Aleksandar Hemon jedan je od najrelevantnijih suvremenih pisaca i intelektualaca s ovih prostora, autor svjetske reputacije čije se knjige prevode na brojne jezike a tekstovi redovito objavljuju u najuglednijim američkim časopisima. Nakon velike prozne sage Bejturan i ruža (The World and All That It Holds, 2023.), koju je u nas objavio nakladnik V.B.Z., upravo mu je u izdanju istog nakladnika izašla zbirka poezije Bogolov (prijevod Irena Žlof), koju će 17. rujna predstaviti na riječkom festivalu knjiga i autora Vrisak.

Predstavljanje neće biti samo čitanje, nego svojevrsni performans: Hemon će se na sceni udružiti s videoumjetnikom Zlatkom Ćosićem i sarajevskim producentom Indigom, čije će se glazbe i projekcije ispreplesti s njegovim stihovima, u kombinaciji poezije, slike i glazbe. Povodom tog nastupa i nove knjige s autorom smo razgovarali o njegovoj potrebi za hibridnim formama, o optimizmu koji pronalazi u suradnji i zajedništvu, o ulozi književnosti u proizvodnji znanja, ali i o suvremenom svijetu obilježenom ratovima, revizionizmom, urušavanjem demokracije i jezikom nasilja.

Pratimo vas između različitih gradova i uloga – iz Bosne ste stigli u Chicago prije gotovo 3,5 desetljeća, u Americi ste se potpuno udomaćili, nedavno ste dulje vrijeme živjeli u Berlinu, predajete na Princetonu, a u posljednje vrijeme, čujem, bavite se DJ-ingom. Koja vas od tih uloga trenutno najviše određuje?

Ne znam bih li mogao reći da me određuje samo jedna uloga – zapravo mislim da nas uvijek određuje kombinacija svega što jesmo i što radimo. Moj ujak Dimitrije je govorio: "Kakvih nas ima, takvih nas treba", i u toj rečenici ima dosta istine. Ja ništa nisam prestao raditi, samo sam dodavao nove stvari. Primjerice, kao mlađi bavio sam se i muzikom, ali sam to napustio kad sam odlazio u Ameriku – prodao sam gitaru i pojačalo. Sada se, eto, opet vraćam glazbi kroz DJ-ing.

Ako želim laskati sam sebi, rekao bih da me najviše određuje radoznalost. Naravno, nisam uvijek radoznao, ali u onim trenucima kad jesam, tada sam najbolja verzija sebe. Tada sam spreman učiti, suočiti se s tim da neke stvari jednostavno ne znam, iako imam iza sebe tri desetljeća aktivnog pisanja, nagrada i kritike. Potrebno je svladati vlastitu sujetu i staviti se u situaciju u kojoj si zapravo početnik, gdje moraš učiti na poslu. To je bolno za ego, ali i stimulativno – čini život zanimljivijim i ljepšim. Uz to, otvara i mogućnost povezivanja s drugim ljudima ili ponovnog povezivanja s onima s kojima sam već dijelio iskustva.

Često ističete da izbjeglištvo nije samo pojedinačna sudbina, nego paradigma suvremenog čovjeka. Kada promatrate današnji svijet – od sirijskih i ukrajinskih izbjeglica do klimatskih migracija – je li "dom" postao iluzija, a trajno kretanje novo globalno stanje čovječanstva?

To je vrlo kompleksno pitanje. Ljudi su se oduvijek kretali, to je u našoj prirodi. Mi smo, evolucijski gledano, dizajnirani za kretanje kroz prostor. U usporedbi s drugim primatima, naše zdjelice i kukovi prilagođeni su hodanju, a ljudske se bebe rađaju ranije nego što bi trebale, upravo zato da bi majke mogle hodati uspravno. Zbog toga su novorođenčad bespomoćna i trebaju brigu da bi preživjela, dok, primjerice, konj odmah nakon rođenja može potrčati. To je cijena našeg evolucijskog razvoja, ali i temeljna predispozicija koja nam je omogućila da prije stotinjak tisuća godina napustimo Afriku i proširimo se po Europi i Aziji, istiskujući druge ljudske vrste.

