Tijekom više od pet desetljeća rada, Paolo Magelli etablirao se kao sinonim za beskompromisno kazalište – u karijeri u kojoj je režirao više od 200 predstava diljem svijeta ovaj, kako sam sebe često opisuje, intelektualni buntovnik i umjetnički neposlušnik, izgradio je reputaciju autora čije predstave polemiziraju s kanonom jednako žestoko kao i s politikom, izazivajući prijepore radikalnim čitanjima klasika, političkim aluzijama i eksplicitnom scenskom poetikom.

Shakespeare, Krleža, Držić, Čehov ili Goldoni u njegovim su režijama uvijek bili naši suvremenici: njihove je tekstove čitao kroz politiku, odnose moći, seksualnost, pohlepu i društvene sukobe, pritom svjesno rušeći očekivanja publike i ustaljene interpretacije.

Rođen u Pratu 1947., nakon studija slavistike i teatrologije u Firenci, svoj je životni i profesionalni put 1972. godine nekonvencionalno usmjerio prema Istoku, kako sam kaže, "autocestom u suprotnom smjeru". U Hrvatskoj, čiji je državljanin od 1991., ostvario je niz antologijskih predstava u svim vodećim teatrima, a za svoj je neizbrisiv doprinos kulturi 2024. godine nagrađen nagradom "Vladimir Nazor" za životno djelo.

Magellijeve predstave nikad nisu privlačile pozornost "samo" onim što su govorile, već i načinom na koji su to činile: jednako je često izazivao polemike svojom scenskom estetikom, u kojoj nagost, erotika i fizičnost nisu rijetkost, zbog čega su ga kritičari nerijetko optuživali za pretjerivanje ili provociranje šoka radi. Izvan pozornice ostao je jednako beskompromisan: desetljećima je jedan od glasnih kritičara nacionalizma, konzervativizma, komercijalizacije kulture i neoliberalnog kapitalizma, a njegovi su javni istupi u Hrvatskoj više puta izazivali burne rasprave, osobito kada su se doticali rata, identiteta ili odnosa društva prema Crkvi.

Ipak, sam Magelli odbacuje etiketu provokatora. "Kazalište ne mora biti društvena provokacija", kaže u ovom razgovoru za tportal. "Ako jest – dobro. Ako nije – opet dobro. Kazalište je nešto mnogo više od toga." Povod ovom razgovoru prva je dramska premijera 77. Dubrovačkih ljetnih igara, Držićev Skup, koji postavlja 13. srpnja na Poljani Ruđera Boškovića, a koji je vrlo brzo skliznuo sa same predstave u razgovor o današnjoj Europi, kapitalizmu, ratu, novcu, mladima i kazalištu kao posljednjem prostoru u kojem se, vjeruje Magelli, još uvijek može tragati za istinom.

Držićev tekst naslanja se na antičku tradiciju i Plauta; koji su to elementi u njegovu pisanju koji ga čine autentičnim i provokativnim za današnjeg redatelja?

Držić je prije svega toliko velik pisac da nadilazi svoje vrijeme. Njegova djela nisu ostala zarobljena u epohi u kojoj su nastala, kao što se događa s mnogim manjim autorima čiji tekstovi s vremenom izgube snagu. On pripada onoj rijetkoj skupini pisaca koji ostaju živi u svakom vremenu. Istina je da je inspiraciju pronašao kod Plauta, ali to nipošto nije nedostatak. Uzeo je polazište, a zatim stvorio potpuno vlastito djelo i krenuo svojim putem; upravo je zato i danas toliko suvremen.

U ovom komadu posebno je važna jedna misao: Amor nije ljubav, nego je Amor zlato. To mi se čini srži Držićeva pisanja. Ovdje je riječ o novcu, o njegovoj moći i o tome što je čovjek spreman učiniti zbog njega. To je svojevrsna himna novcu, ali zapravo ironijska – Držić njome pokazuje koliko smo svi lako podložni pohlepi i koliko smo zbog toga smiješni. Kad pogledate svijet u kojem danas živimo, jasno je koliko je ta tema i dalje bolno aktualna.

