Priča o ovom intervjuu započinje 29. siječnja 2024. u Gazi, na dan kad izraelska vojska, nakon gotovo četiri mjeseca neumoljivog razaranja, naređuje evakuaciju četvrti Tel al-Hawa. U 14:35 sati istog dana, u 83 kilometra udaljenom palestinskom centru za hitne pozive Crveni polumjesec u Ramallahu, zaposlenik Omar A. Alqam prima poziv: jedna je obitelj u pokušaju evakuacije krivo skrenula i završila u zabranjenoj zoni na sjeveru grada. Poziv upućuje zabrinuti brat iz Njemačke, moli bilo kakvu informaciju. Informacija koju će dobiti pet sati kasnije potvrdit će ono što je čitavom svijetu nakon dvije godine svakodnevnog ubijanja u međuvremenu postalo nedvosmisleno jasno: da se u Gazi događa ratni zločin.

Priča o šestogodišnjoj djevojčici Hind Rajab koja je ostala zarobljena u automobilu pod izraelskom paljbom s raznesenim tijelima petero članova svoje obitelji, koju Omar i njegovi kolege satima očajnički pokušavaju zadržati na telefonskoj liniji dok traže način da do nje stigne pomoć, koja nikada ne dođe, obišla je svijet u filmu Glas Hind Rajab tuniške redateljice Kaouther Ben Hania, koji je na Venecijanskom filmskom festivalu dobio 23-minutne ovacije i Veliku nagradu žirija. Premda nije "holivudski projekt", film je dobio podršku imena poput Brada Pitta, Joaquina Phoenixa, Rooney Mare, Alfonsa Cuaróna i Jonathana Glazera, koji su mu se pridružili kao izvršni producenti.

Film rekonstruira stvarni poziv i događaje toga dana kombinirajući autentičnu audiosnimku Hindina glasa i igrane scene iz perspektive volontera koji su primili poziv. Sve se događa u razdoblju od prvog poziva do 19:30 sati toga dana, kada se Hindin glas gasi. U tih pet sati u Crvenom polumjesecu događa se totalna dezintegracija – sustav u svojoj neumoljivoj proceduralnosti puca pod naletima silovite, praiskonske ljudskosti. Ova duboko potresna dokudrama bit će prikazana na 23. Zagreb Film Festivalu u CineStaru Branimir u Zagrebu, a tim povodom popričali smo s palestinskim glumcem Motazom Malheesom koji u filmu majstorski utjelovljuje Omara.

Razgovarali smo o tome što se stvarno događa u Gazi, o šutnji i ravnodušnosti Zapada, gdje se svaka palestinska priča mora "braniti" od optužbi za pristranost dok izraelska strana odmah dobiva povjerenje i prostor u medijima, o ranama društva čija djeca, poput Hind, svakodnevno umiru ispočetka, sama i u mukama. Nikad me niti jedan razgovor nije ovako potresao.

Kao prvo, hvala vam što ste pristali na ovaj razgovor sa mnom. Žao mi je što ne dolazite u Zagreb... Pogledala sam film i moram vam čestitati, težak je… Dojam je da se svi vi u filmu osjećate da više i ne "interpretirate" stvarnost, nego je doslovno živite. Kako ste se nosili s odgovornošću da igrate lik stvarne osobe, znajući da iza svakog kadra stoji nečiji stvarni život i smrt i da vaša uloga na neki način nosi i teret svjedočenja?

Iskreno, nije bilo lako. Bilo je trenutaka kad sam osjećao da više ne mogu izdržati. Ali podrška cijele ekipe – redatelja, producenata, svih na setu – bila je nevjerojatna. Zahvaljujući njima uspio sam se vratiti i nastaviti snimanje. Bez te podrške ne bih mogao izdržati; bilo bi neusporedivo teže. Kad jednom uđeš u taj krug traume, tijelo reagira, i teško je nositi se s tim. No kad osjećaš da svi oko tebe dišu s tobom, tada možeš pronaći snagu i nastaviti. U tim najtežim trenucima stalno sam si ponavljao da je ovo priča kojoj služim. To je moja dužnost, moja odgovornost – i zbog toga se moram ponovno napuniti i nastaviti dalje.

