Frenetičan dvosatni nastup britanskog glazbenog inovatora Geordieja Greepa u dupke punom zagrebačkom Vintage Industrial Baru, na čiju pozornicu je po prvi puta otkad pamtimo stalo deset glazbenika, bez dileme ulazi u najbolje klupske svirke viđene u Zagrebu ove godine. Bilo je toliko intenzivno da ni sam Greep nije mogao izdržati do kraja
Znali smo da je Geordie Greep onaj tip genijalca koji je istodobno i luđak. Teško je to osporiti kad poslušate album 'The New Sound', za današnje doba rijetko viđenu glazbenu papazjaniju u kojoj matematički noise što ga je donio iz benda black midi pokušava proširiti u format big banda, utjecajno smještenog negdje između Santane, Franka Zappe, Davida Byrnea i Mahavishnu Orchestra.
vezane vijesti
Glazba je to neprekidnih iznenađenja, više za nas starije nego za izrazito upućenu ekipu koja je sinoć činila 80 posto publike u Vintage Industrial Baru, uzrasta koji se prosječno vrti između 17 i 27 godina. Dvadeset sedam godina ima i Geordie Greep, s čijim nesvakidašnjim shvaćanjem glazbe smo se upoznali prije sedam godina, kad je black midi zasvirao u Močvari. Tad smo pohvalili vještinu komponiranja koju smo malo posprdno usporedili s minimalističkom fazom Ive Josipovića, dok sviračko umijeće ni tada ni sada nije bilo upitno.
No, ako su nam tada izgledali kao četiri štrebera iz čuvenog Brit Schoola koji su se previše igrali Minecrafta pa prebacili na instrumente, današnja inkarnacija Greepovog big benda s instrumentima igra jogo bonito, pojam koji je nekad simbolizirao nogometnu vještinu driblera iz brazilskih favela, a koju su iz brazilskog nogometa, bit će, isisali Nijemci onim 1:7 poniženjem na Svjetskom prvenstvu 2014.
Jogo bonito u tvrdom kalupu
Dobar dio Greepovog benda, naime, čine Brazilci – ključni lik je basist Fábio Sá, jedini tip čiji prsti mogu plesti brže od Greepovih i čovjek koji je te nadrealne dionice odsvirao i na albumu. Uz njega, na pozornici su dvočlana puhačka sekcija, vibrafonist, perkusionist, bubnjar, gitarist, klavijaturist te kontrabasist koji također pomaže na klavijaturama, svi mahnito ekspresivni i ufurani u glazbu, svakog trenutka spremni za šalu, ali podređeni diktatorskom režimu kojim ih izbornik Greep spartanski trenira.
Greep, naime, ima crtu control freak dirigenta za koju je najpoznatiji sinonim Mark E. Smith. No, dok legendarni frontmen The Falla uglavnom zlostavlja svoje glazbenike, gaseći im instrumente i čupajući kablove iz pojačala, Greep uporno forsira svoje jogo bonitose da budu brži, jači, bolji. Jednim migom vraća u život pjesmu koja je već otišla u fade-out, kad se harmonijski izgube naglas izvikuje akorde koji trebaju smjestiti njegovu solažu, kad nešto fulaju prijekorno ih pogleda, a kad ga iznenade naglas ih pohvali.
Uz sve to uspijeva kanalizirati i svog unutrašnjeg Captaina Beefhearta, Pat Methenyja i Engelberta Humperdincka. Većinu vremena je šlager pjevač, tu i tamo virtuozni gitarist, katkad spoken word recitator, a ponekad i pravi pjesnik čiji stihovi cure preko utišanih, ambijentalnih matrica. Njima zujanje osvježavajućih ventilatora u klubu neočekivano paše, stvarajući ugođaj kao da slušate glazbu s magnetofonske trake.
Hidracija koja život znači
Ima tu mjesta i za humor: tu i tamo će između pjesama zasvirati 'That's All Folks' džingl iz Duška Dugouška, usred koncerta proglasit će hidracijsku stanku od 30 sekundi podbadajući FIFA-u, a većinu pjesama će frenetičnim improvizacijama pet-šest minuta duge komade učiniti trostruko dužima. I dok nekome tko nije znao što ga čeka to uglavnom može zvučati kao Santanin bend s Woodstocka u kojemu, kako kad, pjevaju Herbert Grönemayer ili Tom Waits, onima koji su došli iz nešto alternativnijeg glazbenog svjetonazora ti improvizatorski dijelovi mogu zazvučati i kao Godspeed! You Black Emperor pušteni s ploče na brzini od 78 obrtaja.
Uz cijeli album 'The New Sound', produžen spomenutim improvizacijama na dva sata, Greep je za kraj zakucao petnaestominutnom suludom verzijom hit singla 'Holy Holy', uz pjevanje i ples iz publike kao da smo na salsa večeri. Mogla je biti i duža da se negdje na drugoj trećini, dok je bend nemilice kovao konja po Mjesecu, Geordie nije počeo povlačiti s pozornice te se svakih par minuta na kratko vraćati obići bend s novom bocom vode, e da bi na kraju potpuno nestao.
Brazilci su koncert nekako priveli kraju, Geordie je smogao snage oprostiti se od oduševljene publike, a organizatori se odjednom sjurili prema backstageu, da bi ga nedugo zatim izveli iz kluba. Uz ovu količinu ludila koju su Geordie i njegovi Brazilci sinoć isporučili, nije ni čudo da mu je pozlilo. Kažu da je danas sve ok. Sreća pa ima slobodan dan.