Lik Skupa opsjednut je svojim zlatom do granice paranoje, no on u vašoj viziji nije samo komični starac iz prošlosti. Kako vi osobno doživljavate tu figuru, što on predstavlja u kontekstu suvremenog teatra?

U kazališnom smislu Držić je stvorio iznimno moderan dramaturški mehanizam koji i danas besprijekorno funkcionira, a u društvenom smislu, riječ je o polemici sa svijetom u kojem živimo – svijetom u kojem je novac postao jedini Bog. Boga više nema, ostao je samo novac. Novac je Bog.

Prepoznajete li u toj "barbariji", kako je Držić naziva, neku poveznicu s današnjim društvenim elitama?

U Držićevo vrijeme takva se kritika mogla odnositi na uski krug ljudi, na određene društvene manjine koje su imale moć. Danas je to, nažalost, postao globalni problem. Cijeli svijet juri isključivo za profitom. Politika juri za profitom, banke su postale gospodari naših života, pa i naših političkih sustava. Ne govorim samo o Hrvatskoj, nego o cijeloj Europi. Pa pogledajte što se oko nas događa.

A to je zato što smo odustali od utopije. Prestali smo vjerovati da je moguće izgraditi drukčije društvo i počeli slijediti logiku koju diktiraju banke i političari koji služe tom istom financijskom sustavu. Pogledajte Bruxelles. To više nije Europa u koju sam ja vjerovao kada sam bio mlad, ideja ujedinjene Europe kao prostora solidarnosti i zajedničke budućnosti. Danas je to prije svega golemi administrativni aparat koji funkcionira prema financijskoj logici, a ne prema idealima koji su nekoć stajali u njegovim temeljima.

Je li problem u tome što nitko ne nudi alternativu ili smo je jednostavno prestali vidjeti?

Nitko je ne nudi. Ne vidim danas nijedan ozbiljan utopijski program. Nigdje. Ne vidim ga u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, pa ni na prostoru cijele bivše Jugoslavije. U tu su zamku upale i Njemačka, Austrija... A da ne govorim o Nizozemskoj, koja otvoreno i bez ikakve zadrške podržava tu ideologiju novca. Možda vi imate više nade nego ja. Ako je imate, pišite o njoj.

Ide li ona ruku pod ruku s populizmom i jačanjem krajnje desnih političkih opcija?

Ne bih rekao da idu ruku pod ruku, rekao bih da je stvar mnogo izravnija – upravo se tim novcem financiraju takve političke opcije. Dovoljan je samo mali dio golemog kapitala da ih učini iznimno moćnima. Pogledajte Italiju. Kao da nije bila dovoljna Giorgia Meloni, sada se pojavljuju i novi akteri krajnje desnice, onaj odvratni general. Meni je to katastrofa. Naprosto katastrofa.

Ne vidite, dakle, u aktualnoj političkoj klimi – ni u Europi ni u svijetu – ništa što bi moglo upućivati na mogućnost ozbiljnije promjene nabolje?

Ne. Sve dok se takozvana ljevica – ili bilo tko drugi – ne počne ozbiljno baviti nekim novim utopijskim projektom, ne vidim mogućnost promjene. Nije važno tko će ga ponuditi, nego da netko konačno ponudi drukčiju viziju društva i pokaže kako izaći iz ove situacije. Kapitalizmu treba postaviti granice. Moramo biti spremni reći: ne ovome, ne ovome, ne ovome. Bez toga ne vidim nikakvu šansu za promjenu. S jedne strane imate političke i financijske elite koje, naravno, ne žele da se išta promijeni. S druge strane ostaje pitanje može li neka nova utopijska ideja pridobiti običnog čovjeka. Ja mislim da može.

U to duboko vjerujem; ne pripadam onima koji smatraju da su mladi izgubljena generacija. Naprotiv, mislim da su hrabri i spremni mijenjati svijet. Problem je što im mi ne nudimo ništa. Ne dajemo im ideje, ne dajemo im ljubav, ne otvaramo im prostor. U tome veliku odgovornost snosi europska intelektualna elita. Ne govorim o Americi; ondje je pojam intelektualca odavno sveden na nešto sasvim drugo. Ali Europa je nekada imala neposlušne intelektualce. Gdje su danas ljudi poput Pasolinija? Gdje je novi Umberto Eco, ili drugi koji će otvoreno govoriti protiv sustava?

