Službena povijest socijalističke Jugoslavije desetljećima je Drugi svjetski rat slagala u čvrstu pripovijest o Narodnooslobodilačkoj borbi, s kanonskih "sedam neprijateljskih ofenziva" kao njezinim prepoznatljivim okvirom. Nakon raspada Jugoslavije, raspao se i taj konsenzus.

Ratovi devedesetih, politička tranzicija i pad akademskih standarda otvorili su prostor povijesnom revizionizmu, ali se istodobno dogodio još jedan, manje očit zaokret; nove generacije povjesničara razumljivo su se udaljile od političke i vojne povijesti koja je desetljećima dominirala i okrenule dotad zanemarenim društvenim, ekonomskim, rodnim i etničkim aspektima rata. Nastale su brojne vrijedne studije, ali je vojna povijest samog sukoba ostala na margini.

Zapadna historiografija taj nedostatak nije mogla nadomjestiti: njezin su interes dugo više zaokupljali diplomacija, savezničke obavještajne misije i njemačko protupobunjeničko ratovanje nego unutarnja vojna dinamika partizanskog pokreta, a golema jugoslavenska arhivska građa ostajala joj je dijelom nedostupna zbog jezika i pristupa izvorima.

Tako je nastao neobičan paradoks: o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji znali smo sve više pojedinosti, a gotovo trideset godina nitko nije pokušao ponovno sastaviti njegovu vojnu cjelinu – kronologiju, operacije, zapovjedne strukture, ljudstvo, logistiku i način na koji se jedan pobunjenički pokret tijekom četiri godine pretvorio u regularnu vojsku.

Upravo to radi povjesničar Gaj Trifković u knjizi More krvi: Vojna povijest partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941. – 1945. (Naklada Ljevak, s engleskoga preveo Damir Biličić), prvoj cjelovitoj suvremenoj akademskoj studiji vojne povijesti jugoslavenskog partizanskog pokreta.

Trifković je gradi na velikom korpusu izvora različite provenijencije: jugoslavenskoj arhivskoj građi, njemačkim dokumentima, dešifriranim britanskim depešama, talijanskim i sovjetskim izvorima. Njihovim uspoređivanjem rekonstruira operativnu i logističku anatomiju rata, od stihijskih ustanaka 1941. i prvih gerilskih odreda do Jugoslavenske armije koja je na kraju rata brojila oko 800 tisuća ljudi.

Pritom iz priče nestaju i partizani kao nepobjedivi junaci ratnih epopeja i jednostavne slike kojima ih je zamijenio suvremeni revizionizam. Ostaje vojska koja gladuje, oskudijeva u oružju i lijekovima, griješi u procjenama, trpi katastrofalne gubitke, pregovara s neprijateljem, prilagođava taktiku i uči ratovati – te naposljetku iz gerilskog pokreta izrasta u vojnu silu sposobnu za velike operacije.

Naslovljena prema poznatoj Titovoj frazi o "moru krvi prolivenom za bratstvo i jedinstvo", knjiga More krvi zato nije samo povijest bitaka nego pokušaj da se objasni kako su se usred okupacije, građanskog rata i sukoba velikih sila istodobno stvarali vojska, politički poredak i buduća država.

Povjesničar iz Sarajeva, autor triju monografija i dvadesetak članaka, objavljenih većinom kod uglednih inozemnih izdavača, Trifković je nedavno boravio u Rijeci kao gost V.B.Z.-ova sajma knjiga i festivala autora Vrisak. Tim povodom popričali smo o partizanskom pokretu, Titu kao ratnom vođi, logici gerilskog i frontalnog ratovanja, raspadu NDH, manipulacijama poviješću i tome zašto ratovi tako rijetko završavaju onako kako su ih njihovi pokretači zamislili.

Živimo u paradoksalnom vremenu u kojem se pobjednički partizanski pokret u lokalnim kulturama sjećanja često doživljava s nelagodom, sramom ili otvorenim revizionizmom, pri čemu je taj paradoks možda najizraženiji upravo u Bosni i Hercegovini, gdje su se dogodila sva njegova ključna vojna i politička težišta. Kako objašnjavate raskorak između njegove povijesne važnosti i načina na koji se danas pamti i vrednuje na prostoru bivše Jugoslavije?

