Svašta čovjeka snađe za života i gledanje dokumentarnog filma o supruzi trenutačnog američkog predsjednika sigurno nije pri vrhu takvih snalazećih nevolja, ali odlazak u kino radi nečeg takvog sasvim sigurno ne može biti vrhunac ničijeg dana. Osim možda dana same Melanije Trump. Ne samo da je gledanje tog filma toliko besmisleno da se ne može nazvati ni mukom jer za muku je potrebna ipak neki emotivni poticaj i podražaj – nego je i gledanje tog filma toliko dubinski uvredljivo za bilo čiju inteligenciju da sam uvjerena da mi je barem deset bodova kvocijenta inteligencije tijekom projekcije izašlo van zapalit i više se nikada nisu vratili. Bespovratan je to gubitak.

Pitam se i ima li smisla išta pisati o tom materijalu, koji svjesno odbijam (barem zasad) nazvati filmom iz čistog poštovanja prema mediju, a o tom se smislu pitam zato što su svi oni koji će čitati ove retke o 'Melaniji', a bogami i Melaniji bez navodnika, već ionako čuli sve što vrijedi čuti i znati o njoj, a i još više onoga što ne vrijedi. No hajde. Pravit ćemo se da je riječ o nečemu što se može barem nekako prokomentirati i analizirati, ma koliko teško bilo uopće pronaći riječi kojima bi se opisala ta… praznina.

‘Melania’ je, kao što znate, dokumentarac o Melaniji Trump, i izgleda kao da je snimljen u klimatiziranoj vakuumskoj komori u kojoj je sav zrak isisan zajedno s političkim kontekstom, moralom i zdravim razumom. Iako nominalno govori o dvadesetak dana koji prethode povratku Melanije i Donalda Trumpa u Bijelu kuću na drugi mandat njegova predsjednikovanja, u filmu se doslovno ne zbiva NIŠTA. Ako je dokumentarni film, kako su nas učili valjda još u srednjoj školi, pokušaj razumijevanja stvarnosti kroz selekciju, montažu i perspektivu – ‘Melania’ je njegov zli, cinični antipod. Ovdje, naime, nije riječ o pokušaju bilo kakvog razumijevanja, nego o pokušaju brisanja. Velikom, skupom, pozlaćenom gumicom. Koja prikazom lijepo dizajnirane, užasno skupe praznine, nastoji prikriti ono što se skriva iza sve te stilizacije i vizualno-sadržajnog sedativa – duboko uznemirujuću Trumpovu moć.

Aktivno serviranje NIČEGA

Kroz uspavane i dizajnirane prizore Melanijina estetiziranog života, ovaj nam film zapravo niz oči u mozak aktivno servira NIŠTA, trenirajući nam vizualni aparat da zaključi: 'Pa nema tu ničeg posebnog, ona samo, eto, živi i radi i to je to'. Pokušava nas uvjeriti da su njezini dani kao i naši, samo bogatiji i ljepše dizajnirani. Pokušava nam kroz repetitivnu prazninu njezina 'intimnog portreta' prodati ideju o tome da je riječ o samo jednom mirnom, pristojnom životu, a ne o izdanku na histeričnoj, zloćudnoj lozi koja već drugi mandat truje cijeli svijet.

No i ovo kako sam to opisala zvuči previše sadržajno. U praksi, u samom filmu gledamo niz kadrova u kojima se Melania polako kreće prostorima koji izgledaju kao križanac između luksuznog hotela i mauzoleja. Hodnici su dugi, tihi i bež, a Melania njima klizi poput holograma dostojanstva. Ako ikad pomisliš da će se dogoditi nešto konkretno – rez. Nova tišina. Novi kaput. Nova ozbiljna faca. Film nam velikodušno nudi prizore poput ovih: Melania sjedi za stolom i šuti. Melania stoji pokraj prozora i gleda van, kao da promatra sudbinu, iako je jasno da gleda u parkiralište. Melania hoda, Melania staje, Melania sjeda, Melania ustaje. Da je ovo eksperimentalni performans o otuđenju buržoazije, možda bismo imali o čemu razgovarati. Ali ne – ovo se prodaje kao ‘intimni portret’. Intiman koliko i sigurnosna kamera u banci.

Statisti u kazalištu moći

Svi ostali u filmu postoje isključivo kao statisti u kazalištu moći – savjetnici bez imena, lica bez karaktera, ljudi koji izgledaju kao da su generirani algoritmom za ‘ozbiljnost’. Donald Trump, naravno, lebdi nad filmom poput duha neoliberalne metastaze i apokalipse. Nema ga previše u kadru, jer bi to bilo ‘previše politično’, ali je sve podređeno njemu. On je razlog. On je centar gravitacije. On je crna rupa koja usisava smisao.