U tom smislu, svako ograničavanje kretanja danas – hapšenja, zatvaranje granica, nasilje nad migrantima, potapanje brodova u Sredozemlju – nije samo moralna, politička ili ekonomska katastrofa, nego i čin protiv same ljudske prirode. Mi smo bića pokreta i potraga. Kad govorimo o "domu", on može biti teritorij, kuća, ali i grupa ljudi s kojima dijelimo produktivne, tople i suradničke odnose. Britanska srednja klasa mogla je sanjati o stabilnosti koju opisuje Forster u romanu Howards End, u kojem postoji ona poznata rečenica: "Kako se možemo zvati civilizacijom ako ne možeš umrijeti u kući u kojoj si rođen?" To je, naravno, istina za likove tog romana, ali ona proizlazi iz imperijalne stabilnosti. U mojoj obitelji, međutim, nitko ne umire u zemlji u kojoj je rođen – pa čak i ako je ostao na istom mjestu.

Gdje ste vi "kod kuće", gdje vam je dom?

Dom mi je ondje gdje je moja obitelj i pas, i to je najjednostavniji odgovor. Ali čovjek može imati više od jednog doma. Za mene je to i Sarajevo. Tamo, kad dođem, ne moram nikome objašnjavati tko sam ni odakle sam. Sustav znakova koji čini pojam doma ondje je odavno uspostavljen i meni je potpuno poznat; mogu ga "čitati", ali i sam sam lako čitljiv drugima u tom kontekstu. No, to nije nužno sudbina. Dom se ne stvara samo ondje gdje si rođen – on se može i iznova izgraditi, na različitim mjestima.

Nakon velike sage Bejturan i ruža, u kojoj ste kroz stoljeće povijesti ispisali priču o ljubavi, egzilu i nasilju, sad ste se odlučili za potpuno drukčiji format, knjigu pjesama. Što vam je nakon tog opsežnog romana omogućila poezija: intimniji uvid, sažetiji izraz ili možda novu vrstu "političke" slobode?

Poezija mi je omogućila neposredan kontakt s jezikom. Bejturan i ruža doista jest saga – zapravo, izbjeglički ep – i u njemu sam svjesno slijedio epsku formu, gdje se junaci kreću kroz prostor, prolaze iskušenja i ostvaruju se kroz akciju, pri čemu je glavna "radnja" zapravo njihova ljubav. Ta epska širina omogućila mi je i eksperimentiranje s jezikom, budući da je Pinto višejezičan lik, koji istodobno misli na nekoliko jezika. Upravo je rad na tom romanu ponovno probudio u meni želju da se vratim poeziji i da se, još jednom, udubim u jezik.

Moja prva književna iskustva zapravo su bila pjesme. Osamdesetih godina, na bosanskom/hrvatskom/srpskom, napisao sam možda i tisuću pjesama u tri godine – uglavnom kao posljedicu traume služenja vojske, od koje se još uvijek oporavljam. Poezija je bila i ostala moja prva ljubav, jer jezik je moja prva ljubav.

Nakon Bejturana i ruže, romana koji zahtijeva pogled prema horizontu – jer, iako ne pišem planove, vrlo sam rano znao da će završiti u Šangaju i Jeruzalemu – poezija mi je donijela nešto sasvim drugo. Ona često počinje jednom jedinom rečenicom ili stihom koji mi se pojavi u glavi, bez jasnog znanja što će doći nakon njega. Upravo ta potraga kroz jezik, za značenjem, atmosferom i ritmom, ono je što mi je nedostajalo svih ovih trideset godina, otkako sam prestao pisati poeziju. Bogolov je prva zbirka koju sam napisao na engleskom, a u procesu prevođenja na hrvatski i bosanski radio sam vrlo intenzivno zajedno s prevoditeljicom Irenom Žlof.

U svojim se romanima i esejima često bavite ratovima i njihovim posljedicama. Danas ponovno svjedočimo ratovima koji mijenjaju svijet – ruskoj invaziji na Ukrajinu i izraelski rat u Gazi. Pokazuju li ti konflikti da međunarodni poredak kakav smo poznavali više ne funkcionira – živimo li u vremenu raspada starog sustava ili rađanja novog, još opasnijeg?