Koliko god Bosna i Hercegovina bila bastion NOP-a, toliko je bila i bastion protivničkih pokreta, ponajprije četničkog i ustaškog; ne zaboravimo da su njihovi posljednji aktivni pripadnici uhvaćeni upravo tu, i to tek u prvoj polovici pedesetih godina. Što se sjećanja tiče, da se poslužimo IT žargonom: komunistička ideologija došla je kao neki novi operativni sustav, montiran na konfiguraciju staru nekoliko stotina godina. Kada je osamdesetih došlo do razočaranja u koncept socijalističke Jugoslavije, masa ljudi se "resetirala na tvorničke postavke".

Zatvaranjem u vlastite, uske torove bilo je lakše objasniti tekuća zbivanja, ali i riješiti se odgovornosti za njih prebacujući je na vladajuće strukture, odnosno na one "iz susjednog sela". Saga o "Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji", kao osnovni simbolički stup jugoslavenskog društva, prirodno je bila prva na udaru. Važnost partizanske borbe protiv već davno zaboravljenih sila Osovine i njihove maligne ideologije pritom je potpuno zaboravljena ili svjesno ignorirana.

Titova poznata kovanica o "moru krvi prolivenom za bratstvo i jedinstvo" dugo je služila kao nedodirljivi državni mit, dok se danas žrtve često svode na hladnu statistiku ili dnevnopolitičko potkusurivanje. Može li način na koji reinterpretiramo prošle ratove stvoriti političke uvjete za neki novi?

Povijest kao proces i historiografija kao znanost idealni su alati za stvaranje ozračja straha, a strah je snažan kohezivni faktor. Sve to vrlo pogoduje političkim elitama u ostvarivanju njihovih, uglavnom vrlo sebičnih ciljeva. Iznošenje stavova o ratovima iz prošlosti samo po sebi ne može biti povod za novi rat, ali se može iskoristiti u tu svrhu kao dio šireg arsenala mjera. Prijepori oko broja žrtava iz osamdesetih godina mogu poslužiti kao primjer.

U vojnoj historiografiji Titu se pripisuju ozbiljne operativno-taktičke pogreške, uključujući neke odluke na Sutjesci i Neretvi, ali i uspješno strateško i političko djelovanje. Kakav je Tito zapravo bio ratni vođa?

Tito je bio sjajan strateg, organizator i političar; kao zapovjednik na bojnom polju nije briljirao zbog manjka iskustva i osobitosti svojega karaktera. Na njegovu sreću, okružio se uglavnom talentiranim zapovjednicima koji su znali njegove ideje vojnički uobličiti i provesti u djelo.

Martovski pregovori s Nijemcima u socijalizmu su bili tabu-tema, dok ih današnji revizionistički narativi koriste kao dokaz partizanske kolaboracije. Je li upravo to višedesetljetno guranje pod tepih stvorilo prazan prostor koji danas tako lako pune revizionističke konstrukcije?

Martovski pregovori su, uvjetno govoreći, bili tabu-tema do 1985. – cijeli kompleks partizansko-njemačkih pregovora u knjigama se spominje već od pedesetih godina, ali da ne kompliciramo – kada Mišo Leković objavljuje službenu jugoslavensku verziju događaja. Od tada do danas prošlo je četrdeset godina i samim time nema govora o tome da je nekoliko posljednjih generacija stasalo u praznom prostoru.

K tome, digitalno doba omogućilo nam je ne samo da jednim klikom čitamo Lekovića nego i druga relevantna djela koja su se pojavila u međuvremenu, kao i arhivske dokumente. Dakle, tko god 2026. godine bira revizionističke konstrukcije, bira ih svjesno jer mu je tako draže i lakše.

Vaša istraživanja o razmjeni zarobljenika otkrivaju nevjerojatne scene: usred "rata do istrebljenja", smrtni neprijatelji sjedili su po kavanama, dogovarali "neutralne zone" i razmjenjivali zarobljenike, pa čak i lijekove. Koji je najneobičniji ili najapsurdniji slučaj takve vojne pragmatike na koji ste naišli u arhivima?

