Izjava glumca Timothéeja Chalameta u razgovoru s kolegom Matthewom McConaugheyjem, u kojoj je operu i balet opisao kao umjetničke forme koje se "pokušavaju održati na životu iako nikoga više nije briga za njih", ukazala je na duboki jaz između modernog pop-kulturnog senzibiliteta i institucionalne visoke umjetnosti i pokrenula val reakcija koji daleko nadilazi uobičajene polemike na društvenim mrežama.

Komentar jednog od najpoznatijih predstavnika mlađe generacije holivudskih zvijezda, izrečen u kontekstu rasprave o skraćenom rasponu pažnje moderne publike i borbi za opstanak kinodvorana, ne samo da je izazvao buru reakcija u svijetu izvedbenih umjetnosti, već je razotkrio i temeljno nerazumijevanje kulturne genealogije i suvremene relevantnosti klasičnih disciplina: ono što je započelo kao usputna opaska tijekom razgovora o budućnosti kina ubrzo se pretvorilo u širi spor o percepciji kulturne vrijednosti i odnosu između popularne industrije zabave i institucionalne umjetnosti.

Chalamet je pritom sam anticipirao reakciju, dodavši da je vjerojatno "upravo izgubio 14 centi gledanosti" – dajući svojom ironičnom opaskom svojevrsni moto čitavoj polemici. Razgovor je objavljen u videosnimci koju je na YouTubeu objavio Variety, a nastao je u okviru javnog razgovora na University of Texas u veljači ove godine. Dvojica glumaca govorila su o sve kraćem rasponu pažnje publike i o tome kako filmska industrija pokušava zadržati gledatelje u kinima. U tom kontekstu Chalamet je iznio tezu da umjetničke forme koje se moraju stalno braniti ili "održavati na životu" zapravo već gube publiku. Njegova formulacija glasila je: "Ne želim raditi u baletu ili operi, u stvarima gdje je stalno: 'Hej, održimo ovo na životu, iako nikoga više nije briga za to.'"

Institucije uzvraćaju: opera i balet nisu relikti prošlosti

Iako je odmah dodao "uz svo poštovanje prema svim ljudima iz baleta i opere", reakcije su bile brze i brojne. Kritike nisu dolazile samo od pojedinačnih umjetnika nego i od institucija koje već desetljećima oblikuju globalni kulturni pejzaž. Među njima su londonski Royal Ballet and Opera, English National Opera, Metropolitan Opera, Los Angeles Opera i Seattle Opera. U zajedničkom tonu njihovih reakcija ponavlja se ista poruka: opera i balet nisu izolirane ili muzejske umjetnosti, nego žive discipline koje kontinuirano utječu na film, kazalište, glazbu i popularnu kulturu.

Kritičko preispitivanje Chalametove teze započinje s njezinih čisto faktografskih nedostataka. Dok glumac sugerira da za operu "nitko ne mari", podaci koje same institucije iznose dodatno relativiziraju njegovu tvrdnju o "nezainteresiranoj publici": statistika, naime, pokazuje suprotno – godišnje samo u Europi operu posjeti više od 13 milijuna ljudi. Operne kuće svake godine privlače stotine tisuća, a u mnogim slučajevima i više od milijun gledatelja po sezoni, dok pojedine institucije bilježe stabilan ili rastući interes publike.

Primjerice, English National Ballet navodi da je njihove predstave u jednoj sezoni gledalo više od 200.000 ljudi, dok su njihovi digitalni sadržaji na društvenim mrežama ostvarili više od 65 milijuna impresija. Drugim riječima, riječ je o umjetnostima koje se sve intenzivnije prilagođavaju digitalnom prostoru, umjesto da iz njega nestaju. Kako primjećuje čelnik Opere Australija Alex Budd, ovakvi brojevi su neobičan način na koji društvo pokazuje "potpuni izostanak interesa".