Danas su se intelektualci udomaćili u ovom bankarskom sustavu. Postali su njegov dio. Na neki su način kupljeni. Kad je jedan od najmodernijih europskih intelektualaca donedavno bio Jürgen Habermas, sa svojih gotovo devedeset godina, onda se moramo zapitati gdje je nova generacija. Sartre, Camus i cijela ta tradicija nisu umrli tako davno, a što danas Francuska, ili Europa općenito, nudi kao novu intelektualnu snagu? Ja je, iskreno, ne vidim. Što mi nudimo ljudima?

Ako je vaša dijagnoza da su danas gotovo svi, na neki način, uškopljeni, što to znači za umjetnost? Kakvi u takvom svijetu mogu biti kazalište, film i književnost? Postoji li još prostor za bunt i mogućnost da umjetnost doista utječe na društvo?

Mislim da bi kazalište i dalje trebalo biti mjesto istine. To je njegova temeljna zadaća. Ne zanima me rasprava o stilovima, o tome tko je bolji ili lošiji redatelj, koja je poetika ispravnija. To me nikada nije posebno zanimalo. Ono što mi se čini važnim jest da se kazalište, polako ali sigurno, vraća svojim izvorištima. Ne mislim da nestaje, nego da se vraća vlastitim korijenima. Loše kazalište će nestati, ali ono pravo ponovno će postati prostor u koji ljudi dolaze tražiti istinu.

Baš kao što su nekoć antička grčka i rimska kazališta bila mjesta na kojima se propitivala ljudska sudbina, vjerujem da će kazalište ponovno postati prostor razgovora o onome što je iznad nas, oraculum. Nazovite to razgovorom sa zvijezdama, s nebom ili s nekim drugim bogovima – nije važno. Važno je da čovjek u kazalištu ponovno krene u potragu za istinom. To je, po mom mišljenju, jedini pravi spas i razlog zbog kojeg kazalište i dalje ima smisla.

Zvučite kao nepopravljivi romantik…

Ja to i jesam. Ali imao sam sreću raditi u kazalištu, pa i u antičkim grčkim i rimskim prostorima, i svaki put kad tamo radim osjećam kao da me dotiče nešto sveto. Ne bih rekao da sam prorok poput Tiresije, ali u tim prostorima zaista imate osjećaj da ste u dodiru s nečim što nadilazi svakodnevicu.

Zašto ste, u svjetlu svega toga, pristupili režiji upravo Skupa?

Prije svega zato što mi se činilo da je Skup pomalo podcijenjen tekst. Nisam gledao ranije hrvatske izvedbe, iako znam da je Kosta Spaić svojedobno napravio izvrsnu predstavu, ali čini mi se da ovaj Držićev komad zaslužuje jedno radikalnije čitanje. Držić u njemu otvara mnogo više tema nego što se obično misli – govori o smrti, o ljudskoj gluposti, o pohlepi, o svemu onome što nas određuje. Zato sam imao potrebu pokazati, ne samo Dubrovniku nego i svima koji Skup automatski uspoređuju s Molièreovim Škrtcem, da je riječ o sasvim drukčijem djelu.

To nije Škrtac, Držić ide mnogo dalje. Ima trenutke gotovo metafizičkog uzleta i taj tekst zaslužuje da ga prestanemo doživljavati kao simpatičnu, gotovo komornu komediju. Igramo ga na Jezuitima, na Poljani Ruđera Boškovića, što nije komoran prostor, nego monumentalna pozornica koja otvara sasvim drukčije mogućnosti. Mislim da ih Držićev tekst itekako može podnijeti. Naravno, možda griješim. Zapravo, sigurno sam pod utjecajem vlastite predstave. Ali tko je na kraju bio u pravu, a tko u krivu, odlučit će vrijeme.

Držićev je jezik specifičan i arhaičan. Kako ste uspjeli uspostaviti dijalog između te renesansne prošlosti i suvremenosti koju vaša estetika uvijek beskompromisno zahtijeva?