Poslovi su se uvijek brže završavali u kavanama, to je poznata stvar. Nije bilo apsurda ni u partizanskom ni u njemačkom pragmatizmu: i jedni i drugi promatrali su sve te kontakte kao dio napora za ostvarivanje krajnjeg cilja – oslobađanja svojih ljudi koji su pali u zarobljeništvo. Nije bilo apsurda ni u pristupu ustaša, koji su svjesno sabotirali te kontakte jer im nije odgovarala ni ovako skromna deeskalacija neprijateljstava između njihovih mentora i najljućeg neprijatelja.

S druge strane, oni su, prirodno, htjeli razmjenjivati vrijedne zarobljenike koje su držali u Jasenovcu i drugdje za svoje dužnosnike, a ne za tamo neke njemačke redove. Od "malih" priča vezanih uz neutralnu zonu u Pisarovini rado se sjetim one o pojedinim parlamentarcima koji su svoj zaštićeni status koristili kako bi se pomalo "sa strane" bavili krijumčarenjem duhana, soli i drugih traženih artikala između Zagreba i slobodnog teritorija. To mi je ostalo simpatično vjerojatno zato što sam posredno svjedočio sličnim aranžmanima devedesetih. Nepromjenjiva priroda rata.

Ti kontakti odvijali su se na prostoru koji je nakon Travanjskog rata 1941. ekspresno raskomadan na okupacijske zone, anektirane teritorije i marionetske tvorevine. Kada iz kuta vojne i političke povijesti promatrate Hitlerove i Mussolinijeve mehanizme "podijeli pa vladaj", što nam taj slom govori o njihovoj logici i njezinim posljedicama?

Prvo: zemljopis, a ne prestiž, igra glavnu ulogu u određivanju obrambene strategije; drugo: okupirani teritorij ne treba davati neprokušanim i nepopularnim političkim skupinama, a ako im se već daje, treba ih držati pod čvršćom kontrolom i ne libiti se po potrebi miješati u unutarnje stvari; treće: pretjerana rascjepkanost korisna je sve dok ne postoji ujedinjen, organiziran otpor koji djeluje ne obazirući se na nove granice – tada se pretvara u prepreku djelotvornom odgovoru okupacijske sile.

U ratnom kaosu u BiH ili Hrvatskoj, seljak je u istom mjesecu mogao vidjeti Nijemce, ustaše, četnike i partizane. Kako je običan čovjek, koji je samo htio sačuvati glavu i kuću, odlučivao komu će se prikloniti – je li ideologija uopće bila presudna?

Presudna je sigurnost: tko uspije u kontinuitetu osiguravati minimum osobne i imovinske sigurnosti, može se nadati da će s vremenom moći i ideološki utjecati na pojedinca, odnosno šire slojeve stanovništva. Nesposobnost vlasti NDH da zaštiti bosanskohercegovačke Muslimane od četničkog terora bila je presudan faktor u njihovu postupnom priklanjanju NOP-u. Također, nesposobnost partizana da spriječe masovne njemačke odmazde u jesen 1941. praktički je izručila srpsko seljaštvo u ruke kvislinške vlade Milana Nedića.

Bosanska Krajina nudi odličan primjer u suprotnom smislu. Izložene bezumnim pogromima, srpske ustaničke mase vidjele su spas u komunistima, koji su bili jedina organizirana skupina s jasnim i manje-više svima prihvatljivim ciljevima. Partizani su pružali sigurnost ne samo na vanjskoj razini – dakle, od ustaša – nego i na unutarnjoj: njihovu vlast na oslobođenom teritoriju karakterizirali su jednak tretman svih etnokonfesionalnih skupina, činjenica da vas nitko neće ubiti nasred ceste samo zbog imena te uređeno funkcioniranje svakodnevnog života – trgovine, administracije itd.