Jer riječ je o priči koja mora biti ispričana. Ako dopustiš da te obuzmu napadi panike i strah, jednostavno ne možeš nastaviti. Zahvalan sam na svemu, jer ovo iskustvo bilo je iznimno teško i osjetljivo. Ali, kao što ste rekli, ni u jednom trenutku nisam imao osjećaj da smo izvan stvarnosti. Sve je bilo toliko stvarno – i priča, i situacije, i glasovi koje čuješ. U jednoj sceni, kad dijete moli za pomoć, imao sam osjećaj kao da sam stvarno tamo, kao da razgovaram s njom i da je mogu spasiti. Toliko sam vjerovao u to. A onda se vratiš u stvarnost i shvatiš – ne, to se već dogodilo. Ta je djevojčica ubijena.

U filmu glumite stvarnu osobu, Omara A. Alqama, čovjeka koji je primio poziv i razgovarao s malom Hind. On vam je povjerio da nakon tog iskustva mjesecima nije mogao zagrliti vlastito dijete. Kako je taj susret sa stvarnim Omarom utjecao na vas?

Ispočetka je bilo stvarno teško, ali to mi je bilo i jedno od najvažnijih iskustava u radu na filmu. Kad smo prvi put razgovarali – nešto sam ga pitao, ni sam više ne znam što – odjednom se povukao, rekao da će me nazvati kasnije, pa samo nestao na dva dana. Osjećao sam se krivim jer nisam želio otvarati njegove rane, nego ga razumjeti i prikazati s najvećim mogućim poštovanjem. Kad smo poslije ponovno razgovarali, ispričao mi je koliko ga je sve to slomilo – rekao mi je da mjesecima nije mogao zagrliti vlastitog sina, koji je tad bio beba, jer je trauma bila prevelika. Unatoč svemu, nikad nije stao ni na trenutak; i dalje svakodnevno prima pozive ljudi iz Gaze, pokušavajući pomoći.

Razlika je samo u tome što je razgovor s Hind trajao gotovo pet sati. Možete zamisliti što znači provesti toliko vremena na liniji s djetetom koje se bori za život – stvori se odnos, povezanost; to ga je slomilo. Tijekom snimanja zvao me gotovo svakoga dana, raspitivao se kako sam i davao mi podršku, iako je on bio taj koji je sve to stvarno proživio. Bilo je gotovo apsurdno – čovjek koji je preživio užas tješio je mene koji ga samo glumim. Ipak, ta je povezanost postala važan dio mog iskustva. Danas smo i dalje u kontaktu; razvilo se iskreno prijateljstvo. I mogu reći da mi je bila ogromna čast utjeloviti njegovu priču i pokušati prenijeti barem djelić njegove snage.

Redateljica Kaouther Ben Hania suočila se s kritikama da je film snimljen prerano, dok tragedija još traje. Kako vi, kao glumac koji dolazi iz samog srca palestinske stvarnosti, branite tu odluku – da se govori sada, a ne nakon što sve završi?

I sam sam si postavio to pitanje kad sam dobio ovu ulogu: je li uopće u redu raditi film o genocidu dok on još traje? A onda sam pročitao scenarij i shvatio koliko je važno ispričati ovu priču upravo sada. Ne jučer, ne sutra, nego sada. Jer ovo što se događa nema rok trajanja, ne prestaje sutra, i zapravo nije ni počelo jučer. To traje već dugo, dugo vremena, ali posljednje dvije godine sve je postalo nevjerojatno brutalno, izvan domene uopće ljudski zamislivog. Nikad nisam mislio da će situacija dosegnuti ovu razinu užasa, ali to je stvarnost mog naroda. I shvatio sam da je ovo hitan poziv – da je sada trenutak kad moramo nešto učiniti.

To govorim kao Palestinac, i znam da se mnogi moji sunarodnjaci s tim slažu. Naravno, postoje i oni koji kritiziraju, pitajući se je li "pravo vrijeme". Ali kad bi svi čekali pravo vrijeme, ništa se nikad ne bi dogodilo. Ne možemo sjediti kod kuće i gledati kako naši ljudi umiru, a da ništa ne učinimo, pogotovo kad svijet ne reagira. Mediji gotovo i ne govore o onome što se zbiva, međunarodni novinari ne mogu ući u Gazu jer im izraelske vlasti to ne dopuštaju. Dakle, ako svijet ne može djelovati, ja ću, kao umjetnik, kao čovjek. To je moja odgovornost. Ako svijet ne želi gledati, mi ćemo ih natjerati da čuju. Jer sada ne slušaju "o nama", nego "nas".