Mislim da je jezik uvijek prednost, nikada prepreka, a Držićev mi je jezik i vrlo blizak; u njemu ima toliko talijanizama da se u njemu osjećam kao kod kuće. Osim toga, način na koji koristi riječi nevjerojatno je duhovit. Svaki dan otkriva mi neko novo značenje, neku novu nijansu. To je bogatstvo, a ne teret. I, ne vjerujem da veliki književni jezik može zastarjeti.

Naslovnu ulogu tumači Frano Mašković. Što ste u suradnji s njim željeli istražiti kao temeljnu odrednicu naslovnoga lika i kamo vas je taj proces odveo?

Frano, ja i cijeli ansambl još smo na tom putu. Proces još traje, ali čini mi se da je iznimno zanimljiv. Iz dana u dan otkrivamo nove slojeve tog lika i upravo je to ono što me najviše veseli.

Sebe opisujete kao optimističnog pesimista. Kako se taj pogled na svijet odražava na način na koji čitate tekstove i gradite predstave?

Danas, kada sam stariji, imam osjećaj da tekstovi pronalaze mene, a ne ja njih. To je potpuno drukčiji proces nego kad sam bio mlad. I tada sam pažljivo birao što ću raditi, ali danas imam osjećaj da me određeni tekst jednostavno pozove. Tako je bilo i sa Skupom. Taj mi je tekst doslovno pokucao na vrata. U njemu se govori o nečemu o čemu danas premalo govorimo – o novcu i njegovoj moći. Držić to čini kroz humor, ironiju, komediju, ali i tragediju. Upravo je ta tema postupno pronašla svoje mjesto u meni i zato sam osjetio da je sada pravi trenutak da se njome bavim na pozornici.

U Zagrebu je nedavno gostovao i vaš beogradski Garderobijer, predstava smještena u ratne okolnosti, ali zapravo posvećena ljudima koji i usred katastrofe nastavljaju svoje male borbe za moć i opstanak. Danas, kada Europa ponovno govori jezikom naoružavanja, kako objašnjavate činjenicu da čovječanstvo iz vlastitih tragedija tako malo uči?

Nedavno sam pročitao da je od prvog velikog europskog rata prošlo gotovo dvije i pol tisuće godina. Još tada u središtu svega bio je novac. Iz tog su vremena nastale Ilijada i Odiseja, knjige koje i danas čitamo. Kad pogledate tih gotovo tri tisuće godina, čini mi se da nismo naučili gotovo ništa. A zašto, to se i ja pitam.

Nemam odgovor. Nisam demiurg koji može objasniti ljudsku povijest. Mogu samo postaviti isto pitanje: zašto se to stalno ponavlja? Oduvijek je riječ o moći. Nekada je to bilo pitanje tko ima više zlata, srebra ili bronce, danas je to pitanje novca. Novac je uvijek bio povezan s vlašću, a novcem smo financirali ratove, a ne ljubav. To je, nažalost, konstanta ljudske povijesti.

Spomenuli ste mlade; Srbija posljednjih preko godinu dana svjedoči jednom od najvećih valova studentskog i građanskog nezadovoljstva u novijoj povijesti. Promatrajući te mlade ljude, vidite li u njima potencijal za stvarne društvene promjene ili je prerano za takve zaključke?

Ja taj potencijal vidim. Ono što ne vidim jest ono što mi, kao društvo, činimo s njim. Recite mi, kada ste u talijanskim, francuskim ili čak hrvatskim novinama posljednji put pročitali ozbiljnu analizu onoga što se događa u Srbiji? Zašto se o tome ne govori više? Zašto se ta vatra ne širi Europom? Ne širi se zato što je sve pod kontrolom. Manji, ozbiljniji mediji imaju nešto više slobode, ali nemaju dovoljan utjecaj.

Veliki mediji uglavnom su pod kontrolom političkih i ekonomskih centara moći i pišu ono što njihovi urednici dopuštaju. O tim klincima gotovo da se i ne govori. Zašto o tome nema ozbiljnih tekstova u Corriere della Sera? Zato što bi se zapalio Milano. Zašto ih nema u Messaggeru? Zato što bi se zapalio Rim. Ono što ti mladi traže nije problem samo Srbije. Iste potrebe imaju mladi diljem Europe. Zato je važno da taj fenomen ostane izoliran, da ga nitko ne "raspiruje", kako bi rekli političari.

