INTERVJU: DEJAN KRŠIĆ

Nema pokretanja domaće privrede bez ulaganja u dizajn

  • Autor: N. K.
  • Zadnja izmjena 15.03.2012 15:13
  • Objavljeno 15.03.2012 u 10:42
Dejan Kršić

Dejan Kršić

Izvor: Cropix / Autor: Drago Sopta/CROPIX

Uoči otvaranja 11. Zgrafa razgovarali smo s Dejanom Kršićem, koji na toj manifestaciji sudjeluje kao gost teoretičar, odnosno kao autor tematskog dijela izložbe 'Danas je jučer bila budućnost', što se otvara 15. ožujka u DHLU

Dejan Kršić (1961) diplomirao je povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao grafički dizajner, publicist i prevoditelj. Član je Hrvatskog dizajnerskog društva, a do sada je održao nekoliko samostalnih i grupnih izložbi, primjerice u Zagrebu, Ljubljani, Rijeci i Beogradu te sudjelovao na više kolektivnih izložbi (Salon mladih, Zagrebački salon, Zgraf, Izložbe hrvatskog dizajna 01, 02, 03, Type Directors Club) i videofestivalima u Zagrebu, Beogradu te Sarajevu. Devedesetih godina bio je jedan od pokretača, grafički urednik, a kasnije i glavni urednik dvotjednog magazina Arkzin te izdavačkog projekta Biblioteke Bastard. Posljednjih deset godina član je udruge za vizualnu kulturu WHW/Što, kako i za koga. Autor je mnogih tekstova o domaćim dizajnerima te monografije 'Mirko Ilić: strip/ilustracija/dizajn/multimedija' i monografije Mihajla Arsovskog (u pripremi). Uoči otvaranja 11. Zgrafa razgovarali smo s Dejanom Kršićem, koji na toj manifestaciji sudjeluje kao gost teoretičar, odnosno kao autor tematskog dijela izložbe 'Danas je sutra bila budućnost'.

Ovogodišnji Zgraf već tradicionalno podrazumijeva izložbu međunarodnog karaktera koja će prezentirati selektirane recentne radove s područja grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija te izložbu odabranih radova prijavljenih na temu 'Danas je jučer bila budućnost' koju ste vi postavili. Koja ste pitanja željeli otvoriti ovom koncepcijom?

Tema, naslov izložbe, prvenstveno su mišljeni kao afirmacija aktivnog pa i aktivističkog stava. Kao poziv na djelovanje. Upravo to je bila ideja i cilj ovako postavljene teme, koju ne treba shvatiti kao ograničenu na sam tematski dio izložbe. Naslov definira čitav opseg Zgrafa kao višednevnog događanja šireg od same izložbe i koje uključuje predavanja članova žirija, prateće izložbe (Troxler, Art Directors Club), program EduZgrafa s radionicama i izložbom studentskih radova...

Koncepcija teme referira se na odnos između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Jeste li zadovoljni time kako su pristigli radovi uspostavili taj dijalog? S obzirom na pristigle radove, imate li dojam da je tema bila preširoko postavljena?

S jedne strane to je već tradicija. Ipak, treba priznati, odaziv je kontinuirano dosta slab, bez obzira na temu. Stoga smo ove godine pokušali postaviti veoma fleksibilan okvir, umjesto teme usko definirane jednim pojmom ili kratkom rečenicom pokušali smo autorima ponuditi 'križaljku' pojmova koje mogu čitati i kombinirati na različite načine, i tu sami odrediti svoje područje interesa, svoj pogled. Nažalost, rekao bih da niti to nije dalo puno bolji rezultat. O razlozima možemo nagađati. Općenito, kad je o broju prijavljenih radova riječ, treba naglasiti da je očito i ekonomska kriza ostavila traga u tome da su autori prijavljivali manje radova. Neovisno o Zgrafu, stječe se dojam da su mlađi dizajneri više navikli na to da reagiraju na konkretnu narudžbu, nego što bi bili skloni izražavanju nekih vlastitih promišljanja, uočavanju problema i sugeriranju mogućih odgovora putem dizajna i vizualnih komunikacija. Upravo to bismo htjeli potaknuti kod njih kroz programe Zgrafa.

Što mislite da je potrebno učiniti u kontekstu Zgrafa da bi se taj dojam promijenio?

