Dugo smo vjerovali u utopijsku sliku budućnosti u kojoj će nam strojevi prati suđe i peglati kako bismo mi imali vremena za slikanje i pisanje, no dočekala nas je ironična stvarnost: dok mi i dalje peglamo, algoritmi su ti koji pokušavaju stvarati umjetnost i glumiti psihoterapeute.

Upravo taj napeti i sveprisutni sukob – koji se proteže od nevidljivih AI asistenata do brutalnih slika dronova nasuprot čovjeku od krvi i mesa – okosnica je jubilarnog, 25. Festivala europske kratke priče (FEKP) koji se pod temom Čovjek protiv mašine održava od 31. svibnja do 4. lipnja.

U Zagreb i Zadar tim povodom stiže impresivna književna postrojba: od norveškog majstora kratke priče Frodea Gryttena i britanske zvijezde Julije Armfield, do beskompromisnih glasova poput Britanke s berlinskom adresom Jacinte Nandi i Španjolke Cristine Fallarás. Uz njih, festival će proslaviti četvrt stoljeća postojanja i uz svoje "prvoborce", domaće književne mušketire koji su gradili ovu priču od samih početaka.

O tome kako u svijetu koda, čelika i algoritamske dominacije sačuvati prostor za autentičnu ljudsku emociju i dobru staru kratku priču, popričali smo s programskim direktorom festivala, Andrijom Škarom.

Ove godine FEKP slavi jubilarnih četvrt stoljeća, a tema je vrlo aktualna: "Čovjek protiv mašine". Zašto ste se odlučili upravo za taj "sukob" i što nam ovogodišnji festivalski lineup s tim u vezi želi poručiti?

Susret čovjeka i mašine u posljednje je vrijeme, s popularizacijom umjetne inteligencije, postao aktualniji nego ikada prije, a samo je pitanje časa kad će taj susret zapravo postati sukob. Kad gledamo malo širu sliku, ljudi se s mašinama bore svakodnevno, u ratovima koji bjesne širom svijeta nije rijedak prizor čovjeka, ljudskog bića od krvi i mesa suprotstavljenog čeličnom tenku ili dronu.

Svijet u kojem živimo ubrzava se, globalizacija, kapitalizam i nesmiljena žeđ za profitom i od ljudi pokušavaju (i nerijetko uspijevaju) stvoriti dehumanizirane potrošače, svesti ih na samo jednu funkciju. Književnost je jedan od načina borbe protiv toga, književnost je tako duboko, nepogrešivo ljudska.

Svi autori koji ove godine dolaze na FEKP u svojem pisanju, makar rubno, dotiču ovu temu ili barem neki od njezinih udaljenih krakova. O sukobu čovjeka i mašine piše, primjerice, Cristina Fallarás u svom sjajnom romanu Evanđelje po Mariji Magdaleni – s tim da je u tom slučaju "mašina" patrijarhat; o tome piše i Jacinta Nandi kad piše o tome kako je život u Zapadnoj Europi birokratiziran i nesklon čovjeku iako nas se stalno uvjerava u suprotno. O istome, čini mi se, piše i Frode Grytten pa čak i kad piše o ljetnoj ljubavi dvoje mladih. Ima li išta što se više ruga mašini i njezinoj snazi od ljubavi dvoje mladih?

Gryttenovo gostovanje u Vintage Industrial Baru i otvara festival, u programu koji spaja norveškog majstora kratke priče i osnivača festivala Romana Simića. Zašto ste odabrali baš intimu i ljudskost kao uvod u festivalsku temu?

Bez ljudskosti nema književnosti, a bez intimnosti književnost je samo tekst. Najlogičnije je festival bilo otvoriti s kombinacijom Frodea Gryttena i Romana Simića, obojica su izvanredni autori koji mnogo polažu na raslojavanje intime, na pisanje o tim finim nitima koje vežu (ili razdvajaju) ljude.

Osim toga, Grytten je jedan od doista najboljih kratkopričaša na svijetu koji je već nekoliko puta gostovao na FEKP-u i rastao zajedno s njim pa je naša obljetnica istovremeno i njegova. Roman Simić je festival pokrenuo, osmislio i vodio ga više od dvadeset godina. Bit će to jedan lijep i možda tek mrvicu nostalgičan razgovor o pisanju, o tome što nam znače priče i kako nas one grade, o prolaznosti i mijenama i, naravno, o načinima na koje se možemo boriti protiv mašine.

