KAZALIŠNA KRITIKA

'Opasne veze' bez imalo strasti

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 21.11.2011 10:40
  • Objavljeno 21.11.2011 u 09:33
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Opasne veze' Veseljka Barešića u režiji Aide Bukvić premijerno su izvedene na pozornici Komedije

Kazalište Komedija u nemogućoj je poziciji da želi vrhunske rezultate s domaćim umjetnicima u koje se ne ulaže niti se na njih misli izvan okvira odrađivanja posla. Ako se ne plaća, točnije ne želi ili ne može plaćati prava na hitove prokušane na inozemnim pozornicama, radi se po domaćem proizvodu. S druge strane, ako se ne dovodi inozemne pjevače, kako to čini većina operne produkcije u nas, onda se ponovno treba osloniti na vlastite snage. Komedija je pokušavala s uvozom glazbenog materijala, pa su i 'Mali dućan strave' i 'Chicago' bile i više nego pristojne predstave. Šteta je što se u tom smjeru nije nastavilo, ili barem zadržalo tu razinu profesionalnosti i kvalitete.

Ti dani su prošli, ni Komediji više nije lako, i povela se za sloganom 'Kupujmo hrvatsko!'. I politički i repertoarno bila bi to sasvim respektabilna odluka, kad 'Opasne veze' Veseljka Barešića u režiji Aide Bukvić ne bi bile poluproizvod. Glazbena drama u kojoj se malo drami i još manje glumi pomiješana je s formom mjuzikla koji ne podnosi svoj osamnaestostoljetni predložak iako se s njim pokušava nositi na mnogim razinama, ove 'Opasne veze' najprije su opereta, a tek onda sve ostalo. I upravo zato ova predstava pokazuje pravo stanje stvari u današnjoj Komediji, kazalištu koje izostankom repertoarne politike, točnije pravim kaosom u osmišljavanju programa, ostaje oazom izvan svake zbilje, pa i kazališne.

Popriličan nesklad u željama i idejama vidljiv je doslovno na svakom segmentu ove predstave, osim u kostimima Mirjane Zagorec. Sve ostalo skakuće iz jedne u drugu krajnost. Autor Veseljko Barešić shvatio je da roman Choderlosa de Laclosa nije baš običan 'ljubić', iako s malo zamršenijim rukavcima, pa je za svaki slučaj ubacio i prstohvat revolucionarne antiartistokratske retorike, dok je u glazbi pokušao premostiti jaz između osamnaestog stoljeća i zahtjeva ipak donekle moderne forme kakva je mjuzikl.

Od dramaturgije do same partiture, taj je jaz nadomješten relativno smanjenom količinom vokalno-glazbenih dionica, i s jednim tematskim izuzetkom, potpunim izostankom melodije koja bi ušla publici u uho tako da u njemu i ostane. Songovima ne pomaže ni činjenica da cijela predstava zvuči kao da se izvođači nisu susreli prije premijernog izlaska na pozornicu i da nisu imali baš previše samostalnih pokusa s mikrofonima. Dok još pokoji solo drži očekivanu ili samo moguću razinu, grupno se gotovo svaki song doslovno raspada, pa je na trenutke i nepodnošljiv ne samo zato što je nerazumljiv.

komedija.hr

komedija.hr

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Želja redateljice Aide Bukvić da se slika priče, koja se većinom zbiva u privatnim odajama i s malim brojem sudionika, upotpuni pa da Komedija odgovori na izazove HNK, vidi se i u scenografiji Ive Knezovića koja naglašava reprezentativnost, ali ne odgovara na potrebe pojedinog prizora. Strah od praznine, i određena svijest da ona ipak postoji u Barešićevom djelu, rezultirao je pozornicom prenatrpanom članovima Komedijinog plesnog ansambla i lakoćom kojom u koreografiji Blaženke Kovač Carić izmjenjuju ambicioznost koreodrame, lascivnosti kabarea i parodiju klasičnog baleta. Pritom gube dijelove kostima, ali ne namjerno i ne one koji bi pojačali gledateljski interes za događanja na pozornici.

Nesustavnost ideje vodilje prati i podjelu. Da je važnija slika nego ton, pokazuju dvije glavne uloge, jer Mila Elegović samo oslikava opaku markizu De Mertuil, dok je Filip Juričić, alternacija ozlijeđenom Mislavu Čavajdi, svladao mačo pozu i mačevanje, a pjevanje Valmonteovih dionica ostavio za sljedeći put. No angažiranje pozornici nesklone Vande Winter i neiskusne Ane Kraljević u ključnim ulogama gospođe De Tourvel i nevine Cecile cijelu predstavu dovodi do granica farse, što joj ipak valjda nije bio cilj. Uvjerljivi su stoga Zoran Pribičević i Jasna Bilušić, čak i groteskni Dražen Bratulić

Najveća zamjerka predstavi je ipak izostanak iluzije temeljne kako za svaki kazališni čin tako pogotovo za 'Opasne veze' - iluzije strasti. Kako ovdje nije riječ o nekoj eksperimentalnijoj praksi nego poprilično standardiziranom izrazu, protagonisti bi barem trebali emanirati glumljenu strast, onu kojom se sukobljavaju te od protivnika i saveznika čine žrtve. Te pokretačke sile u ovoj predstavi nema, pa nema niti osnove zapleta koji se baš zato čini mehaničkim, nepotrebnim i nevažnim. Stoga, osim nekoliko dekoltea i onoga što se nazire ispod prozirnih kostima, ove 'Opasne veze' ne nude ništa za pamćenje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi