Bez velike najave, bez marketinške kampanje, bez višemjesečnog postanja po društvenim mrežama, FX i Hulu početkom svibnja gledateljima su mrtvi-hladni i kao da je to nešto potpuno normalno servirali 'Gary' – samostalnu specijalnu epizodu i prednastavak serije 'The Bear'. Riječ je o pounokrvnoj, kompletnoj, gotovo filmskoj epizodi koja retroaktivno mijenja način na koji gledamo praktički sve odnose u jednoj od najvažnijih američkih serija posljednjih godina, a u Hrvatskoj je dostupna na platformi Disney +. 'Gary' je jedna od onih televizijskih/streaming pojava zbog kojih čovjek na trenutak pomisli da televizija možda ipak još nije potpuno umrla, a još je fascinantnije to što je riječ o epizodi koja se pojavila gotovo gerilski – kao da su autori i njihovi produkcijsko/PR-ovski nadmagovi vrlo dobro znali da serija poput 'The Beara' više ne treba klasičan hype. Dovoljno je samo pustiti epizodu i čekati da internet pravodobno eksplodira.

I eksplodirao je.

Nije, naime, riječ o tek još jednoj emocionalno intenzivnoj epizodi 'The Beara'. Nije čak ni riječ o još jednoj epizodi koju su fanovi i kritika nazivali seminalnima i legendarnima, kao što su bile epizode 'Fishes' ili 'Forks' u drugoj sezoni. 'Gary' je više od toga – praktički je ključ za razumijevanje cijele serije. Radnja u tom ključu za razumijevanje ostatka serije, međutim, uopće nije ključna stvar. Odvija se nekoliko godina prije početka glavne radnje 'The Beara', ubrzo nakon događaja iz epizode 'Fishes', 'Gary' prati tad još živog Mikeyja Berzatta i Richieja Jerimovicha na putu iz Chicaga u Gary u Indiani, kamo voze nekakve industrijske dijelove za 'stričeka' Jimmyja, no to nije bitno jer nitko ovaj prequel neće pamtiti po tome što se prevozilo, kamo i zašto. Pamtit će se po tome što je riječ o možda najpreciznijoj TV-serijskoj autopsiji muškog prijateljstva u posljednjih desetak godina.

Simbol propasti

Cijela epizoda funkcionira kao svojevrsni film ceste, samo što je cesta kojom se kreću dva glavna lika - put raspada, propasti i rasula, kako onog osobnog, tako i onog društvenog. Već je i sam naslov višeznačan jer Gary nije samo grad u Indijani. Gary je simbol propasti američke industrije, urbane truleži i umiranja američkog sna. Nekoć industrijski gigant, pred očima glavnih junaka i gledatelja prequela ukazuje se kao postapokaliptična kulisa hrđe, praznih parkirališta, zapuštenih motela i benzinskih postaja, krajolik raspada kroz koji Mikey i Richie prolaze dok se njihovo prijateljstvo pred gledateljima otvara poput stare rane. U tom se otvaranju raspliće priča o dvojici muškaraca koji se vole, ali ne znaju tu ljubav normalno pokazati i izraziti, nego je, kao i svi muškarci u svijetu 'The Beara', prevode u urlanje, vrijeđanje, zajebanciju, autodestrukciju i emocionalno nasilje.

Jon Bernthal u ulozi Mikeyja zastrašujuće je dobar i toliko karizmatičan da prvi put otkad je 'The Beara' doista postaje potpuno jasno zašto je taj čovjek bio sunce oko kojeg se vrtio čitav planetarni sustav likova u seriji. No u dosadašnjim sezonama Mikey je uglavnom postojao samo kao trauma, mit i duh – figura koja je eksplodirala prije početka priče. U 'Garyju' prvi put zaista vidimo njega kao živog čovjeka i to je zapravo najpotresnijih aspekt epizode – činjenica da kao gledatelji potpuno uranjamo u razloge iz kojih je taj čovjek bio toliko neodoljiv i toliko destruktivan.

