Ako mogu navesti jedan glazbeni proizvod bivše Jugoslavije s kojim sam intimno povezan takoreći od rođenja, to su Idoli. Ploču 'Paket aranžman', na kojoj se 1981. predstavilo sveto trojstvo beogradskog novog vala – Šarlo akrobata, Idoli i Električni orgazam – u životu sam kupio dvaput, i to istu: prvi put još kao vrtićko dijete jer mi se luđački svidjela repeticija 'A ja kažem A, gde je Amerika', a drugi put u tinejdžerskim godinama, nakon rata.

Tad sam baš istu tu ploču, obilježenu žigom s mojim imenom i prezimenom, pronašao kod švercera na burzi vinila ispred beogradskog SKC-a. Tamo ju je iz šlepera stvari ukradenih iz kuća u Vukovaru 1991. istovario neki švercer, a njegov burzovni mešetar nije htio uvažiti argument osobnog dokumenta kao dokaza vlasništva ploče, već isključivo argument od dvije milijarde dinara koje će, zahvaljujući galopirajućoj inflaciji u Miloševićevoj Srbiji, do kraja dana prepoloviti vrijednost.

Kao dječak imao sam i do izlizavanja slušao i sve ostale ploče Idola: uz eponimni EP s Modligianovim omotom dobovala je kiša u ritmu tam-tama, uz 'Odbranu i poslednje dane' učio sam bizantsku ćirilicu, a tek kasnije spoznao subverzivno i kulturološko značenje ovog popkulturnog kamena temeljca bivše države. Kupio sam čak i onu nesretnu 'Čokoladu', šećernu vodicu od albuma iz čijeg nastanka se naš današnji sugovornik izvukao odlaskom u JNA, ali ujedno album koji je presudio najvećem pop bendu bivše države – jedinom koji je uz uho za savršenu melodiju imao i širinu te otvorenost za sve vrste eksperimenata, glazbenih, kulturnih i društvenih utjecaja.

Odbrana i poslednji dani

Idoli su se raspali, bivša država se raspala, a raspao se i sustav vrijednosti koji ju je držao na okupu. Vlada Divljan to više nije mogao gledati pa je otišao u Australiju, nakon toga i s ovog svijeta, Srđan Šaper postao je marketinški i producentski magnat te spin doktor u službi postmiloševićevske vlasti, a Nebojša Krstić medijska dvorska luda u službi onih koji su došli nakon njih te upravo broje svoje poslednje dane.

Jedini koji je ostao čuvati svjetlo Idola u posttranzicijskom mraku jest Zdenko Kolar: tihi, povučeni, ali simpatični i uvijek nasmijani basist benda, čovjek zarazne energije i rijetko viđene smirenosti. Kolar već godinama s raznim bendovima izvodi Divljanove pjesme, što iz razdoblja Idola, što iz eksperimentalnijeg perioda nakon njegova odlaska u Australiju. Već nekoliko godina je umirovljenik, a mirovinu je dočekao u beogradskom Gradskom uredu za promet te ju je pošteno zaradio nakon što je desetak godina ulicama Beograda vozio – tramvaj.

Susreli smo se u zagrebačkom rock klubu Hard Place uoči koncerta 'Samo jednu ljubav imam' 17. svibnja u Tvornici kulture. Na njemu će Kolar u pratnji dugogodišnjih Divljanovih suboraca izvrtjeti još jedan krug glazbenih uspomena na, kako ga on zove, 'komšu' s kojim je odrastao na beogradskoj Paliluli. Stiješnjen između gostovanja na radiju i televiziji, Kolar je našao dvadesetak minuta i za čitatelje tportala, pa smo porazgovarali o nizu tema, od nasljeđa Divljana i Idola do mladeži koja na ulicama Srbije vodi njegovu zemlju u neki bolji svijet.

Gdje je Zdenko Kolar 28. travnja 2025., i što radi?

