Satirični strip Alan Ford, koji je na ovim prostorima stekao kultni status zahvaljujući prijevodu Nenada Brixyja, već više od pola stoljeća ostaje nezaobilazno ogledalo društvenih apsurda. Njegovi antijunaci – siromašni i nesposobni, ali tvrdoglavo ustrajni – i danas izazivaju prepoznavanje i smijeh, dok Superhik, karikaturalni negativac koji otima siromašnima da bi dao bogatima, neodoljivo podsjeća na suvremene obrise socijalne nepravde.

Upravo iz tog svijeta Mario Kovač, redatelj poznat po angažiranom i duhovitom pristupu, u Satiričkom kazalištu Kerempuh gradi svoju novu predstavu, u kojoj stripovski apsurdi postaju ogledalo naše stvarnosti: Superhik podsjeća na tranzicijske profite i nekažnjene moćnike, Grupa TNT na vječne gubitnike koji se ipak ne predaju, a Brixyjev jezik na kolektivnu mudrost što opstaje usprkos svemu.

Spoj "estetike ružnog", jazz noir atmosfere i prepoznatljivih replika obećava kazalište koje neće biti tek nostalgično podsjećanje na stripovsku prošlost, nego komentar na sadašnjost. Uoči premijere 'Alana Forda' u petak, 19. rujna, s Kovačem smo razgovarali o autsajderima i uspjehu, granici između provokacije i subverzije, ulozi humora u društvu zasićenom ironijom – i o tome zašto se i danas najviše isplati znati se smijati na vlastiti račun.

Alan Ford već više od pola stoljeća opstaje kao satirično ogledalo društva, a Grupa TNT – siromašni, nesposobni, ali ustrajni antijunaci – do danas simbolizira vječitu borbu "malih ljudi" protiv sustava. U svijetu u kojem je dominantan kult uspjeha i moći, što za vas znači aktualizirati te "vječne gubitnike" na sceni, i kakvu poruku oni nose današnjem gledatelju?

Mislim da se većina publike lako identificira s njima. Širina karaktera likova u Alan Fordu to omogućuje: svako od nas poznaje nekoga naivnog poput Alana, čangrizavog poput Boba Rocka ili prefriganog kao Sir Oliver a o Jeremijama oko nas da i ne govorimo. Dodajte k tome i metafore koje prepoznajemo kroz motive poput Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena ili Superhika koji krade siromašnima da bi dao bogatima i dobivamo pravu životnu sinegdohu svijeta u kojem živimo. Ona prava kazališna publika, koja ne dolazi u kazalište isključivo po komad zabave već koja kao da živi u nekim prošlim vremenima, kada je kazalište bilo i društveno utjecajno i relevantno, radije se prepoznaje kroz takve likove nego kroz vječno lijepe, mlade i zdrave influencere kakvi su "idoli" novog vremena.

Često birate teme koje diraju u tabue – od nasilja i marginaliziranih skupina do satire institucija. Smatrate li da je kazalište u Hrvatskoj danas dovoljno hrabro da otvara neugodne teme, ili se i samo počelo autocenzurirati pod pritiskom tržišta i politike?

Autocenzura je stvar pojedinca. Znalo mi se dogoditi da mi poneki ravnatelj ili ravnateljica "prijateljski sugerira" da ublažim oštricu neke predstave ili projekta, ali nikad nisam doživio izravnu cenzuru, već je konačna odluka uvijek ostajala meni i ansamblu s kojim radim. Moram priznati kako ipak osjećam da se moj fokus posljednjih nekoliko godina sve više okreće solidarnosti, a sve manje provokaciji. Razlog je u tome što je društvo postalo izrazito polarizirano, pa se na provokaciju najčešće odgovara još žešćom provokacijom, što onda dovodi do pojačanja tenzija umjesto do željene katarze. U radu s osobama na margini, međutim, osjećam da se događaju pozitivne mikropromjene, pa sam se možda i zato više posvetio tom tipu kazališta, malo dalje od velikih institucija, a bliže kazalištu za djecu i mlade ili specifičnim projektima s ranjivim skupinama.

