Čehovljeve Tri sestre već više od stoljeća stoje kao jedno od ključnih ogledala ljudske čežnje, drame koja se ne odvija u događajima, nego u nemiru trajno odgođene sreće i potrebe za pronalaskom neke mitske Moskve koja je uvijek negdje drugdje. Ta potraga za načinima da živimo smisleno zajednička je svim epohama; priča koja stalno iznova otvara prostor za čitanje sadašnjeg trenutka uvijek je aktualan predložak za promišljanje ključnih pitanja ljudskog postojanja: kako, dakle, živjeti smisleno?

U vremenu koje prolazi dok čekamo da se nešto dogodi u nekoj budućnosti koja nikako da stigne, u svijetu prepunom planova, projekata i iluzija kontrole, u procjepu između želje i stvarnosti, između "Moskve" i ovdje i sada, izrasta autorski projekt nagrađivanog srpskog redatelja Borisa Liješevića Tri sestre, ja, čija će se premijera održati u subotu, 25. listopada, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Jedan od najistaknutijih redatelja srednje generacije u regiji, poznat po teatru koji ne imitira život nego ga "proživljava", Liješević i ovoga puta poziva glumce da Čehova traže u sebi, u vlastitim iskustvima i ranjivostima.

Umjesto da ponudi još jednu interpretaciju klasika, Liješević poziva glumce i publiku na zajedničko istraživanje: tako predstava postaje prostor dijeljenja sebe u trenutku zajedništva s publikom. Uoči premijere s redateljem smo popričali o Čehovu i kazalištu, ali i o svijetu izvan pozornice, o cijeni slobode, šutnji intelektualaca, društvima koja se boje promjene i promjenama koje se svejedno uspijevaju probiti kroz strah. I, naravno, o umjetnosti i tankoj liniji između intime i fikcije.

U vašem pristupu liku važniji je sam proces nego konačna forma, put kojim se do njega dolazi. Može li taj proces, sa svim svojim asocijacijama i otkrićima, biti istinitiji od samog lika?

Hvala vam, zapravo ste vrlo precizno opisali ono što mislim. Put do lika za mene je prožet i popločan divnim stvarima – asocijacijama, pričama, osvrtima, razmišljanjima. Često osjećam veliko uzbuđenje u procesu, osobito kada nešto neočekivano ispliva, kada netko podijeli osobnu priču ili asocijaciju koja ga podsjeća na komad. U tim se trenucima stvara čitava mreža poveznica, gotovo živ organizam koji diše s ansamblom. Osjećam žaljenje kad sve to nestane pred zadatkom da se lik "zatvori", da se dovrši. Zato i želim da glumac na sceni progovori svojim vlastitim glasom i istinom, da se njegovo "ja" dogodi pred nama.

Tri sestre pionirski su modernistički komad u kojem se dramska napetost razvija unutar "nebitnog", svakodnevnog i nedovršenog. U kulturi opsjednutoj spektaklom i brzinom, vjerujete li da publika još ima sposobnost prepoznati stvarnu ljudsku dramu u onome što se čini obično? Kako "učite" glumce i publiku da je prepoznaju?

Na ne "učim" ni glumce ni publiku. Pokušavam dijeliti sebe s glumcima, a oni zatim dijele sebe s publikom. Taj lanac dijeljenja stvara prostor istine; publika taj ljudski glas prepoznaje i na njega odgovara. Da nije spremna za takav susret, ne bi ni dolazila u kazalište. Ne vjerujem u sliku dehumanizirane publike opsjednute viralnim sadržajima, koja više nema strpljenja za čovjeka. Čovjek ide prema čovjeku – tako je i u kazalištu. Kad gledatelj prepozna čovjeka na sceni i kroz njega ugleda i čovjeka u sebi, tada se rađa empatija. U tom trenutku zaboravi i na telefon. Mislim da je to današnja definicija katarze – zaboraviti na telefon.

Moskovska čežnja sestara Prozorov nije samo geografska, nego egzistencijalna – projekcija smisla, nade i odgođene sreće. U današanjem regionalnom kontekstu tranzicije i dugotrajne društvene krize, što za vas znači ta mitska "Moskva"? Je li ona simbol kolektivnog moralnog bankrota, trajno odgođene budućnosti, zajednička trauma izgubljene nade (…)?

Sve to i još mnogo toga. Moskva u komadu Tri sestrе nije kolektivna kategorija. Svaki lik ima svoju Moskvu, i svoja očekivanja od te Moskve. Ona je duboko osobna – sanjanje o drugom, boljem ja, o vlastitoj boljoj verziji. To je kategorija koja me, kao čovjeka i umjetnika, održava u životu. U tome se nalazi i prostor ove predstave: što je ta Moskva za mene, kako izgleda odraz Čehovljeve Moskve u meni, u mom "ja". To je izazov s kojim smo se hrvali. Koja je mjera klasičnog pred osobnim? Kako klasično nadograditi osobnim u jednu novu realnost, kako pronaći mjeru između jednog i drugog, a da to osobno ne djeluje kao strano tijelo. Kako stvoriti uvjete u kojima se klasično i osobno međusobno prožimaju i postaju jedno, stvarajući novu, živu realnost.

Nataša ne predstavlja samo lik, nego dolazak nove društvene energije: pragmatične, vulgarne, bez kompleksa. Možemo li taj Čehovljev rez prepoznati i danas? Tko su po vama "suvremene Nataše"?

Hmmm… ne slažem se s vama. Taj je lik osuđen prije nego što je uopće pokucao na vrata. Pa i sada, prije nego što je predstava počela. Ona je prije svega ljudsko biće koje odnekud dolazi u tu kuću. Ne želim sada pravdati tradicionalno negativno etiketiran lik, jer ni predstava nije o tome, ali ni sudjelovati u njegovoj generalizaciji i dehumanizaciji. Moj je posao pokušati razumjeti svakoga tko stoji na pozornici. U ovom komadu te likove razumijevamo kroz sebe same, kroz vlastita iskustva koja u dramsku situaciju unose neku novu svjetlost.

Nataša je, gotovo prešutno, proglašena osobom nedostojnom interesa, onom kojoj se smije podsmjehivati. Postoji taj tihi, društveni dogovor o tome tko zaslužuje poštovanje, a tko ne. To je često u društvima. Pa i u odrastanju. Pogotovo danas, u vremenu viber grupa i kolektivnih prosudbi. Često se pitam kako je Čehov gledao na Natašu; nije li mu možda bila pomalo i simpatična? Nije li bio na strani te žene koja je, na svoj način, došla "tamo gdje je sve po mom"?

Kao umjetnik, više ste puta naglasili, ne pristajete na laž. U vremenu kada je laž postala politički alat, a šutnja stil intelektualne komocije, što je po vama opasnije – otvorena laž ili elitna šutnja? Jeste li se i sami našli pred izborom između istine i komfora?

Od veljače do kolovoza 2025., na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu nismo primali plaću jer se nismo htjeli odreći svojih studenata, jer nismo htjeli glumiti neutralnost, distancirati se od njih, kao da blokada ne postoji. Vjerojatno bismo i dulje ostali bez primanja da nas sami studenti nisu pozvali i rekli da su spremni da nastavimo s radom. Eto, nas nekolicina na Akademiji izabrala je odreći se komfora kako bi podržala studente i izbjegli bilo kakvu gestu koja bi njihov otpor dovela u pitanje.

Često se kritički referirate na Vučićev režim i stanje duha u Srbiji, a više ste puta rekli da sloboda počinje onog trenutka kada čovjek prihvati njezinu cijenu. Srbija danas živi u atmosferi permanentne izvanredne situacije kojom se opravdava autoritarna vlast. To je temelj upravljanja društvom, a ne demokracija. Što je u toj situaciji uopće sloboda?

Trenutno je sloboda sve opasnija i skuplja riječ u Srbiji. Dođe vrijeme kada neke riječi postanu rubne. Tako je u nekim sredinama opasno već i pomiješati izraze "kafa" i "kava". Danas u Srbiji ima sve više takvih, opasnih riječi. Studenti, blokade, nadstrešnica, žrtve... Odnos prema određenoj riječi, način na koji je izgovorite, može skupo stajati.

Tko danas kontrolira informacije, kontrolira i ljude. No masovni prosvjedi nakon tragičnih događaja pokazali su da srpsko društvo nije ravnodušno, nego duboko potreseno i povrijeđeno. Ako ljudi nisu pasivni, zašto se onda ništa ne mijenja?

Pitanje je što zapravo podrazumijevate pod promjenom. Mnogo se toga već mijenja; možda ne ono što vi očekujete da bismo trebali mijenjati, ali proces je u tijeku. Do velikih promjena uvijek vode neki koraci, a mi ne znamo koliko nas koraka još čeka. Ipak, puno se toga dogodilo. Ne želim nabrajati činjenice niti ih dokazivati, ali već samo ujedinjenje studenata oko ideje zdravijeg društva, onog u kojem se poštuju sustav i zakoni, a korupcija ne tolerira, za mene je velika promjena. I njihovo istrajavanje u tome. Zar vam se to ne čini kao promjena?

U svojim predstavama često otvarate neuralgične teme ovog prostora – identitet, naslijeđe, krivnju, etničke manipulacije, tranzicijsku pohlepu i moralni bankrot. Koliko se te teme mogu prenijeti iz jednog društvenog i povijesnog konteksta u drugi? Razumiju li ih publike izvan regije na isti način, ili se vaša poetika ipak oslanja na iskustvo Balkana?

To su teme s kojima živim. Ili koje živim. Ili koje žive mene. Prirodno mi dolaze u rad kroz koji se nastojim izraziti. Prošle godine igrali smo predstavu Mihail Kolhas na festivalu Umjetnost politika u Sarajevu. Nakon izvedbe, prišao nam je direktor festivala iz Nikozije, s Cipra, i pozvao nas da predstavu ove jeseni izvedemo tamo. U našoj je priči prepoznao svoju stvarnost i svoje društvo, i vidio razlog da je pokaže i ciparskoj publici. I to je, zapravo, odgovor; to nisu "balkanske" teme, nego ljudske.

Čehov je bratu savjetovao: "Pokušaj biti originalan… ne boj se izgledati kao budala, budi nespretan i drzak." U kulturi opsjednutoj kontrolom slike, savršenstvom i PR-om, koliko vam je važna drskost rizika?

Ako nema novih formi, onda nema ničega. I to je na neki način rekao Čehov. A da bi se došlo do novih formi, potrebno je odbaciti stare. A stare forme uvijek imaju svoje zastupnike, čuvare, tabore i utvrde. Tu je potrebna drskost: drskost da se bude "ja", da se ruše pravila i grade nova. Drskost da se ide van okvira.

Vaš je teatar radikalno anti-spektakularan – bez dekorativnosti, bez patetike, s naglaskom na proces i organski glumački izraz. Ipak, radite u velikim institucijama i često dobivate nagrade. Kako uspijevate zadržati autentičnost u sustavu koji, po pravilu, nagrađuje estetiziranu korektnost, a ne rizik?

Lijepo ste to rekli – sustav često nagrađuje estetiziranu korektnost. Ali ne mislim da je uvijek tako. Dobra i značajna predstava ne može proći nezapaženo, ona nađe svoj put i svoje priznanje. U mladosti sam se tražio, radio sam i drugačije, pokušavao biti spektakularan – i propadao. Nikada mi to nije išlo. Mada je bilo teško prepoznati i izboriti vlastitu potrebu za minimalizmom i svedenošću u kazališnom okruženju koje je tada podrazumijevalo i gotovo zahtijevalo kulise, kostime, šminku, frizure, velike komade. S vremenom sam shvatio da se najbolje osjećam kad stvaramo ljudsku intimu, kad zajedno ulazimo u nepoznate prostore uma i duha, tamo gdje misao zaluta. Što sve čini ljudsko biće, kako funkcionira, što ga obuzima, zašto. To su pitanja koja me pokreću.

A što je s pitanjima koja se odnose na mitove identiteta, koje su svojim predstavama sustavno rasklapate? I dalje živimo u regiji u kojoj se stalno ponavlja "nikad više rat", a društva se ponašaju kao da rat samo što nije počeo. U čemu je naš problem?

Ovo mi zvuči kao jedno od onih pitanja iz kojih se izvlači naslov intervjua; sada bih ja valjda trebao reći u čemu je naš problem, pa da se ta spektakularna rečenica istakne velikim slovima? Šalim se, naravno… Ali stvarno; otkud da ja to znam? Ne volim pitanja u kojima se od mene očekuje odgovor na nešto što se pokušava riješiti već više od tri desetljeća i još to nikome nije pošlo za rukom, a svi su jednako u pravu i nisu u pravu. I svatko ima svoje mišljenje, a nijedno nikada nije do kraja adekvatno. Djeluje mi kao da svi vičemo u vjetar – pa evo, da i ja sada malo vičem, da se i moj glas izgubi u vjetru.

Odrasli ste u Budvi, a jedno ste vrijeme oblikovali i kazališni program KotorArta. Koliko je ta sredozemna formacija – spoj mora, povijesti, turizma, razgradnje prostora i preprodaje identiteta – utjecala na vaš umjetnički senzibilitet?

Uz KotorArt sam bio vezan samo jednu sezonu; poslije su izostala sredstva za taj dio programa. No i u toj jednoj sezoni dogodilo se nešto za mene važno – u samom središtu turističke vreve uspjeli smo stvoriti mali festival autobiografskog autorskog projekta. Bile su to tihe, intimne predstave u kojima glumac s publikom dijeli svoje osobno, ali dramaturški oblikovano i estetizirano iskustvo. Kao neko zajedničko dijeljenje slabosti, neispunjenosti, nadanja… To je oslobađajuće, kada glumac na sceni proživi ono što mnogi ne mogu zbog stida ili straha od poniženja, a zauzvrat dobije suze, empatiju, ljubav i na kraju veliki aplauz.

Na tom je festivalu sudjelovala i hrvatska autorica Lucija Barišić sa svojom izvrsnom predstavom The Final Act. Razgradnja prostora i preprodaja identiteta danas su, nažalost, iznimno važne i bolne teme. Sve je postalo roba, identitet se pretvara u stambene kvadrate. Ništa više nije zaštićeno ni dovoljno vrijedno da bi se sačuvalo. Ne postoji kolektivni dogovor oko sustava vrijednosti. Tim sam se pitanjima intenzivno bavio u predstavama koje sam radio u Crnoj Gori.

Čehov svoju dramu završava tonom suzdržane nade: "Naša patnja pretvorit će se u radost za one koji će živjeti poslije nas". Što je danas teže naučiti – zanat ili karakter?

Uvijek je najteže naučiti slušati sebe i svoj dar. I imati hrabrosti slijediti ga, vjerovati mu i dopustiti mu da raste, da te vodi, da te nosi. Da zajedno letite.