U suvremenim raspravama često se pokušava razdvojiti antifašistička pobjeda od Komunističke partije, u potrazi za ideološki "čišćim", nekomunističkim otporom. Zašto je teza o "nepolitiziranom narodnom ustanku" povijesno neodrživa?

Odmah da razjasnimo: srpski ustanak u NDH u samom je početku bio apolitičan i usmjeren na puko preživljavanje; diferencijacija na četnike i partizane dolazi tek poslije. Inače, teza o apolitičnim akterima rata na ovom prostoru neodrživa je jer su svi imali neku političku agendu. Naravno, svi se predstavljaju isključivo kao nesebični domoljubi poput legendarnog rimskog Cincinata, koji se nakon pobjede nad napadačem odrekao svih funkcija i vratio plugu i govedima, ali to jednostavno ne stoji.

Suvremene tendencije koje spominjete plod su želje da se ide nekim "srednjim" putem, da se baš ne amnestira fašizam, ali i da se zadrži distanca prema komunizmu. To je i posljedica činjenice da tada nije postojala organizirana antifašistička sila čija bi se ideologija temeljila na onome što se danas naziva "europskim vrijednostima", pa se zamjena traži u kružocima nezadovoljnih domobranskih časnika ili pripadnika predratnih elita. Oni se zbog svoje malobrojnosti, nepovezanosti i slabog utjecaja nikako ne mogu smatrati iole ozbiljnim čimbenicima.

U javnim se raspravama završetak Drugog svjetskog rata nerijetko svodi isključivo na pobjedničke zločine i odmazdu u svibnju 1945. Što s vojnopovijesnog stajališta gubimo iz vida kada se zanemaruje stvarna vojna i politička dinamika samog sloma NDH i Trećeg Reicha?

Zanemaruje se činjenica da NDH nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska, već satelit Trećeg Reicha, potpuno vezan za svog zaštitnika u političkom, strateškom, logističkom, operativnom i svakom drugom pogledu. Pavelićeva nada da će Zapadni saveznici zaboraviti grijehe iz prošlosti i prigrliti ga nakon njemačke kapitulacije bila je čist plod očaja. Također, gubi se iz vida da je igrao na sve ili ništa, ne mareći mnogo za svoje sunarodnjake, čiju sudbinu na kraju nije dijelio.

U želji da ih neraskidivo veže uz svoju ideologiju i tako dio odgovornosti za nedjela ustaškog pokreta prenese na pleća cijelog naroda, transformirao je Ustašku vojnicu iz dobrovoljne stranačke milicije u formaciju koja se popunjavala prisilnom mobilizacijom. Ta je odluka mnoge osamnaestogodišnjake, kojima su sada silom navlačili tu nesretnu žutu odoru, koštala života nakon Bleiburške predaje. I na kraju, za apologete ustaškog pokreta priča uvijek počinje u proljeće 1945., kao da se u prethodne četiri godine ništa nije događalo.

U toj završnoj fazi rata mijenja se i sama priroda partizanskog ratovanja. Srijemski front možda je najdramatičniji primjer tog prijelaza: vojska izrasla iz gerilskog rata prelazi na klasično frontalno ratovanje, uz velike gubitke i mobilizaciju brojnih mladih, neiskusnih boraca. Zašto se odustalo od gerile i koliko je Srijemski front doista bio vojna potreba?

Čisto gerilski pristup dobar je za preživljavanje u uvjetima asimetričnog sukoba, ali njime se ne dobivaju ratovi. Zanimljivo je da postoji paralela između Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i Američke revolucije od prije dva i pol stoljeća. George Washington silom je prilika morao koristiti gerilsku taktiku. Međutim, cijelo je vrijeme nastojao izgraditi regularnu vojsku kojom će nanijeti odlučujući poraz Britancima u otvorenoj bitci i tako legitimirati svoj pokret u očima domaće i strane javnosti.

Istom su se logikom vodili i partizani: Nijemce se nije moglo prisiliti na kapitulaciju dizanjem vlakova u zrak i prepadima na garnizone, već samo operacijama velikog stila. Nadalje, zapadni dijelovi Srijema, odnosno međurječje Dunava, Drave i Save, nisu idealan teren za gerilsko ratovanje. Treće, Nijemci su se tuda povlačili pa su saveznici morali za njima; k tome, trebalo ih je odbaciti što dalje od netom oslobođenog Beograda.

