Dana 25. listopada 2023., samo tri tjedna nakon početka bombardiranja Gaze, nagrađivani egipatsko-kanadski novinar i pisac Omar El Akkad objavio je tvit: "Jednom, kad bude sigurno, kad izgovoriti istinu neće značiti osobni rizik, kad bude prekasno da se itko pozove na odgovornost – bit će da su svi oduvijek bili protiv toga." Taj je tvit pregledan više od deset milijuna puta. Ta rečenica postala je glavna pogonska ideja njegove knjige Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga (2025.), oštre kritike suučesništva Zapada u onome što autor otvoreno naziva izraelskim genocidom u Gazi koja je postala instant bestseler New York Timesa. El Akkad u knjizi ne lamentira nad "pogreškama“ ili "posrtajima" Zapada: on proglašava moralni bankrot njegovih političkih, akademskih, kulturnih i novinarskih institucija. I pokazuje kako se njihove navodne vrijednosti poravnavaju s logikom institucionalne bešćutnosti, koja potom postaje dominantni okvir društva koje svaku ozbiljnu kritiku tretira kao prijetnju.

Dugogodišnji novinar i ratni izvjestitelj za The Globe and Mail iz Afganistana, Iraka, Guantánama te zemalja Arapskog proljeća, El Akkad je poznat po romanima American War (2017.), koji je BBC proglasio jednim od 100 romana koji su oblikovali naš svijet, te What Strange Paradise (2021.). Njegova nova knjiga potresan je memoarski manifest u kojemu predviđa da će se ovaj trenutak upisati u povijest kao razdoblje u kojem su milijuni ljudi jasno uvidjeli moralni bankrot "ljuske modernog liberalizma" i rekli: ne želim imati ništa s tim. Autor svoju knjigu definira kao prikaz "loma, odbacivanja ideje da pristojan zapadni liberal ikada zastupa išta", što znači da ono što naziva "zapadnim liberalizmom" danas prije svega vidi kao performans pristojnosti, a ne kao moralnu poziciju. Za El Akkada to nije polemika o pogrešnim odlukama ili neuspjelim politikama: u središtu je tvrdnja da sustav funkcionira točno onako kako je dizajniran – da štiti moć, a ne pravdu.

Nazvati genocid "propustom" impliciralo bi da Zapad zapravo želi mir, jednakost i međunarodno pravo, ali je "zabrljao" u provedbi. El Akkad tvrdi upravo suprotno: da su pravila, moral, konvencije i "načela" operativni samo dok su korisni za očuvanje moći, i da se napuštaju istog trenutka kada to postane oportuno. Drugim riječima, ono što mnogi tretiraju kao devijaciju je, prema njemu, sama funkcija sustava. Kontroverza njegove knjige proizlazi iz toga što imenuje ono što je dugo bilo neizrečeno: da se moralna arhitektura Zapada raspada ne zato što je izdana, nego zato što je napokon razotkriveno da nikada nije postojala. Knjiga upravo, na vrijeme za Interliber, izlazi i na hrvatskom, u izdanju Hena com-a i prijevodu Srđana i Hane Dvornik, što je i povod za ovaj iznimno zanimljiv razgovor koji smo vodili s autorom.

Naslov vaše najnovije knjige, Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga, sugerira neizbježnu promjenu povijesnog narativa, naknadnu osudu, kakvu smo vidjeli kod segregacije ili apartheida. Dakle, retroaktivni moralni konsenzus je model po kojem funkcionira naše društveno pamćenje?

Čini mi se da su mnogi taj naslov shvatili mnogo doslovnije nego što sam ga zamislio. Jasno je da već sada postoji ogroman broj ljudi – možda i većina na svijetu – koji su protiv onoga što se sada događa. Jednako je jasno da postoje i oni koji će zauvijek biti za pokolj koji se upravo odvija u Gazi. Kad sam smišljao taj naslov, imao sam na umu vrlo specifičan profil: "dobronamjernog liberala" koji zna čekati, koji čeka da prašina padne, da stvar postane neupitna, da bude "društveno sigurno" prije nego što će javno izreći svoj otpor nečemu što je od samoga početka bilo apsolutno moralno nepodnošljivo. Možda će se pokazati da sam bio posve u krivu, ali uvjeren sam da će jednog dana, možda za dvadeset ili trideset godina, biti vrlo teško naći takvog liberala koji će priznati da je nekoć podržavao ono što se dogodilo u Gazi. Kad se jednom povijesna priča preokrene i kanonizira, uvijek se događa ista stvar: svi tvrde da su oduvijek bili na pravoj strani.