Evo u Hard Placeu, popio sam neku kavu, sad je voda na redu. Sjećam se da sam nekad ovdje i svirao sa Zvukom ulice. Zvuk ulice je Vladin i moj predidolski bend.

Kad je to moglo biti?

Nedavno, prije kojih četiri, pet godina. Nešto smo se skupili, Vlada je već bio pokojni, okupio nas je Kokan (bubnjar), pa smo izdali taj jedan album za Jugoton (Croatia Records). Nije bilo nešto posjećena svirka, ali dobro da je uopće netko i došao, s obzirom na to kakva su vremena došla.

OK, a ovo sada u Tvornici, to je s Nevladinom organizacijom?

Da, to je jedno od imena koja je Vlada zadao ovom bendu. Jedno vrijeme bili smo Old Stars Band pa All Stars Band, ovisi o tome je li Gile bio tu ili ne. U biti, ljudi u ovom bendu snimili su nekih pet albuma s Vladom, od 'Tajnog života' do 'Svih laži svijeta'. Ima tu dosta lijepih pjesama, pa smo se povodom 10. obljetnice Vladine smrti okupili kako bismo podsjetili ljude na te pjesme, a one su očito i danas dobro prihvaćene. Netko mi danas kaže – vi svirate evergrine. Istina, ima tu pjesama koje su stare 45 godina. Došli smo na jednu probu, svi smo znali tekstove, aranžmane, rutinski smo odsvirali sve, pa zašto ne zasvirati?

I kakav je osjećaj svirati te stvari sad kad Vlade više nema?

Nije isto, naravno. Ali uvijek mi se čini kao da je tu negdje na ramenu i viče mi – to, komšo, to!

Potražio sam nešto svježijih snimaka da bih doznao kako zvučite, a na YouTubeu postoji samo snimka nečega što se zove Nenormalni bend.

Da, ja sam im vrlo rado gostovao par puta. Dragi su, ali činjenica je da oni malo miješaju babe i žabe, sviraju malo Rundeka, pa malo Vladu, pa nešto drugo. Zahvalio sam im se, a i Vladina udovica Dina isto je zamolila da to više ne rade. Oni su nju prethodno pitali za dopuštenje. Onda smo se mi ubacili na to njihovo mjesto, a smatrali smo da nekako imamo pravo na to.

Prije nekog vremena slušao sam 'Odbranu i poslednje dane' u društvu nekih mladih ljudi. Nisam ih išao gnjaviti pozadinskom pričom, konceptom, značenjem za popularnu kulturu, samo sam ispričao kako sam uz ploču zapravo paralelno naučio ćirilicu. Slušali su zvuk, uglavnom ih je asocirao na bendove njihovog vremena, Metronomy, King Krule i slično. Tekstovi su im bili malo naivni. Jeste li imali priliku slušati svoju glazbu u društvu mlađih ljudi?

Jesam, slušao sam, ali ne sjećam se takvih komentara. Jest da je njima sve to malo daleko, ali uz neko malo objašnjenje sve se to može shvatiti.

A kad biste vratili film 40 i kusur godina unazad – što ste mislili, kako će izgledati recepcija tog albuma?

Ništa od onoga što se dogodilo. Doduše, po meni taj album nije nešto bogzna što. Mislim da u jugoslavenskoj rock glazbi postoji puno boljih djela, tipa prvi album grupe Time ili 'Dnevnik jedne ljubavi' Josipe Lisac. Mislim da su to bolje odsvirane, snimljene i producirane ploče. Ali 'Odbrana i poslednji dani'… definitivno imaju to neko drugo, da ne kažem duplo slušanje.

Zvuči definitivno kao glazba koja je više iz ovog nego iz onog vremena. Klinci se danas igraju tim analognim sintesajzerima...

Da, on je dugo nastajao, gotovo šest mjeseci. Bilo je tu i pjesama koje su nastale u studiju, doslovno iz drugog, trećeg puta nakon što su osmišljene. Recimo, 'Moja si'. To jest postojalo kao melodija na basu, tarada, tarada… ali onda na kraju imate to pjevanje popova.