Pitanje je što uopće podrazumijevamo pod "starim sustavom". Nacionalne države, poput današnjeg Izraela ili Rusije, nisu nikakav novi fenomen, one su proizvod 19. stoljeća, kada se u Europi uspostavio taj model. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada triju od četiri velika imperija, nastao je veliki broj novih nacionalnih država. Drugi svjetski rat, holokaust i etnička čišćenja donijeli su novi val, među njima i osnivanje Izraela. Problem je u tome što su nacionalne države vrlo često ili nastajale kroz fašizam, ili su završavale u fašizmu, ili pak u sebi stalno nose fašistički potencijal. One su zasnovane na ideji "naroda" koji navodno dijeli neku magičnu suštinu, što otvara prostor za eliminaciju "sumnjivih" pripadnika i definiranje neprijatelja kojeg treba uništiti.

Nama u ovom dijelu svijeta to, nažalost, nije potrebno posebno objašnjavati – mi u tome živimo već dugo. Danas svjedočimo krizi nacionalne države. Ona se očajnički pokušava održati, bez obzira je li riječ o članici Europske unije ili ne. U tom procesu dolazi do urušavanja demokratskih institucija, dok se kao glavni politički cilj postavlja zabrana i sprječavanje migracija. Europska unija, Amerika – svi oni misle da je to ključ opstanka. Što će se dalje dogoditi, teško je predvidjeti, ali jasno je da smo u trenutku duboke krize. Desnica u Americi, primjerice, nije konzervativna, kako se sama voli nazivati, nego revolucionarna – ona aktivno nastoji razoriti postojeći demokratski poredak i konsolidirati nacionalističku, autoritarnu državu. Povijest pokazuje da je kraj nacionalne države uvijek – fašizam.

Kada gledate današnji svijet – Ukrajinu, Gazu – prepoznajete li iste obrasce nasilja i nemoći međunarodne zajednice koji su obilježili Sarajevo 1990-ih? Ponavlja li se 'sarajevski scenarij', beskonačna kriza bez rješenja?

Postoje sličnosti, ali i ključne razlike. Na početku rata u Bosni još je bilo ljudi koji su vjerovali u "međunarodnu zajednicu". Danas bi stvarno trebalo biti naivan da u to vjeruješ. Ne postoji međunarodna zajednica – postoji skupina zapadnih zemalja koje raspolažu moći, novcem i oružjem, i koje su neko vrijeme diktirale pravila. Ta pravila bila su vezana uz liberalnu demokratsku transformaciju, ali ona je uvijek išla ruku pod ruku s otvaranjem tržišta zapadnom kapitalu. Ujedinjeni narodi diskvalificirani su već odavno – Amerika ih sabotira, Rusija ih ignorira, a Vijeće sigurnosti konstruirano je tako da blokira promjenu svjetskog poretka u kojem dominiraju stalne zemlje članice.

Europska unija sve se više zatvara, a jedino što je doista povezuje jesu tržište i granice, koje se neumorno konsolidiraju kako bi spriječile dolazak "drugih", od Bosne pa do Afganistana. U takvom svijetu, tko uopće još može vjerovati u međunarodnu zajednicu? Kad pogledamo Gazu, stvar je očita. Tijekom genocida u Bosni nije bilo društvenih mreža, postojala je mogućnost zataškavanja. U Bijeloj kući nije se smjelo upotrijebiti riječ "genocid". Danas je drugačije – svi znaju što se događa, sve je pred našim očima. I opet, zadatak međunarodne zajednice svodi se na to da glumi kako je sve "unutar međunarodnih zakona". A ništa od toga što gledamo nije unutar zakona koji su, navodno, uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata – od Povelje UN-a do svih drugih dokumenata.

Dakle, liberalna demokracija je u terminalnoj fazi, na umoru, ili možda ipak samo prolazi kroz bolnu transformaciju?

Mislim da je liberalna demokracija u terminalnoj fazi, barem u Americi. To je krajnji stadij američke demokracije. Još nakon 11. rujna i invazije na Irak postalo je jasno da desničarske snage, u Americi i drugdje, shvaćaju jednu ključnu stvar: kapitalizam ne treba demokraciju da bi funkcionirao. Dugo je postojalo uvjerenje da kapitalizam i demokracija idu zajedno, da jedno bez drugog ne može opstati. No, Kina je pokazala da se može imati kapitalizam bez demokracije; Singapur također, pa i Rusija. U današnjem kapitalizmu, što će uopće demokracija ljudima poput Bezosa, Zuckerberga ili Muska – ili ruskim oligarsima? Demokracija je u kapitalističkim državama uvijek bila i način kontrole stanovništva, radne snage.