Već se više od desetljeća diskutira o smislu i načinu organizacije tematskog dijela Zgrafa, stoga smatram da višegodišnji dosta slab odaziv predstavlja dobar argument da se u sljedećim izdanjima Zgrafa odluči za kustoski pristup realizaciji tematskih izložbi. To ne znači da bi taj pristup trebao biti blizak načinu na koji kustosi u području suvremene umjetnosti formuliraju teme svojih izložbi. Izložbe bi mogle biti problemske, retrospektivne, žanrovske itd. Na taj način smatram da bismo mogli jasnije, analitičko-problemski, pristupati temama s područja dizajna, ukazati na povijesne dosege, povezati radove iz prošlosti i nova ostvarenja, koncentrirati se na određeni žanr ili tip produkcije, grupe autora i slično. Recimo, na osnovi knjige 'Dizajn i nezavisna kultura' mogla bi se napraviti zanimljiva izložba, ozbiljan pregled produkcije u proteklih dvadesetak godina. Siguran sam da bi takva izložba bila zanimljiva i stranoj publici, prvenstveno u regiji.

ULUPUH

ULUPUH

Izvor: Promo fotografije / Autor: ULUPUH

Koliko će međunarodnih umjetnika biti zastupljeno na revijalnoj i tematskoj izložbi 11. Zgrafa? Što ćemo vidjeti i koja biste imena izdvojili?

Bit će prikazano 188 radova oko 110 autora i autorskih timova, od toga 21 rad u temi i 167 u reviji. Među stranim imenima je nekoliko autora koji gotovo već tradicionalno izlažu i na Zgrafu, Studio Dumbar (Nizozemska) , Michel Bouvet (Francuska), Paula Scher / Pentagram (SAD), Škart grupa (Srbija), Stefan Sagmeister (SAD), Uwe Loesch (Njemačka), Chermayeff & Geismar (SAD)...

Jesu li ti dizajneri značajna imena u svijetu grafičkog dizajna?

Grafički dizajneri su rijetko zvijezde. Ovi autori sigurno spadaju u značajna imena. No bez obzira na ta poznata imena, mislim, pa i nadam se, da je najveća važnost i uloga ovogodišnjeg Zgrafa upravo u programima koji se tradicionalno doživljavaju pratećim. Od predavanja članova žirija prvenstveno bih istaknuo poznatog kritičara i teoretičara Ricka Poynora, koji je prije desetak godina već gostovao u Zagrebu u organizaciji udruge Što, kako i za koga, zatim studentske i druge prateće izložbe i radionice. Nažalost, tu opet dolazimo do problema financiranja. Zbog tog godišnjeg modela financiranja, i u Gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture, tjedan dana prije otvorenja nismo imali konačnu sliku o budžetu manifestacije! Kao prvo, zbog nedostatnog budžeta je i sama realizacija prebačena iz 2011. u 2012. godinu. Zbog toga su i neki planovi usput otpali. Recimo, inicijalna želja je bila da u katalogu objavimo više tekstova kao što je ovaj Ricka Poynora, koji tematizira položaj povijesti grafičkog dizajna u akademskoj sferi u svjetlu pojave nove discipline vizualnih studija. Budžet je tu bio realno ograničenje ne samo zbog eventualnih honorara autorima, nego i prijevoda, lekture, opsega kataloga, papira, tiska. Smatram da bi redovan godišnji ritam s izmjenama domaće i međunarodne izložbe po sistemu par-nepar omogućio kontinuiran rad, planiranje, čvršće povezivanje sa stranim partnerima itd. Naravno, to bi značilo i kontinuirano održavanje pažnje javnosti, političke, poduzetničke i kulturne scene na dizajn i s njim povezane teme.

Pišući o 10. izdanju Zgrafa istaknuli ste da je revijalna forma izložbe, koja postoji od osnutka Zgrafa, iscrpljena te da će se sljedeći put razmišljati o prikazu radova koji su prisutniji u suvremenom društvu poput forme city lighta, billboarda te raznih oblika LED ekrana koji su takorekoć pojeli plakate. S obzirom da imate uvid u radove, hoće li 11. Zgraf pokazati tu suvremenost, odnosno tematiziraju li radovi svojim grafičkim izrazom probleme suvremenog svijeta?

Vidio sam tu tezu na vašem portalu i moram reći da je riječ o izuzetno slobodnom tumačenju mojih riječi u tekstu obavljenom u katalogu prošlog Zgrafa. Samo sam ustvrdio nešto sasvim očito - da u svakodnevnoj upotrebi na našim ulicama tradicionalni plakat polako gubi svoju ulogu, pa čak i mjesta na koja ih se legalno moglo lijepiti. Na izložbama plakati još uvijek predstavljaju prilično dominantan format, obično su komunikacijski snažni, na zidu djeluju upečatljivo, dijelom zahvaljujući i svojim dimenzijama, pa ih autori vole izlagati i slati na ovakve izložbe.  Što se novih medija tiče, na kraju uvodnika Zgrafa 7 1995. godine, govoreći o sve većoj ulozi računala i širenju multimedijskog komuniciranja, kolega Feđa Vukić je postavio pitanje: 'Hoće li se u budućnosti uopće moći zamisliti izložba grafičkog dizajna bez instaliranih elektroničkih uređaja u prostoru?'

Na njegovu tvrdnju da će odgovor na to pitanje dati izložbe Zgrafa u sljedećih dvadeset godina moramo, opet nažalost, ustvrditi da je Zgraf i ove godine izuzetno slab po broju prijavljenih i selektiranih radova iz područja novih medija. Naime, svega je dvanaest radova iz područja novih medija prošlo selekciju. Kao da autori s tog područja doživljavaju - naglasimo, pogrešno - Zgraf manifestacijom koja je pretežno orijentirana tradicionalnim i klasičnim grafičkim medijima, a ne čitavoj širini komunikacijskog dizajna. Možda se nama u organizaciji ta otvorenost novim medijima i tehnologijama činila samorazumljivom pa je nismo dovoljno (očito barem ne dovoljno uspješno) naglašavali u pozivu na izložbu, mada je velik dio promocije odrađen upravo preko weba i Facebooka.

ULUPUH

ULUPUH

Izvor: Promo fotografije / Autor: Zgraf



Koje ćemo sve grafičke žanrove i forme moći vidjeti na tematskoj i revijalnoj izložbi?

Kao i obično, najviše radova prijavljeno je u kategoriji tiskanih sredstva promocije-komunikacije (plakati i slično), zatim izdavaštva (knjige, časopisi, novine), vizualnih identiteta, ambalaža, tipografija, dizajna za film ili elektronske medije, signalistike itd.

Hoće li izložbeni dio Zgrafa predočiti svu širinu domaće dizajnerske scene? Postoje li autori koji su također zaslužili biti tamo, a iz nekih razloga ih nećemo vidjeti?

Problem reprezentativnosti pokazanog na izložbi za stanje scene jedan je od tih problema koji se vuku od početka Zgrafa. S jedne strane je slika vidljiva na izložbama  uvijek malo ljepša, uglancanija od onog što svakodnevno vidimo na sceni u cjelini. Potenciraju se dobre, a sakrivaju lošije stvari.

S druge strane pitanje je što autori pošalju, ali i koji autori se uopće nisu javili i iz kojih razloga? Možda im to sudjelovanje više nije važno ili misle da nemaju što posebno novo pokazati?

Očito je i aktualna ekonomska kriza ostavila traga pa su neki autori prijavljivali samo jedan ili dva rada ili se uopće nisu prijavljivali. Mislim da je posebno uočljiv mali broj mladih dizajnera, onih koji su završili studij i na početku su profesionalne karijere. A njima bi takvi nastupi najviše i trebali koristiti. Djelić toga možda je nadoknađen na studentskoj izložbi. Ono što mi je osobno žao je pasivizacija velikog broja starijih autora, kao što su Željko Borčić, Boris Malešević, Ivan Doroghy, Stipe Brčić, Ranko Novak... Također, zbog volonterskog načina organizacije, uključenosti u organizaciju manifestacije na različite načine, na njoj nisu radovi barem desetak autorica i autora koji bi svojim nastupom sigurno podigli i nivo same izložbe i njenu reprezentativnost (npr. Aničić i Dominis, Stanišljević/Parabureau, Damir Bralić, Nikola Djurek, Goran Martin Štimac, Sanja Rocco, Ivan Klisurić, Anan Kunej, Zlatka Salopek, Iva Babaja...).

Smatram da bi ubuduće trebalo predstaviti i njihove radove, naravno izvan konkurencije za nagrade. Već skoro desetljeće nema jasnog, jedinstvenog trenda ili stila. Vlada pluralizam, anything goes. S jedne strane to je dobro, s druge možda možemo zaključiti da dizajn više ne posjeduje onu snagu, prodornost, urgentnost intervencije, koju je ranije često pokazivao. Možemo ustvrditi da velik broj autora radi na visokom profesionalnom nivou, ali su često, od prošlog ili čak pretprošlog Zgrafa, promjene u njihovom radu mikroskopske. Ako pogledate stare kataloge, moglo bi se učiniti kao da izlažu iste radove. Kao da nemaju vremena, energije, izaći izvan svojih ustaljenih okvira, eksperimentirati pa i po cijenu neuspjeha. Tako se često promjena i eksperiment svode tek na izbor neke nove vrste papira, tehnika dorade ili izbora novog Djurekovog pisma.

