Yaniv Iczkovits jedan je od najzanimljivijih suvremenih izraelskih pisaca, autor čiji se romani odlikuju istovremeno epskim zamahom i intimnom psihološkom dubinom, istaknuti židovski intelektualac čije promišljanje o izraelsko-palestinskom sukobu odbacuje pojednostavljene narative, inzistirajući na nužnosti suočavanja s povijesnim traumama s obje strane. Likovi njegovih romana često su ljudi na marginama, oni koje sustav ne prepoznaje ili ih aktivno potiskuje, tihi, ranjeni glasovi koji nose u sebi potencijal promjene.

Iczkovits je prije dvije godine gostovao u Zagrebu na Frakturinu Festivalu svjetske književnosti, gdje je predstavio hrvatski prijevod svojeg romana "Mesarova kći" (2015., Petrine knjige, Mirna Čubranić), koji mu je donio prestižne književne nagrade i međunarodno priznanje. Upravo je na hrvatskome, u sjajnom prijevodu Laile Šprajc i također izdanju Petrinih knjiga, objavljen njegov najnoviji roman "Nitko ne napušta Palo Alto" (2020.), kompleksan patchwork naslijeđenih trauma, međugeneracijske krivnje i pokušaja pronalaženja smisla u fragmentiranom svijetu, u čijoj je pozadini intrigantna krimi-priča.

U razgovoru koji tim povodom vodimo Iczkovits razmatra izazove osobne slobode u svijetu oblikovanom povijesnim traumama, etičke dileme s kojima se suočava kao pisac i građanin u turbulentnom političkom trenutku, te otkriva kako trenutno radi na romanu koji "pokušava zadržati na okupu djeliće jednog života razlomljenog poviješću, ne kroz veliku priču, već kroz male, intimne činove smisla".

U kontekstu naslijeđenih trauma koje istražujete u romanu Nitko ne napušta Palo Alto, što za vas danas znači "biti Židov", osobno, politički i duhovno?

Za mene biti Židov znači istodobno imati sidro i nositi teret. To je sidro – u smislu identiteta – izvor ponosa: hebrejski jezik kojim pišem, Biblija kao prva knjiga priča koje su oblikovale moju maštu, osjećaj pripadnosti lancu ljudi koji tisućama godina vjeruju u nešto. Ali to je i teret: priča koja nikada ne prestaje, ispunjena patnjom, progonima, ponovljenim traumama, i – povremeno – zloupotrebom tih istih narativa kako bi se opravdala nerazmjerna moć, osobito kada je riječ o državi Izrael.

Posljednjih godina shvatio sam da sidro i teret nisu suprotstavljene sile. Ne možeš imati jedno bez drugoga. Židovstvo je za mene sidro koje nosi težinu, a ta je težina oblik pripadnosti kojeg se ne možeš jednostavno osloboditi, a niti bi to nužno i želio. Kad se pitam što znači biti Židov, zapravo postavljam šira pitanja o povijesti, jeziku i formativnim događajima, a svi oni sa sobom nose priče koje nam teško leže na ramenima: progoni, izgnanstva, Holokaust, 7. listopada.

Pravi je izazov, vjerujem, kako meandriramo između židovskog sidra i židovskog tereta, a odgovor se krije u tome kako postupamo prema drugima. Drugim riječima: možemo li prepoznati svoju povijest kao i ponos i bol, a da je ne koristimo kao izgovor da poričemo čovječnost drugih? To je za mene pravi ispit morala, i nažalost, ova užasna vlada koju sad imamo na tom ispitu pada.

No, koliko je u današnjem izraelskom društvu osobna autonomija stvaran izbor, a koliko je i dalje oblikovana nevidljivim silama kolektivnih očekivanja i povijesne traume?

Da bismo odgovorili na to pitanje prvo moramo razumjeti što zapravo znači povijesna trauma. Trauma je rana, događaj koji ne oštećuje samo psihu, već i temeljne okvire kroz koje doživljavamo vrijeme, identitet i kontinuitet. Kada ste rođeni u lanac povijesnih trauma, pitanje osobne autonomije postaje složeno: možete li se uistinu slobodno oblikovati, ili ste nužno već oblikovani – i ranjeni – prošlošću? U izraelskom društvu trauma se ne nasljeđuje samo kroz obrazovanje ili kulturno pamćenje; ona je utkana u svakodnevicu. Upijate je kroz lekcije iz povijesti, vijesti, prisutnost vojnika na ulicama, trenutke kad trčite u sklonište zbog raketnih napada. Trauma nije priča koju vam netko ispriča – ona je atmosfera koju udišete.