Nakon Drugog svjetskog rata to je uključivalo određene kompromise, jer rat nisu dobili milijarderi, nego radnici koji su ginuli na fronti. No, nakon Iraka postalo je jasno da demokracija više nije potrebna, čak ni kao sredstvo kontrole. Postoje sofisticirani sustavi nadzora, algoritmi, internet, kamere, biometrijske kontrole; sve to omogućuje kapitalizmu da funkcionira bez demokratskih procesa. Ratovi, pritom, nisu prepreka kapitalizmu – naprotiv, oni ga često potiču. Mogu trajati desetljećima, poput ratova u srednjem vijeku. Ukrajina i Rusija lako bi mogle ostati u ratu dvadesetak godina. Izrael i Gaza, pak, idu prema "konačnom rješenju", kako ga oni vide – to će završiti brže, ali strašnije. U svakom slučaju, jasno je da rat više nije suprotnost kapitalističkom razvoju, nego njegov sastavni dio.

Predstava nastala prema Bejturanu i ruži snažno je odjeknula kod publike. Što vam je to iskustvo pokazalo o današnjoj potrebi ljudi da u tuđim pričama pronalaze odraz vlastite nesigurnosti i fragmentiranog identiteta?

Priče oduvijek tome i služe, one su društveni prostor. Knjiga je javni objekt: možete je ostaviti u autobusu, netko drugi je pokupi i pročita, jednako kao da ju je kupio ili posudio u knjižnici. Ona postoji neovisno o mojim namjerama. Vrijednost umjetnosti leži upravo u tome: ona koristi jezik koji je najosobniji i najintimniji, a istodobno i najjavniji. Kada govorim o vlastitim strahovima i fantazijama, koristim jezik kojim svi govorimo. Onoga trenutka kada to izađe u javnost, nastaje prostor u kojem netko drugi može ući, prepoznati se i podijeliti iskustvo. To dijeljenje je puno više od puke identifikacije u stilu "ovo je i moja priča".

Vjerujem da književnost i umjetnost proizvode znanje na način na koji nijedna druga ljudska aktivnost to ne može: znanje o tome kako smo živjeli, o funkcioniranju jezika, o našim maštanjima i strahovima. I to znanje nije luksuz, nego temelj ljudske vrste. Kao što ne postoji kultura bez jezika i glazbe, tako ne postoji ni bez poezije. Zbog toga, ako danas i govorimo o "krizi književnosti" ili "krizi umjetnosti", ona je isključivo tržišna – nikada ljudska. Ljudska potreba za pričama, za dijeljenjem i stvaranjem zajedničkog iskustva, ne može nestati. Predstava napravljena prema Bejturanu i ruži to je samo još jednom potvrdila: ljudi u tuđim pričama pronalaze ne samo vlastite identitete, nego i novo znanje o sebi i svijetu.

Kao nekome tko već desetljećima živi između Amerike i Balkana, što vam se čini najvećom iluzijom suvremenosti – gdje vidite opasnost od novog velikog povijesnog sljepila?

Rekao bih da u tom povijesnom sljepilu već živimo. Rat u Iraku bio je definiran upravo njime. Nije bio shvaćen ozbiljno, ne samo kao nemoralan čin i kršenje međunarodnih zakona, nego i kao ono što jest: trenutak koji će trajno oštetiti strukturu američke demokracije. Bio sam u Americi 2003., kada je Kongres, uključujući i većinu demokrata, glasao da se Georgeu Bushu daju ratne ovlasti, da može odlučivati bez parlamentarne kontrole. Demokrati su se utrkivali tko će jače podržati odluku, jer je tada izgledalo da je to patriotski čin, nužna obrana nakon napada.

A zapravo je to bio početak urušavanja sustava, u kojem su korporacije sudjelovale u invaziji Iraka, a pljačka i pranje novca postali su sastavni dio operacije. Republikanska stranka već je dugo fašistička partija bijelih supremacista, ali ni demokrati nisu nevini. Oni su kolaborirali, sudjelovali u svemu tome – dijelom iz gluposti, dijelom iz slijepila, dijelom iz ciničnog interesa. Klintonovsko nasljeđe pokazalo je da je riječ o stranci koja nije u stanju pružiti otpor, nego naprotiv, aktivno sudjeluje u preraspodjeli društvenih dobara prema vrhu. To je, po meni, jedna od najvećih iluzija suvremenosti: da još uvijek postoji realna razlika između "demokratskog" i "republikanskog" projekta, dok u stvarnosti oboje već dugo rade na održavanju istog sustava.

Ameriku nazivate žrtvom "metropolitanskog provincijalizma", nesposobnosti da vidi izvan vlastitog horizonta. Koliko je to danas postalo opasno, kad je riječ o zemlji takve vojne snage i političke moći a koja, kako ste i sami naglasili, duboko vjeruje u nasilje, funkcionira na permanentnom stanju rata?

Više od tri desetljeća svjedočim i izlažem se jednoj istoj propagandi – i to bez obzira na politički spektar – da je Amerika "najbolja zemlja na svijetu", s "najboljim ustavom" i "najboljim svime", od sporta do kulture. Iz toga proizlazi uvjerenje da će svi drugi propasti prije nego Amerika, te da oni koji dolaze izvana nisu potpuna ljudska bića dok se ne "dovrše" kao Amerikanci. Samim time, uvijek su sumnjivi – zato ih se i može hapsiti bez pravne osnove, jer u Americi se odlučuje tko je "dovoljno spreman" za demokraciju, ljudskost ili kapitalizam. Taj je mit desetljećima bio udoban, od Drugog svjetskog rata, kroz Hladni rat i Vijetnam, pa do Iraka. Ali danas, kada bi netko tvrdio da je ovo "najbolje što je čovječanstvo stvorilo", to bi zvučalo groteskno. Čak ni među Trumpovim sljedbenicima nema previše onih koji vjeruju da je on "izuzetan čovjek", jer je očito riječ o izuzetnom psihopatu i lopovu.

No problem nije samo u Trumpu. Cijela vizija međunarodnog poretka utemeljenog na liberalizmu, kao političkoj i ekonomskoj filozofiji, došla je do kraja. Danas su vidljive sve štete koje je taj poredak proizveo. Pitanje za one koji nisu trumpisti, za one koji nisu u tom revolucionarnom fašističkom stanju svijesti, jest: što će biti poslije? Jer jedno je jasno – nikada se nije dogodilo da "poslije" ne postoji. Možda će nas zbrisati klimatske promjene, možda neka nova katastrofa, ali svaka katastrofa otvara i mogućnost. Nedostaje nam, međutim, imaginacija alternativne budućnosti. Sve se svodi na dvije opcije: ili će se ovako nastaviti u nedogled, ili će se urušiti. No pravo pitanje jest: što ćemo mi napraviti od ostataka ovog svijeta kada se uruši?

Svojdobno ste Trumpov politički jezik – "Trumpese" kako ga vi zovete – dakle, jezik koji ne služi komunikaciji nego zastrašivanju i dominaciji, usporedili s Miloševićevom retorikom. Što taj jezik čini toliko zavodljivim za mase – i može li društvo razviti otpornost na govor koji se temelji na ponižavanju i prijetnji?

Postoje strukturne pretpostavke koje olakšavaju širenje takvog govora – internet, društvene mreže, koncentracija i kontrola medija kojima Trump i slični teže. Ali sama narav tog jezika je suprotna ljudskosti: što je netko otvoreniji, osjetljiviji, što u sebi ima više ljudskosti, to ga taj jezik lakše rani i paralizira. Trumpov jezik uspješan je upravo zato što je lišen smisla. Pratio sam republikanske predizbore 2015./2016., na kojima je nastupalo sedamnaest kandidata – među njima Jeb Bush, Ted Cruz i drugi – i svi su oni barem glumili da imaju neki ideološki okvir: Bibliju, Reagana, liberalnu ekonomiju bez poreza. Time su pokazivali da postoji nešto izvan njih samih s čim se povezuju.

Trump jedini to nije imao – on nije u stanju zamisliti ništa što nije centrirano oko njega samog. Njegova patološka narcisoidnost i psihopatske crte čine ga nesposobnim da misli o drugima. Umjesto ideologije, on je biračima ponudio obećanje nasilja. Njegov je jezik potpuno nerelevantan u smislu istine ili sadržaja – on služi samo za napad, ponižavanje, zastrašivanje. Njegovi pristaše to i očekuju: ne da govori istinu, nego da upotrijebi jezik kao oružje, bilo kroz vrijeđanje i ponižavanje, bilo kroz impliciranje nasilja. Tako je nastala i fantazija o "ukradenim izborima", koja je završila jurišem na Kapitol, ubojstvima i premlaćivanjem policajaca, a sudionici tog nasilja danas se u trumpističkom diskursu tretiraju kao heroji slobode.