Epizoda počinje gotovo veselo. Richie i Mikey prepucavaju se, urlaju jedan na i preko drugoga, puštaju glazbu, pričaju gluposti, improviziraju beskrajne interne fore i ponašaju se kao dvojica pubertetlija zarobljenih u tijelima odraslih muškaraca. Energija između Bernthala i Ebona Moss-Bachracha toliko je prirodna i uvjerljiva da gledatelj gotovo fizički osjeti koliko Richie voli Mikeyja. I upravo je tu ključ tragedije. Jer kako epizoda odmiče, postaje jasno da Richie ne bira vlastiti život nego Mikeyja. Cijelo vrijeme dok njih dvojica putuju, naime, Richijeva žena Tiffany je pred porodom i Richie očajnički pokušava stići kući na vrijeme. No Mikey ga neprekidno sabotira – staje, pije, drogira se, razvlači putovanje i manipulira Richiejem. Dok to gledamo, napokon nam se kao puzzle slažu svi oni raskomadani segmenti Richiejeva lika iz prve tri sezone – njegov propali brak, njegovo iritantno i nezrelo ponašanje, njegova patološka vezanost uz tad već mrtvog Mikeyja. Sada to više ne izgleda samo kao zbir loših odluka, nego kao posljedice dugogodišnje emocionalne ovisnosti, psiholozi i pop-psiholozi čak bi rekli suovisnosti s Mikeyjem.

Njihovo prijateljstvo, shvatit ćete kad pogledate 'Garyja', zapravo funkcionira kao (ne baš jako zdrava) ljubavna priča, samo što je ta ljubavna priča prevedena u muški kod američke radničke klase, u kojem nitko ne zna izraziti ni najosnovnije osjećaje bez agresije ili ironije.

Središnja scena epizode, a vjerojatno i jedna od najboljih scena cijelog 'The Beara', jest Mikeyjev pijani i nadrogirani monolog Richieju. U njemu Mikey govori Richieju da nije sposoban biti otac, da nikad neće odrasti, da je luzer i da će uništiti sve čega se dotakne. Razorno, okrutno i perfektno odglumljeno, s vrlo jasnim podtekstom - da Mikey zapravo ne govori Richieju niti o Richieju, nego o sebi. Sama ta spoznaja i taj trenutak možda su najvažniji element koji 'Gary' donosi cijelom univerzumu serije. U ranijim sezonama znali smo da je Mikey bio ovisnik, da je psihički propadao i da je na kraju počinio samoubojstvo, ali 'Gary' prvi put pokazuje nešto mnogo gore – Mikey već tada jako dobro zna da je izgubljen slučaj. I pokušava povući Richieja sa sobom.

S tim momentom ova važna prequel epizoda retroaktivno mijenja i Richiejev lik u seriji, posebno u slavnoj epizodi 'Forks'. Nakon 'Garyja' Richiejeva transformacija više nije samo priča o čovjeku koji se sabere, sazrije i otkrije samopoštovanje kroz to što nauči raditi u superfinom restoranu. Ta transformacija, uza sve što saznajemo u 'Garyju', postaje priča o čovjeku koji konačno prestaje živjeti kao emocionalni satelit mrtvog prijatelja.

Isto vrijedi i za Carmyja. Iako se on gotovo i ne pojavljuje u epizodi, njegova odsutnost lebdi nad svakim kadrom. 'Gary' dodatno naglašava jednu od najvažnijih tema cijelog 'The Beara' – Carmy je pobjegao, Richie ostao, a Mikey se raspao. Time Carmyjeva krivnja kroz cijelu seriju postaje još bolnija. Epizoda također dodatno potvrđuje ono što je 'Fishes' već sugerirala: obitelj Berzatto ne zna razgovarati bez vikanja, ponižavanja, kaosa ili samosabotaže. Autori pritom dodatno sugeriraju da prava crna rupa cijele obitelji možda uopće nije Donna nego otac, kojeg serija još nije do kraja istražila.