Popularnost nije isto što i vrijednost

Preispitujući Chalametovu tezu o "zastarjelosti", Budd dodaje i da problem možda leži više u percepciji nego u samom sadržaju tih djela. Operni zapleti često se bave brutalnim i neugodnim istinama o ljudskom ponašanju – od eksploatacije i trauma do krhkog muškog ega koji završava u besmislenoj smrti, kao u operama Madama Butterfly, Turandot ili Evgenij Onjegin. "Kada bi se takve priče danas pojavile u formatu streaming-serije na Netflixu, vjerojatno bi bile hvaljene kao neustrašiva istraživanja ljudske psihe", rekao je Budd. "U operi, međutim, dobivaju dodatnu dimenziju povišene emocije koju taj specifični medij može prenijeti."

Značajan dio kritika usmjerio se upravo na logiku prema kojoj popularnost automatski određuje kulturnu relevantnost. Američki umjetnik Franz Szony ustvrdio je da takav diskurs govori više o ukusu onoga tko ga izgovara nego o samoj umjetnosti, dok je kanadska mezzosopranistica Deepa Johnny Chalametove riječi nazvala "razočaravajućim stavom". Glumica Jamie Lee Curtis dodatno je otvorila pitanje međusobne solidarnosti među umjetnicima, podijelivši na društvenim mrežama video broadwayskog plesača i glumca Zacha McNallyja koji se pita: "Zašto bi umjetnici uopće napadali druge umjetnike?"

Kritičko proširenje ove teme vodi nas i do pitanja umjetničke autentičnosti u doba umjetne inteligencije. Dok AI prijeti redefiniranju kinematografije i digitalne umjetnosti, neposredna ljudska prisutnost i fizički napor svojstven baletu i operi postaju nezaobilazni bastioni onoga što je u umjetnosti nezamjenjivo, što je i jedan od elemenata ove polemike: u videu koji je Curtis podijelila McNally je upozorio da se takve međusobne kritike događaju u trenutku kada, kako je rekao, umjetna inteligencija prijeti gotovo svim umjetničkim formama – osim živim izvedbenim umjetnostima poput kazališta, baleta, opere i mjuzikla.

Paradoks osobne biografije

Sličnu je argumentaciju iznio i koreograf Martin Chaix, istaknuvši da u svijetu u kojem umjetna inteligencija sve snažnije mijenja film neposredna ljudska prisutnost baleta i opere postaje, kako je rekao, još važnija, a ne manje relevantna. Zanimljiv paradoks u cijeloj raspravi leži u Chalametovoj osobnoj biografiji. Glumac je više puta isticao da je odrastao u okruženju baleta i iza kulisa New York City Balleta, gdje su njegova majka Nicole Flender i baka Enid Flender radile kao profesionalne plesačice. U intervjuima je opisivao kako je djetinjstvo provodio u kazalištu David H. Koch Theater, gdje je, kako kaže, "sanjao velike snove". Upravo zato mnoge je iznenadilo njegovo distanciranje od umjetničkih formi koje su obilježile njegovu obiteljsku povijest.

Zapravo, sličnu zabrinutost Chalamet je iznosio i ranije. Gostujući 2019. u emisiji The Graham Norton Show priznao je da ga je kao mlađeg plašila mogućnost da bi kino jednog dana moglo završiti poput opere ili baleta – kao umjetnost koju publika smatra zastarjelom. Ta opaska sugerira da njegovi komentari možda proizlaze iz šireg straha filmske industrije od gubitka publike u digitalnom dobu, a ne iz stvarnog poznavanja izvedbenih umjetnosti.

