Kultni splitski festival pripovijedanja Pričigin ove će se godine održati od 17. do 21. ožujka, a u svom 19. izdanju ponovno će okupiti pisce, umjetnike i publiku oko umjetnosti usmenog pripovijedanja i zajedničkog iskustva slušanja, te grad koji je tijekom gotovo dva desetljeća postao njegovim prepoznatljivim kulturnim okvirom pretvoriti u mjesto gdje se osobne priče, humor i književnost susreću pred punim dvoranama.

Ovogodišnji pričiginski program okuplja više od pedeset sudionika na nekoliko gradskih lokacija, od Doma mladih do Hrvatskog doma, a uz tradicionalne nastupe pisaca i spisateljica donosi i niz noviteta: priče u paru, nastupe slijepih i slabovidnih pripovjedača te program u kojem doseljenici u Hrvatskoj svoje priče pričaju na hrvatskom jeziku. Festival pritom ostaje vjeran svojoj ideji otvorene kulture – ulaz na sve programe i dalje je besplatan, zahvaljujući podršci partnera, donatora i volontera.

Pričigin istodobno razvija i svoju budućnost kroz Dječji Pričigin i suradnju sa Sveučilištem u Splitu, dok se program gostovanja sve više širi izvan grada – od otoka i obale do kontinentalnih gradova, uz planirana nova gostovanja na Lopudu i u Sarajevu. O ovogodišnjem izdanju festivala, njegovim novitetima, širenju izvan Splita i ideji zajedništva koja ga već gotovo dva desetljeća održava živim razgovarali smo s izvršnom direktoricom Majom Vrančić i umjetničkom direktoricom Patricijom Horvat.

Ovogodišnji program uključuje više od 50 sudionika na tri različite lokacije u Splitu. Možete li izdvojiti najzanimljivije dijelove ovogodišnjeg programa, od tradicionalnih nastupa pisaca do glazbeno-glumačkih solo izvedbi? Kako se operativno upravlja tako velikim brojem ljudi i lokacija, i na temelju kojih ste konkretnih kriterija birali upravo ove autore i teme kako biste održali visoku razinu kvalitete kroz svih pet dana?

Patricija Horvat: Naša vjerna publika s jednakim žarom prati sve pričiginske programe, pa se nadamo da će i ove godine biti tako, odnosno da će im svaki program biti zanimljiv i ispuniti očekivanja, jer čini mi se da je baš svaki po nečemu poseban. Najemotivniji će zacijelo biti onaj posvećen našem neprežaljenom prijatelju, suosnivaču Pričigina Renatu Baretiću, koji nas je napustio 1. srpnja prošle godine i o kojem će prvog dana festivala pripovijedati više od desetero prijatelja i prijateljica, uglavnom predstavnika splitske književne scene.

Posebnih kriterija za odabir programa nema – meni je Pričigin u glavi svaki dan u godini i, kad mi padne na pamet neka zgodna tema, zapišem je. Neke od ovogodišnjih stajale su na tom popisu i po nekoliko godina, a sad su došle na red. Ideja je mnoštvo, za tko zna koliko sljedećih izdanja, ali presudno je pronaći dovoljno dobre pripovjedače za određenu temu. Kad je riječ o programima u kojima pripovijedaju pisci i spisateljice, tu smo već uigrani: Kruno Lokotar bira temu i pripovjedače regionalnog programa, tzv. Lijepa vaša, a ja temu i autore programa domaćih pisaca.

No, bez obzira na tu uigranost, nije baš posve lako pronaći sudionike: mnogima je nastup na Pričiginu izazov i čast, ali ima i onih koji se ustručavaju – strah ih je izaći pred nekoliko stotina ljudi u dvorani, boje se da će se osramotiti. No pričiginska publika toliko je dobrohotna i puna podrške da na kraju gotovo svakome tko se odvaži bude drago što je sudjelovao.

Kad je riječ o ostalim skupnim programima, u kojima ne nastupaju pisci, ja osmislim temu i odaberem moderatora ili moderatoricu, koji potom predlažu pripovjedače. Kada je pak riječ o solo programima, u kojima pripovijeda samo jedna osoba – ili eventualno dvije – i koji imaju kolažnu strukturu tema, Maja i ja zajednički odlučujemo koga ćemo pozvati, a izvedbu prepuštamo moderatorima. Pritom je najveći problem to što su mnogi koje bismo voljeli vidjeti na Pričiginu – primjerice poznati pjevači, glumci, redatelji ili druge javne osobe – toliko zauzeti obvezama da se često dobrano namučimo pronaći osobu koja je slobodna baš na datum koji nama odgovara. No u pravilu se svi, ako su slobodni, vrlo rado odazovu.

