Kriza koja je izbila oko ovogodišnjeg Međunarodnog beogradskog kazališnog festivala Bitef ponovno je otvorila pitanje granica umjetničke slobode u Srbiji. Nakon što je festivalski odbor odbio program umjetničke direkcije, u kojem se nalazilo i planirano gostovanje svjetski poznatog redatelja Mila Raua, srpski su mediji počeli govoriti o mogućem političkom pritisku na jednu od najstarijih i najuglednijih kazališnih manifestacija u regiji. Za festival koji je više od pola stoljeća bio sinonim za otvorenost, hrabrost i umjetničku inovaciju, takav je razvoj događaja više od puke organizacijske kontroverze – on zadire u samu ideju o tome što Bitef danas predstavlja.

Bitef se od svojeg osnutka 1967. do danas pozicionirao kao jedan od ključnih kazališnih festivala u jugoistočnoj Europi, prepoznat po poticanju suvremenih i eksperimentalnih scenskih praksi. Na njegovim su pozornicama gostovali vodeći svjetski redatelji, od Petera Brooka i Ariane Mnouchkine do Pine Bausch i Thomasa Ostermeiera, a beogradska je publika među prvima u regiji upoznala avangardne i postdramske forme koje su mijenjale kazališni jezik. Festival se tradicionalno održava svake jeseni u rujnu i listopadu, no ove se godine nije održao u svom redovitom terminu. Prema navodima srpskih medija, 59. izdanje festivala planiralo se premjestiti na drugu polovicu studenoga, no novi datum ni format manifestacije nisu službeno potvrđeni, a zbog opetovanih upozorenja na neizvjesnosti oko programa i financiranja pojedini mediji već govore o "prvoj godini bez Bitefa".

Najnovije izjave umjetničke direkcije dodatno su rasvijetlile situaciju. Kako navode Miloš Lolić i Borisav Matić, članovi aktualne umjetničke direkcije Bitefa, Odbor festivala odbio je prijedlog da u programu sudjeluje švicarski redatelj Milo Rau, što su protumačili kao čin cenzure bez presedana u 58 godina dugoj povijesti Bitefa. Svoj su stav objavili u tekstu naslovljenom Istorijska godina za Bitef!, koji je prenio dnevni list Danas, čime su otvorili pritom niz pitanja o odnosu politike i kulture u današnjoj Srbiji.

<<< Milo Rau: Nije prošlo mnogo otkako smo isplanirali i proveli genocid. Sad nemamo pravo šutjeti o Gazi >>>

Umjesto na fronti napretka, pred zidom cenzure

U zajedničkom priopćenju redatelja Lolića, nedavno imenovanog umjetničkim direktorom Bitefa, i kazališnog kritičara Matića, navodi se da je Odbor festivala odbio planirani program zbog prisutnosti "nepoželjnog umjetnika". Taj "nepoželjni" umjetnik je švicarski redatelj Milo Rau. Prema njihovim navodima, samo spominjanje njegova imena bilo je dovoljno da protiv usvajanja programa glasuju izaslanica Sekretarijata za kulturu Ana Veljković, novinarka Borka Golubović Trebješanin i organizator Srđan Obrenović, dok je predsjednik Odbora, glumac Svetozar Cvetković, bio jedini koji je podržao prijedlog umjetničke direkcije.

Lolić i Matić u priopćenju upozoravaju kako Odbor, većinom glasova, nije uzeo u obzir činjenicu da je riječ o svjetski ekskluzivnom gostovanju Rauove predstave The Pelicot Trial (Proces Pelicot), koja je premijeru imala tek nekoliko mjeseci ranije (pa bi time Beograd bio četvrti grad na svijetu iza Beča, Avignona i Lisabona, koji bi je prikazao), niti da je poziv bio rezultat višegodišnje suradnje Bitefa i Bečkog festivala (Wiener Festwochen), jednog od najvažnijih europskih teatarskih događanja kojemu je Rau aktualni umjetnički direktor. Takav potez, tvrde, predstavlja presedan u povijesti festivala i nanosi štetu njegovu međunarodnom ugledu.

To je, naprosto, cijena otvorene kritike…

Što je bio Rauov grijeh? Mediji su već prošle godine izvještavali da je govor Mila Raua na otvaranju prošlogodišnjeg Bitefa, u kojem je spominjao ekološki štetno rudarenje diljem svijeta, pa i u Srbiji, razlog što je Sekretarijat za kulturu Grada Beograda prepolovio budžet festivala i odlučio da ne obnovi mandat prethodnoj umjetničkoj upravi. Rau je u tom govoru kritizirao planove o iskopavanju litija u dolini Jadra, podsjećajući da je tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz pozvao Srbe da se žrtvuju za potrebe njemačke automobilske industrije i tzv. "održivu" energiju.

Rau je sarkastično zaključio da "održivo" znači "održivo u smrti" – raseljavanje 20.000 obitelji i trovanje plodnog tla. Taj je govor, prožet citatima iz povijesti teatra i drame, dočekan kao subverzivan čin – Rau je postao nepoželjan za vlast. Riječ je, kako je u razgovoru za srpske Novosti istaknula dramaturginja Minja Bogavac, o mehanizmu propagandnog pritiska koji neistomišljenicima pridaje "nenormalan značaj", pretvarajući ih u neprijatelje sustava.

Odbijamo biti suučesnici u stvaranju iluzije normalnosti!

Prema riječima umjetničke direkcije, koju je uz Lolića i Matića donedavno činila i Ana Vujanović, odbijanje da pristanu na takav kompromis bilo je pitanje profesionalnog i etičkog integriteta. U objavi su naglasili da bi prihvaćanje cenzuriranog programa značilo "normalizaciju pritiska", odnosno pristanak na model u kojem se umjetnost svodi na administrativno odobrenje. "Naše odustajanje od programske cjeline na kojoj je rađeno mjesecima unazad dovelo bi do suučesništva u urušavanju autonomije umjetničke direkcije, te samih postulata festivala", stoji u priopćenju.

Njihov program, navode, bio je koncipiran oko teme sistemskog nasilja (policijskog, ekonomskog, rodno-zasnovanog), suprotstavljajući vodeće glasove svjetskog teatra kao što su Milo Rau i Romeo Castellucci mladim glasovima koji su odlučni oduprijeti se represivnom sustavu. Umjesto toga, odlučili su javno progovoriti o okolnostima koje ugrožavaju osnovni smisao festivala, da bude prostor slobodne umjetničke misli.

U istom duhu, članica umjetničke direkcije Ana Vujanović povukla se iz Bitefa još ranije, obrazlažući svoju odluku stavom da bi održavanje festivala u reduciranom obliku značilo podržavanje privida normalnosti. Kako je istaknula, festival koji je nastao na ideji slobodnog i kritičkog promišljanja svijeta ne bi smio opstajati po cijenu kompromisa s vlastitim vrijednostima. Dramaturginja Minja Bogavac, čije su predstave često bile dio Bitefova programa, također je izrazila sumnju u smisao održavanja festivala u ovakvim okolnostima, ocjenjujući međutim da bi se privremeni prekid mogao pokazati važnim za budući kontinuitet festivala.

Je li Srbija objavila rat kulturi?

Slučaj 59. Bitefa pokazuje da se aktualna kriza ne može svesti na jedan festival, jedan odbor ili jedan sukob, već odražava širi problem u kojem kulturne institucije u Srbiji, kako se čini, sve teže zadržavaju autonomiju pred pritiscima političke kontrole i ekonomskog ucjenjivanja. Na to su već upozoravali brojni umjetnici i kustosi, ističući obrasce smjena, netransparentnih imenovanja i selektivnog financiranja koji razaraju profesionalne standarde i guše slobodno izražavanje. Kada se, usto, rezultati državnih natječaja objavljuju s višemjesečnim zakašnjenjem, a Bitef – prvi put od svojeg osnutka 1967. – ostaje bez potpore, postaje jasno da bi se moglo raditi o sistemskoj strategiji, a ne izoliranom incidentu.

Simptomatičan je i primjer Narodnog pozorišta u Beogradu, gdje je nedavno izmijenjen pravilnik o radu tako da zaposlenik može biti sankcioniran ako verbalno ili gestikulacijom izrazi politički stav koji "nije u vezi s obavljanjem poslova pozorišta". Takve formulacije, upozoravaju mediji i sindikati, predstavljaju legaliziranu autocenzuru – mehanizam kojim se strah ugrađuje u svaku razinu javnog djelovanja. U takvom kontekstu pitanje umjetničke slobode postaje i pitanje građanske hrabrosti.

Unatoč svemu, Bitef ostaje simbol jedne ideje koja nadilazi instituciju – ideje da kazalište može biti prostor istine, otpora i dijaloga. Ako se ove godine festival i ne održi, njegova će odsutnost imati snažniji odjek od mnogih festivalskih govora. Ono što Bitef danas predstavlja nije samo pitanje programa, budžeta ili politike, već pitanje smisla: može li umjetnost, u vremenu pritisaka i šutnje, još uvijek sačuvati svoje pravo da govori, i da se njen glas čuje.