Znate li onaj osjećaj? Pozvani ste, kupili ste dar, napisali i kratko pisamce. Poetsko pismo, ljudsko pismo. Ali na putu prema tamo, shvatite da nešto nije u redu. Da više ne funkcionira, da je pogrešno. Tako se osjećam danas, dok stotine tisuća ljudi u Italiji izlaze na ulice tražeći kraj genocida u Gazi. Danas, dok se pripremam za premijeru svoje nove predstave u Italiji: Pismo.

Pismo govori o odnosima između djece i njihovih roditelja, između glumaca i njihove publike. Govori o Čehovu, Ivani Orleanskoj i nizu drugih europskih ikona. Govori o ljubavi i žalovanju. A iznad svega, govori o našoj zajedničkoj potrebi za zajedništvom i ljepotom. Ali znate što? Danas, ovdje, ta predstava odjednom zvuči neobično pogrešno. U trenutku kad bombe svakodnevno padaju na Gazu, a flota koja je krenula zaustaviti genocid i sama je zaustavljena, ljepota, tuga i humor mojeg pisma čine mi se kao velika šutnja, čak i laž.

Možda znate ovu pjesmu Bertolta Brechta: "Kakva su to vremena kad je gotovo zločin govoriti o drveću, jer takav govor podrazumijeva šutnju o tolikim zločinima". Da, upravo se tako osjećam: kao netko tko rječito šuti. Zato sam na brzinu napisao još jedno pismo, koje ovdje možete pročitati: političko, izravno pismo. Naravno, ništa nije smješnije od stezanja šake na pozornici, od izvikivanja parola i utopija u kazalištu. Brecht je to dobro znao: jedino što je gore od socrealizma jest socijaldemokratski realizam. Pozornica nije mjesto moralne jasnoće, nego prostor proturječja. Kazalište koje volim mračno je, tragično, smiješno, ranjivo, promišljeno mjesto. Ali danas, dragi moji prijatelji, danas moramo biti jasni. Moramo reći što mislimo. Moramo okrenuti pogled prema onome što se događa vani, u svijetu. I moramo prestati šutjeti o tome.

Što danas znači ne ostati tih kao umjetnik? Prije svega: nemojte dopustiti da vas zbune oni koji vam govore da morate izabrati stranu. Možda zvuči kao klišej, ali čovječanstvo ima samo jednu stranu. Govoriti o Gazi znači jednako osuđivati zločine izraelske vojske kao i zločine Hamasa. Ne ostati tih znači stati uz sve one koji izlaze na ulice prosvjedovati protiv genocida u Gazi – bilo da su Palestinci, Izraelci ili europski građani. Jer zločin protiv čovječnosti nije usmjeren protiv ovog ili onog naroda – on je usmjeren protiv svih ljudi, protiv samog čovječanstva.

Zatim: progovoriti i ne šutjeti znači nazivati stvari njihovim pravim imenom. Prošloga ste tjedna svi čuli zloglasnu izjavu radikalnog političara Eyala Mizrahija na talijanskoj televiziji kada su ga pitali o djeci ubijenoj u Gazi: "Definirajte 'djecu'". Tko god upotrijebi riječ "genocid", kojom je UN nedvosmisleno označio izraelsko ratovanje u Gazi, čuje isti odgovor: "Definirajte genocid". Kao da smo na kakvom akademskom seminaru, kao da ljudi u Gazi ne umiru svake minute dok čitate ovo pismo. Umiru od bombi, od gladi, od bolesti.

Možda nikada dosad genocid nije bio provođen tako izravno, vidljivo i globalno neosporno kao u ovom slučaju. A što smo mi učinili? Protraćili smo mjesece, čak i godine, na jezične igre. Dovoljno je pročitati samo jedno od bezbroj izvješća Ujedinjenih naroda i raznih istraživačkih organizacija, dovoljno je otvoriti samo jedne novine. Zločin je svima pred očima, a baš sve institucije koje smo nakon Drugoga svjetskog rata stvorili da spriječe upravo ono što se sada događa u Gazi dale su mu nedvosmisleno ime: genocid.