Ono što me još posebno 'raduje' kod i oko ovog filma jest njegov autor. Brett Ratner. Čovjek čije se ime u posljednjih desetak godina pojavljuje uglavnom u kontekstu rečenica koje započinju s ‘optužbe’, ‘navodi’ i ‘kontroverze’. Da ne budem još konkretnija i napišem MeToo i Epstein. Lik je neko vrijeme izbivao iz filmske industrije i ništa nije snimao, naravno, ne zbog kreativne pauze ili, kako to Ameri još zovu, sabbaticala, nego zbog , jelte, NAVODA. Njegov povratak kroz ovakav projekt nije samo moralno upitan – on je teorijski fascinantan. Kao da gledamo studijski primjer onoga što bi kulturni teoretičari nazvali pranjem simboličkog kapitala kroz političku moć. Ako ništa drugo, ‘Melania’ bi se mogla koristiti kao nastavni materijal na kolegiju ‘Kako se vratiti u javni život bez trunke kajanja’. A zašto su Trumpovi i trumpovci za snimanje ovog filma odabrali baš takvog lika… e, to ne želim ni početi nagađati jer je toliko odurno, maligno kapriciozno i bolesno da me i samo od razmišljanja o tome zaboli svaki neuron.

Osim što nam prazninom maskira sve ono nenormalno povezano s Trumpom i njegovom suprugom, još je jedan mučan aspekt ovog filma to što se u svojem prikazu Melanijine 'hodam, dišem i gledam kroz prozor' odiseje - ponaša kao da povijest , društvo, Amerika, okolnosti, svijet - ne postoje. Nema konteksta, nema ničega što neizostavno dolazi u paketu s Trumpom i Trumpovima, nema nijedne okosnice suvremene Amerike zbog kojih Trump izaziva zgražavanje diljem svijeta.

Svi se u filmu prave da u Melanijinu životu zapravo nema politike, nema društva, nikad joj se na radaru nije pojavio nijedan rat, nikad nije čula ni za kakvu nepravdu i neravnopravnost, o rasizmu je čula samo na vijestima, za ICE misli da je hokejaška arena, za MeToo da je odgovor na konstataciju: 'Ja bih sladoled', a Jeffrey Epstein je neki lik iz Netflixove serije. Nema, što se ovog filma tiče, u njezinu životu ni samog Donalda Trumpa, a naravno da onda nema ni njegovih bjesomučnih ideja i poteza, njegovih pravnih procesa, nema pokušaja puča, nema laži, nema nasilja. Sve je izrezano, ispolirano i dezinficirano. ‘Melania’ je dokumentarac koji se boji stvarnosti kao dijete zubara. Svaki pokušaj konteksta uklonjen je s preciznošću PR kirurga. Al bitno da je kaputa i da je Melania jako zamišljena. Ozbiljno, ne mogu se uopće sjetiti NIČEGA što je u filmu rekla a da sam actually zapamtila izgovorene riječi i da su te riječi nešto značile zato što ih je izgovorila Melania Trump. Totalna praznina. Samo dekor.

Izlog, a ne portret

Ideološki gledano, ovo je čisti primjer onoga što su, ako se dobro sjećam s faksa, neki filozofi (Adorno i Horkheimer, ako nekog uopće zanima) zvali kulturnom industrijom u njezinu terminalnom stadiju. 'Melania' je, naime, proizvod koji ne samo da ne kritizira moć, nego je aktivno romantizira i pretvara je u razglednicu. Film ne postavlja pitanja jer pitanja kvare kadar. Ne problematizira jer problematizacija stvara nered. Bavi se samo estetikom jer ovdje je estetika zamjena za politiku, tišina kao zamjena za odgovornost.

U usporedbi s dokumentarcima o drugim prvim damama, ‘Melania’ izgleda kao loš skeč. Filmovi o Michelle Obami barem imaju temu, energiju, neku vrstu dijaloga s publikom. Čak i povijesni portreti Jackie Kennedy imali su svijest o simbolici i vremenu. ‘Melania’ nema ništa od toga. Ima samo beskrajnu prazninu upakiranu u skupe kadrove. To nije portret – to je izlog.

Zašto je ovaj film snimljen? Zato što Trumpovi vjeruju da mogu kupiti sve – uključujući i zaborav. Zašto se prikazuje u kinima? Zato što živimo u vremenu u kojem se i propaganda prodaje kao umjetnost, ako je dovoljno lijepo osvijetljena. Zašto vrijeđa inteligenciju gledatelja? Zato što pretpostavlja da je više nemamo. ‘Melania’ nije samo loš film, nego i politički stunt, ideološki pamflet i estetski sedativ u jednom. Gledati ga znači svjedočiti pokušaju da se povijest pretvori u dekor, a moć u lifestyle. Ako je ovo dokumentarni film, onda je i katalog za luksuzne lijesove intimni portret smrti. U svakom slučaju – čisti gubitak vremena, uvreda za mozak i savršeni dokaz da se u kasnom kapitalizmu čak i praznina može skupo prodati, samo ako je dovoljno bež. I ako debelom, skupom tkaninom dovoljno nevidljivo prekriva svu čudovišnu gadost moći koja joj se skriva iza skuta.