Hrvatska književnost rijetko proizvodi autore koji se s tolikom upornošću kreću po rubu između stvarnog i fantastičnog, dokumentarnog i grotesknog kao Ivan Vidić, zagrebački pisac čija djela spajaju elegiju i satiru, intimu i politiku, osobno i kolektivno, s junacima koji su istodobno proizvodi svog vremena i proročki znakovi budućih slomova. U tom spoju privatne i povijesne drame nalazi se prepoznatljiva snaga Vidićeve proze i drama.

Povod za ovaj razgovor njegov je novi roman 'Dobro, zlo, naopako', upravo objavljen u izdanju nakladnika Hena com, koji kroz priču o naivnom studentu iz Dalmatinske zagore u Zagrebu, i njegovu intimnu dramu koja se odvija 1989. u osvit urušavanja socijalizma, ispisuje svevremensku priču o vremenu nestanka jednog poretka i slutnji kaosa koji tek dolazi. Atmosfera sumornih gornjogradskih uličica, polutame birtija i mitoloških bića stapaju se s demonima glavnog junaka; dekadencija i politička previranja isprepliću se s osobnom krizom, stvarajući roman koji je istodobno i povijesna kronika i groteskna alegorija, i elegija i farsa. 'Dobro, zlo, naopako' pokazuje kako se kraj jednog svijeta prelama kroz sudbinu pojedinca – i kako se povijest, u svojoj destruktivnoj logici, uvijek vraća naopako.

S autorom smo popričali o novom romanu i pitanjima koja iz njega izviru: o laži i manipulaciji kao temeljnim problemima suvremenog društva, groteski i satiri kao književnim alatima otpora te ulozi umjetnika u zemlji koja prema kulturi češće pokazuje prijezir nego poštovanje, a razgovor nas je odveo i prema odnosu politike i religije, razlikama između spontanog nastanka mitova i njihove svjesne mitologizacije u službi manipulacije, ali i prema pitanjima kolektivnih identiteta koji se oblikuju u vremenima krize te mentalne pasivnosti koja suvremenog čovjeka čini podložnim lažnim autoritetima.

Često naglašavate da je stvarnost nadrealna i gora od fikcije – taj princip 'nadrealne stvarnosti' u ovom se romanu odražava u preklapanju Ilijine osobne drame s političkim i društvenim raspadom Jugoslavije. Istodobno uvodite pojam 'muke protežnosti', osjećaja beskonačne patnje. Jesu li upravo satira i groteska najprimjereniji način suočavanja s takvom stvarnošću i što nam to govori o društvu koje se, kako kažete, stalno vrti u grču povijesnih zabluda?

Govori se da je stvarnost luđa i nevjerojatnija od mašte. Danas je to posebno naglašeno, otkad su političari i dobar dio medija odustali od istine, prenošenja činjenica, u korist raznih narativa. Riječ narativ posuđena je – bolje rečeno, ukradena – iz literature. Želim je vratiti u literaturu, a o stvarnosti biti obavještavan na što je moguće istinitiji i točniji način. Mislim da današnjem čovjeku ne trebaju tumačenja i smjernice koje nameću vladajuće klase i njihovi marketinški majstori. Ne volim čitati literarne izmišljotine u novinskom članku, kao što mi nije drago ni novinarsko izvještavanje upakirano u prozu.

Centralni problem današnjice koji generira ostale probleme u svim mogućim smjerovima je laž. I ta laž, koja izaziva mržnju, sukobe, ratove, osmišljena je radi manipulacije i pljačke masa. To izaziva beskonačne patnje ljudi i zato uvodim taj termin iz stare kršćanske skolastike. Što se mog pisanja tiče, moj je cilj povratak literaturi smještenoj u pravi okvir, u korice knjiga. I zato svjesno, uz druge književne alate, koristim i satiru i grotesku, jer su to načini svjesno prizemljenog čovjeka, s pogledom odozdo, s razine svakodnevnog svijeta. Moguće je i drugačije govoriti, svisoka, kao političar, demagog i ideolog. Ili pak kao svećenik koji si umišlja da je svetac. Takvi će davati savjete, docirati, propovijedati, moralizirati i napadati.

Ta groteska i ta subverzija u vašem pisanju često idu do krajnjih granica. Kako odlučujete dokle u tim granicama smijete ići, a da ne izgubite vlastiti estetski i etički kompas?

Otkad je riječ subverzivno ušla u modu kao atribut raznih umjetničkih i intelektualnih djela i postupaka, nerado je upotrebljavam. Umjesto nje radije biram riječ diverzivno, ali ne u smislu napada, već skretanja i preusmjeravanja pažnje. Pažnje koja je odavno odlutala od bitnih tema prema senzacijama i trivijalnostima. To se radi namjerno. Posljednjih se desetljeća ratovi pokreću zbog Monikine plave haljine ili Epsteinovog popisa bogatih klijenata. Obje su te riječi zapravo negativne i destruktivne i nekad su se koristile za razbijanje i podrivanje raznih lažnih tradicionalnih klišeja i stereotipa, a danas služe za preodgoj populacije i manipuliranje javnim mišljenjem.

Stoga koristim tu riječ da bih pokušao preusmjeriti i vratiti pažnju na objektivno bitnije stvari i teme – diverzijom na diverziju. Gubitak moralnog i etičkog kompasa, toliko svojstven za ovaj povijesni trenutak, nešto je što mi izuzetno smeta. Riječ je o gubitku osjećaja za bitno i općem gubljenju u besmislicama. Osim već ofucane tvrdnje da je umjetnost tu da bi postavljala pitanja, moja je želja da umjetnost pruži i neke odgovore.

Radnja romana odvija se koncem 80-ih godina, u trenutku 'fajrunta jednog poretka', što (uz ironičan odmak književnosti) pratimo kroz Ilijin put – od studija Općenarodne obrane do suočavanja s korupcijom i rastućim nacionalizmom. Što vam se u tom razdoblju čini presudnim i zašto se i dalje vrtimo oko istih pitanja – korupcije, nacionalizma i raspada zajedničkog prostora?

Čitavo 20. stoljeće moglo bi se nazvati stoljećem raspada. Ti su raspadi dolazili sukcesivno: najprije raspad velikih carstava nakon Prvog svjetskog rata, potom raspad građanskog poretka i socijalnih odnosa, a nakon Drugog svjetskog rata i sukob dvaju ideoloških carstava – kapitalističkog i socijalističkog – koji je trajao pola stoljeća. Na kraju je kapitalističko carstvo proglasilo pobjedu i, navodno, mir na Zemlji. Fukuyama je to nazvao 'krajem povijesti', pretenciozno i posve pogrešno. Već desetak godina kasnije povijest ga je demantirala – nastavila se kretati svojim surovim, nepredvidljivim putem. Sukobi i ratovi za svjetsku dominaciju ponovo su buknuli.

Prije nego kraj povijesti, to je bio kraj kapitalizma, barem onakvog kakvog smo poznavali. Nazovimo ga posuđenim terminom, bio je to kraj kapitalizma s ljudskim licem. U posljednje dvije dekade imperijalizam se vratio, ovaj put pod maskom globalizma: svijet bez nacija, mase bez lica i vladari u sjeni, koji naprijed guraju političare – redom poslušne, bez moralnog i ljudskog integriteta. To je novi feudalizam.

Radnja romana 'Dobro, zlo, naopako' odvija se u 1989., u trenutku nestajanja jedne države i njezina političkog sustava. U njemu se čahuri i manja priča – reminiscencija kraja Habsburške Monarhije. Paralele i povijesne rime s današnjim vremenom fascinantne su: pišem o raspadu dviju multinacionalnih država dok se pred našim očima urušava i treća – Europska unija, zapravo disfunkcionalna i besperspektivna 'Megajugoslavija'. Samo što ta tvorevina nema nasljednika prijestolja, svoga bizarnog Franza Ferdinanda koji je za života ubio 300 tisuća životinja, već tek bezvezne i bezlične birokrate. Njima na put neće stati nikakav Gavrilo Princip, atentator i svojevrsni preteča ekologa i zelenih, koji bi danas za svoje postignuće zaslužio barem nagradu PETA-e.

Kritični ste prema 'monetizaciji bijede' – motiv je to koji u ovom romanu snažno odjekuje, i to na neočekivan način. Što za vas znači ta pojava i u kojim je oblicima danas najvidljivija? Može li se u njoj prepoznati simptom šire društvene i ekonomske dehumanizacije našeg vremena?

Riječ je zapravo o monetizaciji svega, pa tako i bijede. A kako je bijede uvijek u izobilju, ona se pretvara u robu na bezbroj bizarnih načina. To ima veze i s vjerom: kad su ljudi povjerovali da su Boga skinuli s trona, trebalo je pronaći zamjenu. Za Boga je proglašen novac, a njegovi veliki svećenici postali su bankari; financijsko mešetarenje pretvorilo se u novu religijsku praksu. Svatko mešetari onim što ima, pa tako više i ne čudi – ili barem ne sablažnjava – to da se ljudski život monetizira na stotine načina.

Trguje se ljudskim zdravljem, seksom, navikama, slabostima i naivnostima. Ponekad mi se čini da smo gotovo neprimjetno zakoračili u svijet apsolutne zloće. Od onih koji rade više zarađuju oni koji varaju i muljaju, pa čak i oni koji su shvatili da se od rada još bolje može unovčiti – nerad. Monetizirana je i vjera u Fortunu: zato mase hrle u kladionice i kockarnice, jedine od rijetkih 'tvornica' koje još rade punim pogonom, svakodnevno i udarnički proizvodeći nove socijalne slučajeve.

Kroz Ilijinu strast za poezijom i njegovu identifikaciju s tragičnim sudbinama hrvatskih pjesnika, roman kritizira 'narod koji je svoje umjetnike oduvijek prezirao'. Kako se ta tema odnosi na vašu vlastitu poziciju 'enfant terriblea hrvatske književnosti' i kritiku trajnog društvenog prezira prema kulturi?

U ranoj mladosti, dok sam još predano čitao hrvatske pisce i pjesnike, paralelno sam se upoznavao i s njihovim biografijama, a one su često bile jezive. Već tada sam shvatio kakve opasnosti doslovce prijete umjetnicima i njihovim životima ako se oslone na volju zajednice da ih podrži ili nagradi. Uvidio sam da se mora naučiti živjeti pored i usprkos takvom društvu, a to često nije ni zdrava ni ugodna pozicija. Ipak, ni za što ne bih mijenjao svoju slobodu i mogućnosti koje mi ona pruža: da radim ono što hoću i što volim. Praktični dio života uvijek odvajam od literature. Umjetnost nije praktična; ona je dublje uvjetovana, ona je htijenje, pa čak i unutarnje moranje.

Ženske figure opisujete kao kompleksne, dvosmislene i opasne. Što vas u ženskom principu najviše zanima – moć, manipulacija, destruktivnost – i krije li se u tim figurama i samokritičan pogled na društvene uloge?

Oduvijek sam veliku pažnju posvećivao ženskim likovima, i u svojim dramama i romanima napisao sam ih popriličan broj. Već od prvog proznog teksta 'Ona govori', pa preko drama 'Veliki bijeli zec', 'Posljednji dani mira' i 'Posljednji sati mira', sve češće i preciznije oblikujem ženske karaktere – jednostavno zato što su mi muški postali predvidljivi i dosadni. Povijesno gledano, postoji velika i vrijedna literatura u kojoj su ženski likovi uglavnom loše postavljeni i svedeni na klišej. Zato mi je uvijek izazov pisati ženski lik iz svoje muške perspektive. Tradicionalna nas je kultura podučavala da su žene 'jednostavna bića', pa se oni koji su u njoj odgojeni često nađu zatečeni pred najzamršenijim labirintom ili nerješivom zagonetkom. Otuda i dolazi moja potreba da ženske likove oblikujem kao složene, aktivne protagonistice – dvosmislene i opasne – a ne kao puke pasivne pratilje ili dekorativne figure.

Eros u romanu nije samo intimna dimenzija, nego i prostor manipulacije, nasilja i društvene kritike. Kako doživljavate tu vezu između erotskog i političkog?

Erotsko i političko povezani su na dubok, taman i često neproziran način. Ta je veza nešto poput noći koja upravlja tamnim dijelom svijeta, našom podsviješću i dubinskim motivima djelovanja. Neki govore da u političkoj moći postoji nešto iracionalno seksualno, što duboko privlači pojedince. Ne sve, naravno – ima i nas koji ne vjerujemo u marketinšku formulu da seks u reklamama prodaje sve.

U svijetu mojeg romana erotsko i seksualno povezani su s položajem glavnog junaka, koji mlad i neiskusan ulazi u svijet u kojem počinju prevladavati iracionalni mehanizmi, sile kojima se ne može oduprijeti. One se sažimaju u liku gazdarice, koja za njega predstavlja sve ono što mu je nepoznato, što mu je zastrašujuće, ali što ga zanima i privlači. Tako i ljubav, proživljena kroz seksualni užitak, poprima sasvim drugo značenje od njegove ranije romanse sa seoskom djevojkom. Prvo iskustvo bilo je pastoralna ljubavna idila iz prošlosti dok ovo drugo nagovještava budućnost – snažnu, burnu, ali i opasnu.

Više puta ste govorili o 'mentalnoj kaši' nastaloj miješanjem mitova i povijesti. U ovom se romanu prepliću drevni mitovi i povijesni motivi, što možemo čitati kao metaforu vašeg viđenja kaosa i kolektivnih zabluda. Kako objašnjavate sklonost suvremenih društava mitologizaciji i koje posljedice takav odnos ima prema prošlosti i kolektivnom pamćenju?

Kroz cijelu ljudsku povijest mitovi su se spontano rađali u kolektivnoj svijesti. Oni su u početku bili nešto dobro i pozitivno, zajednička osnova oko koje se okupljala zajednica. Istodobno su bili i lijepi i uzbudljivi: naše zajedničke priče koje, kad ih prvi put čujemo, dalje sami prenosimo i prepričavamo. Mit nije u suprotnosti s poviješću; on je nadopunjuje i daje joj smisao. Mitologizacija je, međutim, nešto sasvim drugo. Ona tendenciozno mijenja poredak stvari i gotovo uvijek služi politici i ideologiji. Mit okuplja, mitologizacija manipulira okupljenima.

Danas se, zapravo, može govoriti o nestanku mita jer na njegovo mjesto stupa nešto drugo – već spomenuti 'narativ' koji neku temu nasilno pretvara u mit. To je razlika između situacije u kojoj se ljudi spontano okupljaju oko pripovjedača i one u kojoj ih se pred pripovjedača dovodi puškom. U prvom slučaju zajednica se sama gradi oko priče, u drugom slučaju priča postaje službena verzija povijesti, a svi bi trebali zauzeti propisani stav. Kada nema zajedničkog mita, stava i mišljenja, netko ga nastoji silom uspostaviti.

Sumnjičavi ste prema suvremenim revolucijama te ih nazivate 'krvlju i neredom'. Mislite li da je u današnjem svijetu uopće moguća istinska i pozitivna društvena promjena ili su svi pokušaji unaprijed osuđeni na manipulaciju i iznevjerena očekivanja?

Oduvijek sam bio pristalica neke vrste evolucije, mirnog i stabilnog razvoja koji postupno može donijeti pozitivnu promjenu. Revolucije i kontrarevolucije uvijek su nasilne i nagle; one nikad ne zadovolje želje i htijenja većine, nego samo onih najglasnijih i najagresivnijih. Idealna su prilika i za one najgore u ljudskom društvu, iako ih često pokreću idealisti i ljudi dobrih namjera. Posljednjih godina svjedočimo i velikoj manipulaciji takozvanim revolucionarnim tehnikama. Njima se više ne služe pobunjenici, nego elite koje moćnom propagandom uspijevaju uvjeriti mase da je nešto za njih dobro, a zapravo služi samo njihovim interesima.

U današnjem svijetu pravih revolucija gotovo i nema. Umjesto njih vidimo izvana izazvane pobune, inscenirane sukobe i bijes potaknut odozgo. To su 'obojene revolucije', koje više ne predvode revolucionari, nego agenti, tajne službe i tobožnje nevladine organizacije, gotovo uvijek pod nečijom kontrolom. Kontrolom onih koji ih financiraju, a kojima je cilj stvoriti nered, oslabiti stvarni pobunjenički potencijal i zadržati moć u vlastitim rukama.

U romanu se kroz nogometne derbije i scene sukoba otvara pitanje kolektivnih identiteta, od navijačkih skupina do regionalnih animoziteta. Zašto su takve podjele u Hrvatskoj toliko postojane i kako ih tumačite u širem kontekstu globaliziranog svijeta u kojem, kako ste rekli, 'globalističko društveno uređenje dijeli i zavađa narode'?

Takve fenomene prepoznajem isključivo kao znakove slabosti koji se pojavljuju kad društvo zapadne u krizu, i s krizom rastu. Navijanje i nogometni navijači u početku predstavljaju sliku zajedništva: pojedinci se svjesno utapaju u kolektivu i doživljavaju zajednički ushit i sreću. Ali masa nikad nije razumno biće, pa makar je činili i nobelovci ili akademici. U svom ponašanju masa uvijek više podsjeća na krdo krava u trku nego na razumnu zajednicu.

Nažalost, iz straha ili oportunizma, u taj trk se nerijetko uključe i do tada samosvjesni pojedinci. Tako nastaje ono što zovemo kolektivnim identitetom, koji nužno briše sve izdvojeno, drugačije i pojedinačno. U takve se manipulacije gotovo uvijek ulazi pred revolucije i ratove, a poslije se pokaže da je riječ o lažnoj snazi koja se ispuše i pretvori u novu slabost. Pravi se identitet, za razliku od toga, gradi sporo, mukotrpno, kroz jezik, pismenost i zajedničke kulturne rituale.

Često kritizirate Katoličku crkvu u Hrvatskoj zbog njezina svjetovnog i feudalnog karaktera. Što bi za vas značilo da se Crkva 'vrati svom izvornom poslanju' i gdje vidite mogućnost za promjenu njezine društvene uloge?

Ne bih rekao da često kritiziram Katoličku crkvu; o njoj zapravo vrlo malo govorim i gotovo nikad ne pišem. Dojam je nastao godinama, kad sam se osvrnuo na eklatantno političko uplitanje i na pojave koje crkvi samoj ne bi trebale biti na ponos, a ostalo su odradili tendenciozni naslovi i rečenice iščupane iz konteksta. Riječ katolik dolazi od grčkog khatolikos, što znači opći, univerzalan.

Zato mi je nezamislivo da netko iz crkve zagovara nacionalizam i širi mržnju prema drugome. To je u dubokoj suprotnosti s vjerom i, u konačnici, s Kristovim poslanjem. Na takve stvari imam pravo ukazivati. Crkva današnjeg doba ne može biti ista kao ona srednjovjekovna ili feudalna. Mora pronaći svoj put, a to je, uvjeren sam, povratak izvornoj poruci evanđelja. Takav bi povratak bio od koristi svim vjernicima, a onima koji nisu vjernici ne bi smetao.

U jednom ste intervjuu izjavili da sve više pišete prozu jer jedino tako možete kontrolirati konačni oblik djela. Iako ste najizvođeniji hrvatski dramatičar, vaša posljednja drama u domaćim kazalištima postavljena je prije više od dvije godine. Što vas čini skeptičnim prema kazališnoj realizaciji i kako gledate na trend u kojem redatelji i glumci sve češće stvaraju autorske projekte?

S vremenom se priroda kazališta promijenila: stigle su nove mode, manire, običaji i metode rada. Sve je više tzv. autorskih projekata. A kako sam ja autor, ali ne i izvršni – onaj koji vodi probe i određuje opći izgled i ton predstave – projekt u tom procesu često izmiče iz mojih ruku. Neki redatelji koriste moj tekst tek kao predložak dok sve ostalo što slijedi postaje njihovo autorstvo. To mi se ne sviđa. Ne želim da netko gradi palimpsest na mojim dramama. Na taj su način upropašteni neki od mojih najboljih komada. Poslije takvih predstava mogu samo slegnuti ramenima i reći: 'Ovo nije moje – pročitajte tekst.' Ako netko želi svoje vlastito dramsko djelo, neka ga napiše sam.

Želim vidjeti svoje djelo uprizoreno onako kako je napisano. Naravno, to nije klesano u kamenu: jasno je da redatelj i glumci trebaju imati svoju umjetničku autonomiju, ali ne do te mjere da mijenjaju tekst i izvrću mu smisao. Autor sam pisanog kazališta, ne improvizacije i scenskog eksperimenta. Zato se sve više okrećem prozi, koja je ionako moj prvi, izvorni umjetnički interes. Inače, podržavam glumce i redatelje koji pišu i režiraju. Neki to rade i bolje od onih koji su tek nominalno pisci.

Ipak, radite na novim dramskim tekstovima intrigantnih naslova: Sviraju zavađene muzike, Umjetna neinteligencija te Kreativni knjigovođe. Možete li otkriti nešto više o tim projektima i temama koje u njima istražujete te kako se uklapaju u vaš prepoznatljiv stil i kritički pogled na društvo?

U posljednjih pet-šest godina, uz tri romana, napisao sam nekoliko novih dramskih tekstova, od kojih su u tom razdoblju izvedena dva. Nadam se da će i ostali zaživjeti na sceni i upravo sam u pregovorima za neke od njih. Početkom ove godine premijerno je izvedena komedija 'Pustolovine kreativnih knjigovođa' u režiji Slađane Kilibarda te u izvedbi sjajnih Gordane Gadžić i Filipa Vidovića. To je moja druga predstava u produkciji Teatra Rugantino – prva je bila 'Kronika seoske ljubavi'. Obje još uvijek igraju i rado se gledaju. Trenutno završavam 'Umjetnu neinteligenciju', roman za tinejdžere, koji je zapravo razrada istoimene drame.

Na pisanje me potaknuo književni kritičar i esejist Dario Grgić, moj dragi, prerano preminuli prijatelj. Radnja romana smještena je u blisku budućnost, a centralna joj je tema svijet pametnih uređaja i tzv. interneta stvari. Što se tiče mog procesa pisanja, ponekad se čini da nastaje sporo, ali to nije zato što pišem polako, nego zato što pišem studiozno i uz česte prekide. Skice i različite verzije znaju odležati i desetak godina. Tako je i s romanima – rijetko ih pišem u kontinuitetu od početka do kraja, radije ih puštam da sazriju i da sami u mojoj glavi dođu do logičnog završetka. No kako puno pišem, izvana se ne stječe dojam da pravim pauze. Za mene je pritom ključno da se tema uklopi u mene, a ne ja u nju.

Često naglašavate važnost moralnog integriteta pojedinca. Kako objašnjavate sveprisutnu mentalnu pasivnost suvremenog društva? Je li Ilijina sudbina na neki način ilustracija tog nedostatka integriteta u naopakom svijetu, pa i svojevrsno upozorenje?

