„Volim te u svim stvarnostima…“. Čuje se to u filmu strave Zaluđenost koji je ovog proljeća postao neočekivanim kinohitom u svjetskim, ali i u hrvatskim kinima. U njemu se sanjana, bezgranična ljubav u trenutku pretvori u svoju suprotnost, i to tako da ovaj rad mladoga američkog filmaša Curryja Barkera, rođenog 1999., već sada konkurira za sam vrh ovogodišnjih naslova u domicilnom žanru. Možda su hvalospjevi pretjerani, ali filmu zasigurno ne nedostaje ni autorskog nerva, ni spretnog poigravanja različitim ugođajima.

Film je premijerno prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Torontu u čijem je posebnom programu Midnight Madness osvojio drugu nagradu (iza kanadske komedije Nirvanna the Band the Show the Movie u režiji Matta Johnsona). Festival u Torontu već je godinama jedan od ponajboljih pokazatelja koji bi filmovi u sljedećim mjesecima mogli postati favoritima bilo svjetske kinopublike, bio biračkih tijela strukovnih nagrada. Zaluđenost upravo privlači mnogobrojne gledatelje zbog kojih bi film mogao postati jedim od najisplativijih u 2020-ima. Realiziran uz proračun manji od milijun američkih dolara, nakon dva i pol tjedna prikazivanja u svjetskim kinima utržio je iznos od 155 milijuna $.

Rođendanska šala koja krene u neželjenom pravcu

Redatelju Curryju Barkeru koji je i napisao scenarij filma, ovo je drugi cjelovečernji rad u karijeri pri čemu je debitirao 2024. također filmom strave Milk & Serial. U njemu je odglumio i glavnu ulogu (uz Coopera Tomlinsona), a zanimljivo je da je prvijenac realizirao za navodnih 800 $ radeći na njemu četiri mjeseca. Međutim, priču osmišljenu u stilu found footagea o rođendanskoj šali dvojice najboljih prijatelja koja uskoro krene u neželjenom pravcu, nitko nije htio distribuirati u kinima te ju je Barker objavio na YouTubeu stekavši milijunske preglede.

Na zamisao o zapletu Zaluđenosti došao je gledajući jednu od epizoda animirane serije Simpsoni, ali je u njegovu slučaju humor zamijenjen užasom. Zamisao je dobila produkcijsku podršku i tako je snimljen niskobudžetni horor čiji glavni junak čini sve kako bi otvorio srce prijateljici u koju je godinama zaljubljen. Barkeru treba priznati da uz ograničena sredstva u gotovo svakom kadru crpi optimum mogućnosti te da je radeći na prethodnom projektu Milk & Serial naučio kako uvući gledatelja u priču vješto spajajući stvarnost, fantaziju i generiranje strave. Kada je u sve to umiješao vječni zaplet o (ne)sretnoj ljubavi, nastao je hit.

Ljubav i nasilje

Film počinje efektnim prizorom u zalogajnici u kojoj mladić Baron zvan Bear vježba kako izreći ljubav svojoj dugogodišnjoj prijateljici i kolegici u glazbenoj prodavaonici Nikki. I dok je Baron godinama gajio romantične osjećaje prema Nikki, ona u njemu vidi isključivo dobrog prijatelja uz kojega je bila i u najtežim životnim situacijama. Obeshrabren od strane svoga najboljeg prijatelja Iana koji mu savjetuje da pričeka s otkrivanjem osjećaja Nikki, Baron namjerava kupiti poklon voljenoj djevojci. Umjesto ogrlice s kamenom, odluči uzeti prut jedne želje čijim se lomljenjem, prema predaji, ispunjava izrečena želja.

Nakon što mu ne uspije reći Nikki ono što istinski želi, sam prelomi prut zaželjevši da ga djevojka zavoli kao nikoga u svom životu. Doista, ona mu odjednom počne iskazivati bezuvjetnu ljubav što Barona u početku, unatoč okolnostima i nevjerici, usreći. Međutim, njezina se zaluđenost počne manifestirati kao nasilničko ponašanje ne samo prema sebi i Baronu, nego i prema okolini u kojoj Nikki osobito zasmeta Baronovo prijateljstvo sa Sarom, kćerkom vlasnika prodavaonice u kojem rade...

Kobna privlačnost kao vidni uzor

Film strukturom uvelike podsjeća na psihološki triler Kobna privlačnost iz 1987. u režiji Adriana Lynea s Michaelom Douglasom i Glenn Close u glavnim ulogama koji je također postao svjetskim kinohitom inicirajući trend erotskih trilera s kraja 1980.-ih i početka 1990.-ih. Zaluđenost tom sižeu dodaje nadnaravne elemente te intrigantnu postavku o kobnoj želji čije se ispunjavanje pretvara u suprotnost. Najvećim dijelom filmu niti ne trebaju specijalni efekti jer redatelj sugestivno gradi napetost samim razvojem priče i promjenama u profiliranju svojih likova.