Kako ste pristupili oblikovanju te napetosti između osobne slobode i društvenih rana u samoj strukturi priče?

Struktura romana podijeljena je u četiri dijela, a svaki se bavi drugačijim suočavanjem pojedinca s traumom. U prvom dijelu, otkriće jednog tijela "viška" otvara pitanje: može li uopće danas u Izraelu postojati jasna granica između života i smrti? U drugom dijelu istražujem što se događa kada se trauma potiskuje, kada tijelo pokušava utišati ono što bi trebalo biti priznato.

U trećem dijelu napetost se prebacuje na borbu između tijela i duha – između materijalnog preživljavanja i čežnje za unutarnjom slobodom. A u četvrtom dijelu, kroz lika Yotama Kanija, središnje se pitanje najjasnije oblikuje: je li sloboda u Izraelu uopće još moguća, ili je ona iluzija za koju se držimo da bismo preživjeli? Osobna autonomija, u ovom kontekstu – osobito u Izraelu – nije nešto što se podrazumijeva. Ona je krhak, tvrdoglav napor, čin otpora prema vanjskim pritiscima i unutarnjim strahovima. Za mene je pisanje dio tog krhkog napora.

Vaši likovi svjesno napuštaju mjesto koje simbolizira sigurnost i uspjeh kako bi se vratili u sredinu obilježenu konfliktima i boli. Što nam taj izbor otkriva o psihološkoj težini pojma "domovine", potrebi za pripadnošću i cijeni koju smo spremni platiti za identitet?

Vjerujem da ideja "domovine" nije samo pitanje zemlje ili povijesti – riječ je o emocionalnoj geografiji mjesta na kojem se tijelo osjeća kao kod kuće. U romanu Nitko ne napušta Palo Alto likovi shvaćaju da je sigurnost bez pripadnosti samo još jedan oblik egzila. Uspjeh, udobnost, pa čak i luksuz mogu postati nepodnošljivi kada se tijelo samo odbija smiriti. Taj povratak sukobu i boli, paradoksalno, zapravo je potraga za cjelovitošću: za mjestom u kojem se unutarnje proturječnosti ne poriču, već ogledaju. Domovina, dakle, nije ondje gdje je život najlakši; ona je ondje gdje je život najistinitiji, čak i ako to znači prigrliti ranjivost, nesavršenost i ono što je ostalo nerazriješeno. Identitet ima svoju cijenu: od nas traži da prihvatimo i one dijelove sebe koje bismo možda radije zaboravili. U tom smislu, odlučiti se na povratak znači odlučiti se živjeti punim životom, umjesto da se anesteziramo.

Vaša pozicija kao rezervista koji je pozvan u službu nakon 7. listopada, ali istodobno i kao javnog intelektualca koji se godinama jasno protivio politici Netanyahuove vlade, djeluje paradoksalno. Kako pomirujete obvezu prema državi s moralnom odgovornošću prema vlastitim uvjerenjima?

Ratovi, kako je pisao S. Yizhar, ne padaju s neba – oni su rezultat odluka. No ponekad, odluka za borbu ne dolazi iz razuma, već iz nečeg dubljeg, gotovo tjelesnog. Nakon 7. listopada, moje ponovno stupanje u vojsku nije se činilo kao politički čin, već više kao instinkt – visceralna, trenutna reakcija na egzistencijalnu prijetnju. To je bila reakcija tijela kad su riječi zakazale, kad se činilo da se tlo pod mojim domom trese. Pomiriti to iskustvo s mojim dugogodišnjim protivljenjem politici izraelske vlade zahtijeva jasno razlikovanje opravdanosti obrane nedužnih života i korumpiranog, pogubnog vodstva koje nas već godinama iznevjerava. Voljeti svoju zemlju ne znači biti slijepo odan njezinim vođama; to znači biti odan ideji da Izrael može i mora biti bolji – pravedniji, humaniji.

Kako danas izgleda pozicija intelektualca u Izraelu koji odbija slijepu lojalnost, a ipak voli svoju zemlju?

Položaj intelektualca u Izraelu danas općenito je iznimno krhak: on znači istodobno zauzeti stav protiv nasilja koje nam je naneseno, ali i protiv nasilja koje se čini u naše ime. Znači braniti život, a da se pritom ne odreknemo kritičkog mišljenja. Znači boriti se protiv uništenja, a da ne prigrlimo mržnju. Znači nikada ne izgubiti iz vida čovječnost, čak ni kad smo okruženi nečovječnošću.

U atmosferi institucionalnog slabljenja i rastuće polarizacije, može li danas u Izraelu netko ozbiljno i vjerodostojno govoriti o nečem "drugačijem" a da ga se ne doživi kao naivnog?

Danas je teže nego ikad govoriti o alternativama a da vas odmah ne odbace kao naivne, no upravo zato to ostaje ključno. Netanyahuova era duboko je nagrizla izraelski javni život: oslabila institucije, produbila podjele i učinila nacionalizam ne ideologijom, već refleksom. No, alternativa zamišljanju drukčije budućnosti nije realizam, već očaj. A očaj je luksuz koji si ne možemo priuštiti.

Nakon 7. listopada, mnogi od nas shvatili su da moramo voditi dvije bitke istovremeno: fizičku bitku protiv onih koji žele naše uništenje i moralnu bitku za očuvanje vlastite čovječnosti. Nikada ne smijemo pomiješati pravednost samoobrane s pravednošću nekontrolirane moći. Moramo inzistirati na tome da sigurnost i pravda nisu suprotnosti; one se moraju prožimati. Ako ne budemo zamišljali humane alternative, situacija se neće jednostavno zadržati na postojećem – pogoršat će se.

Među nama postoje sile koje pozivaju na protjerivanje Palestinaca. Postoje glasovi koji žele iskoristiti traumu kako bi produbili kontrolu nad drugim narodom. Postoje pokreti koji otvoreno zagovaraju dehumanizaciju "drugog". Ne ponudimo li drukčiju viziju, njima će na kraju pripasti kompletan javni prostor. Govoriti o miru, suživotu i reformi nije naivno: to je nužan čin otpora brutalnosti i ulaganje u mogućnost da naše društvo još uvijek može spasiti svoju dušu.

Mislite li da je suživot još uvijek moguć i pod kojim uvjetima on ne bi bio tek asimetrični mir pod prijetnjom sile?

Suživot nije samo politički izazov, već i emocionalni, psihološki. Prava prepreka nisu samo granice ili sporazumi, već duboki slojevi traume koji oblikuju kolektivno pamćenje s obje strane. Trauma pretvara strah u identitet. Uči čitave generacije da "drugoga" ne vide kao partnera, već kao prijetnju vlastitom opstanku. Bez suočavanja s tom naslijeđenom boli – bez njezina priznavanja, imenovanja, stvaranja prostora u kojem se može čuti, a da se odmah ne pretvori u optužbu – ne može biti istinskog mira, već samo prisilnih primirja.

Istinski suživot zahtijevao bi dvostruko suočavanje: Palestinci moraju priznati da poricanje prava Izraela na postojanje nije otpor – to je nastavak traume kroz nasilje. Izraelci moraju priznati da okupacija ne može biti trajna opcija. Nakon 7. listopada, ja više ne mogu svu odgovornost polagati isključivo na izraelsku stranu. Palestinska strana ima golem posao pred sobom kako bi ponovno izgradila bilo kakav kredibilitet da je spremna – i sposobna – poštovati dogovore. Danas većina Izraelaca ne vjeruje da druga strana uistinu želi mir, niti vjeruje da bi se bilo kakav budući dogovor zaista poštovao.

Zahtijevamo od palestinskog vodstva da preuzme odgovornost za sudbinu vlastitog naroda: da jasno i nedvosmisleno proglasi kraj uporabe nasilja u ovom sukobu, da prekine sve terorističke aktivnosti i da pristupi pregovorima s jasnom obvezom da buduća palestinska država neće – i ne može – biti militarizirana, neprijateljska sila. Suživot će biti moguć tek kada oba naroda odbiju dopustiti da trauma, mržnja i nasilje diktiraju njihovu budućnost. To je dug, bolan i neizvjestan put – ali beskonačni rat nije sudbina, već izbor koji moramo odbiti.