Ilijina sudbina zapravo je naznaka vremena koje tek dolazi. Radnja se zbiva 1989. godine, presudne za povijest bivše države – godine sloma socijalističkih režima i samog socijalizma kao sustava i političkog koncepta. Iliju to isprva gotovo i ne dotiče: zaokupljen je vlastitim životom i problemima, razmišlja o studiju, dvoji oko osobnih izbora, brine se zbog budućnosti. Dok se oko njega sve urušava, on se bori s vlastitim poteškoćama – siromaštvom, podstanarstvom, susretima s novim prijateljima i protivnicima na fakultetu. Prvi put u životu suočava se s podlošću i izdajom, ima zdravstvenih problema, a lomi se i između djevojke kojoj je obećao vjernost i privlačne gazdarice koja iznenada ulazi u njegov život.

Nepravda koju doživljava na fakultetu i susret s Lilijanom odjednom mu mijenjaju sve. Tek tada u njega, načetog iznutra, prodiru i vanjski potresi. Kada otvori oči, vidi da je oko njega sve podivljalo – tjedan više ne sliči na onaj prethodni. U toj novoj stvarnosti on ne zna kako se postaviti, niti čemu se prilagoditi. Dok ljudi oko njega stječu gotovo mjesečarsku sigurnost u svojim novim uvjerenjima i strastima, on u sve sumnja i postaje sve nesigurniji. Malo-pomalo biva uvučen u kaos i završava poput mnogih hrvatskih pjesnika i umjetnika prije njega – sličnom sudbinom od koje je oduvijek zazirao. Tu se otvara i pitanje koje mnogi sebi postavljaju u kriznim vremenima: jesam li lud ja ili je ludo sve oko mene? Jesam li ja 'krivo nasađen' ili je svijet naopako postavljen?

Kritični ste i prema Europskoj uniji, koju opisujete kao 'tvrđavu naroda' i simbol gubitka suvereniteta. Može li se Ilijin osjećaj beznađa u Zagrebu 1989. godine čitati i kao simbolička anticipacija buduće pozicije Hrvatske u europskom projektu i osjećaja gubitka identiteta?

Europska unija, barem kako je zamišljena, trebala je biti ekonomska zajednica europskih država. Nastala je iz nečega što se isprva zvalo Europska ekonomska zajednica, ali s vremenom je postalo jasno da se od početka mislilo na nešto drugo – puno veće i sveobuhvatnije. Ne sjećam se točno kada sam upotrijebio sintagmu 'tvrđava naroda', niti u kojem kontekstu, ali kad se pojmovi dovedu u vezu, čini se da se zapravo radi o 'tvrđavi protiv naroda'. Jer Europska unija nije nastala odozdo, iz narodne inicijative, nego kao projekcija američke politike i njezine ambicije da trajno vlada europskim kontinentom. Subordinirana je NATO-u, a ne obratno. Zato danas, u neku ruku, imamo tek 'četvrtu kategoriju' vlasti.

Prvo su nam nadređeni Amerikanci – ne ulazeći pritom u to tko zapravo vlada SAD-om i zapadnim svijetom – zatim NATO-ova birokracija, pa europska birokracija, a tek na četvrtom mjestu dolazi lokalna vlast, Plenković i njegovi pajdaši. Drugim riječima, godine Gospodnje 2025. mi smo tisućama milja udaljeni od bilo kakvog centra moći, a svjetlosnim godinama od nacionalnog suvereniteta. Paradoksalno, najviše smo suvereniteta imali u kratkom razdoblju raspada Jugoslavije 1989.-1990., nakon čega su naši 'državotvorni suverenisti' krenuli u poklonstvo svima redom. Današnji pak suverenisti vode se logikom: opljačkaj, uništi i upropasti sve oko sebe, a djecu pošalji u inozemstvo kao gastarbajtere. I tko onda ostaje u zemlji? Uglavnom starci i Filipinci – a ponegdje još i poneki branitelj, koji najčešće šuti, ali zna podići glavu kad baš treba.