Venecijanski filmski festival oduvijek je imao reputaciju glamurozne pozornice na kojoj se najavljuju favoriti predstojeće sezone nagrada. No ovogodišnje izdanje pokazalo je da se iza raskoši crvenog tepiha i dalje krije nepredvidljivost filmske umjetnosti: Zlatnog lava osvojio je američki redatelj Jim Jarmusch s filmom 'Otac majka sestra brat', nenametljivom, trodijelnom meditacijom o obiteljskim odnosima, i to u konkurenciji snažno politički obojenih ostvarenja.

Jarmusch je, vjeran svom prepoznatljivom senzibilitetu, snimio film koji se ne oslanja na spektakl, nego na detalje svakodnevice: tri poglavlja, tri grada – New Jersey, Dublin i Pariz – i nekoliko lica koja izranjaju iz tišine. Cate Blanchett, Tom Waits, Adam Driver, Charlotte Rampling, Vicky Krieps i Indya Moore nose priču o krhkom tkivu koje spaja roditelje i odraslu djecu. Guardianov kritičar Peter Bradshaw nazvao ga je "filmom za uživanje", a sam Jarmusch je na dodjeli nagrade priznao da ga iznenađuje takvo priznanje: "Mi filmaši ne radimo iz potrebe za natjecanjem, ali ovo je neočekivana čast koju duboko cijenim."

Smijemo li okretati glavu od realnosti?

Ipak, najviše emocija u Veneciji izazvao je film 'The Voice of Hind Rajab' tuniske redateljice Kaouther Ben Hania, potresna rekonstrukcija smrti petogodišnje palestinske djevojčice čiji su posljednji pozivi u pomoć ostali bez odgovora. Film je osvojio Veliku nagradu žirija (Srebrni lav) i izazvao rekordne, 23-minutne ovacije. U svom govoru Ben Hania je poručila da "film ne može vratiti Hind, ali može sačuvati njezin glas, učiniti da odjekuje dokle god pravda ne bude zadovoljena". Njezine riječi u dvorani pretvorile su umjetnički čin u političku izjavu, podsjetivši koliko se Venecija, često percipirana kao festival glamura, u ovom trenutku suočava s realnošću rata u Gazi.

U tom kontrastu leži glavna priča ovogodišnje Mostre. Najglasniji film festivala, onaj koji je publika doživjela gotovo kao moralni imperativ, ostao je na drugom mjestu. Najtiši, najintimniji film autora poznatog po distanci i ironiji, proglašen je najboljim. Žiri, predvođen Alexanderom Payneom, jasno je dao do znanja da se estetika ne može svesti na aktivizam, makar politička dimenzija dominirala festivalskom klimom.

Na press konferenciji nakon dodjele, Payne je diplomatski objasnio odluku: "Kao žiri, oba smo filma vrednovali jednako, svaki iz svojih razloga. Želimo im dug i važan život te se nadamo da će nagrade koje smo večeras dodijelili pomoći svakome od njih na vlastiti način." Na pitanje o glasinama da je jedan član žirija prijetio napuštanjem zbog neslaganja s odlukom, Payne je uz osmijeh odgovorio: "Jedan od mojih kolega iz žirija zaprijetio ostavkom? … Ne. Mislim da svi znamo da nije pametno vjerovati svemu što se pročita na internetu."

Između politike i intime

Je li Venecija nagradila bijeg od aktualnosti ili podsjetila da se politika ne ogleda samo u porukama, nego i u načinu na koji se priča o svakodnevici? Jarmuschev film, šapatom i humorom, govori o ranjivosti obiteljskih odnosa. Film redateljice Ben Hania, urlikom i optužbom, traži pravdu za ubijeno dijete. Oba su djela moćna – ali odluka da se prednost da intimnom nad političkim otvara pitanje granica filmskog angažmana u trenutku kad svijet gori.

Ipak, dobitnici ovogodišnje Mostre pokazali su koliko je program bio raznolik – od intimnih drama i dokumentarnih portreta do sportskih biografija i egzistencijalnih metafora. Nagradu za najbolju režiju dobio je Benny Safdie za 'The Smashing Machine', film u kojem Dwayne "The Rock" Johnson utjelovljuje pionira mješovitih borilačkih vještina Marka Kerra. Safdie je u svom govoru priznao da je "opčinjen što stoji među velikanima prošlosti i sadašnjosti", a kritičari su film opisali kao neočekivano nježan i ljudski portret čovjeka u brutalnom sportu.

Glumačke nagrade otišle su u ruke dviju izvanrednih izvedbi: Toni Servillo proglašen je najboljim glumcem za ulogu iscrpljenog predsjednika pred kraj mandata u filmu 'La Grazia' Paola Sorrentina, dok je nagradu za najbolju glumicu odnijela kineska zvijezda Xin Zhilei, čija je interpretacija u drami 'The Sun Rises on Us All' Cai Shangjuna impresionirala snagom i suptilnošću.

Posebnu nagradu žirija odnio je Gianfranco Rosi s dokumentarcem 'Below the Clouds', crno-bijelim portretom života u seizmički nemirnom Napulju, gdje potresi i stalna prijetnja erupcije oblikuju svakodnevicu stanovnika. Rosi, poznat po osjetljivim dokumentarnim freskama, ponovno je dokazao da dokumentarni film može stajati rame uz rame s igranim ostvarenjima.

Velikani otišli praznih ruku

Vrijedi primijetiti i tihu ironiju: dok su neka od najzvučnijih imena današnjeg filma – Guillermo del Toro, Kathryn Bigelow, Park Chan-wook, Yorgos Lanthimos – Veneciju napustila praznih ruku, laureat je postao autor čije je ime još od 1980-ih sinonim za skromnost, outsiderstvo i neovisni duh. Upravo u tom neskladu leži čar ovogodišnje Mostre: pobjednik je film koji ne viče, nego šapće, dok su burni pljeskovi pratili onaj koji je najglasnije progovorio o tragediji suvremenog svijeta.

Venecija je, još jednom, pokazala da film nije samo ogledalo stvarnosti, nego i prostor u kojem se ljepota i užas, intimno i globalno, prepliću na nepredvidljive načine. U godini obilježenoj sjenom rata, nagrađena su dva filma koja se, svatko na svoj način, bave ljudskom krhkošću – jedan u tišini obiteljskog života, drugi u jeci izgubljenog dječjeg glasa. A između njih, galerija ostvarenja i autora koji podsjećaju da je Mostra, i nakon više od osam desetljeća, i dalje laboratorij filmskog svijeta.