Kako gledate na budućnost političkog jezika u doba umjetne inteligencije i algoritamske propagande?

Mislim da politika, barem onakva kakve se mi sjećamo, više nema budućnosti. Ona se temeljila na konceptu javnog prostora, i to ne samo metaforički, nego i doslovno fizički. Milošević je, primjerice, morao doći na Kosovo i okupiti milijun ljudi da bi pokazao snagu. Hitlerovi i drugi diktatorski skupovi također su zahtijevali prisutnost u istom prostoru. Čak i Trump ima mitinge, ali oni nisu ni približno posjećeni u tim razmjerima – to više nisu javni događaji koji proizvode političku realnost na isti način. Demokracija koje se sjećam, recimo dok sam živio u Parizu, imala je jasno diferenciran javni prostor: Le Monde je bio desni centar, Figaro desnica, Libération komunistički. Ljudi su sjedili u kafiću i čitali tri novine da bi usporedili perspektive.

Čak je i u socijalističkoj Jugoslaviji postojala određena raznolikost unutar zadatog okvira – neke novine su bile liberalnije, druge su samo prenosile memorandume Centralnog komiteta. Ali postojala je svijest da svi sudjelujemo u jednom javnom prostoru. Danas se taj prostor prvo preselio na internet, a potom je ondje uništen. Algoritmi određuju što će tko vidjeti, tko će imati pristup kojoj informaciji. Ako si na društvenim mrežama poput bivšeg Twittera, algoritam ti servira sadržaje koji hrane tvoje narcisoidne ili ekstremističke sklonosti, čak i ako ih nemaš. To je oblik potpune kontrole – ali ne više od strane centralnih komiteta, nego iz Silicijske doline. Uništavanje javnog prostora jedan je od ključnih aspekata uništavanja demokracije kroz logiku kapitalizma. Demokracija je nekad zahtijevala da taj prostor ne bude u potpunosti pod kontrolom moći. Danas smo, međutim, suočeni upravo s takvom kontrolom – sveprisutnom, algoritamskom, nevidljivom.

Pisali ste o Jugoslaviji kao prostoru građanske nade koji je uništen. U eri polarizacije i urušavanja demokracije, gdje vidite mogućnost ponovne afirmacije takvih građanskih ideala?

Mislim da se mogućnost građanskih ideala danas ponajprije može naslutiti u mlađim generacijama, onima moje djece i njihovih vršnjaka. Njihov odnos prema političkom djelovanju nije mi uvijek potpuno jasan, ali vidljivo je da im nedostaje politički okvir unutar kojeg bi ga mogli prakticirati. Ipak, ono što se danas događa u Srbiji zanimljiv je primjer: protivnici Vučićeva – zapravo miloševićevskog režima – uspijevaju stvoriti koalicije koje povezuju vrlo različite struje, od nacionalista koji govore "idite na Kosovo" do progresivnih neoanarhista koji se zalažu za decentralizaciju moći i demokratizaciju kroz plenume i zajednička okupljanja.

Takvi oblici otpora pojavljuju se i drugdje – od Occupy Wall Streeta do blokada sveučilišta u Zagrebu, gdje sam i sam razgovarao sa studentima. Riječ je o jednom od najstarijih oblika organizacije ljudskih zajednica: ljudi koji žive zajedno traže načine da donose odluke zajedno. To je postojalo i prije demokracije, i prije kraljevstava. Možda će upravo to, kad se "dno otvori" i postojeći sustavi uruše, biti ono što će ostati – organiziranje na razini susjedstva, zajednice, u stvarnim, ljudskim, materijalnim odnosima, a ne kroz apstraktne ideje nacije, tržišta ili čak ljudskih prava. Paradoksalno, što smo više isključeni iz svijeta nasilja i moći, to smo možda bliži jedni drugima.

Bosna je, po vama, "zarobljena u kvaki 22". Što to znači u današnjem kontekstu – je li zemlja postala trajni eksperiment međunarodne zajednice ili zarobljenik vlastitih unutarnjih antagonizama?

