Godine 1992. Veliku Britaniju uzduž je i poprijeko potresao slučaj ubojstva Rachel Nickell . Englezi i ostala bratija ove slavne otočke kraljevine oko cijele su se priče uzrujali k'o da je nesretnoj Rachel svaki drugi od njih bio mater, ćaća ili barem Lego-drug iz vrtića. Fotografija ove mlade majke koja je ubijena pred očima 2-3-godišnjeg sinčića izašla je (opetovano) na svim živim i neživim naslovnicama, njezino ime punilo je televizijske dnevnike, a nasilna joj i užasna smrt postala nacionalna tema i trauma.

A onda se dogodilo ono što se uvijek događa u takvim slučajevima. Medijski reflektori su se ugasili, novinske redakcije pronašle su novu tragediju, novu nestalu djevojku, novog monstruoznog ubojicu, novu temu za kolektivno užasavanje. Dok su javnost i mediji okretali glavu prema novom monster of the week, iza Rachel su ostali ljudi kojima se zbog sveg tog užasa samo - raspao život.

Negdje u tom trenutku i na tom mjestu u priči počinje Netflixova serija 'Svjedok' ('The Witness'). Ne na mjestu zločina, nego među njegovim posljedicama. Ne među forenzičarima i detektivima koji spuštaju sunčane naočale na pola nosa da bi stisnutih očiju promotrili leš, nego među onima koji nakon svega moraju ustati iz kreveta, oprati zube, skuhati ručak i nekako preživjeti dan.

Otac i sin

Rachel Nickell ubijena je na londonskom Wimbledon Commonu pred očima svojega dvogodišnjeg sina Alexa. Slučaj je, rekosmo već, šokirao Britaniju, pokrenuo jednu od najpoznatijih i najsramotnijih policijskih istraga u novijoj britanskoj povijesti te godinama služio kao gorivo za tabloide, televizijske emisije i sve one koji od tuđe nesreće uspijevaju napraviti vrlo pristojan poslovni model.

Serija se temelji na memoarima njezina sina Alexa Hanscombea, a u središte priče stavlja upravo njega i njegova oca Andréa. Ovaj drugi još je plodonosniji za ovu seriju negoli sam dječak jer Jordan Bolger u ulozi Andréa Hanscombea nosi praktički cijelu priču. Ni heroj ni žrtva ni svetac zaštitnik unesrećenih, čovjek je koji pokušava održati glavu iznad vode dok ga sa svih strana vuku prema dnu. Policija od njega želi informacije. Novinari žele izjave. Javnost želi emocije. A njegov sin želi oca.

Jedna od najboljih scena serije prikazuje razgovor policije i malog Alexa. Odrasli ljudi sjede oko dječaka i pokušavaju iz njega izvući fragmente sjećanja na dan kada mu je ubijena majka. Nitko ne viče. Nitko ne prijeti. Sve djeluje razumno, stručno i dobronamjerno. Pa ipak, prizor postupno prerasta u psihološki horor. Kao da nekoliko odraslih ljudi pokušava zaviriti u najdublje kutove dječje traume s uvjerenjem da će tamo pronaći uredno posložene odgovore.

Mnogo je takvih trenutaka u seriji, neodoljivo podsjećaju na slavnu seriju 'Adolescencija' (iako na drugu foru) upravo su oni njezin forte. Takvi trenuci, naime, prikazuju ono što zločin ostavlja za sobom, a ostavlja… Ostavlja obitelji koje postaju javno vlasništvo. Ostavlja djecu koja odrastaju pod teretom događaja koji su ih zadesili ni krive ni dužne ni potpuno svjesne onoga što im se odvija pred očima. Ostavlja medije koji se ponašaju kao da im je netko dao trajnu koncesiju na tuđu patnju.

Poseban krug pakla za tabloide

U kontekstu ovog zadnjeg, prema prikazanom u seriji (a i inače), britanski tabloidi zaslužuju posebno mjesto u paklu. Francuski filozof i teoretičar medija Guy Debord naše je društvo, zbog ponašanja naših medija, nazvao društvom spektakla. Britanski tabloidi već desetljećima rade kao terenska jedinica i praktično oživotvorenje tog termina. Tragedija je za njih sirovina. Tuga je proizvod. Fotografija uplakane obitelji roba je koja se uredno pakira, naslovljuje i plasira na tržište.

Rachel Nickell vrlo je brzo prestala biti osoba, a postala medijski artefakt – lice koje prodaje novine, simbol koji puni stupce, fotografija koju se može beskrajno reciklirati. Sve pred očima njezina sina i partnera, nevinih promatrača koji te prizore, taj tretman užasne priče o smrti njihove majke i partnerice – nisu nikako mogli izbjeći niti se od njih sakriti.

