INTERVJU: BORKA PAVIČEVIĆ

Nasilje je postalo kič koji se pretvorio u pornografiju

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 12.07.2011 12:01
  • Objavljeno 12.07.2011 u 09:24
Borka Pavičević 1

Borka Pavičević 1

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Borka Pavičević iz beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju u intervjuu za tportal govori o prvom gostovanju u Zagrebu, marginalnoj poziciji antiratne alternative, utjecaju propagande na stavove masa i odgajanju dvije različite Srbije

Centar za kulturnu dekontaminaciju bez sumnje je jedna od najoriginalnijih i najzanimljivijih kulturnih institucija na području bivše Jugoslavije. CZKD je izrastao iz beogradske antiratne aktivističke i alternativno-umjetničke scene, počevši službeno s radom sredinom devedesetih. Od tada se u Centru za kulturnu dekontaminaciju dogodilo mnogo predstava, performansa, izložbi, diskusija, književnih večeri i videoinstalacija, sve pod budnim oko dramaturginje Borke Pavičević, koja je svojevrsni spiritus movens CZKD-a.

Ova srčana žena jedna je od onih koji su tijekom devedesetih neumorno prosvjedovali protiv Miloševićeva režima, pružajući otpor na brojne, a često i uzaludne načine. U Zagrebu je Borka Pavičević gostovala na raspravi u povodu 117. rođendana Miroslava Krleže u Hrvatskom društvu pisaca, što se činilo kao dobra prilika da se podsjeti da je Centar za kulturnu dekontaminaciju bio jedna od prvih umjetničkih udruga iz Srbije koja je nakon rata posjetila Zagreb.

Sjećate li se tog posjeta Zagrebu? Kako ste tada doživjeli grad?

Mi smo bili došli u vrijeme oko 24. rujna, kada su u Srbiji bili oni zadnji izbori koje je ukrao Milošević. Došli smo s predstavom o poslijeratnoj Njemačkoj, koja se temeljila na pismima što su razmjenjivali Herman Broch i njegov prijatelj Volkmar Zühlsdorff, koji se vratio u Njemačku. Broch je pak ostao u Americi nakon Drugog svjetskog rata. Piše mu Zühlsdorff kako je Njemačka razrušena i kako je grozno težak život u Berlinu. Broch mu odgovara pitanjem – a gdje su svi nacisti nestali? Cijela predstava se igra u okviru jednog velikog crvenog križa jer smo mi uvijek u njegovoj ingerenciji. Režirala je Ana Miljanić, jedna od suosnivačica Centra za kulturnu dekontaminaciju, a uloge su odigrali Predrag Ejdus i Ljuba Tadić, no onaj mlađi, koji nikad prije nije bio u Zagrebu. Predstava je odigrana u Tvornici, a tu su još bili i ljudi kao David Albahari. Te noći smo se odmah vraćali u Beograd jer smo znali da će biti nečega nakon krađe izbora, pa smo htjeli biti prisutni. Dakle, u tom periodu izmeđz 24. rujna i 5. listopada, kad je Milošević konačno srušen, smo bili u Zagrebu jer nam je to bilo prirodno.

S kakvom idejom i ciljem je pokrenut Centar za kulturnu dekontaminaciju?

Nekidan su kod nas u Centar došli ratni veterani na razgovor. To pokazuje da u Srbiji nema neke druge institucije koja bi tim ljudima pomogla da sažvaču ono što se dogodilo i što su učinili. Jedan od njih priča da je on početkom devedesetih krenuo u rat jer je na TV-u čuo priču o ubijenim bebama u Banjoj Luci. Znači, nakon svega, ima ljudi koji još vjeruju u te laži, za koje smo mi 1995, i prije, znali da su tek propaganda. S jedne strane to pokazuje da stvari treba ponavljati jer ljudi inače neće obratiti pažnju, ali i da ima u tome i doza uzaludnosti. Centar smo osnovali baš u znak borbe protiv takve nacionalističke histerije, kao slobodno i autonomno mjesto na kojem se svašta može raditi. Kao svako kritičko mjesto, Centar za kulturnu dekontaminaciju je postao prostor afirmacije mnogih mladih ljudi, a sve se radilo protiv režimskog stava. No, i nakon dvadeset godina susretneš se s čovjekom, kao mi s tim veteranima, koji vjeruje i dalje u sve laži koje smo mi razotkrili još prije dvadeset godina. CKZD je zapravo započeo kao skvot, kao kulturni depadans antiratnog pokreta. Tada smo vikali da se prestane s lažima jer nije bilo zločina koji je izmišljen, a da se onda nakon toga nije i dogodio.

Život imitira propagandu?