Postoji li danas, prema vašem mišljenju, poteškoća u razumijevanju onoga što se shvaća i prihvaća kao dizajn, za razliku od zanatskog proizvoda, djela primijenjenih umjetnosti, umjetničke grafike ili suvremene umjetnosti?

Problem je višestruk. S jedne strane u društvu još uvijek dobrim dijelom vladaju stara shvaćanja o likovnosti, ilustrativnom pristupu primijenjenih umjetnosti i tome da kad vam treba dizajn zovete 'nekog umjetnika'. Strašno je da čak i kulturne institucije često za izradu raznih sredstava vizualne komunikacije umjesto dizajnera zovu razne umjetnike, slikare... Još uvijek vlada hijerarhija vrijednosti između slikarstva, primijenjene umjetnosti i predmeta masovne potrošnje. Desetljećima su dizajneri isticali da je njihova profesija nešto sasvim drugo od likovnih umjetnosti. Danas, vjerojatno često suočeni s preprekama i nemogućnošću da surađuju u 'pravoj' proizvodnji objekata ili značenja, realizaciji javnih komunikacija, dizajneri se sve češće okreću nekim hibridnim formama između dizajna, likovnih ili medijskih umjetnosti i performansa, najčešće namijenjenim galerijskim i izložbenim prostorima.

S druge strane, na globalnom nivou postoji tendencija redukcije shvaćanja i uloge dizajna samo na advertising, promociju prodaje. U načinima rada, ali i ciljevima, profesija se radikalno mijenja. Otvaraju se i nove tehnološke i komunikacijske mogućnosti, ali veliko je pitanje kako se u uvjetima duboke strukturne krize globaliziranog postindustrijskog društva oduprijeti tim različitim tendencijama redukcije shvaćanja pojma i prakse dizajna? Koja je, dakle, uloga pa i društvena odgovornost dizajna u postindustrijsko doba? U vremenu sve dominantnijeg prevladavanja razlika između rada i dokolice, proizvodnje i potrošnje, originala i kopije, materijalnog i simboličkog? Koje su mogućnosti kritičke prakse dizajna danas? Možemo li razmišljati o povratku male lokalne proizvodnje i zanata? Kakva je tu uloga i potencijal obrazovanja za dizajn i građanske edukacije putem dizajna?

Postoji li mogućnost da Zgraf postane mjesto (platforma) na kojoj će se uz razmišljanja o društvenoj ulozi dizajna moći potaknuti i opća diskusija o kulturnoj politici Republike Hrvatske te nacionalnoj strategiji dizajna? Kakav tip kulture i kulturne proizvodnje želimo poticati i što su nama dizajn i primijenjena umjetnost danas?

Nažalost, i to je ono na što u cjelini manifestacije želimo skrenuti pažnju, a problem je što država, državna politika to ne prepoznaje i za to izgleda uopće ne mari. Da je samo dio onoga što je svih ovih godina otišlo na potpore brodogradnji, subvencije poljoprivredi i slično uloženo u edukaciju u dizajnu, pokretanje svojevrsnih dizajnerskih inkubatora koji bi poticali i omogućavali rad završenim studentima dizajna, da postoji organizirana politika dodjele neiskorištenih gradskih prostora na upotrebu po jasnim kriterijima, rezultati bi bili brzo vidljivi. Nažalost, vlada Ive Sanadera je inicirala rad na dokumentu nazvanom Nacionalna strategija dizajna, kao temeljnom dokumentu koji je trebao zacrtati dugoročnu politiku u tom području. Bilo je dosta natezanja, suprotstavljenih vizija i očekivanja, ali neki dokument na radnim skupinama je ipak usuglašen i usvojen kao prijedlog Vladi i Saboru, da bi zatim netragom nestao u labirintima birokracije. Niti kasnija vlada Jadranke Kosor, niti aktualna koalicijska vlada nisu ništa takvo ni spomenuli. Doista, ne znam kako se misli pokretati domaću privredu i prvenstveno koji to tip privrede uopće možemo pokrenuti bez uključivanja i velike uloge dizajna u svim njegovim oblicima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi