kazališna kritika

Anatomija traume: 'Ovdje počinje šuma' Monike Herceg riječki je HNK pretvorio u potresan scenski trijumf

17.11.2026 u 08:13

Dodajte tportal.hr u omiljene izvore

Poetski roman Monike Herceg, ispripovijedan iz osjetilne perspektive djeteta, redatelj Romano Nikolić u riječkom je HNK-u pretvorio u fizički intenzivnu, gotovo animalnu predstavu. Bez sentimentaliziranja dječjeg iskustva, uz izvrstan glumački ansambl, stvorio je sugestivno kazalište u kojemu se naturalizam isprepleće sa snovitim i nadrealnim

Mislim da je sasvim opravdano reći da je roman Ovdje počinje šuma Monike Herceg iznimno književno ostvarenje. Za one koji ne znaju, prozni prvijenac nagrađivane pjesnikinje i dramske spisateljice (objavljen u svibnju ove godine u izdanju Frakture) prikazuje klaustrofobičnu svakodnevicu rata, izbjeglištva, siromaštva i preživljavanja jedne obitelji, ispričanu kroz unutarnji svijet, sjećanja i promatranja djeteta.

Dvaput sam ga pročitala. Dvaput, jer ga nije lako čitati. Ne zato što je neprohodno pisan, dapače; pisan je kratkim, jasnim, protočnim rečenicama. No, budući da autorica narativnu građu romana prelama kroz specifičnu leću infantilne vizure, te su rečenice zasićene osjetilnim pojedinostima – sve je puno podražaja; dijete ne promatra svijet očima promatrača, nego ga doslovno umrežava kroz svih pet osjetila i neposrednu fizikalnu bol.

Iz te hipersenzibilne, tjelesne percepcije proizlazi izrazito gust i poetičan jezik, ritmičan, lirski sažet, sirov i realističan. Rezultat je duboko potresna priča o ljudima čiji su životi obilježeni neimaštinom, nasiljem, neprestanim strahom i bolestima, emocionalno nabijena do granice pucanja. U prvom čitanju, preplavila me sva ta mučna osjetilnost. Drugi sam ga put čitala s unaprijed postavljenim emocionalnim odmakom.

Roman koji nije lako pripitomiti

Vjerujte mi, ovo nije samo još jedna priča o ratnom stradanju i patnji obespravljenih pisana iz dječje perspektive. Autorica ne pokušava jednostavno oponašati dječji glas, naprotiv; ona čitav narativni aparat spušta u samu srž dječje svijesti. Iz toga nastaje posve osobit jezik u kojem i ta dječja jezična nezrelost postaje dio estetskog mehanizma.

Kako dijete raste i sazrijeva, mijenja se njegov odnos prema svijetu pa tako i način na koji govori i pripovijeda – od kratkih, rascjepkanih primarno osjetilnih vinjeta, sastavljenih od eliptičnih proznih i poetskih fragmenata, tako i priča prolazi put do složenijeg jezika, zrelije autorefleksije i povezanije rekonstrukcije sjećanja. Proza, dakle, prenapregnuta slojevima i samim time, krcata zamki kada se takva književnost prebacuje u kazališni medij.

Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
    +5
Nikolić je uspio zgusnuti, poetski jezik romana pretočiti u organsku, izrazito koncentriranu scensku radnju, punu unutarnjeg vrenja i u stalnom grču Izvor: HNK Ivana pl. Zajca / Autor: Sanjin Kaštelan

Redatelj Romano Nikolić prihvatio je taj dramaturški izazov i taj kompleksni mikrokozmos – u kojemu se neprestano rastaču granice između stvarnosti i mašte, ljudi i prirode – pretvorio u radikalno osjetilno kazališno iskustvo, akustički sugestivno, gotovo visceralno.

Svatko ima svoju verziju pakla

Njegova predstava Ovdje počinje šuma, premijerno izvedena 14. studenoga u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, zadržava sve ključne teme književnog predloška i preuzima njegov osnovni emotivni supstrat – i okrutnost i bijedu i traume i odnose među ukućanima i prostorno-vremenski okvir, i mitologiju prirode, i čitav niz motiva i epizoda – ali ih ne pokušava doslovno ilustrirati, nego ih dramaturški rastvara i obrađuje na posve drukčiji način, pretvarajući monološku prozu u višeglasnu studiju obiteljske traume.

Dok je roman pisan u trećem licu, pripovjedačkim glasom koji izvana promatra dijete koje upija brutalan svijet odraslih, predstava taj intimni prozni glas prevodi u izravan dramski dijalog u kojemu svoj glas dobivaju i ostali ukućani. Time se djetetov unutarnji svijet prevodi u odnose među članovima obitelji pa se sve ono što je u knjizi prisutno kroz dječja opažanja i osjećaje, na pozornici izražava govorom, pokretom, zvukom i odnosima među glumcima.

