U Teatru &TD prošlog se tjedna dogodila jedna sjajna "mala" premijera, u kritičarskim krugovima već silno hvaljen glazbeno-scenski projekt Kamov, potres redatelja Darija Harjačeka, u kojem fiktivna skupina Cefas & The Gipsy, svojevrsni alter ego glazbenog ansambla, kroz postpunk, noise i industrial estetiku reinterpretira Kamovljeve Lakrdije.

U formi koncertne izvedbe, pod provokativnim geslom "Obitelj je reakcija na bordel", predstava stvara mračan, ironičan i furiozan kazališni prostor koji spaja elemente kabareta, groteske i tamnog mjuzikla, pretvarajući Kamovljev tekst u suvremeni komentar o destrukciji i kreaciji, erosu i thanatosu. Predstava je već proglašena jednom od najboljih adaptacija Kamova, izvedbom koja ne pribjegava nostalgiji, nego izvlači esenciju njegova pisanja: lucidni bijes, autoironiju i beskonačno meandriranje između destrukcije i kreacije.

Redatelj brojnih istaknutih kazališnih i radijskih projekata, romanopisac, dramatičar i scenarist, Dario Harjaček (1979.) uz više od četrdeset kazališnih režija, potpisuje i niz adaptacija filmova, romana i klasika te suradnje s Dramskim programom Hrvatskoga radija. Njegove su predstave prepoznatljive po spoju intelektualne preciznosti i emocionalne sirovosti, sklonosti mizansceni kao mentalnom prostoru i trajnom interesu za granice između stvarnog i imaginarnog, života i njegove inscenacije. Kamov, potres nadovezuje se na njegovu raniju istoimenu radio-dramu i nastavlja Harjačekovo istraživanje odnosa glasa, tijela i zvuka, onog tankog prijelaza između literature, performansa i kazališta.

U njegovom najnovijem autorskom projektu, cirkus, ples, podzemlje i plinska boca kao scenski simbol stabilnosti i prijetnje, grade vizualni i semantički sloj predstave koja ne priziva samo duh jednog autora, nego i duh vremena u kojem živimo. Kamov, potres tako postaje i kazališna i društvena seansa o granicama pobune, umjetnosti i vjere, ne zato što Kamova oponaša, nego zato što s njim polemizira. O toj polemici, o pobuni, sjeni, tijelu, vjeri i nelagodi popričali smo s redateljem Darijom Harjačekom.

Kamovljevo non serviam, odbijanje da se služi bilo kojem autoritetu, ideologiji ili moralu, nije samo književni stav nego egzistencijalni rizik. Odbio je obitelj, državu, religiju, sentiment, pripadnost. Ali: komu zapravo pripada onaj tko nikome ne "služi"? Je li ta pobuna uopće oslobađajuća ili ga njegov "neposluh" pretvara u žrtvu vlastite autodestrukcije?

Jednim dijelom uvijek je važno rad nekog umjetnika staviti u izravan kontekst s njegovom biografijom. Na taj način možemo dublje razumjeti djelo i što ono predstavlja u svoj svojoj simboličkoj širini. Kod Kamova, njegov život je sam po sebi neka vrsta performansa, umjetničke akcije, i to u okolnostima koje su toliko duboko tragične da se s njima gotovo nemoguće do kraja poistovjetiti. Ali pobuna, antigrađanska pobuna, toliko imanentna za njegovo djelo, nešto je što nam danas tako nasušno treba. To je, naravno, uvijek jednim dijelom i poza, no jezik kroz koji rastvara taj nemirni, ne-pristajući, skriveni dio naše svijesti nužan je za bilo kakvu normalnu, prirodnu integraciju čovjekovog svjesnog s nesvjesnim. Sve je ravno snu, piše Kamov u priči pod nazivom Katastrofa kad govori o trenucima užasa, krize, razaranja, i taj san počinje izlaziti na površinu ljudske svijesti oblikujući tako stvarnost koja od istog tog sna bježi.

To je ono što Jung naziva transcedentnom funkcijom i čime sam se ja u ovoj predstavi želio baviti. Mi skrivamo vlastitu sjenu, vlastitu podsvijest, rekao bih čak najviše i u obliku kolektivne svijesti, da upravo to u stvarnosti izaziva toliku razinu patnje, netrpeljivosti, nerazumijevanja, podjela. U kontroliranim uvjetima umjetničkog čina sjena i svjetlost prožimaju se stvarajući cjelovitost one više stvarnosti. Kamov je apostol sjene. A njegovo postojanje u svijetu koji nagrađuje prilagodbu je vrlo relativno. On jednostavno ne bira taj svijet. Uzima si pravo izabrati neki drugi svijet – rekao bi Željko Jerman: ovo nije moj svijet. Tražiti priznanje od onih protiv kojih se buniš zapravo je vrlo paradoksalno. U tom smislu po mom mišljenju više bi značilo po Kamovu imenovati neku kolodvorsku birtiju nego jednu finu, građansku ulicu usred Sušaka.

On je pisao iz radikalnog egzila, i fizičkog i moralnog. Što za vas znači neposluh, u umjetnosti i životu?

Za mene osobno velika je razlika između riječi neposluh i sloboda. Ja biram slobodu jer se ona ne referira na uvriježene matrice nego bira svoj put. U tom smislu nikad se nisam smatrao dijelom "scene", niti u kazalištu, niti u književnosti, niti na radiju. Prirodno je da čovjek očekuje valorizaciju, afirmaciju sredine kojoj pripada, recepciju, pohvale za vlastiti rad na kraju krajeva, ali taj dio ličnosti jest upravo ono s čim se umjetnik treba boriti, u sebi boriti, daleko jače od borbe s okolinom kojoj pripada. Najteže je u ovom svijetu sagraditi vlastiti integritet i vjerovati u njega iz dana u dan. Mislim da je to u svakom vremenu ista priča, disciplina na kojoj svaki umjetnik mora raditi. Ravnati se po onome što misli da mora stvoriti, a ne po onom što bi bilo dobro i oportuno stvoriti.

Predstava koristi vizualni jezik hrvatske umjetnosti smrti i raspada – od Mrtvačkog plesa Vincenta iz Kastva do Eksploatacije mrtvih Mladena Stilinovića. Zašto ste Kamova odlučili smjestiti upravo u taj ikonografski niz hrvatske umjetničke opozicije, ironije i raspada?

Smrt je kod Kamova velika tema. U suvremenoj sociologiji postoji termin pornografija smrti, a referira se na kolektivnu percepciju smrti, bježanje od suočavanja sa smrću, s mrtvima. Smrt je duboki tabu ove civilizacije. Mi smrt stavljamo po strani, oblažemo je silnim eufemizmima da bi se otklonili od ideje o vlastitoj smrtnosti, od tjeskobe koju ona pobuđuje, straha. Kamov je u svom dvadesttrogodišnjem životu gledao smrt osam sestara, roditelja i dvojice braće. Poznavao je svaki aspekt smrti. U priči Žalost tako je kirurški precizno ušao u mehanizam doživljaja smrti bliske osobe, tako blistavo jednostavno, tako dubinski bolno, da smatram da je to najvažnije umjetničko djelo na temu smrti koje je stvoreno u našem kulturnom krugu.

No kad je Kamov u pitanju, uvijek postoji taj trenutak odmaka, ironizacije, poništavanja, i zbog toga mi se učinilo jako važno na neki način ući u objektivizaciju smrti, otjelovljenje, a to smo u ovoj predstavi učinili upravo kroz materijaliziranje teme smrti, onako kako se ona prikazuje kroz stoljeća hrvatske umjetnosti. A opet, i to je samo poza. Ta makabričnost, kao dio cjelokupne post-punk reference koja svoju ikonografiju uvijek gradi na mraku, groteski, spoju cirkusa, kabareta, varijetea, romantizma i visoke estetike pomiješane sa sirovom, brutalnom prljavom energijom ulice, grada, skrivenih trauma. Ali isto tako i humora i autoironije.

Kamov je istodobno ekstremno duhovit i ekstremno tragičan autor, a njegova proza često djeluje kao unutarnji monolog ili monodrama živčanog sustava. Kako ste balansirali između tih oprečnih polova, komičnog i tragičnog, u prevođenju Kamovljeve proze u složeni žanrovski hibrid?

Mislim da su Lakrdije najbolji, u svakom slučaju književno najkvalitetniji dio njegova opusa. S obzirom da sam se tim pričama već bavio na radiju u sklopu emisije Male forme, postao sam svjestan njihove glazbene kvalitete. Te su priče, s jedne strane, nevjerojatno lucidne, duhovite, groteskne, bizarne, a s druge strane upravo egzistencijalistički duboke. No kvaliteta na koju sam se ja već tada bio koncentrirao jest lapidarnost jezika – sažete, brze, eksplozivne rečenice koje, svaka za sebe imaju gotovo svojstvo stiha. Stoga mi je početna misao bila napraviti predstavu koja će biti album, nešto poput konceptualnog rock albuma koji podsjećaju na poetiku koja je današnjoj publici dobro poznata.

Tu se referiramo na autore kao što su Nick Cave, Tom Waits, Radiohead, Portishead, Rammstein. Glazba dodaje jednu potpuno novu, uzbudljivu dimenziju ovim pričama. A jednako tako bitno je današnjoj publici predstaviti Kamovljev autorski gard na način koji će biti lako prepoznatljiv. Nismo htjeli stvoriti rock zvijezdu od Kamova, već neku vrstu rock luzera koji gori za svoju umjetnost i ničim nije u stanju kompromitirati svoj unutarnji poriv za stvaranjem. On ne razmišlja o uspjehu, o slavi. On je potpuno predan svojoj misiji stvaranja umjetnosti. U tom smislu samo mjesto izvedbe, Teatar &TD, ima svoju veliku simboličku važnost jer je to upravo bilo, a i ostalo, mjesto umjetničke slobode. Volio bih da se u ovoj predstavi osjeti utjecaj Damira Bartola Indoša jer on za mene predstavlja upravo takvu vrstu umjetnika – beskompromisnog i duboko povezanog s izvorom umjetnosti. U tom smislu ova je predstava i posveta njegovom radu. Također je velika inspiracija bila i djelo ruskog avangardnog glazbenika Pjotra Mamonova.

Glazbeni sloj komada funkcionira kao most između Kamovljevog moderniteta i suvremenog urbanog iskustva, prelazeći od post-punka i noisea do Mahlera, posebno Kindertotenliedera. Zašto je bilo važno otvoriti Kamova kroz glazbu i kako glazbeni izraz komunicira s temama smrti djeteta, neuspostavljene obitelji i pogažene budućnosti koje tekst sugerira?

Glazba koja se izvodi u ovoj predstavi zapravo je glazba koja je najbliža mom glazbenom senzibilitetu. Ovo je pokušaj da stvorim vlastiti bend i da na trenutak zamislim sebe kao glazbenika. Ta je glazba mračna, žestoka, hermetična. Ta je glazba jedno živo, sumanuto kretanje kroz prostor između destrukcije, kaosa i kreacije. Ono što je meni bilo interesantno u ovakvoj konstelaciji jest na koji način odmaknuti glumce od nekih uobičajenih alata kojima kreiraju svoje uloge. I postoji li nekakav odnos između izvođača, njegove osobe i persone koju stvara na sceni izražavajući se kroz glazbu.

Glazbenici se na sceni uvijek izlažu pod vlastitim imenom, no taj je prostor glazbenog nastupa uvijek neka vrsta maske. Pa tako je zapravo i sa cijelim Kamovljevim opusom – on konstantno mijenja maske – izmišlja persone u svojim pričama koje zapravo, s druge strane, konstantno sugeriraju jedan te isti subjekt. Mi taj subjekt prepoznajemo kao Kamova. Ali to može i ne mora biti on. To je lice uvijek samo konstrukt. U tom smislu Kamov je kao autor zapravo jako blizak konceptu današnjih rock izvođača. Ne želim reći zvijezda. Mislim da bi to i njemu bilo gadljivo.

U Potresu Kamov povezuje strah i strast, potres i požudu, jer oboje neposredno proizlaze iz instinkta samoodržanja. Eros je stalno na granici s nasiljem, a ljubav s destrukcijom. Vas često doživljavaju kao redatelja koji ne bježi od nelagode. Zašto vas zanima nelagoda? Što ona otkriva o čovjeku što ugoda skriva?

Već sam spomenuo taj koncept transcedentne funkcije kod Junga. Meni je to jako blizak koncept jer po mom mišljenju na najbolji način definira svrhu umjetnosti. A to je integracija. Ta se integracija događa kroz konfrontaciju. Umjetnost je jedan oblik kolektivnog sna. Bez svijesti o vlastitim snovima čovjek bježi od samog sebe, pretvara se tek u glumca koji u nekoj konstruiranoj igri nesvjesno tumara prostorom scene bez svijesti da je sve oko njega predstava. Volio bih vjerovati da i kazalište proizvodi snove. U tom smislu, ova predstava nije prezentacija nekog izmišljenog sna, ona gledatelja gura u san, u san o jednoj predstavi. Kao što tako često bude s ljudima koji stvaraju kazalište – sanjamo da smo na sceni, da je pred nama publika, a mi ne znamo ni što trebamo reći, ni tko je sve na sceni, ni kako pobjeći s te scene. Taj je san uglavnom jako neugodan. To je san o bijegu iz sna, san o bijegu iz kazališta života.

Kod Kamova se destrukcija javlja kao uvjet za istinu. Jeste li vi bliže vjerovanju da stvari prvo treba razoriti da bi se živjelo pošteno, ili ipak vjerujete u popravak, u rekonstrukciju?

Ja smatram da je temeljna borba svakog čovjeka borba sa samim sobom. U tom smislu ono što je najteže i najizazovnije jest razoriti, uništiti vlastite predodžbe o životu proizašle iz dogmi koje mu nameće okolina s jedne strane, a vlastite traume s druge strane. Kaos i kreacija stoje u jednoj vrlo kompleksnoj korelaciji. Moderna fizika govori o tome kako povećanje razine kaosa zapravo povećava teoretsku mogućnost uspostave harmoničnih sustava. Što je svijet u većem kaosu, tim je mogućnost za stvaranje stabilnosti veći. Sustavi koji su predvidljivi i stabilni zapravo dugoročno tendiraju prema entropiji, prema ništavilu. Mislim da je Kamov prije sto godina intuitivno to znao i vrlo jasno o tome govorio.

Geslo predstave, "Obitelj je reakcija na bordel", nije tek provokacija nego dijagnoza – obitelj ne kao utočište, nego kao mjesto kontrole, potisnutih strasti, neuroze i međusobnog nasilja. Danas kad se obitelj ponovno mitologizira kao posljednje sigurno mjesto, kako vi čitate taj Kamovljev cinizam prema obitelji?

Iskreno, ja zapravo vjerujem u obitelj i mislim da je obitelj najvažnija stvar koju sam u životu stvorio. Ona mi daje stabilnost, mir. Živjeti u ljubavi, biti svjestan podrške i vjere svojih najbližih zaista je predivno. No obitelj isto tako može biti, i uglavnom jest, generator većine trauma koje se metamorfiraju iz generacije u generaciju i očuvanje obitelji kao forme iza koje se zapravo čovjek sam u sebi razara, duboko je uznemirujuće. "Obitelj je reakcija na bordel" rečenica je preuzeta iz pripovijetke Sloboda gdje kroz ovu parolu protagonist definira životni kredo vlastitog oca. On ga gleda kako umire u mukama, a jedino što želi jest pobjeći. I to nije pitanje egoizma, narcizma, bijega od odgovornosti, nedostatka empatije već dubinska nemogućnost poistovjećenja s idealima obitelji kao građanske nužnosti.

U tome ima, naravno, jako puno ironije, sarkazma, rekao bih. Ali mislim da u tome leži cijela poanta Kamovljeve istine – zamjena teza koja počiva na nesvjesnom sudjelovanju u jednoj morbidnoj, suhoparnoj, blijedoj predstavi. Naša predstava, na primjer, započinje unošenjem plinske boce na scenu. Za mene je plinska boca najimanentniji simbol stabilnosti našeg društva. Sjećamo ih se iz godine 2015. I sve dok jedna politička garnitura posjeduje vlast u ovoj zemlji, mi te plinske boce možemo mirno spremiti duboko u podrume naše podsvijesti. Ali ako se narod odluči za promjenu, iste će se te plinske boce ponovno naći na ulicama. I tako sve dok se spomenuta garnitura ponovno ne vrati na vlast spašavajući nas tako još jednom od samih sebe.

Kamovljev jezik erumpira iz bijesa, ali to nije banalan bijes; u njegovoj prozi srdžba je oblik lucidnosti, način da se probije kroz iluzije morala i civilizirane pristojnosti. Danas, međutim, živimo u kulturi psihološke higijene, smirenog tona, PR-izraza i zahtjeva za "odmjerenošću". Ima li još mjesta za bijes kao legitiman oblik svijesti i kritike?

Bijes je odraz nemoći. Može se i mora se živjeti bez bijesa. Bijes nas odmiče od zdravog razuma, od razboritosti, od hrabrosti. Ali upravo zato mislim da je baviti se Kamovom neka vrsta seanse iscjeljenja. Susret s vlastitom sjenom. Svi smo mi lažljivci, silovatelji, ubojice u dubini svog bića. No bitno je biti svjestan da ta destruktivna moć koju posjedujemo odražava najniži oblik našeg postojanja. Konfrontirati se s ubojicom u sebi, jedini je put da čovjek ne postane ubojica. Bijes stvara ubojice.

Tijelo je kod Kamova jedino mjerilo istine; njegova literatura neprekidno nas podsjeća da smo smrtni, ranjivi i ograničeni. Suvremeni svijet o tijelu govori više nego ikad, ali ga istodobno sterilizira: industrija fitnessa briše starost, medicina briše smrt, društvene mreže brišu stvarnost tijela. Kako vi vidite tu temeljnu neurozu našeg vremena?

Tijelo je odraz našeg unutarnjeg stanja. Mi ne moramo ništa govoriti o sebi, tijelo već samo po sebi daje sve odgovore. Tijelo postaje nakaradno ako mu se laže. Kad se u njega pokušava upisati ono što čovjek želi biti, a ne ono što jest. Svi smo mi, na neki način, u konfliktu s vlastitim tijelom. A upravo najčešće kada pokušavamo zadovoljiti kriterije koje nam vlastiti, ranjeni, traumatizirani um pokušava nametnuti.

Motiv psa u Potresu nije samo narativni detalj – pas je čisti instinkt, nešto izvan jezika, ispod kulture, svijest prije svijesti. Jesmo li, u procesu "civiliziranja" kroz algoritme, racionalizaciju i digitalnu medijaciju stvarnosti, zapravo izgubili instinkt za opasnost? Može li društvo koje je otupjelo na prijetnje uopće preživjeti realnu krizu?

To je izvrsno pitanje. To je tema koja me u ovom trenutku jako zanima. Trideset godina nakon što smo preživjeli rat za koji je jedna generacija, hajmo reći, žrtvovana, postavlja se pitanje bi li ova današnja generacija mogla preživjeti jednu takvu katastrofu, koliko je adaptibilna na krizu i bi li roditelji uopće dozvolili poslati vlastitu djecu u rat. To je nešto o čemu bih volio raditi predstavu vrlo brzo.

Svi znamo da je nešto katastrofalno pogrešno u načinu na koji živimo, ali nitko ne povlači crtu. Zašto ljudi više ne djeluju? Jeste li optimist ili pesimist kad je riječ o suvremenom društvu?

Ljudi su se prvenstveno jako udaljili od samih sebe. Djelovanje koje je po mom mišljenju najvrijednije jest upravo ono gdje čovjek svojim integritetom, svojom dosljednošću i hrabrošću postaje uzor drugim ljudima. Previše je djelovanja usmjereno na popravljanje drugih ljudi. Previše je farizejštine. Većinu energije ljudi danas troše na stvari na koje ne mogu utjecati. I to ih čini frustriranima, bijesnima i agresivnima. Uvijek treba početi od sebe. U tom sam smislu optimist jer sve više prakticiram djelovanje kojim postajem dobar prema samom sebi. Budi promjena koju želiš vidjeti.

Potres završava riječju – Uskrs. Uskrs bez Boga, bez utjehe, bez spasenja. Na kraju, može li se u svijetu koji je izgubio vjeru u velike istine ipak govoriti o katarzi? Što vas pokreće, tjera naprijed?

Mislim da upravo u predstavi Kamov, potres na najbolji način na koji znam pokušavam pronaći smisao riječi katarza. Katarza za mene podrazumijeva susret sa sviješću o nemogućnosti da se čovjek usprotivi Božjem zakonu. To je temelj na kojem je nastala grčka tragedija. Susret s vlastitom ljudskom mjerom. Kod Kamova sam to pronašao u pripovijetki Žalost, u kojoj on detaljno opisuje susret s tijelom mrtve sestre razvijajući cijeli dijapazon misli i osjećaja koje plutaju u frustraciji da je čovjek pred smrću nemoćan. I da je svo naše djelovanje tek glazba, ritam, ples. Kojem ne nedostaje uzbuđenja. Kojem ne nedostaje, na kraju krajeva, smijeh. Iza svega stoji jedan veliki, čudni, apsurdni smijeh. Nedokučiv je tok djelovanja…, rekla bi Bhagavad Gita.