U svojim tekstovima oštro kritizirate "retoričku pristojnost" liberalnog centra, taj zahtjev da se moralna istina uvijek traži negdje u sredini. U vašem okviru, kako izgleda istinsko pomirenje ako ne može počivati na lažnoj simetriji – i kako uopće "misliti" odgovornost, ako će mnogi odgovorni biti odavno mrtvi kad se jednom povijest napokon počne pisati pošteno?

Moj odgovor na prvi dio vašeg pitanja zapravo je vrlo jednostavan. Prije svega, istinsko pomirenje zahtijeva preduvjet: da se svi uključeni promatraju kao ravnopravni – jednako vrijedni prava i zaštita koje pripadaju svakom ljudskom biću. Dokle god se jedna skupina ljudi tretira kao ontološki inferiorna, kao manje vrijedna, pomirenje ne postoji, nego samo zabluda o pomirenju. Što se tiče drugog dijela pitanja, teško mi je dati odgovor koji obuhvaća sve, ali u najmanju ruku, možemo barem pokušati tretirati pravila i konvencije onoga što nazivamo civiliziranim društvom – a pod tim mislim na međunarodne zakone o ljudskim pravima i univerzalnoj zaštiti – kao da doista nešto znače. Naravno, možda ćemo svi biti mrtvi do trenutka kad se povijest jednom napiše iskreno, ali povijest nije jedini oblik odgovornosti. Imamo zakone. Imamo institucije i sudska tijela koji provode međunarodno pravo i norme ljudskih prava i niti jedno niti drugo nisu funkcije nekakve buduće povijesne knjige – i možemo ih, i trebamo, koristiti sada.

Što za vas konkretno znači pojam "Slobodna Palestina"? Taj se izraz često ponavlja, ali rijetko definira. Vidite li ga kao jednu sekularnu državu jednakih prava za sve što, kako kažete, podržava većina Palestinaca, ili kao povratak na granice iz 1967.? I kako se pravo na povratak uklapa u bilo koje dugoročno i pravedno rješenje?

Pretpostavljam da to za mene prije svega znači da sami Palestinci određuju granice vlastite slobode i svojeg oslobođenja. Cijeli svoj život svjedočim načinu govora o Palestini koji prihvaća kao nepobitnu istinu pretpostavku da "ti ljudi tamo" nisu ravnopravni sudionici u razgovoru o vlastitoj budućnosti, nego da moraju biti zahvalni na mrvicama koje im se bace sa stola. A sloboda nigdje na svijetu ne može koegzistirati sa stanjem u kojem se jedna skupina ljudi tretira kao temeljno inferiorna.

Izražavate uvjerenje da će Palestina jednom biti slobodna, makar ne nužno za vašeg života. Kakva će biti cijena tog oslobođenja i što će njegova pobjeda značiti za globalni moralni poredak, s obzirom na to da je kriza u Gazi razotkrila koliko Zapad može izbjegavati i činjenice i moral?

Cijeni tog oslobođenja svjedočimo iz dana u dan, u životima ubijenih Palestinaca, u novim i sve agresivnijim oblicima državnih represija diljem Zapada koje služe gušenju neslaganja; u sve dubljoj šteti koju to čini svakome od nas, našoj savjesti, dok se od nas traži da opravdavamo, umanjujemo ili naprosto okrenemo pogled od užasa koji se slaže na užas. Kad kažem da sam uvjeren da će Palestina biti slobodna, to je samo drugi način da kažem da nijedan sustav koji ovako radikalno normalizira masovno ubijanje ne može dugoročno opstati. Nijedna sila – nijedan politički poredak – ne može beskonačno bježati i od istine i od savjesti.

Rekli ste da je, nakon godina izvještavanja iz Iraka, Afganistana i Guantanama, upravo Gaza kod vas izazvala "prijelom" nakon kojeg više nije moguće razdvojiti profesionalno od osobnog. Kako je ta spoznaja vlastitog suučesništva u sustavu "koji lansira bombe" promijenila vaš osjećaj moralne odgovornosti kao novinara i građanina Zapada?