Nikolić i njegova stalna autorska suradnica Dorotea Šušak nisu, dakle, dramatizacijom samo prenijeli roman Monike Herceg na pozornicu – promijenili su način na koji se njegova priča pripovijeda i doživljava.

Svi znaju pravila ove kuće

Rezultat je surovo naturalistička, na trenutke gotovo animalna, emocionalno i fizički intenzivna predstava, u kojoj je Nikolić uspio zgusnuti, poetski jezik predloška pretočiti u organsku, izrazito koncentriranu scensku radnju, punu unutarnjeg vrenja i u stalnom grču, duboko ukorijenjenu u ogoljenom, opipljivom realizmu, a opet, prožetu nadrealnim, poetskim i snovitim probojima i neprestano na rubu pucanja.

Svega toga ne bi bilo bez izvrsnog glumačkog ansambla koji uspijeva svu tu impliciranu napetost, bijes, očaj, ali i rezigniranost, prepuštenost i apatiju, pa onda i strast, nježnost i ljubav – jer sva ta grubost i agresija ne znače da su ovi ljudi lišeni neke nagonske privrženosti, potrebe za bliskošću i instinkta da se zaštite vlastiti bližnji, čak i kada među njima nema mnogo nježnosti ni razumijevanja – čitav, dakle, raspon emocija i stanja, prenijeti bez pretjerivanja, bez doslovnosti, izrazito kontrolirano a istodobno iznimno ekspresivno, oslanjajući se na glas, tjelesnost, ritmičku suigru i scensku energiju.

Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
    +3
Posebno mučnu dimenziju obiteljskog pakla otvara eksplicitan prizor đedova predatorskog seksualnog ponašanja, koji publiku prisiljava na ulogu voajera Izvor: HNK Ivana pl. Zajca / Autor: Sanjin Kaštelan

Radnja, dakle, prati odrastanje neimenovane djevojčice u poslijeratnom ruralnom okruženju, gdje u staroj, vlažnoj i trošnoj kući, u nezamislivom siromaštvu, žive baba, đed, otac, majka, djevojčica i njezin mlađi brat. U kući vlada opresivna atmosfera prožeta đedovim i očevim alkoholizmom, provalama bijesa, gnjevom i fizičkim zlostavljanjem, dok majka podnosi teret brige za djecu i teškog fizičkog rada u kući, štali i na polju.

Kuća, šuma i svijet dječje mašte

Dječja vizura djeluje kao obrambeni mehanizam: kako bi se obranila od nemilosrdnosti odraslih i osjećaja ugroženosti, djevojčica se fizički povlači pod stol ili bježi u bogat unutarnji svijet mašte i magijskog realizma. Njezina se percepcija isprepleće s prirodom i životinjama: ona sanja o jahanju na leđima crnog konja, razgovara s duhovima u kući te zamišlja vlastiti preobražaj u stabla i šumske životinje.

Dakle, mučna priča o siromaštvu i gladovanju, koja funkcionira i kao potresno svjedočanstvo o ratu i izbjeglištvu, i kao priča o nasilju koje nesmetano cirkulira u obitelji, i kao priča o ženskom usudu i sestrinstvu preživljavanja, i koja naposljetku, na najdubljoj mitsko-poetskoj razini, postaje i ontološka studija prirode kao utočišta.

Nikolić sve to smješta u asketski škrt, komorni scenski prostor Orkestralne dvorane riječkog HNK-a (scenografiju i kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin), gdje na povišenoj platformi koja dominira prostorijom, protagonisti ove tragedije dočekuju publiku, okupljeni oko stola – centralnog oltara obiteljskog života – u već zatečenim, hermetičnim međuodnosima: đed (Dražen Mikulić) fokusirano mota duhan, baba (Olivera Baljak) i otac (Damir Orlić) s praznim pogledom svaki u svojoj traumatskoj zamrznutosti, majka (Jelena Lopatić) neumorno mijesi tijesto. Na podu sjedi djevojčica (Nika Grbelja).

Utvarama nastanjena pozornica

Predstava uz realistični gradi i nadrealni, poetski sloj duhova i sjećanja: na rubovima scene, na periferiji pozornice i izvan obiteljskoga kruga, smješteni su mrtvi brat (Deni Sanković) i svećenik (Edi Ćelić), jedan simbol ranjivosti i gubitka, drugi formalne društvene sfere i institucionalne hipokrizije.