No, jedno je napisati tu riječ i izgovoriti je jasno i razgovijetno. Nešto posve drugo jest iz nje izvući posljedice. Zakoni nisu stvoreni da bi se recitirali poput poezije. Zakoni postoje zato da bi se provodili. Kako stoji u Novome zavjetu: Ne želimo ljubiti riječju i jezikom, nego djelom i istinom. Zakoni, riječi i institucije koje se ne primjenjuju, a ipak nastavljaju postojati, postaju ukrasi nepravde i neljudskosti. I naposljetku, kada izgube svu moć, bivaju ukinute – a s njima i demokracija i sloboda.

Ovo je pismo upućeno vama koji vodite kazališta, vama koji branite institucije slobode: budite primjer, budite slobodni. Progovoriti i ne šutjeti znači ne bojati se. Ne bojte se izgubiti svoj položaj, ne bojte se istinu izreći riječima koje su istinite. Ne smijemo nastaviti šutjeti iz straha da ćemo završiti među gubitnicima povijesti. Jer, kako je rekao Brecht, neposredno prije nego što je fašizam trijumfirao u Njemačkoj i on bio prisiljen otići u egzil: "Od sada pa još dugo vremena neće više biti pobjednika, samo poraženih."

Jer ako ne djelujemo sada, ako nastavimo šutjeti, nećemo biti samo suučesnici. Uništit ćemo ne samo svoju ljudskost, nego i svoju slobodu i, prije ili kasnije, mir. Ako šutimo danas, sutra ćemo morati ratovati – baš kao što su ratovali naši djedovi i pradjedovi. Ako izdajemo vlastite vrijednosti u vremenima mira, ako ovdje i sada šutimo a da nismo izravno ugroženi, kako ćemo se dokazati u kaljuži stvarnosti?

I naposljetku: nemamo pravo šutjeti. Njemačka i Austrija, zemlje u kojima živim i radim, Italija, u kojoj ću sljedeći tjedan izvoditi svoju predstavu Pismo – to su tri nacije klasičnog fašizma. Nije prošlo mnogo otkako smo isplanirali i proveli genocid, genocid europskih Židova, najstrašniji genocid svih vremena.
Čak i tada smo šutjeli i jednostavno nastavili dalje. Povukli smo se jer smo strahovali za svoje položaje, jer nismo htjeli gledati "jednostrano". Jer umjetnost ima vlastitu vrijednost, a situacija je bila proturječna. I tada je sve bilo jasno i vidljivo, i tada smo ono najgore skrivali iza eufemizama.

Dana 16. rujna Istražno povjerenstvo UN-a optužilo je izraelsku vladu za "izravne dokaze genocidne namjere". Članovi povjerenstva citirali su govore, zapovijedi i poruke izraelskoga premijera Benjamina Netanyahua, njegovih ministara i generala – uključujući televizijsko obraćanje u kojem je Netanyahu izraelsku vojnu invaziju na Gazu usporedio s onim što je povjerenstvo opisalo kao "sveti rat potpunog istrebljenja" iz Hebrejske Biblije. Što čekamo? Koliko stotina tisuća ljudi mora još izaći na ulice prije nego što mi, umjetnici, kustosi, ravnatelji kazališta i organizatori festivala, konačno preuzmemo odgovornost? Prije nego što svoje pozornice pretvorimo iz mjesta rječite šutnje u mjesta otpora?

Postoji jedan stih židovsko-američkog pjesnika Delmorea Schwartza koji volim: "Vrijeme je škola u kojoj učimo, vrijeme je vatra u kojoj gorimo." Pozivam vas da gorimo i učimo istodobno: budimo istodobno i umjetnici i aktivisti. Prestanimo šutjeti. Zauzmimo jasan stav. Jer jedino tako možemo spasiti svoju umjetnost, kazalište: to ranjivo i promišljeno mjesto u kojem zajedno tražimo zajedništvo i ljepotu.

Milo Rau, Beč, 4. listopada 2025