Vidio sam stvari koje se više ne mogu izbrisati iz svijesti. Znam kako izgleda kada projektil rascijepi dvogodišnje dijete na pola. Znam kako zvuči kad djevojčica moli za vlastiti život, nekoliko sekundi prije nego što će biti izrešetana mecima. I znam da sam u tome suučesnik: moji porezni dolari platili su te projektile, te metke. Ne znam samo jedno – kako bi itko, nakon ovakvih iskustava, mogao ostati ista osoba. Ako se od mene očekuje da, u ime novinarske "neutralnosti" ili građanske pristojnosti, te prizore umanjujem, relativiziram ili racionaliziram, onda takvu neutralnost i takvu pristojnost ne priznajem.

U početku vam nije bilo dopušteno za to što vidite koristiti riječ "genocid", što se kasnije promijenilo. S obzirom na to da sama definicija genocida podrazumijeva obavezu djelovanja, što izbjegavanje te riječi otkriva o stvarnim namjerama medijskih i političkih institucija?

Obaveza djelovanja uvijek je bila glavna prepreka upotrebi te riječi na razini nacionalnih država – ne samo u slučaju Gaze, nego u gotovo svakom slučaju genocida otkad znam za sebe. Svakako činjenica da se ovaj konkretan genocid provodi uz punu podršku nekih od najmoćnijih država na svijetu čini Gazu posebno ogoljenim primjerom. Ali sumnjam da će presedani koji se sada stvaraju ostati ograničeni samo na Gazu. Ta ista nevoljkost, mislim, postajat će sve normalnija u svakom budućem masovnom pokolju. Jer naš prag osjetljivosti ubrzano se spušta, sve dok na kraju sama ideja da nas riječ "genocid" obvezuje na djelovanje ne postane samo povijesna fusnota.

Ako, kako često ističete, "pravila, moral i stvarnost postoje samo dok služe očuvanju moći", kako se ta "inverzija moći" danas manifestira u američkoj politici, osobito u kontekstu Trumpove administracije koja se otvoreno udaljava od međunarodnih konvencija i stvara "labavu konstrukciju zakona" izvan dosega pravde?

Mislim da je odnos između međunarodnih konvencija i stvarne američke prakse uvijek bio u najboljem slučaju duboko napet. No sadašnja manifestacija te napetosti na mnogim razinama djeluje i grotesknije i iskrenije nego što je to bio slučaj pod ranijim administracijama. Drugi predsjednici, kad bi odlazili u posjet zemljama kao što je Saudijska Arabija, ili neka druga slična država, osjećali su potrebu odglumiti barem minimalnu gestu – govor o ljudskim pravima, slobodi izražavanja. Donald Trump se nema potrebu zamarati ni sa čime takvim. Njegova administracija predstavlja logičan kraj tog bizarno sklopljenog braka između glumljene kreposnosti i makijavelističke realnosti: potpunu kapitulaciju prve pred drugom.

Međunarodni sustavi, poput ICJ-a ili ICC-a, imaju, kažete, "tečaj razmjene" – potreban je određeni broj palestinskih tijela da bi se pokrenuli. Dakle, međunarodno pravo funkcionira kao selektivan sustav, primjenjiv samo "na one ljude tamo", ali ne i na saveznike Zapada?

Dovoljno je zamisliti bilo koji scenarij u kojem bi se na najmoćnije zapadne države, ili njihove saveznike, primjenjivali isti standardi koji se rutinski primjenjuju na despote i diktatore iz siromašnijih dijelova svijeta. Ne tako davno, administracija Georgea W. Busha pokrenula je rat koji je bio nedvosmisleno ilegalan i ostavio za sobom, prema procjenama, više od milijun ubijenih iračkih civila. Može li itko ozbiljno zamišljati budućnost u kojoj bi se ijedan član te administracije ikada našao u Haagu?

Kritizirate logiku "manjeg zla", upozoravajući da u jednom trenutku relativna šteta prestaje opravdavati apsolutno zlo. Budući da živite u Americi i svjedočite rastućem raskolu među biračima, mislite li da će upravo Gaza postati moralna točka prijeloma za američku ljevicu?