Puno se pričalo o tom misticizmu i pravoslavlju na albumu…

Mislim da to nema veze s pravoslavljem, nije to ništa novo, takve tradicijske motive koristili su i drugi bendovi, poput Pink Floyda.

I onda taj čovjek, Zdenko Kolar, koji je svirao bas u Idolima, bendom za kojim su trčale djevojke, nakon uspješne karijere završi kao vozač tramvaja.

Ima taj vic o vozačima tramvaja. Znate zašto vozači voze tramvaje? Da bi se znali vratiti u garažu. Jer da nema tračnica, ne bi znali to. Posao je to kao i svaki drugi, zna biti jako nezahvalan. No u tom trenutku bila je to prilika da nešto radim. Tražio sam se, što ću i kako ću dalje, da se ne grebem kod mame i tate za cigarete. Poslije sam otišao raditi neke druge poslove, pa sam se na kraju zaposlio u gradskoj upravi, baš u uredu za javni prijevoz.

Tu ste dočekali i mirovinu. Što ste tamo radili?

Radio sam na personalizaciji prometne infrastrukture.

Spomenuo sam tramvaj zbog beogradskog izraza 'krug dvojke', koji označava potez u centru Beograda u kojem živi urbana i intelektualna elita grada. Postoji li još uvijek taj mitski 'krug dvojke'?

Da, postoji. Ali imaš dva kruga dvojke, unutrašnji i vanjski krug. Nitko ne razmišlja o tome. I među ostalim, unutrašnji krug duže traje nego vanjski. Kad voziš tramvaj, nemaš se gdje sakriti. Uglavnom, taj koji živi u krugu dvojke, on živi u samom centru, a ovi što su izvan tog kruga, oni su manje vrijedni, tako se barem mislilo. Recimo, ja živim na krugu dvojke, nisam ni u krugu ni u samom centru.

I kako sad izgleda život u Beogradu?

U principu dobro. Posljednjih pet, šest mjeseci uglavnom smo sa studentima, podržavamo ih u njihovim zahtjevima da se nađu krivci za ovu sramotnu nadstrešnicu koja je pala tamo u Novom Sadu. To traže od nadležnih, bez obzira na to tko je u pitanju. Oni ne kažu – ti si nadležan, ti si nadležan, nego žele da se to riješi.

Ali točno znaju tko nije nadležan.

A dobro. To se sve zna, ali se ne zna. I dok netko to ne prizna, dok ne kaže da je ta nadstrešnica koštala 18 milijuna, a ne tri, dakle pet, šest puta više. Nevjerojatno je to kakvi su to bezobraznici. Uglavnom, sad studenti malo privlače pozornost tako što blokiraju školu, zatvore neku ulicu na tih 15-ak minuta. Tu i tamo se pojave i oni, kako ih zovu, ćaci. Ponekad prave neke gluposti, pokupe ljude na haubi automobila. A onaj s ove strane televizije pita ih što su imali raditi na ulici. Sve je počelo od Savamale koju je srušio.

I vi ste prosvjedovali zbog Starog savskog mosta koji su htjeli srušiti.

Jesam. Tko zna što će se tu dogoditi.

A kako mislite da će se ova situacija sa studentima završiti?

Ne znam, nisam pametan. Ušli su ti klinci odnekle i upalili svjetlo. Barem da se vidimo među sobom, tko je što. Taj tamo ćacilend… zatvori ulicu usred grada, ne zna se zbog čega.

Baš je danas interventna policija rasturila blokadu u Novom Sadu.

Da, Novi Sad mu je rak-rana. Nevjerojatno je što se tamo događa. Uhite čovjeka i mjesec i pol ostave u zatvoru, bez optužnice, bez ičega. Starog čovjeka prebije policija, operirali mu testise. To se već zaboravilo. Zbilja ne znam kako će to završiti.