Kako kao pisac i građanin gledate na medijski diskurs o ovom ratu, u Izraelu i izvan njega? Kad propaganda prevlada, ostaje li književnosti išta osim da svjedoči o izgubljenim nijansama?

Danas se velik dio javnog diskursa – kako u Izraelu, tako i na međunarodnoj razini – čini zarobljenim u binarnoj logici žrtve i počinitelja, dobra i zla, preživljavanja i uništenja. Propaganda u takvim trenucima ne samo da iskrivljuje stvarnost – ona je pojednostavljuje do neprepoznatljivosti, briše sive zone u kojima se odvija stvarno ljudsko iskustvo. U takvoj klimi književnost ima ključnu ulogu, ne da se natječe s propagandom, već da zaštiti ono što propaganda nastoji izbrisati: slojevitost, dvoznačnost, bol koju nije moguće svesti na parole.

Književnost nas podsjeća da tuga nije djeljiva, da patnja nema nacionalne granice, da je čovječnost krhka i univerzalna. Može li književnost još uvijek promijeniti način na koji razumijemo stvarnost? Vjerujem da može – ne kroz manifeste, već kroz spor, uporan rad na vraćanju lica, priča i tišina koje politika i mediji svode na apstrakcije. Kako je rekao (izraelski književnik David) Grossman, pisanje je danas čin otpora: odbijanje da dopustimo da svijet ponovno postane jednostavan.

Mnogi intelektualci iz židovske dijaspore, osobito u SAD-u i Europi, sve se glasnije ograđuju od politike izraelske države. Kako tumačite tu sve dublju pukotinu između izraelske svakodnevice i globalne židovske svijesti?

Razumijem nelagodu – pa čak i ogorčenost – mnogih židovskih intelektualaca u dijaspori kao odgovor na izraelsku politiku, osobito pod sadašnjim vodstvom. Ali također vjerujem da moralna jasnoća ne smije doći nauštrb složenosti. Lako je distancirati se od Izraela kad živite daleko od njegovih prijetnji. Puno je teže kada vaša djeca odrastaju trčeći u skloništa. Ipak, razdor je stvaran, i raste. U mnogočemu, on odražava dva vrlo različita židovska iskustva: jedno oblikovano relativnom sigurnošću, liberalnim vrijednostima i univerzalističkim idealima, i drugo, oblikovano traumom, egzistencijalnim strahom i svakodnevnim imperativom preživljavanja.

Ono što me boli jest kad se taj razdor pretvori u pukotinu, kad kritika postane toliko totalitarna da izbriše legitimnost izraelskih strahova ili zaniječe čovječnost onih koji žive u trajnom stanju neizvjesnosti. Ne treba nam manje kritike iz dijaspore – treba nam dublje, hrabrije uključivanje. Ne performativno odricanje, već predan, dugoročan razgovor. Jer judaizam je, uostalom, oduvijek bio dijalog kroz vrijeme i prostor. Ne smijemo dopustiti da najpolariziraniji trenutak naše novije povijesti postane kraj tog dijaloga.

Više od godinu i pol nakon izbijanja rata, mase još uvijek redovito prosvjeduju protiv vlade. Gubi li taj otpor snagu, ili se možda transformira u nešto drugo, dugotrajnije, dublje, možda čak i radikalnije?

Istina je da je protestni pokret izgubio dio svog zamaha, ne zato što ljudima više nije stalo, već zato što je vlada pokazala potpunu nespremnost da sluša, da reagira ili da promijeni smjer. Naprotiv: samo je produbila polarizaciju, napustila svaki jasan moralni kompas i dopustila da zemlju vode osobe koje su, iskreno rečeno, neodgovorne. Teško je nastaviti prosvjedovati, tjedan za tjednom, dan za danom, kad imate osjećaj da prosvjedi više ne donose konkretne rezultate.

Ipak, većina Izraelaca i dalje vjeruje u iste temeljne principe: da taoce treba vratiti kući, bez obzira na cijenu; da rat mora završiti; da ovu vladu treba zamijeniti; i da se mora osnovati državna istražna komisija. Ako te ciljeve ne možemo postići prosvjedima, tražit ćemo druge načine. A ako i oni zakažu, čekat ćemo izbore. Borba nije završila – samo je promijenila oblik. Ispod površine, volja za pravdom, odgovornošću i promjenom itekako je živa.