Trenutno se doista tako čini, ali ne bih htio podcijeniti snagu našeg kapaciteta kolektivnog zaborava. Otkad pamtim, u SAD-u postoji dugotrajna, vrlo učinkovita strategija razmontiravanja kolektivne snage ljevice, najuspješnije kroz razbijanje sindikata. Zato je ono što danas zovemo "ljevicom" zapravo duboko rascjepkana, raspršena, iscrpljena masa, sklona unutarnjim bitkama čak i u najboljim okolnostima. Ipak, mislim da sve više raste svijest o tome da Gaza nije "izuzetak", nego suvremena manifestacija i logična krajnja točka istog povijesnog obrasca koji stoji iza kolonijalizma i eksploatatorskog kapitalizma posvuda. Možda će ta svijest imati tektonske posljedice – možda će promijeniti način na koji Amerika uopće razumije samu sebe. A možda ćemo, za godinu ili dvije, opet upaliti mehanizam zaborava. I praviti se da se ništa nije dogodilo.

Kao netko rođen u Egiptu a odrastao u Kataru, Zapad ste nekoć zamišljali ne kao zemljopisno mjesto, nego kao "negativni prostor" – suprotnost cenzuri i represiji koju ste iskusili drugdje. Ako je ta ideja Zapada danas izgubljena, postoji li za vas novi oblik pripadnosti, možda u globalnim zajednicama solidarnosti i otpora?

Volio bih moći lako odgovoriti na to pitanje – i želio bih moći reći: da, naravno, osjećam pripadnost tim transnacionalnim zajednicama. Ali istina je da nemam nikakav konačan odgovor. Toliko sam života potrošio u samousmjeravanju prema jednoj određenoj ontologiji Zapada – prema načinu razmišljanja, prema sustavu pretpostavki o tome što riječ "sloboda" znači u dijelu svijeta za koji sam očajnički želio da me prihvati. Sve se to urušilo. I sada, iskreno, nemam pojma tko sam na drugoj strani tog urušavanja. Trebat će mi dugo vremena da shvatim tko sam sad, u kojim bih se zajednicama uopće mogao prepoznati, i koje bi uopće htjele imati išta sa mnom. U ovom trenutku, jedino što mogu izgovoriti bez okolišanja jest da je moj trenutni osjećaj identiteta i pripadnosti obilježen dubokom nesigurnošću.

Razlikujete aktivni otpor (prosvjede) od "negativnog otpora" (odbijanja sudjelovanja, bojkota). Kako se pojedinac danas može učinkovito oduprijeti sustavu koji kriminalizira čak i te nenasilne oblike?

Mislim da u trenutku poput ovoga u kakvom se mi danas nalazimo svaka gesta otpora ima težinu, čak i ako nijedna pojedinačno neće nikada moći biti dovoljna. Sve je teže uopće sudjelovati u ikakvom otporu – ondje gdje ja živim, sve je uobičajenije da se država obruši na ljude koji počine navodno "neoprostiv zločin" pisanja kolumne ili održavanja predavanja o genocidu. No upravo to bi, paradoksalno, trebalo potaknuti još snažniji otpor, jer pokazuje da ne postoji dovoljna razina suučesništva koja bi vas spasila. Država će sa zadovoljstvom pomicati liniju "prihvatljivog" otpora, sve dok ništa više nije prihvatljivo. Ili ćemo se povezati sada – kao što to već čine mnogi ljudi i organizacije, preko etničkih, religijskih i generacijskih linija – ili gubimo pravo suprotstaviti se ičemu što moćnici rade, u bilo kojim okolnostima.

Sebe opisujete kao pisca "hladnih priča", a ipak ovu knjigu nazivate "duboko nadahnjujućom". Otkud crpite nadu u svijetu u kojem imperiji opstaju bez srama i grižnje savjesti? Je li upravo potreba tlačitelja da svakog dana sebi ponavlja "očigledno lažnu priču" njihova konačna slabost?

Sasvim sigurno ne mislim da je ova knjiga "duboko nadahnjujuća", iako se nadam da će je neki čitatelji smatrati korisnom. Ono što jest nadahnjujuće su nebrojeni ljudi koji su spremni riskirati sve da rasvijetle što se događa, da se tome suprotstave i da ne odustanu unatoč svemu onome što imperiji svakoga dana čine, prolazeći gotovo potpuno nekažnjeno. Ja nisam hrabra osoba; skupljam hrabrost gdje god je mogu naći, a pronašao sam je u tolikim zajednicama tijekom protekle dvije godine. I mislim da u ovom svijetu ima daleko više dobrih ljudi nego loših.