Pritom je prava šteta što u posljednjoj trećini Zaluđenost od minuciozno ugođenoga psihološkog horora postaje slasher odnosno film strave s eksplicitnim prizorima nasilja čime se nepovratno izgubi početna rafiniranost te redateljev fokus na atmosferi iščekivanja. To očito nije odbilo publiku, dapače, ali film u konačnici djeluje kao spoj dvaju pristupa, prvoga konciznog i drugoga prvoloptaškog. Usto, film koji govori o ljubavi većoj od života, premalo je uvjerljiv u generiranju emocija. U glavnim su ulogama Michael Johnston, poznat iz serije Mladi vukodlak, i Inde Navarrette koja je glumila u seriji Superman & Lois. U usporedbama film je na tragu i aktualne revitalizacije žanra u rasteru psiholoških drama i trilera s fantastičnim pokretačima radnje, čiji je vodeći predstavnik Zach Cregger, a čiji su Tragovi nestajanja nedavno nagrađeni Oscarom za snažnu ulogu Amy Madigan.

Tinejdžerski fenomen koji je režirao - tinejdžer

Deset puta veći proračun, ali još mlađi i vizualno spretniji redatelj, karakteriziraju drugi film strave koji upravo stječe veliku naklonost publike u svijetu. To je znanstveno-fantastični psihološki horor Backrooms: Bez izlaza koji je režirao dvadesetjednogodišnji Amerikanac Kane Parsons. Zvuči nevjerojatno to da mu je prije tri godine, dakle, kao tinejdžeru povjerena režija solidno produciranog filma u kojem će u konačnici glavne uloge preuzeti dvoje međunarodno poznatih glumaca nominiranih za Oscara, Britanac Chiwetel Ejiofor (Dvanaest godina ropstva) i Norvežanka Renate Reinsve (Sentimentalna vrijednost).

Ipak, Parsonsov cjelovečernji prvijenac nije riskantan potez, a što je potvrdio i izvrstan prijam u američkim i svjetskim kinima, jer se mladi umjetnik otprije etablirao svojom istoimenom serijom na mreži započetom inicijalnom epizodom Found Footage iz 2022. Njezine su 24 epizode do danas prikupile na desetine milijuna pregleda, te su i Kane Parsons i Curry Barker predstavnici novih filmskih autora koji su se prvo etablirali na YouTubeu, a tek zatim u kinima.

Izvorna serija Backrooms radnjom je smještena u 1990.-e, a govori o zamišljenom institutu Async Research Institute koji istražuje pojavu naslovnih sablasno žutih ekstradimenzionalnih prostora, konkretno mreže neobično koncipiranih i međusobno povezanih prostorija u kojima slučajno ili ne dospjeli ljudi prolaze kroz nadnaravna iskustva riskirajući vlastite živote.

Prostor koji mijenja ljude

Dugometražni igrani film oslonjen o izvornu seriju portretira upravo dvoje ljudi koji će dospjeti u taj prostor i ondje se nepovratno promijeniti. Clark je nerealizirani arhitekt s propalim brakom koji utjehu nalazi u piću, a svakodnevno ga frustrira posao prodavača namještaja sniženih cijena. Svoje probleme pokušava riješiti uz psihoterapeutkinju Mary, autoricu bestselera o samopomoći Unutarnji prozor, koja se i sama bori s vlastitim traumama uzrokovanima djetinjstvom s majkom oboljelom od paranoje.

Kada zbog problema sa strujom u salonu namještaja Clark na zidu podruma pronađe prolaz u niz prostorija s druge strane zida, ni sam ne može povjerovati u ono što vidi te o tome obavijesti Mary, a zatim i svoje dvoje radnika koji s njim počnu istraživati čudesni prostor. No, njih dvoje nestanu, a Mary nakon što ne može doći do Clarka, i sama zakorači u fantastični, ali i opasni svijet s druge strane stvarnosti…

Film kao likovni doživljaj

I dok Zaluđenost podsjeća na Kobnu privlačnost, film Kanea Parsonsa evocira zaplet i estetiku kanadskog filma Kocka iz 1997. čiji je redatelj Vincenzo Natali. U oba je slučaja riječ o protagonistima koji se nađu zarobljenima u neobjašnjivom labirintu kao prostornoj i kontekstualnoj metafori ljudske egzistencije. Kada je posrijedi film Backrooms: Bez izlaza ta je metafora naglašeno filozofska pri čemu autor koji je i vizualno iznimno nadahnut, koketira s baštinom redatelja Stanleyja Kubricka, posebice s njegovim filmovima 2001.: Odiseja u svemiru iz 1968. i Isijavanje iz 1980. U nekim je prizorima Kubrickov utjecaj tako jak da publika ima osjećaj kao da ih je osmislio on sam.

Hladni, pravocrtni prostori hipnotičkog svjetla koji se pružaju u svim smjerovima stvarajući dojam nedohvatljive i nedokučive višedimenzionalnosti, pretvaraju film u svojevrsni likovni doživljaj. U tom smislu, osobito pred rasplet, Parsonsov rad zaziva nadrealizam te je posrijedi u prvom redu domišljato spajanje slike i ugođaja.

Ovdje je scenografija definitivno jedan od središnjih, ako ne i glavni lik priče. Možda u konačnici filmu nedostaje poneka originalnija, lucidnija ideja o svijetu koji prikazuje, ali ga to neće odbiti ni od gledatelja, ni od pozitivnih ocjena. Središnji glumački par besprijekorno utjelovljuje svoje likove, dok bi nakon izlaska iz kina trebalo provjeriti zidove vlastitih stanova i kuća. Nikad se ne zna.