Roman koji ste napisali može se čitati i kao alegorija o zatvorenosti društva koje se boji priznati vlastite slabosti, kolektivni portret nacije u obrambenom stavu. Nakon toliko godina nesporazuma, blokada i nasilja, što bi značilo istinsko slušanje onog drugog?

Istinsko slušanje danas značilo bi biti spreman čuti ne samo ono što opravdava našu bol već i ono što je čini složenijom. Zahtijevalo bi da barem nakratko odustanemo od potrebe da budemo u pravu i da si dopustimo da budemo pogođeni – ranjeni – onim što druga strana osjeća, pamti i čega se boji. U Izraelu je danas takvo slušanje rijetko, ne zato što smo za njega nesposobni, već zato što smo iscrpljeni.

Mi smo traumatizirano društvo, a trauma, po svojoj prirodi, ne traži dijalog, već obranu. Moj roman odražava to stanje: ljudi govore, ali često ne jedni s drugima. Izgovaraju svoju bol, ali teško im je čuti tuđu. Mnogi govore u tišinu, ili duhovima, ili onima koji ne mogu – ili ne žele – odgovoriti. Ipak, ti jednostrani razgovori nisu besmisleni. Oni su, vjerujem, početak dubljeg slušanja, slušanja koje ne počiva na suglasju, već na hrabrosti da ostanemo otvoreni.

Gdje je u izraelskom društvu danas uopće moguće čuti taj glas koji ne potvrđuje dominantni narativ?

Gdje? U književnosti. U poeziji. U umjetnosti. Ne zato što su umjetnici po prirodi bolji, već zato što je umjetnost jedno od posljednjih mjesta gdje je složenost još uvijek dopuštena, gdje proturječje nije prijetnja, već nužnost. Slušanje počinje kad prestanemo vikati. A književnost nam, u svom najboljem obliku, pomaže da dođemo do te tišine.

Vaši likovi s margina često djeluju kao tihi heroji, otoci drugačijeg mišljenja u moru istosti. Jesu li oni nositelji te moguće promjene?

Da, vjerujem da se istina često skriva na marginama, ne zato što su oni koji tamo žive inherentno mudriji, već zato što imaju manje toga za izgubiti kada postavljaju pitanja koja uznemiruju središte. Moji likovi nisu revolucionari u klasičnom smislu. Oni su tihi, ranjeni, ponekad zbunjeni. Ali vide ono što drugi odbijaju vidjeti, a to je, samo po sebi, oblik otpora. Kad vas se gurne na periferiju – bilo društveno, emocionalno ili ekonomski – prisiljeni ste pažljivije promatrati.

Primjećujete pukotine u sustavu, tišine u narativu, načine na koje se moć opravdava. Ti marginalni likovi možda ne govore glasno, ali nose istine koje središte često ne može podnijeti. Podsjećaju nas da ljudsko dostojanstvo ne treba priznanje moći da bi postojalo, i da je ponekad najpotresniji čin jednostavno ostati čovjek u svijetu koji preferira mašineriju. Ne romantiziram margine. To su teška mjesta za život. Ali vjerujem da se promjena često rađa upravo ondje, kod onih koji vide jasno jer ih pripadnost nije zaslijepila.

Ako biste danas pisali novi roman, u ovom trenutku povijesti, što bi bila njegova središnja emocionalna napetost?

Rekao bih: dezorijentacija. Neka vrsta moralne vrtoglavice. Nakon 7. listopada i svega što je uslijedilo, osjećam se zarobljeno između nepomirljivih sila, između bijesa i suzdržanosti, tuge i bistrine, između potrebe za otporom i straha da ćemo postati ono čemu se suprotstavljamo. Ne pišem kako bih razriješio te proturječnosti; pišem kako bih u njima mogao opstati, a da ne otupim. Kad bih morao imenovati dominantan osjećaj, to ne bi bio ni bijes ni čak tuga – bila bi to čežnja. Čežnja za smislom. Za jasnoćom. Za načinom da se bude čovjek u vremenu u kojem i samo značenje te riječi postaje sve nestabilnije.