I svatko tko pogleda ovaj film razumjet će što se događa u Gazi, ne samo kroz Hindinu priču, nego kroz stvarnost koja stoji iza nje. U filmu ne vidite eksplicitne prizore smrti, ali čujete dijete koje moli da bude spašeno – i to je dovoljno da razumijete svu težinu situacije. Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, pozitivno ili negativno, ali ja vjerujem – prije svega kao čovjek, a tek onda kao glumac – da je ova priča nužna. Ona mora biti ispričana, jer to je naša priča, priča naših obitelji, naših života. I ako je mi ne ispričamo, tko će?

U raspravama o Gazi često se govori o "ratnim zločinima" ili "kršenju prava", ali se mnogi i dalje ustručavaju upotrijebiti riječ "genocid". Kako vi definirate ono što se danas događa u Gazi? Mislite li da suvremeni svijet uopće želi znati istinu o Palestini?

Kada ciljaš ljude – kada snajperist puca u dijete, u točno određenu metu – to ti već sve govori. To jest genocid. Kad sustavno napadaš škole, bolnice, domove, sveučilišta, kad svakodnevno ubijaš civile, to više nije rat, to je istrebljenje. Ne govorimo o jednom ili dvoje ubijenih, nego o stotinama ljudi, gotovo svakog dana tijekom dvije godine. Službene brojke govore o sedamdesetak tisuća mrtvih, ali svi znamo da je stvarni broj daleko veći. A ti ljudi nisu brojke, to su lica, imena, obitelji, ulice, domovi, priče. Mi, Palestinci, ne koristimo riječ "genocid" zato što želimo – koristimo je jer je to stvarnost. Volio bih da mogu reći nešto drugo, ali ne mogu. Cijeli jedan narod sustavno se briše, i to više nije skriveno: postoje snimke izraelskih vojnika koji sami govore što rade.

Što još treba da bi se to imenovalo onim što jest? Za mene, svijet može govoriti što hoće, ali činjenice su tu. Danas svi imamo internet, svi možemo vidjeti što se događa. U ovom vremenu tehnologije i društvenih mreža neznanje je izbor. Ako odlučiš ne vidjeti, to znači da si svjesno odlučio biti slijep. U palestinskim zatvorima trenutačno je oko pet tisuća ljudi u administrativnom pritvoru, među njima i djeca. Svjedočanstva onih koji su izašli odatle govore o mučenjima i silovanjima, psima i batinama. To prelazi svaku granicu ljudskosti. I zato se pitam: gdje je čovječnost? Kako netko može vidjeti sve to i šutjeti? Volio bih da mogu reći da je sve u redu, da su mir i ljubav pobijedili, ali to bi bila laž. Ono što se događa u Gazi nije samo tragedija – to je gore i od genocida.

Trauma jednog naroda koristi se za opravdavanje patnje drugog. Što osjećate kad čujete zapadne političare kako govore o "pravu Izraela na samoobranu", dok se u isto vrijeme ruše bolnice i skloništa? Jeste li ljuti? Je li ljutnja prava riječ?

Naravno da sam ljut. Tko ne bi bio? Kad bi se to događalo vašoj obitelji, i vi biste bili ljuti. Ljut sam jer sam čovjek, imam emocije, i imam pravo na njih. Ali moj način izražavanja ljutnje nije uzeti oružje u ruke i ubijati ljude. Moj odgovor je umjetnost. Vjerujem da se kroz umjetnost još uvijek mogu mijenjati stvari i graditi bolji svijet. To je moj način borbe. Zapadni političari mogu govoriti što žele, ali kako opravdati "pravo na samoobranu" ako to znači ubijati civile, djecu, žene i starce? Kakva je to samoobrana koja se temelji na ubijanju djece? Ne postoji opravdanje za takvo što – nijedno. Ubojstvo civila ne može se ničim opravdati. Djeca su anđeli, i nitko na svijetu nema pravo oduzeti im život.

Sva moja obitelj živi u Palestini, u Dženinu, koji je u potpunosti okupiran. Svakodnevno su okruženi vojskom, žive u stalnom pritisku i strahu. Možda su, tehnički gledano, u sigurnijem položaju od ljudi u Gazi, ali istinska sigurnost ne postoji. Poznajem prijatelje koji su jednostavno izašli iz kuće, krenuli na posao i nikad se nisu vratili – jer je snajperist odlučio pucati baš tad, baš u ulici kojom su oni prolazili. Nisu učinili ništa, osim što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. I to je ono što najviše boli, potpuna besmislenost te smrti.

U Veneciji je film dočekan s ovacijama, ali vi ste izjavili da se ne možete veseliti jer genocid i dalje traje. Što očekujete od zapadne publike nakon projekcije? Što bi za vas značila konkretna solidarnost?

Vršititi pritisak na vlade i učiniti nešto stvarno, umjesto da samo gledaju i objavljuju statuse. Zahvalan sam na ovacijama, naravno da jesam, ali istinska promjena dolazi iz djelovanja. Mi, obični ljudi, možemo učiniti mnogo ako odlučimo biti kao jedna ruka, ujedinjeni: možemo zaustaviti svaki zločin – genocid, aparthejd, etničko čišćenje. Kad se ujedinimo i stvorimo pritisak na vlasti, tim putem to možemo i zaustaviti. Kažem vam: moć naroda je najveća, nema ničega jačeg od snage ljudi na ulicama. To je stvarnost koju svi znamo. Na kraju, sve ovisi o ljudima: o onome što čine i tome kakav pritisak stavljaju na svoje vlade.

Sada živite u Londonu, u trenutku kada grad potresaju prosvjedi krajnje desnice i sve snažniji val antiimigrantskog raspoloženja. Kako se osjećate ondje danas? Kako u takvom svijetu uopće zadržati vjeru u ljude i nadu u promjenu?

Znam na što mislite, ali ono što se vidi u vijestima – ti prosvjedi i izljevi mržnje – predstavlja tek vrlo malu manjinu. Ti krajnje desni pokreti postoje, naravno, ali oni ne predstavljaju Ujedinjeno Kraljevstvo, barem ne ono koje ja poznajem. London u kojem živim pun je divnih ljudi; osjećam se dobrodošlo, osjećam se kao kod kuće. Ljudi su topli, otvoreni, podržavaju me. Oni koji šire mržnju samo su glasniji od drugih, ali brojčano su zanemarivi. Kad pogledate snimke velikih prosvjeda podrške Palestini, vidite stvarnu sliku – milijun, možda milijun i pol ljudi koji su ispunili ulice Londona. Hodati tim ulicama bilo je iskustvo koje izaziva jezu; osjećaj da postoje milijuni koji žele pravedniji svijet.

U svakoj zemlji postoji krajnja desnica, ali to ne znači da na nju treba svesti čitavo društvo. Dobrih ljudi ima daleko više. U Londonu se osjećam sigurno, po prvi put u životu. Cijeli sam život proveo u Palestini, i tek sada znam što znači sloboda – ne strahovati da će te policija zaustaviti, tražiti isprave, odvesti bez razloga. To je ogromna razlika. Mogao bih reći da "krajnja desnica preuzima", ali to ne bi bilo istinito. Ono što ja osjećam je sigurnost, zajedništvo i puno ljubavi. I to je, iskreno, stvarno lice Londona koje ja poznajem.

U razgovorima s ljudima izvan Palestine, što vam je najteže objasniti?

Prestao sam ljude "hraniti na žlicu" s informacijama o tome što se stvarno događa u Palestini. S tim sam završio već odavno. Ako me netko pita, naravno da ću odgovoriti i objasniti, ali više ne idem okolo pokušavajući ljude uvjeriti da obrate pažnju. Danas svi znaju što se događa, pitanje je samo priznaješ li to ili odlučuješ zatvoriti oči. To je osobni izbor. Kao Palestinci, danas proživljavamo najteže razdoblje unutar Palestine, ali, paradoksalno, i jedno od najboljih izvan nje. Zahvaljujući društvenim mrežama, svijet napokon vidi ono što se godinama pokušavalo sakriti.

Vlade i mediji desetljećima su prikrivali stvarnost, ali sada je sve pred svima, jasno i vidljivo, na dohvat ruke. Više ti ne treba netko tko će ti to "objašnjavati"; ako želiš znati, dovoljno je pogledati. Danas se sve odvija uživo, pred vašim očima – možeš se probuditi, otvoriti društvene mreže i vidjeti stvarnost Palestine u stvarnom vremenu. Zato više ne osjećam potrebu obilaziti svijet i govoriti ljudima: "Molim te, pogledaj me, umirem." Ako danas netko ne vidi, to nije zato što mu nitko nije pokazao, nego zato što je odlučio ne vidjeti.

Nakon dogovorenog prvog dijela primirja, čija je provedba zapela već na početku, vidite li uopće prostor za političko rješenje, ili se više ni ne nadate da će generacija vaše djece doživjeti mir?

Gledajte, reći ću vam nešto: primirje je jučer potpuno prekršeno. Ne znam pratite li vijesti, ali Netanjahu je izdao naredbu za nove napade na Gazu. To nije moja izmišljotina, to je javna činjenica. I to je ono što je zastrašujuće – znao sam da će se to dogoditi, da će se ponovno nastaviti, i, nažalost, bio sam u pravu. Ništa se zapravo nije promijenilo, i nasilje se nastavlja. A što se mira tiče – istinski mir nikada neće postojati bez slobode. Ljudi najprije moraju biti slobodni, tek tada možemo govoriti o miru. A kako je moguće govoriti o miru dok me koloniziraš, dok mi svaki dan gaziš lice, dok ubijaš moju djecu, moju majku, sestre, braću, prijatelje, dok brišeš cijela naselja s lica zemlje? Kakav je to mir? Volio bih vjerovati da je moguć, iskreno bih volio, ali realnost mi to ne dopušta. Da bi mir postojao, najprije mora postojati sloboda, dostojanstvo i jednakost. Dok god nas tlače, dok god se naše živote može izbrisati jednim nalogom, o miru se ne može ni govoriti. Sloboda mora doći prva, sve drugo su samo prazne riječi.

Što očekujete da će se dogoditi dalje?

Volio bih vjerovati da će se svijet pokrenuti, da će vlade napokon učiniti nešto stvarno – ne simbolično, ne privremeno, nego stvarno – i da će ovo zaustaviti jednom zauvijek. No, iskreno, sve to izgleda zastrašujuće. Ponekad imam osjećaj kao da gledam kako se događa ono najgore, kao da će Gaza biti potpuno izbrisana, kao da će etnički očistiti sve i jednostavno reći: "Gotovo je." I to me paralizira, jer ne mogu vjerovati da svijet to dopušta. Želim vjerovati da će prestati, da će se nešto promijeniti, ali zasad svi samo gledaju i komentiraju. A to je ono što me najviše plaši, ta ravnodušnost. Govorim s prijateljima koji su ondje, s ljudima kojima pokušavam pomoći. To su moji ljudi, moja zajednica. I kada pomažem, ne mislim da činim nešto herojsko. To je moja dužnost, jednostavno ono što čovjek mora učiniti. Ali osjećaj bespomoćnosti je strašan. Od sinoć mi misli ne staju – što se događa?, što će biti sutra?, tko će još nestati... Ne možemo samo gledati i prihvaćati to kao da se nas ne tiče. Ne smijemo se naviknuti na slike smrti. Svaki put kad šutimo, to je već oblik pristanka.

U jednom od najpotresnijih trenutaka filma likovi se u očaju okreću molitvi. U stvarnosti koja izgleda beznadno, nalazite li još uvijek utjehu u vjeri?

… (duga šutnja) Ne znam. Iskreno, ne znam što vjera uopće znači u ovakvim trenucima. Samo želim da se ovo zaustavi. Ne mislim da će to riješiti Bog; ovo nije pitanje vjere, nego ljudi. To je ljudski problem i ljudi ga moraju zaustaviti. Ne čekam čudo s neba, jer tako svijet ne funkcionira. Ja sam realan čovjek, i znam da promjena može doći samo djelovanjem – konkretnim političkim koracima, pritiscima na vlade, sankcijama, obustavom prodaje oružja. Jer većina bombi i raketa koje ubijaju moj narod dolazi upravo sa Zapada, iz Europe i Amerike. Zato ne govorim o vjeri, nego o odgovornosti. Ako postoji ikakva nada, ona nije u molitvi, nego u ljudima koji konačno odluče djelovati.