U kontekstu rada s alternativnom scenom s jedne, i institucionalnim kazalištima s druge strane, što vas danas još uvijek može uzbuditi i potaknuti na bunt – i gdje vidite granicu između prave subverzije i puke provokacije?

To uvelike ovisi o projektu. Nije kao da tražim bunt u svakoj predstavi koju radim – ponekad svjesno biram komade s jednostavnijim, gotovo pučkim ambicijama da zabave publiku bez posebnog političkog angažmana. Naravno, i tada mi često "pobjegne" pokoji štos ili poruka, ali to obično nastaje spontano kroz proces rada, a ne unaprijed planirano. Subverzija i provokacija više proizlaze iz reakcije publike nego iz namjere umjetnika. Eto, tako ove sezone najprovokativnijom se pokazala predstava Ubu Ovo Ono, koja je otkazana u Benkovcu iako u njoj zapravo nema ničeg politički provokativnog. Riječ je o estetskoj provokaciji grupice mladih, talentiranih ljudi, koja je provokativni štih dobila stavljanjem u kontekst festivala.

Cvjećarnica iz koje djeluje Grupa TNT istodobno je utočište i parodija, simbol marginalnog položaja ovih antijunaka. U društvu opsjednutom uspjehom, kakvu poruku nosi činjenica da upravo "autsajderi" opstaju i ostaju heroji?

Rečenica koju gotovo uvijek kažem ansamblu na početku rada na svakoj predstavi glasi: u prirodi eksperimenta je da propadne. Znanstvenici to znaju i s tim su pomireni, dok se od umjetnika uvijek očekuje da teže uspjehu. Baš taj imperativ uspjeha prečesto dovodi do nezadovoljstva vlastitom pozicijom u struci i društvu jer, ako ne uspiješ, osjećaš se kao luzer, a ako uspiješ, sljedeća predstava mora biti još veći uspjeh i tako se neprestano postavljaju neprirodni ciljevi. Život i rad na margini, u sjeni, meni je osobno daleko udobniji i prirodniji za umjetnički rad. Odbio sam sve ponude da budem ravnatelj ili intendant nekog kazališta, jer mislim da bi me takva pozicija odvukla u smjeru koji ne želim.

Ovaj strip obiluje groteskom i crnim humorom, ismijavajući birokraciju, politiku i institucije koje se predstavljaju ozbiljno, ali djeluju apsurdno. Ima li humor i dalje snagu prodrijeti do publike i razotkriti te mane, ili živimo u vremenu kada ironija postaje nedostatna jer se sama stvarnost već doima apsurdno?

Humor je i dalje najmoćnije oružje, i u privatnom životu i u umjetnosti. Nije slučajno da su kroz povijest upravo dvorske lude bile jedine koje su se usudile kraljevima reći istinu o tome što njihovi podanici misle o njima i kako žive – bile su zaštićene plaštom komedije jer ih nitko nije shvaćao ozbiljno. Danas se ta uloga dobrim dijelom preselila na društvene mreže, koje imaju veću moć obraćanja široj publici pa viralni memeovi ponekad dosegnu veću gledanost nego hit-predstave ili filmovi.

Jezik i prijevod Nenada Brixyja odigrali su presudnu ulogu u popularnosti Alana Forda na ovim prostorima. Njegove fraze – od Cijena, prava sitnica do Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi – postale su kolektivni kod prepoznavanja društvenih apsurda. Kako ste vi u predstavi pristupili tom nasljeđu – jeste li ga tretirali kao kulturni artefakt, ili kao živi jezik koji se i dalje može transformirati i komentirati sadašnjost?

Naravno, obje navedene rečenice dio su naše predstave! Ali budući da je dramska predstava živi organizam i ne smije ostati fosilizirana poput bijelog baleta ili klasične opere, tako i ova naša adaptacija nije zamišljena kao puko nostalgičarsko prisjećanje na "zlatne dane" Alana Forda. Ona mora rezonirati s današnjicom i nuditi mogućnost čitanja kroz suvremenu prizmu. Tekst je dramatizirao Milan Fošner, koji njeguje senzibilitet vrlo blizak Brixyjevu, a dodatni sloj unio je dramaturg Vid Lež, koji je s nama od prvih proba. On je, slučajno, bio dramaturg i na već spomenutoj predstavi Ubu Ovo Ono, pa je u ovaj projekt unio i onu buntovnu mladenačku energiju koja mu je svojstvena.

Kako gradite predstavu koja mora komunicirati s dvjema publikama – s jedne strane sentimentalnom, a s druge kritičnom i znatiželjnom – i gdje ste pronašli točku susreta?

Točka susreta mora biti humor, njegova moć da spoji naizgled nespojivo. Godinama slušam kako mladi nemaju fokusa i koncentracije, kako im je stalna izloženost mobitelima, internetu, društvenim mrežama i kompjuterskim igricama otupila osjetila i poglupila ih. No, iskreno, moje iskustvo je drukčije – barem s većinom mladih s kojima radim. Često se okružujem mladim ljudima kao suradnicima i pokušavam upijati njihov jezik i njihove rituale, gledati ih kao ravnopravne suradnike a ne s pijadestala pametovanja starijih, koje je i meni išlo na živce kad sam bio u njihovim godinama. Uostalom, ansambl ove predstave to potvrđuje: u njemu su i mladi tek izašli s Akademije, u ranim dvadesetima, i veterani poput Tomislava Štrige, koji igra Broja 1 i ima preko sedamdeset godina. Pokušavamo spojiti to iskustvo i energiju – i dobiti najbolje od oba svijeta.

Superhik, lopov koji otima siromašnima da bi dao bogatima, jedna je od najpreciznijih alegorija socijalne nepravde i izokrenutih vrijednosti. Koliko ta "inverzija Robina Hooda" rezonira s našim današnjim društvom i gdje vidite njezine najočitije manifestacije?

Od famoznog koncepta "200 obitelji" koje će vladati Hrvatskom, preko svih nekažnjenih zločina pretvorbe, pa sve do krivosuđa koje i danas pušta kriminalce na slobodu – živimo u državi koja je opljačkana do temelja, a gotovo nitko zbog toga nije ozbiljnije kažnjen. Povremena uhićenja služe tek kao predstava za medije, pa u usporedbi s našom stvarnošću Superhik djeluje kao amater. Manifestacija nepravde ima koliko hoćete: od ministara i njihova pomlatka koji nekažnjeno gaze ljude na cestama do nestalih milijardi koje nikada nećemo vidjeti.

U kontekstu društva koje se, kako kažete, može opisati kao društvo apsurda – političkih, birokratskih, socijalnih – kada gledate na vlastiti opus, od ranih dana do danas, smatrate li da umjetnost može taj apsurd razotkriti i ublažiti, ili tek poslužiti kao ogledalo koje pokazuje ono što ionako svi znamo, ali se pretvaramo da ne vidimo?

Vjerujem da je cijeli svijet apsurdan, a ne samo naše malo hrvatsko društvo. Mi smo kao neko malo slijepo crijevo svijeta – ni vrit ni mimo. U nekim smo stvarima još i dobri kakvi su drugi, dok u nekima već nepopravljivo kaskamo i zaostajemo. Moj opus je previše šarolik da bi ga se lako obuhvatilo: režirao sam više od stotinu predstava, od kojih mnoge nemaju nikakav zajednički nazivnik osim da odražavaju kako sam razmišljao u trenutku dok sam ih radio, a naravno da sam se kroz tih četvrt stoljeća profesionalnog rada i sam dosta mijenjao, i privatno i profesionalno.

Kazalište je efemerna umjetnost. Za razliku od filma, književnosti ili likovnih umjetnosti, koji iza sebe ostavljaju opipljive artefakte, mi kazalištarci gradimo kule u zraku koje nestaju čim se predstava skine s repertoara. Iza nas ostaju tek nesigurna sjećanja publike i teatrologa ili snimke koje nikada nisu pouzdani svjedoci vrijednosti izvedenog. Naš posao ponekad nalikuje mandalama od obojenog pijeska koje budisti i hinduisti stvaraju samo zato da ih vjetar u sljedećem trenutku odnese.