Maja Vrančić: Organizacija festivala Pričigin, koji se odvija na više lokacija i uključuje velik broj sudionika, zahtijeva preciznu pripremu i dobru koordinaciju tima. Mjesecima prije početka izrađujemo detaljan raspored programa koji obuhvaća logistiku prostora, tehničku podršku i komunikaciju s autorima. Svaka lokacija ima svoje specifičnosti, a amfiteatar Doma mladih organizacijski je najzahtjevniji zbog svoje veličine i tehničkih potreba. Cijeli festival počiva na dobroj suradnji organizatora, partnera, volontera, dizajnera i tehničke podrške. Iako program traje pet dana, pripreme za festival traju gotovo cijelu godinu.

Prvi put u povijesti festivala uvodite priče u paru, nastupe slijepih i slabovidnih osoba te priče doseljenika na hrvatskom jeziku. Što vas je potaknulo na uvrštavanje ovih specifičnih tema i kako planirate kroz te priče senzibilizirati javnost na pitanje multikulturalnosti i inkluzije, istovremeno održavajući prepoznatljivu "pričiginsku" atmosferu?

Patricija Horvat: O pričama u paru razmišljam već godinama ali, svjesna da je to prilično teško izvesti – nije lako ispričati smislenu, zaokruženu priču od devet do dvanaest minuta ni jednoj osobi, a kamoli koordinirati pripovijedanje u dvoje – stalno sam to odgađala. Ipak, ove sam godine odlučila riskirati i pokušati pronaći parove na književnoj sceni koji bi bili spremni zajedno ispričati priču. Kako im ne bih dodatno otežala zadatak, nisam zadala jedinstvenu temu, nego sam im prepustila da sami odluče o čemu će govoriti. Na sceni će se pojaviti bračni ili životni partneri iz svijeta književnosti, nakladništva i glazbe koji su prihvatili taj izazov i jedva čekam čuti njihove priče.

Priče slijepih i slabovidnih osoba također mi se kao tema motaju po glavi već nekoliko godina. Naime, bila sam svjesna da je pričiginska forma upravo savršena za slijepe osobe, jer se naše priče u prvom redu slušaju i ne treba vam vid da biste u njima uživali. Kada sam počela nazivati potencijalne sudionike i sudionice, ugodno me iznenadilo to što doista svi znaju za Pričigin i redovito ga prate, a baš su svi oduševljeno pristali sudjelovati.

Važna nam je ta komponenta inkluzivnosti u Pričiginu i potrudit ćemo se i nadalje je njegovati iz godine u godinu. Jer Pričigin se oduvijek zalaže za uvažavanje drugog i drukčijeg, za snošljivost i sagledavanje tuđih perspektiva, a time i za širenje vlastitih horizonata. U to se uklapa i ovogodišnji program stranaca u Hrvatskoj, koji će svi redom pričati na hrvatskom jeziku. U vremenu kada je netrpeljivost prema strancima i doseljenicima, nažalost, sve veća, želimo da publika izbliza čuje priče nekih od ljudi koji su odabrali našu zemlju za svoj dom i da svi zajedno shvatimo kako nas to šarenilo multikulturalnosti može samo obogatiti.

Namjerno smo odabrali i Europljane i ljude izvan Europe kako ne bismo nikoga diskriminirali. I konačno, kao svojevrsnu dopunu doseljeničkih priča, čut ćemo i priče ljudi koji su se doselili, odnosno preselili unutar Hrvatske i koji svojim djelovanjem pridonose sredini u koju su došli.

Unatoč rastućim troškovima, ustrajete u tome da je ulaz besplatan za sve. Kako uspijevate osigurati financijsku stabilnost u ovakvim uvjetima, i na koji način ta "besplatnost" olakšava ili otežava kreiranje programa koji puni dvorane do posljednjeg mjesta?

Maja Vrančić: Znamo da Pričigin nije samo festival priča – on je festival ljudi, smijeha i dijeljenja doživljaja. Od početka se trudimo razvijati ga i učiniti dostupnim svima. Iako nas već dugo pitaju zašto ne naplaćujemo ulaznice, zasad ustrajemo na besplatnom ulazu jer je to za nas pitanje vrijednosti i identiteta festivala. Kada smo preuzele organizaciju, željele smo da pripovijedanje i dalje bude dostupno svima, bez financijskih barijera. Zato smo zahvalni partnerima i donatorima koji prepoznaju važnost takvog pristupa. Podrška donatora poput Stanić grupe i novog donatora Mall of Split, ali i donacije naših sugrađana, omogućuju nam da zadržimo taj model i u vremenu kada troškovi organizacije rastu.

Financijsku stabilnost osiguravamo kombinacijom institucionalne potpore (Grada Splita, Turističke zajednice Grada Splita, Ministarstva kulture i medija RH i Splitsko-dalmatinske županije), partnerstava i racionalnog upravljanja produkcijom. Pričigin se temelji na snazi priče i kvaliteti pripovjedača, što nam omogućuje da i s relativno skromnim produkcijskim sredstvima ostvarimo kvalitetan program. Besplatan ulaz pomaže u stvaranju otvorene i inkluzivne atmosfere te potiče širu publiku da otkrije festival, zbog čega su dvorane redovito pune. S druge strane, takav model nosi i izazove – interes publike često premašuje kapacitete prostora, a financijsku konstrukciju svake godine treba pažljivo planirati. Ipak, vjerujemo da je upravo ta dostupnost jedan od razloga zašto publika Pričigin doživljava kao svoj festival.

Pričigin se proširio na devet gradova, uključujući Cres, Osijek i Komižu, a planirate i Lopud te Sarajevo. Kakva je strategija daljnjeg širenja brenda Pričigina na nove regije – kako odabirete nove lokacije za gostovanja – i kako se program prilagođava različitim sredinama, a da pritom ne izgubi svoj autentični "splitski folklor"?

Patricija Horvat: Pričigin je već odavno prerastao granice grada Splita, osobito otkako smo ga za vrijeme pandemije počeli prenositi putem livestreama. Od samih početaka na njemu ne nastupaju samo splitski pripovjedači i pripovjedačice, premda je neupitno da u svojim korijenima nosi mediteranski šarm: pun je veselja i zafrkancije, ali i često obilježen (auto)ironijom i kritičkim odnosom prema svakodnevici. Oni koji nastupaju već dobro znaju što je pričiginski duh pa mu se svojim pričama prilagode, a publici u svim gradovima to odgovara.

Na gostovanja vodimo gotovo isključivo pisce i spisateljice, i to one koji su se dokazali kao vješti pripovjedači, čime omogućujemo publici u drugim gradovima da doživi kvalitetnu zabavu i ujedno se druži s istaknutim imenima hrvatske književne scene. Projekt smo, na inicijativu Marinka Koščeca, pokrenuli 2023., a prva je ideja bila dovesti Pričigin na otoke lokalnom stanovništvu, izvan turističke sezone, i na taj način spojiti hrvatske otoke – od sjevera do juga – svojevrsnim mostom usmene književnosti. No reakcije su bile tako dobre da su nas počeli pozivati i u kontinentalne gradove, pa smo se s otoka proširili na obalu i unutrašnjost.

Također nam je bilo važno dovesti Pričigin u glavni grad te nam je jako drago što ćemo 9. svibnja već treći put gostovati u Zagrebu, u kazalištu Knap. I dalje primamo upite drugih gradova, no organizacijski su nam kapaciteti ograničeni. I Maji i meni Pričigin je zapravo "sporedna aktivnost", iako se njime bavimo gotovo cijele godine. Kad bi nam to bilo isključivo zanimanje, vjerujemo da bismo ga mogle na razne načine dodatno proširiti i unaprijediti, no pitanje je hoće li se ikada steći uvjeti za to. Bez obzira na sve, guramo koliko možemo, jer nema većeg zadovoljstva od nasmijanih lica koja vas dočekaju u gradovima širom Hrvatske.

Kroz Dječji Pričigin i suradnju sa Sveučilištem u Splitu aktivno radite na budućnosti festivala. Na koji način konkretno uključujete mlade u samu realizaciju festivala i kako među najmlađim pripovjedačima prepoznajete one koji će u budućnosti nastaviti njegovati usmenu predaju na kojoj Pričigin počiva?

Maja Vrančić: Rad s mladima za nas nije samo prateći program, nego važan dio dugoročne vizije festivala Pričigin. Kroz Dječji Pričigin nastojimo najmlađima približiti umjetnost pripovijedanja i pokazati im koliko su osobne priče, humor i usmena tradicija važni za kulturu i zajednicu. Dječji Pričigin ima i svoja pravila, a ovom prilikom posebno moram zahvaliti Osnovnoj školi Grohote na otoku Šolti, koja nosi najveći dio organizacijskog posla – od raspisivanja natječaja do odabira priča. Već na Dječjem Pričiginu često se može prepoznati tko ima poseban osjećaj za priču, ritam i kontakt s publikom. Takve mlade nastojimo dodatno potaknuti i uključiti u festival.

Upravo zato pobjednik ili pobjednica otvara veliki Pričigin i izlazi na veliku festivalsku pozornicu s pobjedničkom pričom, čime želimo stvoriti prostor u kojem nova generacija može razviti vlastiti glas i nastaviti tradiciju pripovijedanja na suvremen način. Posebno nam je važna i suradnja sa Studijem komunikacije i medija Sveučilišta u Splitu. Na taj je način festival postao i dio akademske zajednice, a studenti svojim angažmanom sudjeluju u njegovoj organizaciji i produkciji. Tako iz prve ruke mogu vidjeti kako nastaje jedan kulturni događaj – od komunikacije s publikom do logistike i produkcije – a pritom često donose novu energiju i svježe ideje.