Mislite li da veliki tradicionalni mediji još uvijek imaju toliku moć, u vremenu društvenih mreža?

Mislim da još uvijek imaju. Što se društvenih mreža tiče, ni one nisu onoliko slobodne koliko se često misli. Iza njih također stoji veliki kapital; ne vjerujem da su one danas prostor izrazito političkog djelovanja. Na kraju se uvijek treba pitati tko njima upravlja. Sve me to pomalo podsjeća na psa koji juri vlastiti rep.

Nakon velikih političkih promjena krajem 20. stoljeća činilo se da Europa ulazi u razdoblje stabilnosti i optimizma, no danas se ponovno suočavamo s ratovima, rastom populizma i dubokim društvenim podjelama. Što je to što je Europa putem izgubila?

Ako nastavi ovim putem, Europa će izgubiti sve ono što je mukotrpno izborila kroz desetljeća borbe, osobito zahvaljujući radničkom pokretu i društvenim borbama. Prije svega izgubit će slobodu. Najveća tragedija bila bi potpuna amerikanizacija Europe. Nadam se da do toga neće doći.

Često ste kritični prema samodopadnosti i osjećaju moralne nadmoći koji se povezuju sa Zapadom, a čiji je Amerika svojevrsno utjelovljenje. Kako danas gledate na položaj Zapada i na krizu kroz koju prolaze demokracije?

Prije svega mislim da bi demokracija ponovno trebala učiniti ono na što je upozoravao Brecht – učiti iz povijesti. Moramo se vratiti kraju Drugoga svjetskog rata i ponovno se zapitati što se dogodilo, zašto se dogodilo i koje smo vrijednosti tada smatrali temeljnima. Danas smo na njih jednostavno zaboravili. Demokracija počiva na nekoliko osnovnih načela koja se ne smiju pogaziti niti zaboraviti. To nisu nerješiva pitanja niti postoje neki nedokučivi odgovori. Problem je što se njima više gotovo nitko ozbiljno ne bavi, a ponajmanje intelektualci.

Rat u Izraelu i Palestini traje desetljećima, ali posljednje dvije godine pokazale su koliko je svijet duboko podijeljen ne samo oko mogućih rješenja, nego i oko samih uzroka sukoba. Kada promatrate ono što se danas događa, što vam se čini ključnim razlogom zbog kojeg se taj krug nasilja ne uspijeva prekinuti?

Imam prijatelje i u Palestini i u Izraelu. S mnogima od njih radio sam u kazalištu i još smo u kontaktu; zato mi je posebno teško govoriti o tome. Ono što me najviše boli jest to što ne govorimo istinu. Stalno malo skrećemo ulijevo, malo udesno, ali izbjegavamo suočiti se s onim što je bit problema. Europa je nekoliko puta imala priliku pomoći da se taj sukob riješi – zaboravljamo da su neki ljudi, pa i visoki političari, ubijeni upravo zato što su se približili mogućem rješenju, ali mi nismo bili sposobni, a možda ni dovoljno odlučni, iskoristiti te prilike.

Ne želim svu odgovornost prebacivati na Ameriku, ali u ključnim trenucima američka je politika gurala rješenja koja su se svodila na naoružavanje – i jedne i druge strane. Korijeni ovog sukoba sežu još u razdoblje stvaranja države Izrael, od Ben-Guriona i 1947. godine nadalje. Zato je iluzija misliti da se problem može razumjeti ili riješiti ako promatramo samo posljednje dvije godine; to je povijest koja traje desetljećima, a mi smo predugo propuštali prilike da je pokušamo promijeniti.

A bilo je razdoblja kada se taj sukob mogao riješiti. Mogao se riješiti još za vremena Jasera Arafata, ali nije bilo političke volje. Zato bi se današnja rasprava trebala vratiti upravo onome što je propušteno i ponovno otvoriti pitanje rješenja koje je jedino održivo: dvije države i dva naroda koji na tom prostoru žive kao susjedi i prijatelji.

Mislite li da stvari još nisu otišle predaleko? Postoji li još uvijek mogućnost da se postigne mir?

Mislim da mogućnost uvijek postoji, ako postoji volja. Ne vjerujem da je sve postalo slijepa ulica iz koje više nema izlaza. Danas je to, naravno, mnogo teže nego prije, ali vjerujem da će se jednom pojaviti dvoje odgovornih političara koji će imati hrabrosti napraviti iskorak. Sigurno to neće biti Netanyahu. Njegovo će vrijeme, kao i svačije, jednom završiti.

Vi pripadate generaciji koja je iz neposredne blizine gledala kako rat razara živote, gradove i odnose među ljudima. Što vas danas najviše zabrinjava?

Naravno da me zabrinjava ono što se događa u Izraelu i Palestini. Ali još više me zabrinjava novi val fašizma koji zahvaća Europu. Zapravo, riječ je o novoj definiciji fašizma, o jednom perverznom načinu razmišljanja koji se ponovno širi europskim društvima. To me danas najviše plaši.

Rekli ste da izlaz vidite u nekoj novoj utopiji. Koliko vam se danas čini realnim da se tako nešto uopće može pojaviti?

Kad sam bio mlad, postojala je jedna parola koje se i danas rado sjećam: "Budimo realni, tražimo nemoguće." To je bio duh moje generacije. Danas možda živimo u mnogo ciničnijem svijetu, ali upravo zato mislim da nam je takva vrsta utopije potrebnija nego ikada. Nadam se da će se ponovno pojaviti ideje koje će biti dovoljno snažne da angažiraju ljude i pokrenu mase. Bez toga ćemo ostati zarobljeni u cinizmu i uvjerenju da se ništa više ne može promijeniti.

Dotaknimo se još malo Garderobijera. U toj ste predstavi okupili doista impresivan glumački ansambl, Mikija Manojlovića, Voju Brajovića... umjetnike koji su i sami postali sinonimi za povijest kazališta na ovim prostorima. Kako je bilo graditi taj specifični "teatar u teatru" s takvim glumcima?

Bilo je lijepo. Zaista, jednostavno: lijepo. Znam da ste možda očekivali neki složeniji odgovor, ali nemam ga. To je to. Meni je taj proces bio ogromno zadovoljstvo.

U brojnim intervjuima kritizirali ste činjenicu da je kazalište sve više postalo pitanje produkcije, a sve manje stvaranja. Istodobno govorite da su umjetnici danas postali poslušniji nego nekada. Zašto mislite da se to dogodilo i kamo je nestala njihova društvena neposlušnost?

Opet dolazimo do istog odgovora – novca. Glumci danas odlaze snimati serije i druge komercijalne projekte jer su u kazalištu premalo plaćeni. Nakon akademije vrlo se teško zapošljavaju, a za mlade ljude gotovo da i nema mjesta. Ne otvaraju se nova kazališta, ne ulaže se u kulturu. Kultura je gurnuta na posljednje mjesto. U takvim okolnostima ljudi jednostavno odustanu od neposlušnosti. Ne zato što je više nemaju u sebi, nego zato što su zauzeti borbom za egzistenciju.

U hrvatskom ste kazalištu prisutni desetljećima. Imate li dojam da se tijekom tog razdoblja suzio prostor kreativne slobode, otvorenosti prema novim idejama i umjetničkom riziku?

Apsolutno se suzio. Kako se ne bi suzio? Pogledajte koliko danas u Hrvatskoj ima kazališta, koliko je domova kulture zatvoreno i koliko je čitava kulturna infrastruktura nestala. To nije prirodan proces ni slučajna tendencija. To je politička odluka. Mada, moram reći da se isti problemi danas osjećaju i u Njemačkoj i Austriji, no čini mi se da ondje ipak postoji veća svijest o važnosti kulture pa vjerujem da se ljudi tamo neće tako lako s time pomiriti.

Hrvatska je ipak malo tržište, što sigurno otežava položaj mladih umjetnika.

Zašto bi Hrvatska bila malo tržište? Mladi mogu raditi predstave i na engleskom jeziku. Tržište nije ograničeno državnim granicama. A postoji i cijeli prostor od Ljubljane do Skopja, taj zajednički kulturni bazen koji, kako god ga nazvali, i dalje postoji. Nova generacija može igrati bilo gdje. Tržište im je otvoreno, ako ga žele osvojiti.

Ipak, to se ne događa u većoj mjeri. Što vas onda, unatoč svemu što ste opisali – suženom prostoru slobode, slabijim uvjetima i manjoj mogućnosti da kazalište mijenja društvo – i dalje tjera da stvarate?

Prije svega, ja ne radim samo u Hrvatskoj. Da sam živio isključivo od hrvatskih honorara, ne bih mogao preživjeti. A drugo... što bih sada, na kraju života, trebao? Promijeniti profesiju?

Kad biste mogli birati neki sasvim drugi put, što biste radili?

Ne bih ništa drugo radio. Znam raditi samo ovaj posao. Možda bih jedino otišao na malo duži odmor. To bi bilo lijepo.

Budući da se u vašim predstavama često pojavljuju vrlo eksplicitni, fizički nesputani prikazi ženskoga tijela, danas, kad se sve češće postavlja pitanje gdje je granica između radikalne scenske estetike i hiperseksualizacije žene, moram pitati kako branite tezu da takav prikaz služi produbljivanju egzistencijalne istine o ženi?

Mislim da prema ženama imam veliko poštovanje. Ne vjerujem da sam ikada žensko tijelo koristio kao ideološki ili estetski ukras. Naprotiv, kada sam posezao za takvim prizorima, to je uvijek bilo kako bih pokazao posljedice mačizma i različitih oblika zloupotrebe žena u društvu. Režirao sam više od dvjesto predstava diljem svijeta i ne mislim da je ijedna od njih nastala iz fascinacije ženskim tijelom samim po sebi.

Kada sam ga koristio na sceni, uvijek je postojalo jasno umjetničko opravdanje. I još nešto mi je važno: nikada ništa nisam nametao glumicama. Sve je uvijek bilo rezultat razgovora, povjerenja i zajedničkog dogovora. Nikada nisam radio diktatorski. Ako sam žensko tijelo postavljao u središte predstave, onda je to bilo zato da obranim ženstvenost, a ne da je napadnem ili pretvorim u objekt.

Spomenuli ste i da biste se voljeli ponovno vratiti Krleži, osobito Glembajevima. Što je u tom tekstu, po vašem mišljenju, još uvijek nepročitano?

Ne bi mi to bio prvi susret s Krležom. Režirao sam ga više puta. Kraljevo sam, primjerice, najprije postavio u Bogoti, a zatim i u Zagrebu. Radio sam i neke njegove ekspresionističke novele. Krleža je moja velika ljubav. Upravo zato mislim da bi Glembajevi danas mogli biti iznimno zanimljivi. Pokušao bih ih pogledati očima nekoga tko nije Zagrepčanin, tko nije opterećen lokalnom tradicijom čitanja tog teksta, osloboditi Krležu interpretacijskog okvira u koji je često bio zatvaran.

Čini mi se da se njegove zagrebačke drame previše promatraju kroz srednjoeuropsku, austrijsku tradiciju i kroz usporedbe sa Schnitzlerom. Ja bih ga pokušao izvući iz tog nasljeđa i pokazati koliko je zapravo radikalniji, samostalniji i suvremeniji autor nego što ga obično doživljavamo.

U tom kontekstu, što bi bio najveći uspjeh inscenacije Skupa, u smislu društvene provokacije koju kazalište, kako kažete, uvijek mora nuditi?

Ne polazim od toga da kazalište mora biti društvena provokacija. Ako to postane – dobro. Ako ne postane – opet dobro. Mislim da je kazalište nešto mnogo više od toga. Vrlo je lako predstavu postaviti isključivo kao društvenu provokaciju; mene to samo po sebi ne zanima.

Ali ipak je važno da kazalište ima nešto za reći?

Naravno. Problem je što danas ima dosta onih koji nemaju ništa za reći.

Pa onda, za kraj, što vi svojim kazalištem želite reći?

Da sam još uvijek živ.