Četvrto, državni interesi nove Jugoslavije nalagali su da se učini sve kako bi se držao korak sa sovjetskim operacijama u Mađarskoj i štitio njihov južni bok. To je jednostavno bila cijena ulaska u klub pobjedničkih sila. Peto, tuda je vodio najkraći i najbolji put glavnine Jugoslavenske armije prema zapadnim krajevima zemlje, koje je Tito htio osigurati prije nego što ih zauzmu Zapadni saveznici i podijele kao plijen kako im odgovara. U tom slučaju od pripajanja Istre Hrvatskoj vjerojatno ne bi bilo ništa. Dakle, da, Srijemski front bio je nužan.

I tada se, kao i danas, u rat ulazilo s uvjerenjem da će moderno naoružanje i vojna nadmoć donijeti brzu pobjedu, da bi se na kraju sve pretvorilo u masovno iscrpljivanje, rovove i ogromne ljudske gubitke. Što nam vojna povijest govori o toj vječnoj zabludi vojnih stratega koji redovito najavljuju kratke ratove, a dobiju dugotrajnu klaonicu?

Ovdje je ponajprije riječ o ljudskoj prirodi. Najprije, o našem porivu da vjerujemo u sretne završetke i ispunjenje želja. Uzet ću osobni primjer: ja sam sebe bio uvjerio da će covid doista splasnuti nakon ona famozna "dva ključna tjedna", a znamo da su trebale gotovo dvije godine da se stvari koliko-toliko vrate u normalu. Ekvivalent je u ratnoj povijesti ona tvrdnja da će "rat biti gotov do Božića" – nitko ne kaže kojeg, ali svi vjeruju da je to upravo ovaj koji dolazi.

Nadalje, tu je nekritički odnos prema vlastitim realnim mogućnostima, koji, međutim, nije uvijek lako prepoznati kada je utemeljen na činjenicama. Opijen svojim doista nevjerojatnim uspjesima s početka rata, Hitler je bio apsolutno uvjeren da Sovjetski Savez neće preživjeti do zime 1941., a tako se činilo i zapadnim analitičarima. I treće, ako precjenjujemo vlastite sposobnosti, redovito podcjenjujemo našu nevjerojatnu sposobnost kao vrste da dugotrajno podnosimo strašne nedaće, žrtve i odricanja.

Istražujući za svoje knjige, uspoređivali ste pedantne njemačke ratne dnevnike, suzdržana britanska izvješća i partizanske terenske depeše. Kada usporedite ta tri različita izvora o istom događaju, gdje u praksi nastaju najveći "šumovi u kanalu" – i tko je imao najveću potrebu "frizirati" vlastita izvješća?

Zanimljivo je da nitko nije imun na "friziranje" izvješća, ni karijerni časnici ni jedva pismeni ustanici. Bolna točka svima je preuveličavanje neprijateljskih gubitaka. Vrhovni njemački zapovjednik u NDH, general Rendulic, bio je upravo ozloglašen među svojim kolegama zbog bizarnih brojki poginulih i zarobljenih partizana koje je uredno dostavljao svakog mjeseca.

Što se zločina tiče, oni se uglavnom ne kriju, već se spominju rutinski, kao dio svakodnevice. Ipak, i tu mnogo ovisi o pojedinom časniku zaduženom za pripremu dokumentacije; dok su jedni iskreni, drugi se izvijaju i dovijaju, vjerojatno svjesni da bi sve to jednog dana moglo izaći na vidjelo. Tako jedno njemačko izvješće kaže: "Ubijeno je 29 neprijatelja, uništeno 29 nosila", kao da nitko neće povezati da je zapravo strijeljano 29 nepokretnih partizanskih ranjenika.

