Dominik Livaković danas je prvi vratar hrvatske nogometne reprezentacije, jedan od junaka povijesne bronce sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. godine i član Barcelone, jednog od najvećih klubova na svijetu.
Njegov put od Zadra, preko Zagreba i Istanbula, do katalonskog velikana obilježile su velike utakmice, spektakularne obrane i trofeji. No jedna od najljepših priča o hrvatskom vrataru nema veze s obranjenim jedanaestercima ni nogometnim uspjesima. U njezinu je središtu automobil koji je Livaković zajedno s prijateljem i kolegom Josipom Čondrićem kupio čovjeku kojem su obojica mnogo dugovala. A kada je njihov nekadašnji trener shvatio što su napravili, nije mogao zadržati suze.
Priča nas vraća u studeni 2019. godine. Livaković je tada bio prvi vratar Dinama i hrvatski reprezentativac, dok je Čondrić branio za Istru 1961. Obojica su već izgradila ozbiljne nogometne karijere, ali nisu zaboravila čovjeka koji je s njima radio dok su još bili dječaci.
Bio je to Željko Nježić, svima poznatiji kao Deda, dugogodišnji trener vratara NK Zagreba. Godinama je radio s mladim golmanima, brusio njihove reflekse, učio ih tehnici i pomagao im u razvoju. Među njegovim učenicima bili su upravo Livaković i Čondrić.
Stari automobil više nije mogao voziti
Sve je počelo kada je Čondrić doznao da se njegovu nekadašnjem treneru pokvario automobil. Deda je godinama vozio stari Ford, koji je već bio u vrlo lošem stanju.
Čondrić je znao da mu se približava rođendan i odlučio je napraviti nešto posebno. No automobil nije mogao kupiti sam, pa je nazvao Livakovića.
Dominik nije dvojio.
Dvojica vratara dogovorila su se da će svojem treneru kupiti drugi automobil i tako mu zahvaliti za sve godine rada, savjete i podršku.
Ubrzo su pronašli Opel Corsu iz 2016. godine, čija je tadašnja vrijednost bila oko 65.000 kuna, odnosno približno 8600 eura.
Za njihova nekadašnjeg trenera automobil je značio mnogo više od običnog prijevoznog sredstva. Bio je to poklon dvojice mladića kojima je posvetio velik dio svojeg profesionalnog života.
'Bio sam u takvom šoku da nisam mogao voziti'
Dvojica vratara odlučila su pripremiti iznenađenje.
Čondrićev brat nazvao je Dedu i zamolio ga da se u ponedjeljak pojavi na dogovorenom mjestu. Nije mu rekao što ga ondje čeka.
Kada je stigao, ugledao je Livakovića i Čondrića kako stoje pokraj parkiranog automobila.
Tek tada shvatio je da je Opel Corsa poklon za njega.
Nježić je poslije ispričao da nije mogao vjerovati što se dogodilo. Bio je toliko potresen i uzbuđen da nije mogao sam sjesti za upravljač i odvesti se kući.
'Sreća da mi je iz Osijeka stigao sin jer sam bio u takvom stanju šoka da nisam mogao ni voziti', rekao je tada Deda.
Priznao je i da mu se emocije vraćaju svaki put kada se prisjeti iznenađenja koje su mu priredili njegovi nekadašnji učenici.
Za čovjeka koji je desetljeća proveo radeći s mladim vratarima bio je to jedan od najljepših trenutaka u životu.
Nisu zaboravili čovjeka koji je vjerovao u njih
Čondrić je tada objasnio da automobil nije bio način pokazivanja bogatstva, nego izraz zahvalnosti čovjeku koji je imao veliku ulogu u njihovim životima.
Posebno je naglasio koliko su sati Livaković i on proveli trenirajući s Dedom, koji je nastavio pratiti njihove utakmice i nakon što su otišli iz NK Zagreba.
Nježić im je redovito govorio što su dobro napravili, a na čemu još trebaju raditi. Njihov odnos odavno je prerastao uobičajenu vezu trenera i igrača.
Livaković pritom nije želio pridavati veliku pozornost svojoj gesti. Smatrao je da je njihov trener zaslužio takvu zahvalu nakon svega što je učinio za njih.
Čovjek koji nije dočekao Livakovićev najveći uspjeh
Željko Nježić bio je poznat po posebnom pristupu radu s vratarima. Njegove vježbe, uključujući treninge u pijesku kojima je razvijao eksplozivnost i odraz, bile su dobro poznate u nogometnim krugovima.
No još je važnija bila njegova sposobnost da prepozna talent i pomogne mladim vratarima da ga razviju.
Za Livakovića je uvijek imao posebno visoko mišljenje.
Istodobno je naglašavao da zasluge za njegov razvoj ne pripadaju samo njemu. Podsjećao je da je prve temelje Livakovićeva vratarskog znanja u Zadru postavio pokojni Jakov Pinčić, a da je on nastavio rad započet u njegovu rodnom gradu.
Deda je bio uvjeren da Livakovića čeka velika karijera.
Nažalost, nije dočekao jedan od njezinih najsjajnijih trenutaka. Željko Nježić preminuo je 2021. godine, u 76. godini života, nešto više od dvije godine nakon što su mu njegovi nekadašnji učenici poklonili automobil.
Godinu dana poslije Livaković je postao jedan od najvećih junaka Svjetskog prvenstva u Kataru. Njegove obrane jedanaesteraca protiv Japana i Brazila bile su ključne na putu Hrvatske do brončane medalje.
Čovjek koji je godinama vjerovao u njegov talent nije bio živ da vidi kako je njegov nekadašnji učenik postao jedan od junaka svjetske nogometne pozornice.
Od Audija do Porschea
Zanimljivo je da se Livaković i sam tijekom godina povezivao s automobilima znatno drukčijima od skromne Corse koju je poklonio treneru.
Dok je branio za Dinamo, neko je vrijeme vozio Audi, u kojem se fotografirao i za društvene mreže, a potom je viđen za upravljačem Porscheova luksuznog SUV-a.
Fotografije iz 2020. godine pokazuju da je Porsche tada bio popularan među Dinamovim nogometašima. Osim Livakovića, automobile te marke vozili su i njegovi tadašnji suigrači Mislav Oršić i Mario Gavranović.
Ipak, dostupni podaci ne omogućuju pouzdano utvrđivanje točne izvedbe Livakovićeva Porschea, njegove cijene ni toga vozi li danas isti automobil.
No priča o njegovim automobilima ima mnogo zanimljiviji detalj od toga koliko konjskih snaga imaju ili koliko su stajali.
Automobil koji je vrijedio mnogo više od svoje cijene
Livakovićeva karijera nastavila se razvijati. Nakon Dinama otišao je u Fenerbahçe, a potom je nastavio karijeru u inozemstvu, dok je u hrvatskoj reprezentaciji ostao jedan od najvažnijih igrača.
Tijekom godina vozio je luksuzne automobile, ali jedan od najljepših trenutaka njegove automobilske priče ostao je vezan uz rabljenu Opel Corsu iz 2016.
U svijetu u kojem se o automobilima slavnih sportaša najčešće govori kroz cijene, luksuzne marke i stotine konjskih snaga, Livaković i Čondrić pokazali su da automobil može imati sasvim drukčiju vrijednost.
Njihov trener nije dobio skupocjeni sportski model, nego automobil koji mu je trebao za svakodnevni život.
No čovjek koji je godinama ulagao svoje vrijeme i znanje u dvojicu dječaka dobio je nešto mnogo važnije - potvrdu da ga nisu zaboravili.
A njegova reakcija, suze i nevjerica kada je ugledao automobil možda najbolje govore koliko mu je taj poklon značio.