Hana Jušić jedan je od najautentičnijih autorskih glasova hrvatskog filma, redateljica i scenaristica čija se autorska poetika temelji na emocionalnoj suzdržanosti, preciznoj mizansceni i nemilosrdno lucidnom portretiranju likova koji žive na rubu. Nakon nagrađivanog debitantskog ostvarenja Ne gledaj mi u pijat, s kojim je 2016. nastupila u Veneciji, Jušić se sada vratila s drugim dugometražnim filmom, Bog neće pomoći, promišljenom i vizualno preciznom pričom o zatvorenoj zajednici oblikovanoj strahom od promjene i nevidljivim mehanizmima isključivanja.

U svom drugom igranom filmu Jušić spaja naizgled nespojivo – čileansku protagonistkinju i dalmatinsku planinsku zajednicu – stvarajući narativnu i simboličku napetost između strankinje i zatvorenog sustava, individualne potrage za smislom i kolektivnog otpora prema Drugome.

Film je svjetsku premijeru imao 8. kolovoza u glavnom natjecateljskom programu 78. Filmskog festivala u Locarnu, jednom od ključnih europskih festivala posvećenih autorskom filmu. Unatoč tematskom zaokretu i stilskoj transformaciji, Jušić ostaje vjerna svom autorskom senzibilitetu: nježna prema slabosti, a nemilosrdna prema lažima koje sami sebi pričamo. U razgovoru za tportal govori o naslovu koji je posudila iz književnosti, o pomaku od "prljavog realizma" prema filmskoj meditaciji, o rizicima dosljednosti i o tome zašto se više ne uzda u dobrotu kao ulaznicu za spasenje.

Locarno ste opisali kao orijentir u vlastitom filmskom odrastanju, festival koji vam je, kao filmofilki, jamčio autorsku hrabrost i estetsku relevantnost. Što za vas danas, kao autoricu s međunarodnim iskustvom, znači ući u natjecateljski program tog festivala?

Za većinu nas koji se bavimo igranim filmom, referentna točka je festival u Cannesu, a kad te tamo prime to je potvrda da si prepoznata kao relevantna i ozbiljna filmska autorica. S druge strane, meni je kao gledateljici pečat Locarna uvijek bio važniji. Taj festival često mi je otkrivao filmove koji nisu očekivani ili na neki površan način ispravni ili u modi, koji su mi dokazivali da ima smisla snimati filmove. Zato mi je sad ogroman kompliment i uspjeh biti u istoj konkurenciji u kojoj su bili – ili jesu – redatelji koje cijenim. Također, u žiriju je ove godine Carlos Reygadas, jedan od meni intimno najvažnijih redatelja, tako da se veselim što će pogledati film.

Film je smješten između geografskih, jezičnih i mentalitetnih razdaljina – od Čilea do dinarskog krša, ali i između zatvorene zajednice i jedne ženske, individualne potrebe za smislom. Što vam je bilo ključno u tom dramaturškom sudaru?

Pa, svakako mi je bilo bitno dovesti ženu, strankinju koja bez znanja jezika stiže u Hrvatsku, u zatvorenu i vrlo opresivnu zajednicu nepovjerljivu prema svemu drugačijem. Bilo mi je bitno i da ta strankinja izađe kao pobjednica, da im svima pokaže srednji prst, a usput sa sobom povede još pokoju žrtvu takvog morbidnog sustava.

Naslov Bog neće pomoći može se čitati kao vapaj, dijagnoza ili upozorenje, a u svakom slučaju priziva osjećaj napuštenosti, ali možda i autonomije. Kako ste došli do njega i koliko on odražava ton filma?

Naslov sam "ukrala" od prijatelja Marka Pogačara i njegove zbirke priča; sjećam se kad je smislio taj naslov da mi je bio jako inspirativan i godinama mi se vrtio po glavi, a na kraju mi ga je ustupio za film. Za mene naslov najviše priziva autonomiju i emancipaciju od tog nekog strogog Boga, superega s kojim glavna junakinja "trguje" ne bi li se spasila. To djetinjasto očekivanje da će nam Bog pomoći ako smo dobri nešto je što taj naslov okrutno demantira. Kao uostalom i situacija primjerice u Gazi danas.

Za razliku od Ne gledaj mi u pijat, koji je bio gotovo hermetično intiman, Bog neće pomoći djeluje prostranije i produkcijski složenije. Koliko vam je važno da svaki novi film predstavlja ne samo tematski, nego i izvedbeni iskorak, i kako se nosite s rizicima koje takvi skokovi nužno nose?

U ovom filmu imala sam želju istražiti neke druge stilske pravce, jer nakon Ne gledaj mi u pijat zasitila sam se prljavosti, kamere iz ruke, čak i suvremenih tema i vizura. Htjela sam napraviti meditativan i stilski jako promišljen film u kojem je fabula prožeta pukotinama i tajnama. Svjesna sam da ovaj film možda neće doprijeti do ljudi kao prethodni – na trenutke me zbog toga uhvati panika – ali stalno se moram podsjećati da sam upravo ovakav film htjela napraviti.

Vaš redateljski potpis uključuje nježnost prema slabosti – bez idealizacije i sentimentalnosti – ali i kritičnost prema konformizmu, bez optuživanja i dociranja. Kako doživljavate poziciju autorice koja bira ostati suzdržana ali dosljedna, i osjećate li, da takav autorski glas danas ima dovoljno prostora u hrvatskom i europskom kontekstu?

Hvala na lijepim riječima, to zaista jest nešto što pokušavam postići kada prolazim kroz proces pisanja scenarija. Teško mi je ipak govoriti o sebi samoj kao autorici, ili procjenjivati ima li moj autorski glas dovoljno prostora. Čini mi se da je film kao umjetnost već duže vrijeme u krizi i da prolazi kroz neku vrstu transformacije uzrokovanu mnogim faktorima. Tržišna logika i ekonomske prilike neminovno utječu na autorske načine filmskog izražavanja, na što se nadovezuje kriza kina i općenito zajedničke konzumacije kulturnih sadržaja, a čini mi se da se događa i promjena u samom načinu pričanja priča.