Od dokumenata NOVJ/KPJ izdvojio bih izvješća političkih komesara, koja prilično realistično prikazuju stanje unutar jedinica, uključujući i "pikanterije" o negativnim pojavama, a sve u skladu s lenjinističkom teorijom i praksom kritike i samokritike. Ipak, posebno su mi zanimljiva izvješća Oružništva NDH i Nedićeve Državne straže. Pišu ih policajci koji i u vrtlogu rata uglavnom nastupaju profesionalno: s mnogo činjenica i malo propagande, pa ona pružaju odličan pregled lokalnih događanja u pojedinim krajevima zemlje.

Povijesni dokumenti, fotografije i citati iz Drugog svjetskog rata danas se na društvenim mrežama krivotvore, vade iz konteksta i koriste u dnevnopolitičkim obračunima. Kako profesionalni povjesničar prepoznaje manipulaciju?

Bauk krivotvorenja danas je prisutniji od samog krivotvorenja: na društvenim mrežama vrlo je raširen običaj da se sve što vam se ne sviđa odmah proglasi krivotvorinom, primjerice fotografije četnika s ustašama ili Nijemcima. I to, naravno, bez ikakvog prethodnog pokušaja utvrđivanja činjenica koje stoje iza sporne fotografije ili dokumenta, odnosno utvrđivanja njihova podrijetla. Taj ekvivalent naklapanja uz pivo ispred zadruge srećom uglavnom nema utjecaja na rad povjesničara, iako su i oni ponekad skloni ponuditi vrlo različita tumačenja jednog te istog izvora.

Vi ste većinu svojih znanstvenih radova i monografija objavili na engleskom i njemačkom, za zapadne izdavače. Koliki je danas interes zapadnih povjesničara za jugoslavensko ratište u Drugom svjetskom ratu i kako se mijenja njihov pogled na Balkan kao prostor "neobjašnjivog divljaštva"?

Interes stranih povjesničara za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu upravo je eksplodirao u proteklih četvrt stoljeća. Danas malo tko može reći: "Nisam o tome našao ništa na engleskom", jer je doista objavljeno mnogo toga o najrazličitijim temama. Najbolje je što "zapadnjaci" našoj povijesti uglavnom prilaze znatiželjno i bez strasti: partizane, primjerice, proučavaju kao fenomen bez obzira na vlastite političke predrasude. Mislim da njima divljaštvo više nije neobjašnjivo.

Tom novom interesu pogoduje i masovna digitalizacija njemačkih, američkih i britanskih arhiva posljednjih godina, koja povjesničarima otvara goleme količine dosad teško dostupne građe. Kopate li trenutačno po nekim novim dokumentima i koje teme možemo očekivati u vašim budućim radovima?

Ne smijemo zaboraviti ruske arhive, koji su još prije desetak godina prvi pokrenuli lavinu digitalizacije arhivske građe i omogućili besplatan pristup. Što se područja istraživanja općenito tiče, ono ostaje isto – Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije. Još ne osjećam potrebu da "od gotovine pravim veresiju" i počnem s istraživanjima od nule u nekom potpuno novom povijesnom području.

Teme kojima bih se doista ozbiljno pozabavio zahtijevaju staromodne posjete arhivima u regiji, koju je digitalizacija uglavnom zaobišla, a to posljednjih godina ide teže zbog poslovnih obveza. Silom prilika, vjerojatno ću još neko vrijeme "ležati na lovorikama".

Naslov vaše knjige, More krvi, priziva najmračnije stranice 20. stoljeća na ovom prostoru. Kada čovjek tako duboko zaroni u faktografiju rata, stradanja i ljudske patnje, mijenja li to njegov pogled na svijet? Ostaje li povjesničaru na kraju prostor za racionalni optimizam?

Pitali su jednog Amerikanca koji živi u Hrvatskoj o razlikama u mentalitetu između njegovih sunarodnjaka i lokalnog pučanstva. Kao osnovnu razliku naveo je potpuni izostanak onog staromodnog, prostodušnog američkog – "You can do it!" – optimizma među našim ljudima i njihovu sklonost da sve gledaju kroz tamne naočale. Mislim da je tako s dobrim razlogom. Još ako uzmemo u obzir ono što se danas događa u mnogo emancipiranijim društvima, jasno je da je razloga za optimizam malo.