Zapad i dalje gleda na Izrael kroz prizmu holokausta, pa se osjećaj povijesne krivnje pretvara u politički alibi; možemo li uopće objektivno očekivati promjenu u takvom okviru?

Možemo, ako ljudi počnu stvarno vršiti pritisak. Pogledajte primjer Španjolske, i učite od njih – to je put kojim treba ići. Ključno je da se građani pokrenu. Sve počinje od ljudi, od njihove odluke da ne šute i ne prihvaćaju nasilje kao nešto neizbježno. Mi u Europi živimo sigurno, u uređenim društvima koja se ponose slobodom i ravnopravnošću. I upravo zato na nama je odgovornost da djelujemo, da iskoristimo tu sigurnost za dobro. Ako stvarno vjerujemo u te vrijednosti, moramo ih i braniti – pritiskom na vlade, zahtjevom da prestanu podržavati zločine i da pomognu zaustaviti patnju. Sve počinje od ljudi – i sve ovisi o njima.

Na kraju, što želite da ljudi u Europi i Americi, nakon što pogledaju ovaj film zaista shvate? Kakvu istinu o Palestini, o vjeri i o čovjeku želite da zapamte?

Želim da djeluju, a ne da samo pogledaju film, vrate se kući i nastave kao da se ništa nije dogodilo. Jer ako svijet ne reagira, bojim se da ondje uskoro više neće biti djece. Ako dopustimo da se sve ovo nastavi pred našim očima, postavlja se pitanje – što je uopće ostalo od ljudskosti? Ovo je samo jedna priča – Hindina – ali iza nje stoje stotine tisuća sličnih. Razlika je u tome što je njezina zabilježena, dokumentirana, postoji dokaz. Srce mi se slama kad pomislim da moramo dokazivati vlastitu patnju, pokazivati snimke i zapise kako bismo svijetu dokazali da nam ubijaju djecu. Ali ponekad je to jedini način da ljudi vide stvarnost.

Zato, nemojte samo pogledati film i nastaviti živjeti kao prije. Ne vjerujem da će netko tko ga doista pogleda ostati ravnodušan, ali svatko od nas ima svoju odgovornost, svoj mali prostor djelovanja. Ne moramo biti političari ni moćnici – dovoljno je razgovarati s drugima, širiti istinu, poticati ljude da se informiraju i reagiraju. Zamislite da cijeli svijet stupi u štrajk na samo tjedan dana. Bez prosvjeda, bez nasilja – samo da svi prestanu raditi. Uvjeren sam da bi svaka vojska tada stala. Svaki bi genocid prestao. Jer kad ekonomija stane, vlade gube tlo pod nogama. Sustav funkcionira na novcu, i upravo je to točka na kojoj se može stvoriti pritisak. Sve se danas vrti oko profita, ali baš zato postoji način da se taj krug prekine. Ljudi imaju moć – ako odluče djelovati, a ne samo gledati.

Kamo za vas sada ide ova priča?

Meni je trenutno sav fokus na ovom filmu, na tome da ga predstavim svijetu i da on postane dio promjene. Ne mislim, naravno, da će ovaj film sutra osloboditi Palestinu, to nije realno. Ali ako barem potakne pritisak, otvori oči i natjera ljude da vide što se u Palestini događa, onda ima smisla. To mi je sada najvažnije: da film putuje svijetom, da dođe do što više ljudi. Volio bih da se prikazuje u svakom kinu i na svakoj televiziji, jer svijet mora vidjeti istinu. Mediji ne prenose stvarnost onako kako jest. Često samo kažu: "Trideset ljudi poginulo u Gazi." Kako? Zašto? Tko ih je ubio? Ništa se od toga ne spominje, kao da su jednostavno pali mrtvi nasred ulice. Nitko se ne usuđuje reći istinu: da su ubijeni. I tu počinje moja odgovornost kao umjetnika. Ako drugi neće govoriti, ja ću. Naravno da bih volio snimati filmove o ljubavi, slobodi, životu, o svemu lijepom, ali kako to mogu dok moj narod ubijaju na najbrutalniji način? Sada nije vrijeme za te priče. Nadam se da će jednom doći.