'Kino je rezultat opere'

U raspravu se uključio i irski operni pjevač Seán Tester, koji je na Instagramu ocijenio da Chalametov izbor riječi predstavlja "redukcionistički pogled kakav se čuje kada se popularnost zamijeni za kulturnu vrijednost". "To nisu zastarjele umjetničke forme. One su žive, stalno se reinterpretiraju i stalno evoluiraju", napisao je Tester. "Uvijek je zanimljivo kada umjetnici s globalnim platformama operu i balet proglašavaju nevažnima. Opera i balet preživjeli su ratove… Nazvati te umjetnosti nevažnima govori mnogo manje o samoj umjetnosti nego o tome koliko je malo vremena netko proveo doista ih doživljavajući."

Među onima koji su reagirali bio je i dirigent Gustavo Dudamel, koji je Chalametovu izjavu opisao kao znak neznanja. Govoreći na događaju na kojem je najavljivao svoju prvu sezonu na poziciji glazbenog direktora New York Philharmonica u njujorškom Lincoln Centeru, Dudamel je rekao: "Ponekad je to jednostavno neznanje, ali upravo zato moramo otvarati više prostora da se ljudi povežu s klasičnom glazbom." Podsjetio je da je sam film izravni estetski i strukturni derivat opere, naglasivši da se glazba i scenska umjetnost "ponovno rađaju cijelo vrijeme", donoseći vrijednosti empatije koje su ključne za mlade generacije.

Kako se danas mjeri vitalnost umjetnosti?

Chalametovo dobacivanje o "gubitku 14 centi gledanosti" zbog svojih izjava ukazuje na cinizam tržišne logike koja kulturu svodi na klikove. Međutim, reakcije institucija – poput Seattle Opere koja je iskoristila taj "gaf" kako bi cijelu situaciju pretvorila u primjer kulturnog marketinga, ponudivši popust od 14 posto na ulaznice za operu Carmen uz promotivni kod "TIMOTHEE" – pokazuju da klasična umjetnost nije krhki relikt prošlosti, već dinamičan sustav sposoban za ironiju, adaptaciju i dijalog. Chalametova izjava tako je, paradoksalno, učinila operu i balet vidljivijima nego ikad, dokazujući da su ove forme, usprkos njegovim predviđanjima, i dalje itekako sposobne generirati snažan kulturni odgovor.

U konačnici, polemika oko Chalametove izjave otvara šire pitanje: kako danas uopće mjeriti vitalnost umjetničke forme. Ako je kriterij isključivo tržišni uspjeh, onda bi velik dio povijesti umjetnosti – od opere do klasične glazbe – morao biti proglašen marginalnim. No povijesna činjenica je upravo suprotna: te su umjetnosti opstale stoljećima upravo zato što su kontinuirano mijenjale svoje kontekste, publiku i načine produkcije.

Polemika u sjeni utrke za Oscare

Paradoksalno, izjava jednog holivudskog glumca tako je postala katalizator za ponovno javno promišljanje vrijednosti umjetničkih disciplina koje su oblikovale kulturnu povijest Zapada. Umjesto potvrde njihove navodne marginalnosti, polemika je pokazala koliko su opera i balet i dalje prisutni – ne samo na pozornici nego i u digitalnom prostoru, javnim raspravama i kulturnim identitetima institucija diljem svijeta.

Pritom, sve se odvija u trenutku kada je Chalamet u samom središtu filmske sezone nagrada. Magazin The Hollywood Reporter nedavno je analizirao njegove izglede u utrci za Oscara za ulogu u filmu Marty Supreme, ističući da je njegova kampanja, koja je neko vrijeme dominirala predviđanjima, posljednjih tjedana izgubila dio početnog zamaha uoči 98. dodjele Academy Awards nagrada zakazane za 15. ožujka.

U tom kontekstu Chalametovi komentari o operi i baletu dobili su dodatnu vidljivost jer su se pojavili upravo u razdoblju kada su glumci, studiji i mediji intenzivno usmjereni na javne nastupe i promotivne kampanje povezane s nagradama. Rasprava koja je uslijedila tako je, barem privremeno, proširila fokus sa same utrke za Oscara na šire pitanje odnosa između filmske industrije i tradicionalnih izvedbenih umjetnosti.