Uz to ste i glazbenik, performer, dokumentarist, pa i javna osoba koja se pojavljuje u kvizovima i medijima… Koliko je za vas to stalno ispreplitanje disciplina nužnost da ostanete slobodni i ne upadnete u rutinu, a koliko izazov da sačuvate fokus i identitet?

Oboje pomalo, iako mislim da je to prije svega stvar moje prirode. Rođen sam znatiželjan i imao sam sreću odrastati u obitelji i okruženju koje je tu znatiželju poticalo umjesto da ju je pokušalo pripitomiti. Uostalom, u prirodi je redateljskog posla da vas zanima pomalo od svega. Doduše, biti kazalištarac više je dijagnoza nego profesija ili poziv!

Jazz noir atmosfera kojom ste obojili zvučni identitet predstave nosi sa sobom cijeli imaginarij detektivskih priča, dima, uličnih svjetiljki i spletkarskog podzemlja. Zašto vam je baš ta glazbena podloga bila najbliža u prenošenju duha Alana Forda, i koliko je ona povezana s vašim osobnim iskustvom glazbenika?

Alan Ford je i nastao kao parodija takvih filmova i stripova, pa sam zato inzistirao da skladatelj Tomislav Babić, kao i kostimografkinja Nikolina Miletić i scenograf Davor Prah, unesu upravo taj filmski štih. Moj osobni glazbeni ukus je dosta "žešći" od toga, ali ga ne forsiram u predstavama jer vjerujem da svaka predstava ima neki svoj ključ za gradnju atmosfere. Režija ne bi trebala nalikovati sama sebi iz projekta u projekt, nego se prilagoditi priči koju želi ispričati. A u ovoj predstavi često nastaju humoristički obojene situacije upravo u spoju blago karikaturalne glume s "ozbiljnom" glazbom i monokromatskim vizualom. Tu moram spomenuti i mog čestog suradnika, koreografa Branka Bankovića, koji je glumcima pomogao pronaći noir geste i pokrete, kao i Alena Marina, koji je majstor rasvjete, naš svjetlonoša.

Živimo u vremenu kada se ironija i sarkazam svakodnevno proizvode na društvenim mrežama i često banaliziraju. Kako satirično kazalište može zadržati svoju oštrinu u takvom okruženju i izbjeći da postane tek još jedan oblik ciničnog komentara? Kako se vi osobno borite protiv toga?

Mislim da razlika između svakodnevne kloake komentara na društvenim mrežama i prave, istinske satire leži u namjeri. Većina komentatora na društvenim mrežama ne traži dijalog, nego dolazi sa zacementiranim stavovima kako bi vrijeđala i ponižavala one koji misle drukčije. Satirično kazalište, naprotiv, trebalo bi otvarati prostor za dijalog i razmjenu mišljenja – kritičnu, ali ne i nisku. Osobno nastojim provoditi što više vremena s ljudima različitih svjetonazora i pokušati gledati svijet iz njihove perspektive. To me podsjeti koliko je besmisleno vrijeđati i tjera me da dvaput razmislim prije nego pritisnem "enter" na bilo kojem javnom komentaru koji pišem. Naravno, i ja ponekad pogriješim i prenaglim, ali onda pokušam pronaći snagu da se ispričam.

Ako biste morali odabrati jednu repliku iz Alana Forda koja za vas sažima duh stripa, ali i smisao ove predstave – koja bi to bila i zašto?

Definitivno Imali smo mi i većih problema pa ih nismo riješili, rečenica koju smo odlučili staviti na majicu našeg Grunfa u predstavi. Drago mi je što smo u upravi i marketingu Kerempuha naišli na ekipu spremnu na takav tip humora i na vlastiti račun, pa je jedan od slogana kampanje i Imao je Kerempuh i gorih predstava pa se nisu prodavale. Vjerujem da nade uvijek ima dok god ljudi imaju snage šaliti se na vlastiti račun i ne doživljavati sebe preozbiljno. To je, u konačnici, i smisao i misija ove naše predstave.