I policija je dobila svoje

Serija pritom ne štedi ni policiju. Slučaj Rachel Nickell danas je poznat kao jedan od najvećih promašaja britanske kriminalističke povijesti. Pod pritiskom javnosti i medija policija se zalijepila za osumnjičenika Colina Stagga te počela graditi slučaj koji je sve više nalikovao scenariju, a sve manje istrazi. Posebno su dojmljivi prizori zloglasne operacije u kojoj policajka pod krinkom pokušava Stagga navesti na priznanje emocionalnom i seksualnom manipulacijom. Dok gledamo kako se ta konstrukcija polako slaže pred našim očima, teško se oteti dojmu da promatramo sustav koji je toliko upilio u vlastitu teoriju da je činjenice počeo doživljavati kao smetnju.

Pravi ubojica, Robert Napper, identificiran je tek godinama poslije.

No 'Svjedoka' mnogo više zanima ono što se događalo između ta dva trenutka – između smrti i istine. Između naslovnice i zaborava. A tu, u tom raskoraku, osim osobne patnje dva glavna lika, otvara se još jedan sloj priče. Rachel Nickell bila je mlada, lijepa žena i majka malog djeteta. Drugim riječima, predstavljala je sve ono što mediji tradicionalno vole kod mrtvih žena. Serija vrlo suptilno, ali i vrlo precizno pokazuje koliko se lako fascinacija zločinom pretvara u fascinaciju žrtvom, a koliko se rijetko pretvara u ozbiljno promišljanje nasilja nad ženama. U tom smislu 'Svjedok' je aktualan i danas, kao da ne govori samo o događajima iz devedesetih, nego i onome što nam svako malo vrisne pred očima.

Stvarni zločin kao lunapark

Posebice je tako danas, u eri streaminga, kada su stvarni zločini postali zaseban lunapark za publiku koja je možda sastavljena sve od samih pitomih građana, ali se voli zabavljati sadržajima kojima još kaplje krv s očnjaka od napajanja nesrećom iz stvarnih užasa. Platforme izbacuju dokumentarce, dramatizacije, rekonstrukcije, podcaste, spin-offove i specijale o stvarnim zločinima takvom brzinom da se čovjek ponekad pita postoji li uopće dovoljno ljudske nesreće za potrebe algoritma. I Netflix je ovom prilikom odmah ispljunuo i dokumentarac o ovom zloglasnom slučaju. Čim se negdje dogodi tragedija, već se čuje bipkanje kalkulatora koji računaju koliko epizoda iz nje mogu iscijediti.

Možda je upravo to najčudnija kulturna promjena u posljednjih nekoliko desetljeća. Kao publika, usvojili smo naviku da stvarna ubojstva, nestanci, obiteljske tragedije i najgori dani nečijeg života na ekran stižu u istoj streaming ladici iz koje vadimo i kuharske emisije, romantične komedije i serije o ljudima koji kupuju kuće uz more. Jedan klik dijeli priču o brutalnom ubojstvu od natjecanja u pečenju kolača. Drugi klik vodi nas od obiteljske tragedije do lagane humoristične serije za opuštanje prije spavanja. Toliko smo se navikli na taj raspored da ga više gotovo i ne primjećujemo. A zastanemo li samo na trenutak i samo mrvicu okrenemo kotačiće u vlastitoj glavi, ne bi nam trebalo dulje od par minuta kako bismo shvatili da je riječ o prilično sablasnoj kulturnoj transformaciji.

U takvom okruženju 'Svjedok' je vrlo lako shvatiti i kao prijekor vlastitom žanru. Dok ga gledate, nekoliko će puta osjetiti kako vam se u glavi javlja vrlo nezgodno pitanje: promatrate li ozbiljno promišljanje ljudske tragedije ili samo luksuzniju, inteligentniju i skuplje produciranu verziju iste one industrije koja je Rachel Nickell pretvorila u naslovnicu?

Serija ne nudi odgovor. Možda zato što ga ni mi kao publika nemamo.

I pitanje iz kojeg je iznikla ostaje bez odgovora, a to nije pitanje tko je ubio Rachel Nickell. To smo odavno saznali. Pitanje iz kojeg je iznikla mnogo je teže – što sve društvo čini ljudima koji prežive tragediju, a zatim ih ostavi da sami skupljaju krhotine svojega života dok se ostatak svijeta već zabavlja nekom novom katastrofom. Nećete to saznati iz ove trodijelne serije, ali mogli biste barem negdje izdaleka - osjetiti.