Da. Pa ja sam studirala dramaturgiju, učili smo sve o Sergeju Eisensteinu i Leni Riefenstahl, znamo kako propaganda funkcionira. Ali se uvijek šokiram da propaganda ima toliki učinak! CKZD je bio ustanovljen protiv nacionalizma, predrasuda, ludila, ksenofobije, evo sada i antigay priče, dakle protiv nasilja. To je sve nasilje, koje je postalo kič, a sada se pretvorilo u pornografiju.

Matej Grgić

Matej Grgić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Borka Pavičević
Nedavno ste gostovali u emisiji na B-92 o uhićenju Ratka Mladića, koja je izazvala mnoge polemike u srbijanskoj javnosti. Je li uopće moguć dijalog s nekime poput Ljiljane Bulatović, za koju su Karadžić i Mladić heroji?

Sad smo u tom nekakvom pomirenju, tako glasi ideja. Pa glumimo toleranciju. Oko gospođe Bulatović trebalo bi se zapitati tko financira i tiska njezine knjige, tko ih dijeli ljudima u Bijeljini. No, ja sam išla u tu emisiju da svjedočim drugu stranu, da pitam zašto se želi vraćati najgora prošlost. Išla sam dokinuti restauriranje prošlosti. Naravno, ljudima je teško bilo što dokazati, jednostavno ignoriraju činjenice. Primjerice, danas u vlaku popričala sam s čovjekom kojemu je Ceca super. Ja mu kažem da je osuđeni lopov, da je sama priznala, ali njega baš briga, njemu je ona super. Ista stvar je s ratom, ljudi ignoriraju istinu. Inače, dan nakon emitiranje te emisije bila sam u Tuzli, gdje su mi ljudi čestitali, tako da imam dvojako gledanje na to gostovanje.

Koliko se Centar za kulturnu dekontaminaciju osjeća marginalno?

Devedesete su bila gadna vremena, a nije to bez veze ni danas. Bilo je groznih stvari, ali i događaja koji su odlično uspijevali, pa si kažeš da moraš nastaviti raditi jer se nigdje drugdje nisu mogli dogoditi. Cijela priča o dvije Srbije nije tako jednostavna jer bio je i taj B-92, i antiratna kampanja, i naš Centar, a s druge strane, recimo, Politika. Tako da su se stvorile i dvije publike, a još danas među mojim prijateljima postoje ljudi koji neće ući u državno kazalište. Kulturne razlike smo i produbili tim odgajanjem publike. Moj tata je predavao etiku na fakultetu i sjećam se jedne indikativne priče: kada su otišli profesori kod Tita da ga upozore da se i na Vojnoj akademiji trebaju učiti Spengler i Nietzsche, iako su ideološki problematični. Jer ako ne učiš ljude o njima, nego samo o Marxu, dobiješ opasnu jednostranost. Uostalom, Radomir Konstantinović je uvijek govorio da su marginalne stvari najbitnije. Na kraju nam dođu ti ratni veterani, kojih je u Srbiji navodno oko 800 tisuća, a evo i u Hrvatskoj su narasli do pola milijuna. I moraš proglasiti – rat je gotov. A mi pokušavamo ljude uvjeriti da je rata uopće bilo.

Kako se osjećate kad dođete u Zagreb? Odnosno, što mislite o tome da Zagreb, uz jedan otvoren sloj društva, ima i klerikalnog gradonačelnika i da je Thompson ovdje na koncertu okupio desetine tisuća ljudi?
Pa u tome i jest stvar. Moj suprug je ljudskopravaški advokat i uvijek kaže: Kad prebiješ jednog Hrvata u Beogradu, ti si prebio i jednog Srbina u Zagrebu. Jasno nam je da se stvari nekakvom serijom političkih pomirenja neće razriješiti. Zato smo o Centru za kulturnu dekontaminaciju radili izložbu o Josipu Reihl-Kieru. Bilo je mnogo mladih, koji su bili šokirani tom pričom, a prije je uopće nisu znali. Oficijelna politika i mediji predstavljaju Hrvatsku preko Thompsona, pa zašto bih onda i ja to radila? Pitaš me kako se osjećam? Pa, kad vidim reklame po Beogradu za Rovinj i Jadransko more, osjetim kao da je to i nešto moje. Naravno da se užasavam Thompsona, stadiona i Delija te znam kako je sve to politički povezano. To je pitanje političkog sistema, kako se on odnosi prema tome i ratuje li protiv takvih stvari. Političari sada postavljaju samo lijepu glazuru preko svega... Nema pomirenja bez velikog uznemirenja. Danas mladi nose Nike, svi imaju probušene uši i misle da Židove treba istrijebiti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi