KARAKAŠ&MATANIĆ U KAZALIŠTU

Pariz iz perspektive žohara u Rijeci

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 30.04.2011 14:13
  • Objavljeno 29.04.2011 u 09:16
Matanić Karakaš

Matanić Karakaš

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Jučer je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno odigrana predstava 'Sjajno mjesto za nesreću', koju je kao svoj kazališni prvijenac prema istoimenom, donekle i autobiografskom romanu Damira Karakaša, režirao Dalibor Matanić. Njima to nije prva suradnja, budući da je i Matanićev posljednji dugometražni film 'Kino Lika' također inspiriran Karakaševom zbirkom priča. O zajedničkom radu govore za tportal

Ovoga puta otišli su zajedno u Pariz, ali nešto drukčiji od onog koji nude turističke ture. Predstava traje sat i pol, glavnu ulogu Pisca koji sreću traži, ali ne je na pronalazi u Parizu, igra gost iz Zagrebačkog kazališta mladih Frano Mašković, dok ostatak podjele čini kvalitetni ansambl riječke Hrvatske drame: od Denisa Brižića i Damira Orlića, preko Jelene Lopatić, Anastazije Balaž Lečić, Olivere Baljak i Tanje Smoje, do Davora Jureška, Dražena Mikulića i drugih. Scenografiju, svjetlo i videoprojekcije potpisuje Deni Šesnić, kostime Ana Savić Gecan, a glazbu Jura Ferina i Pavao Miholjević. Intervju su Matanić i Karakaš dali znojni od premijerne groznice.

Nije vam prva suradnja, pa ipak: prvi put Matanić u kazalištu, prvi put Karakaš sam na daskama. Kolika je napetost bila u vezi s time?

M: Da mi je prije godinu dana netko rekao da ću režirati u kazalištu, proglasio bih ga ludim. Sada sam ja taj luđak koji se našao na pozornici. Isprva je postojao, naravno, proces adaptacije na nove mehanizme i kazališnu logiku, no negdje u pola procesa počinju se brisati granice između kazališta i filma i razmišlja se isključivo o produktu koji treba biti čim bolji. I kad dođete u tu poznatu fazu, onda je divno imati Karakaša i njegov tekst, što mi je itekako poznat teren.

K: Ma, nije bilo nikakve posebne napetosti, obojica imamo puno utakmica u nogama. Prije godinu dana čelni ljudi riječkog HNK nazvali su me i rekli da bi postavili moj roman, oni su se odlučili za Matanića, meni je to bilo jako zanimljivo, intrigantno, a Matanić mi je spomenuo Ninu Mitrović kao dramaturginju, kojoj je ideja s Matanićem kao redateljem također bila super. Inače, u životu sam se nagledao jako puno dosadnih predstava koje su proglašavane remek djelima, pa mi je prije svega jako bitno da stvar ne bude dosadna, jer dosadu ne podnosim i slažem se Bergmanom koji je rekao da ništa ne traje duže od dosadne predstave.

U zbirci priča 'Kino Lika' udica na koju se Matanić uhvatio bio je brutalni egzistencijalizam. Toga ima i u 'Sjajnom mjestu za nesreću'. Kako ste ga prenijeli u ipak estetiziran, ili barem 'manje vjerodostojan' medij kazališta?

K: Mislim da u ovome slučaju kazalište nipošto neće biti 'manje vjerodostojan' medij, i to će se vidjeti. Moram spomenuti i odličnog Matanićeva asistenta Marina Lukanovića, koji je već radio na poznatim kazališnim projektima, zatim scenografiju, kostime, glazbu koju su radili Svadbasi. Zadnjih dana sam se i ja s nekim sugestijama uključio u projekt.

M: 'Sjajno mjesto za nesreću' nije samo priča o piscu koji traži uspjeh u tuđini. Mislim da je to univerzalna priča o usamljenosti i potrazi za ljubavi i uspjehom na nepoznatom terenu, koju je svatko od nas prošao kad-tad. U radu na predstavi sjetio sam se sebe kako sam prošle godine boravio par dana u Parizu čekajući odgovore od nekih važnih festivala i distributera. Hodate po gradu puni nade i očekivanja, sve je predivno, neodoljivo. I onda dolazi moment kad vam se nadanja sruše i taj blještavi, najromantičniji grad postaje sasvim drugačija scenografija: ogromno prostranstvo ljudi koji bauljaju i traže sreću. Taj moment mi je bio presudan za traženje duha predstave i mislim da smo se tad najviše približili Karakašu. Najokrutniji je egzistencijalizam koji se događa po najromantičnijim avenijama.

Sjajno mjesto za nesreću
Postoji li ključ predstave? Jeste li išli na realizam, ili ste ipak pokušali naći srce hrvatskog sna u Parizu?

M: Meni je drago što glavni lik Pisac, koliko god bio osuđen na emotivni i poslovni neuspjeh, postaje osoba koja prkosi netoleranciji duboko ukopanoj u zapadno društvo. On protestira protiv mržnje prema homoseksualcima, Arapima, diže se protiv lažnog intelektualizma, a vlastitu sreću ili pokušaje sreće nalazi u 'malim' ljudima koji čine Francusku lijepom. Pisac postaje žrtva sistema i odlazi iz obećane zemlje u kojoj vlada Sarkozy. Mislim da se u svakom čovjeku javi bunt kad se sjeti slika uličnih nemira i Sarkozyjeve okrutnosti prema studentima i Arapima. U jednom trenu se brišu granice Istoka i Zapada, svijet postaje globalna scena političara autokrata. Nije bitno je li to pariško predgrađe ili Varšavska.

K: Kada pišem, volim da su stvari čvrsto na tlu, a da onda mogu poletjeti, mislim da je takva i predstava. Isto tako volim pisati o stvarima koje dobro poznajem, a taj Pariz koji baš i nije grad svjetlosti, nego je to svjetlo žmirkavo i prijeti da se svaki čas ugasi, jako dobro poznajem jer sam godinama tamo živio. Pozvao sam na probu i jednu našu djevojku iz Pariza koja godinama živi u Parizu i njoj se predstava također jako dopala. Ona je dodala da bi voljela da se ta predstava pokaže Francuzima. To bi bilo dosta zanimljivo, vjerojatno bi se nakon nekih reakcija konstatiralo da su neki Ličani i Francuzi puno bliži po mentalitetu, nego što se u prvi mah misli.

Jašete li na valu euroskepticizma koji ovih dana trese Hrvatsku? Umjesto Pariza kao grada svjetla i romantike, u romanu se taj grad gleda iz žablje perspektive, izbjegličke, useljeničke, na rubu kriminala ...

M: Ne toleriram nikakav euroskepticizam što se tiče Hrvatske, njoj je jednostavno mjesto u EU. I roman i predstava govore da ne treba imati snova o nekom radikalno boljem životu jednom kad uđemo u EU. Francuzi znaju biti veći šovinisti nego Balkanci. Puno toga će se slamati o naša leđa i ekonomski i zakonski, no ono što je bitno je da postoji šansa da će većina morati prihvatiti europski kod ponašanja, tako da jednom zauvijek maknemo taj primitivno-kriminalni duh koji nas svakodnevno zabija u sve veća govna.

K: Teško da mogu jahati na bilo kakvom valu, jer sam katastrofalan plivač pa bi se brzo utopio. U nekim trenucima ovaj tekst ima perspektivu žohara, a ne žabe. Ali, nije mi baš posve jasno to naše tendiranje prema euroskepticizmu. Daleko od toga da mislim kako je u Europi sjajno i bajno, prošao sam ja tamo brojna sranja, ali koja je zapravo naša alternativa?

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Nel Pavletic/PIXSELL


'Sjajno mjesto za nesreću' već i samim naslovom, u zgodnoj intertekstualnoj zavrzlami jer se tako zove i roman koji protagonist neuspješno nudi francuskim izdavačima, intimna je priča o suočenju sa samim sobom. Je li riječ o specifičnom, suvremenijem 'Vučjaku'?

K: Ovo nije priča o Karakašu u Parizu, nego o nama u Parizu. Kundera je govorio da misija pisca i jest demistifikacija iluzija pod čijom hipnozom danas živimo. Ovo je i priča o ljudima koji su izgubili svoje mjesto u svijetu. Pa i to nuđenje romana francuskim izdavačima treba gledati u puno širem kontekstu. Inače, kad je moj agent nedavno ponudio roman jednoj uglednoj pariškoj izdavačkoj kući i kad su popričali o romanu, urednica je rekla nešto vrlo indikativno: 'Sve je super, sve je u redu, ali ne može Hrvat kritički pisati o Parizu.'

M: Možete preslikati svijet književnosti na sve grane ljudskog djelovanja, zato mislim da predstavom dobivamo univerzalnost traženja sebe u modernom otuđenom svijetu. Jako je bitno gledati svijet okrutno objektivno i bez uljepšavanja, tek tad se spuštate ka istini koja može biti lijepa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi