Ovogodišnje, 77. izdanje Dubrovačkih ljetnih igara održat će se od 10. srpnja do 25. kolovoza, a festivalskoj će publici na brojnim lokacijama diljem grada ponuditi više od 70 dramskih, glazbenih, plesnih, folklornih i drugih programa, u kojima će sudjelovati brojni domaći i međunarodni umjetnici. Jedan od središnjih segmenata DLJI tradicionalno je njihov dramski program, koji ove godine donosim osam naslova, od kojih tri velike premijere.

Na poljani Ruđera Boškovića, tvrđavi Lovrjenac i otoku Lokrumu tijekom ljeta zaživjet će nova čitanja djela Marina Držića, Williama Shakespearea i Hernika Ibsena: Skup u režiji Paola Magellija, Richard III. u režiji Vita Taufera te Žena s mora u režiji Ivana Plazibata. Premijerne izvedbe zakazane su za 13. srpnja, 27. srpnja i 20. kolovoza.

Uz nove produkcije, na repertoar se vraćaju i festivalske uspješnice iz proteklih sezona Ekvinocijo, Ribarske svađe, Medeja te nezaobilazne Mare i Kate, a nastupit će i Studentski teatar Lero s projektom Sjećanje na ljubičaste kiše. O ovogodišnjem repertoaru, odnosu tradicije i suvremenosti, važnosti vlastite produkcije i koprodukcija, suradnji s nezavisnom scenom te budućnosti Dubrovačkih ljetnih igara popričali smo s ravnateljicom dramskog programa Senkom Bulić.

Dubrovačke ljetne igre nastale su kao festival koji povezuje lokalnu tradiciju i suvremenu umjetnost. Kako danas, u gradu obilježenom masovnim turizmom i promijenjenim kulturnim navikama publike, definirate umjetničku misiju dramskog programa te istodobno čuvate kontinuitet festivala i otvarate prostor novim poetikama?

Sve okolnosti povezane s promjenama u turizmu otežavaju produkciju festivala, no to je problem brojnih turističkih gradova koji imaju jake kulturne manifestacije. Ne mislim da to treba biti obeshrabrujuće. I unutar takvog okvira moguće je raditi i pozicionirati grad kao mjesto velikih kulturnih događaja. To se postiže programskim usmjerenjem koje može proizvesti takav učinak, uvažavajući pritom i potrebe građana i očekivanja svih onih koji Dubrovnik doživljavaju kao važno kulturno odredište.

Na turiste kao publiku također treba računati. Mislim da festival u svim segmentima nudi naslove i umjetnike koji potvrđuju njegov status najvažnijeg nacionalnog festivala te dovode umjetnike međunarodnih karijera. Istodobno, važno je da ne živi samo od vlastite tradicije i ugleda, nego da propituje vlastite modele rada i otvara prostor novim autorskim glasovima. Kontinuitet se ne čuva ponavljanjem provjerenih rješenja, nego sposobnošću da se tradicija iznova tumači u skladu s vremenom u kojem živimo.

Naglašavate da su Igre "mjesto stvaranja, a ne gostovanja". U svijetu gdje je lakše i jeftinije "kupiti" gotovu predstavu, zašto je za Dubrovnik presudno da ustraje na vlastitoj produkciji i ulazi u koprodukcije, te koji su najveći rizici i ljepote takvog procesa "stvaranja iz nule"? Što takav model donosi festivalu, a što od njega traži?

To je za Dubrovnik najvažnije – da ostane mjesto stvaranja, a ne da se pretvori u prostor gostujućih predstava. Za dramski program to bi možda bila manje rizična pozicija, ali bi gradu oduzela nešto na što je naviknuo: da se upravo u njemu stvaraju nove predstave. Takav je put možda zahtjevniji, ali je svakako značajniji. To je prilika da se kreativni procesi odvijaju u gradu, da ih grad inspirira i podržava, a to nije lako zamjenjivo.

Festival tada nije samo mjesto prezentacije, nego i mjesto nastanka umjetnosti. U tom se susretu gradi kulturno središte koje nadilazi lokalne okvire i gradu ostavlja vrijednu umjetničku baštinu. Festival je od svojeg osnutka zamišljen ambiciozno i svi koji sudjeluju u njegovu kreiranju trebaju čuvati te osnivačke ambicije.

Mislim da je vlastita produkcija iznimno važna i umjetnički nužna, a rezultati to potvrđuju. Upravo su iz takvog susreta umjetnika i različitih poetika nastale predstave poput Ekvinocija i Medeje. Model koprodukcija također snažno podržavam jer omogućuje bolje produkcijske uvjete i otvara prostor kvalitetnim suradnjama. Medeju smo radili s jednim od najznačajnijih europskih redatelja, Martinom Kušejem. Ovogodišnji Richard III. u režiji Vite Taufera nastaje kao koprodukcija dvaju nacionalnih kazališta, HNK-a Zagreb, HNK-a Varaždin i Igara. S Kazalištem Marina Držića surađujemo već na trećoj predstavi.

Ovogodišnji dramski program okuplja Držićeva Skupa, Shakespeareova Richarda III i Ibsenovu Ženu s mora. Što povezuje upravo ta tri teksta i kakvu sliku svijeta ili vremena stvaraju kada ih promatrate kao cjelinu? Za režiju ste odabrali Paola Magellija, Vitu Taufera i Ivana Plazibata – autore vrlo različitih poetika i generacijskih iskustava. Što vas je kod svakoga od njih uvjerilo da je upravo on pravi izbor za pojedini naslov?

Kroz ova tri naslova dobivamo sliku svijeta u kojem su pitanja moći i slobode jednako aktualna kao i u vrijeme nastanka tih djela. Upravo zato klasici imaju snagu otvarati pitanja našeg vremena, iako su nastali u različitim epohama i kulturnim kontekstima. Ovi nas tekstovi suočavaju s ograničenjima koja nameću politika, obitelj, društvene konvencije i vlastite opsesije. U Skupu je to odnos prema novcu i strah koji razara zajednicu, u Richardu III. beskrupulozna borba za vlast, a u Ženi s mora potraga za osobnom slobodom i pravom na vlastiti izbor.

Paolo Magelli dubinski poznaje Držića i mediteranski kulturni prostor iz kojega proizlaze njegovi likovi. Vjerujem da će s izvrsnim glumačkim ansamblom donijeti felinijevsku atmosferu i snažan filmski jezik. Upravo je takav spoj potreban Skupu, komadu koji je istodobno duhovit i iznimno oštar u kritici društvenih odnosa.

Vito Taufer pokazao se prirodnim izborom za Richarda III. zbog svoje sposobnosti da velike političke drame pretvori u snažno, emocionalno i vizualno uzbudljivo kazalište. Precizno čita odnose moći i mehanizme manipulacije, što je u samom središtu Shakespeareova komada. Zanimaju ga pojedinac unutar političkog sustava, ali i način na koji društvo sudjeluje u stvaranju autokrata, zbog čega vjerujem da može otvoriti slojeve teksta koji danas imaju posebnu aktualnost.

Ivan Plazibat pripada mlađoj generaciji autora i donosi drukčiji senzibilitet, što je za Ženu s mora bilo posebno važno. Osjetljiv je za intimne procese, emocionalne nijanse te odnos pojedinca i zajednice. Zanimaju ga granice osobne autonomije, ali i cijena emancipacije, teme koje su u samom središtu Ibsenova djela.

U programu ostaju i predstave poput Vojnovićeva Ekvinocija, Medeje te pučkih ikona Mare i Kate, koje su pronašle svoju publiku i nakon festivalske premijere. Kako odlučujete koje predstave trebaju nastaviti živjeti, a koje ostaju vezane uz jedno festivalsko izdanje? Što vam odnos publike prema tim predstavama govori o repertoaru koji Dubrovnik danas traži i treba?

Sad već imamo niz naslova koji su na neki način postali zaštitni znak Igara. Publika ih traži i izvjesno je da će još dugo ostati na repertoaru. No festival traje u ograničenom ljetnom razdoblju i nemamo produkcijske kapacitete za realizaciju svega što bismo željeli i što publika očekuje. Zbog toga je planiranje vrlo osjetljiv proces koji mora voditi računa o realnim mogućnostima. Naprosto nije moguće ostvariti sve zamisli u jednoj sezoni.

Zato program nastojim oblikovati kao ravnotežu između uspješnih postojećih naslova, novih predstava koje se s nestrpljenjem očekuju i produkcijskih uvjeta koje nam festival u određenom trenutku omogućuje. Koprodukcije, o kojima sam već govorila, stvaraju mogućnost da predstave nastave živjeti i izvan dubrovačkog ljeta.

Medeja je igrala tijekom sezone u Varaždinu, Mariboru i Rijeci. Ribarske svađe gostovale su u Zagrebu i Šibeniku. Richard III., koji će premijerno biti izveden u Dubrovniku, na jesen će igrati i u Zagrebu i Varaždinu. Ove godine prvi put ostvarujemo suradnju i sa Splitskim ljetom. Takav život predstava izvan festivalskog okvira potvrđuje da Igre nisu samo mjesto jednokratnih događaja, nego prostor u kojem nastaju produkcije koje mogu trajati, razvijati se i pronalaziti novu publiku.

Uz velike ansambl-predstave, program uključuje i Studentski teatar Lero s projektom Sjećanje na ljubičaste kiše. Koliko je za vitalnost Igara važan suživot institucionalnog teatra i dubrovačke nezavisne scene? Kada govorite o budućnosti, gdje biste voljeli vidjeti dramski program Dubrovačkih ljetnih igara na kraju svog mandata i po čemu biste željeli da se to razdoblje razlikuje od prethodnih?

Lero je kontinuirano prisutan na Igrama. Davor Mojaš radi sjajan posao i riječ je o angažmanu koji s punim pravom ima mjesto u festivalskom programu. Njihova osjetljivost za teme kojima se bave, autentičnost izvedbe i posvećenost radu vrijednosti su koje snažno podržavam. Prije dvije godine ostvarili smo suradnju s KUNST teatrom u predstavi za koju je sjajni glumac Matija Čigir bio višestruko nagrađivan.

Igre imaju dugu tradiciju suradnje s nezavisnim kazališnim skupinama i upravo taj susret različitih poetika i produkcijskih modela osigurava njihovu vitalnost. One mogu istodobno obuhvatiti velike ansambl-predstave i autorske, intimnije projekte.

Što se tiče planova do kraja mandata, promišljam ih na isti način na koji sam oblikovala i prethodne sezone dramskog programa. Igre vidim kao festival u stalnom rastu, u uzbudljivim suradnjama, u potrebi da reagira na svoju suvremenost, dok se prošlošću bavi na relevantan način. Da u gradu stvara živi, važan prostor umjetnosti. Da ne odustaje od povezivanja umjetnika, da je otvoren prema svojoj prošlosti, ali i prema današnjem Mediteranu, Europi. Da bude ishodište, za grad, za umjetnike.