Obljetnički program ponovno okuplja autore koji su postavljali temelje ove književne manifestacije. Od prvih "mušketirskih" dana do danas festival je prošao velik put. Gledajući unatrag na njegovu evoluciju, što vam se čini najvažnijim? Koliko je za festival važno održavati tu vezu s domaćim snagama?

Najvažnijim mi se čini to što je FEKP uvijek bio i ostao živo mjesto razmjene. Razmjene priča, dakako, ali i razmjene ideja, iskustava, želja… Festival je od prvih dana brisao granicu između autora i publike, bio je mjesto susreta, mjesto na kojem se svi zaljubljenici u pisanu riječ osjećaju dobrodošlo i veselo, jer znaju da su među svojima. S druge strane, a jednako važno, FEKP je uvijek uspješno razbijao percepciju o književnosti kao o nečem uzvišenom, akademskom, udaljenom od stvarnog svijeta i stvarnih života.

Festival je nastao na spoju domaćih i inozemnih autora i taj spoj čini njegov identitet; svake godine pokušavamo dovesti nama najzanimljivije autore bez obzira na to koji je jezik na kojem pišu, ali domaći su nam autori posebno važni jer ovo je ipak festival nastao u Hrvatskoj, festival koji se primarno obraća domaćoj publici.

Dolaze nam brojni domaći autori, tu su prvoborci festivala kao što su Zoran Ferić, Ivica Prtenjača i Edo Popović, autorice i autori izvrsnih novih knjiga poput Đurđice Čilić, Slobodanke Bobe Đuderije, Une Vizek, Klasje Habjan ili Mladena Blaževića, dobitnica i finalistica domaćih i europskih književnih nagrada kao što su Lora Tomaš i Magdalena Blažević pa sve do najmlađih glasova – dobitnice nagrade Prozak Leonarde Bosilj i dobitnice nagrade Kritična masa Eme Brkljača. Tu su još i Miroslav Mićanović, Branko Čegec, Senko Karuza, Ivan Jozić, Franjo Janeš…

U goste vam dolaze snažni ženski glasovi poput britanske zvijezde Julije Armfield, feminističke autorice Jacinte Nandi i Španjolke Cristine Fallarás. Kojom ste se programskom logikom vodili pri uvrštavanju njihovih specifičnih oblika društvene i literarne subverzije u kontekst festivala? Što nam gošće FEKP-a govore o odnosu čovjeka i stroja?

Knjige i priče svakog od ovogodišnjih autora tiču se te borbe iz teme festivala s tim da "mašinu" možemo i trebamo shvatiti i doslovno, ali i preneseno. Kao sve ono što ubija, poništava i zatire ljudskost. Feminizam je isto itekako borba protiv mašine, svaka borba za jednakost i ravnopravnost je borba protiv mašine.

Ljudsko iskustvo u središtu je književnog interesa, a u središtu je i interesa Festivala europske kratke priče, ove godine nas zanimaju svi oblici te borbe koja se čini unaprijed izgubljena, ali mi želimo pokazati da to možda ipak nije sasvim tako. Dok god pišemo, dok god se međusobno čitamo i slušamo i dok se pokušavamo razumjeti – nade ima. Dok god se okupljamo oko nečega što je strukturama toliko na margini interesa kao što je književnost, dok se uspijevamo ježiti, plakati ili smijati na nešto što smo čuli ili pročitali, otpor je sasvim stvaran.

Festival se održava na relaciji Zagreb – Zadar, na raznim lokacijama, a zatvara ga akustični nastup Mile Kekina u Gavelli. Koliko je za identitet FEKP-a presudan taj "barski" duh i neposredni kontakt s publikom i što biste voljeli da publika ponese iz ovogodišnjeg festivalskog izdanja?

Taj duh je strašno važan. FEKP je oduvijek bio festival na koji ljudi dolaze po svoju dozu književnosti, ali i dozu druženja, prijateljstva, veselja… Tim koji radi FEKP je stvarno malen, ali nevjerojatno smo posvećeni i vjerujem da se ta energija prelijeva i na sve ostalo, na autore, na volontere, na publiku…

Kao i svake godine, želim da publika sa sobom ponese šaku suza i vreću smija, želim da otkriju autore u koje će se zaljubiti baš na FEKP-u i onda ih nastaviti čitati cijeli život, želim da čuju priče koje će ih protresti i pomaknuti, priče zbog kojih će opet osvijestiti koliko je književnost moćna, i želim… da utisci budu toliko topli i pozitivni i da ih drže čitavu godinu pa da nam onda opet dođu na iduće izdanje!