko. I stvarno se divim ljudima koji to mogu, kao Labi Siffre (južnoafrički kantautor s angažiranim tekstovima protiv aparthejda, prim. aut.). Uvijek mislim da su to neke od najnevjerojatnijih pjesama ikad napisanih, jer to je stvarno teško napraviti. Stvoriti nešto što je vrlo jasno i lako razumljivo, vrlo moćno, ima značenje i govori istinu u lice moćnika, sve to, a da je još uvijek dobra pjesma, vjerojatno je jedna od najtežih stvari.

Dakle, na neki način, to je cilj. I nekako završim na tom putu pišući stvari koje pišem, što je također cilj, ali je gotovo kao nusprodukt pokušaja pisanja izrazito političkih pjesama. I onda napišem ono što napišem, što je puno više pretjeranog razmišljanja i vjerojatno ne baš skroz jasno. Ali mislim da i to ima vrijednost.

Poznajete puno utjecajnih ljudi iz branše, dosta njih vas hvali. Prije desetak godina ovdje sam gledao Johna Parisha s PJ Harvey. Vas nekako vidim kao njegovu 'djecu'. Kad biste morali izdvojiti jednu od tih osoba koje vas tapša po leđima i gura naprijed, a ima određeni utjecaj, nekoga s kime ste izgradili poseban odnos, tko bi to bio i zbog čega?

Florence: Uspjeli smo izgraditi odnose s puno ljudi koji su prilično značajni. Mislim na Kate Le Bon i Johna, naravno. S druge strane, Jason iz Sleaford Modsa oduvijek nas je jako podržavao, čovjek je naša mirna luka u oluji. On poznaje toliko ljudi…

Lewis: John nam je posebno drag jer slušamo puno ploča koje je producirao. Radili smo s njim mjesec i pol u studiju, doslovno možeš čuti njegov um. Isto je s Kate – nakon što radiš s njom, čuješ je na ploči, upoznaješ njezinu osobnost. To čini ploče još ljepšima. Nakon što sam radio s njima, slušam puno više glazbe koju su oni producirali.

Kako se vidite u narednom razdoblju? Imate tri albuma, a dojma smo da ste se redefinirali najmanje tri puta. Što je sljedeće?

Lewis: Ne znamo, nikad nemamo neke planove. Jedino što smo planirali na zadnjoj ploči bilo je promijeniti sobu u kojoj sviramo i snimamo. Shvatili smo da drugačije reagiramo u različitim sobama i kad smo našli pravu, rekli smo – to je to.

I to je bio kraj plana. Čak i kad se pjesma, ideja krene razvijati, nikad ne znaš kamo će otići. To je nekako radost sviranja u bendu, osjećaj kao da nemaš kontrolu, ali svi nekako slijede putanju pjesme. Svi dodaju nešto po svom guštu, i to je to.