Obojica nijemi svjedoci i utvare prošlosti. Njihovo prisustvo uspostavlja dvostruku scensku stvarnost – groteskna energija koja povremeno izbija iz ove nadrealne, liminalne zone dodatno pritišće središnji prostor obiteljske drame.

Kazališna je rampa ukinuta i publika ulazi izravno u ovo zatečeno stanje trajnih automatizama. Granica između pozornice i gledališta ostat će do kraja propusna – glumci za vrijeme predstave povremeno napuštaju aktivni prostor igre, sjedaju među gledatelje, i sami postajući promatrači, dio zajednice svjedoka; trauma nije samo privatna stvar pojedinca, nego kolektivno iskustvo, poručuje Nikolić. Komorni naboj pojačan je atmosferičnom glazbom Irene Popović Dragović.

Šutnja dobiva tijelo

Narativni tijek izvornika koji slijedi asocijativnu logiku dječjega pamćenja odvija se kroz dijalog; time što se odlučio na promjenu načina pripovijedanja iz unutarnjeg trećeg lica u višeglasje, Nikolić je kreirao novu dramsku i etičku dimenziju, skinuo sav onaj golemi emotivni teret s dječjih leđa i promijenio narav obiteljske šutnje, koja tako postaje nešto što nije samo problem djeteta – gotovo je fizički opipljiva i za nju su odgovorni odrasli.

Mudro je izbjegao infantilizaciju dječje vizure – djevojčica ne nastupa iz pozicije slabašnog djeteta; naprotiv. Njezin je glas sabran, čist i artikuliran, povremeno i prkosan; dječja perspektiva ovdje dobiva egzistencijalnu težinu i Nika Grbelja je izvanredno nosi. Redatelj se suzdržava od eksplicitnog prikazivanja nasilja, gradeći umjesto toga niz stiliziranih, gotovo ekspresionističkih prizora u kojima likovi poprimaju obilježja svojevrsnih arhetipova, od kojih svaki utjelovljuje određeni obrazac i zauzima jasno mjesto u obiteljskoj hijerarhiji.

Ovdje počinje šuma
  • Ovdje počinje šuma
Ovdje počinje šuma Izvor: HNK Ivana pl. Zajca / Autor: Dražen Šokčević

Posebno mučnu dimenziju obiteljskog pakla otvara eksplicitan prizor đedova predatorskog seksualnog ponašanja, koji publiku prisiljava na ulogu voajera i to iz neugodno velike blizine, što je sjajan redateljski postupak – jer ako i u teatru imamo potrebu skrenuti pogled (a imamo), pitanje je: gdje gledamo i što vidimo kad smo svjedoci stvarnoga zlostavljanja?

Nema malih uloga

I sad da se opet malo vratim na glumce, koji sve to nose impresivno uvjerljivo: Damir Orlić (otac) desktruktivnu i nijemu traumu rata, Dražen Mikulić (đed) sirov i agresivan ruralni patrijarhat vođen elementarnim životinjskim instinktima. Olivera Baljak (baba) prenosi naličje tog tradicionalnog obrasca – ona je čuvarica obiteljske memorije, narodne mitologije i ženskog usuda šutljivog trpljenja i duranja, dok majka Jelene Lopatić nipošto nije samo pasivna žrtva, već fizički i emotivni stup obitelji koji pod svaku cijenu drži kuću da se ne sruši.

Dvije utvare s rubova svijesti, Deni Sanković i Edi Ćelić imaju dva precizno tempirana proboja u kojima se pokazuju kao izvanredni glumci, Sanković u monologu mrtvoga s bojišta, a Ćelić u dijaboličnoj erupciji pobješnjelog psa.

I evo, ovdje počinje šuma

Najizrazitiji odmak od romana ipak se događa u samoj završnici predstave, koji umjesto djetetovim odrastanjem i pomirenim suočavanjem sa svijetom završava zajedničkim istupom triju generacija ženskih likova, u svojevrsnom manifestu otpora i zajedništva – ovdje, rekla bih, prijeko potrebnom katarzom nakon više od sat i pol boravka u tjeskobnoj, gušećoj atmosferi, i sasvim u skladu s polifonom režijom komada.

Rečenica "ovdje počinje šuma" tako prestaje biti tek motiv djetetova bijega u maštu i postaje otvoreni emancipacijski krik: povezivanjem glasova djevojčice, žene i starice ujedinjuju se njihova iskustva i bespovratno prekida lanac transgeneracijskog trpljenja i šutnje. Kako bi rekla djevojčica Monike Herceg, kad misliš doista da si se izgubila, šuma te sama vrati na tebe – i evo, ovdje počinje šuma.