Nije bez iritantnih trenutaka

Naravno, iako važna i umnogome sjajna, i ova prequel epizoda 'Gary' ima svoje loše ili barem iritantne momente, kao, uostalom, i cijela serija 'The Bear'. Serija je već i dosad imala sklonost romantiziranju muške (auto)destrukcije, a i u 'Garyju' je, kao i u cijeloj seriji, zamjetna sklonost tome da likovi izbacuju malo prenaporne i prečeste monologe. Mikeyjev je monolog genijalan i ključan za cijelu seriju, ali inače u 'Garyju', baš kao i u cijelom 'The Bearu', likovi prečesto zvuče kao neka ne naročito dinamična kombinacija trenutka spoznaje na grupnoj terapiji, ambicioznog nastupa na radionici za uvježbavanje glume u Shakespeareovim komadima i jednog najobičnijeg živčanog sloma. Dosta naporno, ali s obzirom na to koliko se ponavlja i koliko se na tome inzistira u cijelom svemiru 'The Beara', to čito nije kiks, nego namjerna dramaturška odluka i estetski izbor.

Unatoč tome, 'Gary' ipak nije pozerski preserans. Njegova, ajmo je tako nazvati, estetika traume, koja se, između ostalog, odražava i u gore pobrojanim napornim momentima, vrlo je precizna studija generacije muškaraca koji su naučeni da emocije mogu izražavati samo kroz samouništenje. I upravo u tom kontekstu završetak 'Garyja' udara na emocije točno onoliko koliko udara doslovno i fizički u samoj epizodi. Nakon cijelog flashbacka na Gary, naime, priča u epizodi vraća se u sadašnjost. Richie vozi sam po kiši, očito ponovno proživljavajući cijeli dan s Mikeyjem. U jednom trenutku pogleda prema praznom sjedalu – kao da Mikey još sjedi ondje. I tada se u njegov automobil zabija kamion.

Rez na crno.

I internet je, naravno, poludio. I ja sam. I vi ćete. Kako sad? Što sad? Kamo sad? Kad će peta sezona, isusekristeibože?! MORAMO ZNATI ŠTO JE S RICHIEJEM!!!

Kako preživjeti one koji te uništavaju?

No kad se malo smirimo od tog ludila koje izaziva cliffhanger, shvatit ćemo da je od njega možda važnije ono što 'Gary' predstavlja u širem kulturnom i streaming kontekstu. U vremenu u kojem većina streaming serija panično nabrijava zaplete, preokrete i priču koja mora gledatelje držati prikovane uz ekran na rubu srčanog udara, u vrijeme kada su bog i batina algoritmi koji navode na još i još bindžanja, 'Gary' nam je došao pred oči kao Duh Božića Prošlog ili izdanak TV-serije iz nekog drugog vremena – samostalan kraći film, digresija koja produbljuje likove umjesto da samo gura radnju dalje. To je ona stara HBO-ovska i AMC-ovska tradicija tzv. standalone epizoda koje postoje zato što autori imaju nešto za reći o likovima, a ne zato što platforma treba još sadržaja. Sjetite se samo epizoda kao što su bile 'The Suitcase' iz 'Momaka s Madisona', 'Pine Barrens' iz 'Sopranosa', 'Long Long Time' iz 'The Last of Us' ili 'Fly' iz 'Breaking Bada'. E, to vam je 'Gary'. Samo što je serviran zasebno, izvan svih sezona i kao specijal.

I zato je toliko važan. Jer podsjeća da 'The Bear' nikad zapravo nije bio serija o restoranima. Restorani su samo dekor. 'The Bear' je, priča nam 'Gary' serija o pokušaju odgovora na jedno užasno teško pitanje - kako preživjeti ljubav prema ljudima koji te uništavaju?