Problem Bosne vrlo je jednostavan: Dejtonski ustav. Amerikanci i Richard Holbrooke tada su imali samo jedan cilj – da se rat zaustavi. Vjerojatno su, djelomično naivno, djelomično cinično, mislili da će, ako se sve strane zatvore u zajedničku državu, biti prisiljene pronaći način kako surađivati i graditi nešto zajedno. Ono što nisu vidjeli – ili nisu htjeli vidjeti – jest da je taj poredak zapravo nagradio one koji su ratovali. Republika Srpska je postala nagrada za genocid, teritoriji pod kontrolom HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka također su zasnovani na etničkom čišćenju i segregaciji. Implicitna, a možda i eksplicitna pretpostavka bila je da će upravo ti ljudi, koji su dobitke ostvarili ratom, jednoga dana dobrovoljno odlučiti razmontirati sustav koji im osigurava nedodirljive privilegije – i to iz ljubavi prema Bosni ili čovječanstvu.

To, naravno, nikada nije imalo izgleda. Dejton je samo začepio rupu kako bi međunarodna zajednica mogla reći da je rat završen i da više nema novih izbjeglica koje lutaju Europom niti potrebe za stalnom prisutnošću stranih trupa. Već dvadesetak godina suština međunarodne politike u Bosni jest suradnja s onima najgorima, pod jedinim uvjetom da ne bude rata. Dodik tako nikada nije bio stvarni neprijatelj međunarodne zajednice; naprotiv, od sredine 2000-ih tretiran je kao onaj koji ima moć uključiti ili isključiti sukob, i time nad njima zadržava prevlast. Isto vrijedi i za Vučića u Srbiji, za političke strukture HDZ-a u Hercegovini, ali i za pojedine bošnjačke lidere u Sarajevu.

U vašim romanima i esejima sjećanje nije ni neutralno ni privatno, već uvijek ima političku dimenziju – jer zaborav otvara prostor za ponavljanje nasilja. Kako iz te perspektive gledate na obvezu javnih intelektualaca, da reagiraju na povijesni revizionizam, i postoji li granica do koje se takav angažman može politički ili etički opravdati?

To je vrlo kompleksno pitanje, jer javni prostor više nije ono što je nekad bio. Pisci su nekoć imali pristup relativno monolitnom javnom prostoru: ako ste nešto objavili u novinama, svi su to mogli pročitati. Danas mogu pisati što god želim na Instagramu, ali to će pročitati samo oni koji se već slažu sa mnom. To više nije javni prostor, nego njegova imitacija, fragmentirana i segregirana. S druge strane, ta decentralizacija znanja i politike ipak omogućava da se negdje zapiše nešto što će ostati zapamćeno. Kad je javni prostor bio monolitan, bilo je lakše zabraniti istinu.

Zato svi autoritarni režimi prvo nasrću na slobodu govora i kontrolu pamćenja. Danas, iako laži imaju tehnološku prednost – mogu stvoriti čitav "matrix" u kojem istina jednostavno ne postoji – ipak ostaju mjesta otpora. Ona se često ne nalaze ondje gdje politička moć gleda, nego na marginama: u poeziji, u umjetnosti, u malim arhivima i zapisima. Mediji lažu ili šute, političari lažu gotovo po definiciji, ali netko ipak pamti i zapisuje. Mnogo nas pamti tko je što rekao u ovom trenutku. To ne znači da će ti ljudi završiti na nekom novom Nürnbergu, ali znači da istina neće biti potpuno izbrisana. A to je već oblik otpora.

Kad ste spomenuli 'matrix'; bili ste koscenarist filma Matrix Resurrections, koji se bavi nadzorom, kapitalizmom i iluzijom izbora. Kako doživljavate ulogu takvog ogromnog pop‑kulturnog narativa kao mjesta političke intervencije – je li pisanje za film, čak i u blockbuster formi, potencijalno moćniji način društvene kritike nego esej u New Yorkeru?

Film je, naravno, masovniji medij. Tradicionalno se konzumirao u situaciji kolektivnosti, u kinu, iako se to promijenilo s dolaskom streaminga. Ipak, film i dalje nosi tu dimenziju zajedničkog iskustva. Matrix je, osim što je postojao u javnom prostoru, postao i sam prostor unutar kojeg se moglo razgovarati o stvarima koje se inače teško otvaraju u akademskom ili esejističkom kontekstu. Prva trilogija imala je ogroman utjecaj, što se vidi i po tome što je ušla u jezik. Danas predajem studentima koji su rođeni mnogo nakon izlaska prvog Matrixa. Mnogi od njih film nikada nisu ni gledali, a ipak svakodnevno koriste izraze poput "red pill", "blue pill" ili "the matrix".

To govori o tome koliko je duboko pop-kulturni narativ ušao u kolektivnu imaginaciju. Ono što je Matrix učinio jedinstvenim jest hibridizacija "visoke" i "niske" umjetnosti. Kung-fu filmovi i stripovi pojavljuju se uz Baudrillarda i Descartesa, filozofija i akcija funkcioniraju na istom nivou i u istom trenutku. To je čudo filma, a posebno filma kakav je bio Matrix. Nisam siguran da bi takav projekt danas mogao nastati u Hollywoodu – barem ne na način na koji je nastao 1999., s potpuno razvijenim konceptom i hrabrošću da spaja naizgled nespojivo. Četvrti Matrix bio je moguć zato što je ta franšiza već postojala, ali teško da bi se danas od nule mogao pojaviti film s jednakim političkim i kulturnim efektom.

Pisali ste ili pišete za The New Yorker, za Esquire, The Paris Review, NYT Op‑Ed, sarajevske BH Dane… Kako balansirate različite javne sfere – američki mainstream, elitu književne kulture, regiju – u svom društvenom angažmanu? Da li birate poruku ovisno o mediju, ili svugdje nastavite biti kritički glas jedne "multikulturalne svijesti"?

Već neko vrijeme ne pišem komentare ni za američke ni za regionalne medije. To ima vrlo precizan trenutak: 2020., s pandemijom i krajem Trumpova prvog mandata. Tad sam na Twitteru govorio da trumpizam ima samo jednu platformu i jedno oružje – nasilje. Napisao sam i tekst za The Intercept, šest mjeseci prije 6. siječnja 2021., u kojem sam – ne kao prorok, nego kao netko tko dolazi iz prostora gdje je nasilje već bilo iskustvo – rekao da je eskalacija nasilja jedina strategija trumpizma. Kad se 6. i 7. siječnja dogodio napad na Kapitol, zvali su me iz New York Timesa, Wall Street Journala, BBC-a, Face TV iz Sarajeva i brojnih drugih medija da komentiram.

Sve sam odbio. Nisam želio postati "stručnjak za apokalipsu". Mnogo mi je važnije da stvaram nego da komentiram ono što rade fašisti. To ne znači da se odričem građanskog angažmana; kao građanin mogu i moram reagirati. Ali kao umjetnik odlučio sam da ono što radim – muzika, poezija, romani – ne smije biti reaktivno. Cijenim ljude koji pišu komentare i analize, ali mene zanima stvaranje, a ne reagiranje na tuđe akcije. Od tada ne pišem političke komentare, osim što u intervjuima, kad me pitaju, mogu reći svoje mišljenje.

I, što sad pišete?

Stalno nešto pišem, od poezije koja još nije objavljena, do priča na engleskom, pa i scenarija koji ponekad započnem, a onda ostanu dvije godine nedirnuti u kompjuteru. No, moja glavna aktivnost trenutačno je glazba – produkcija i DJ-ing. To me trenutno najviše pokreće. Posebno me zanimaju hibridne mogućnosti spajanja glazbe, slike i riječi. Ne mislim da sam prerastao roman ili priču, ali ono što se promijenilo jest moj odnos prema samom činu pisanja. Nakon što sam Bejturana i ružu pisao desetak godina gotovo sam, više ne želim raditi ništa što je potpuno solistički projekt. Možda ću opet napisati roman, ali ako ga budem pisao, od samog početka želim da u njemu sudjeluju i drugi ljudi, na ovaj ili onaj način. Suradnja mi je postala jednako važna kao i samo stvaranje.

Dakle, ipak imate neku vrstu optimizma – vjeru u ljude i u suradnju, u zajedništvo koje u kriznim vremenima može podići i osnažiti?

Vjerujem da ima dobrih ljudi i da se može učiniti mnogo dobrih stvari, čak i ako smo pred fajruntom. Vrijednost ljudskih veza, ljubavi i solidarnosti u trenucima krize ne smanjuje se nego raste, tada postaje još smislenija. Ne govorim to naivno – u Sarajevu pod opsadom bilo je smrti, ubojstava, pljački, ali istodobno su ljudi pravili predstave, organizirali izložbe i pomagali jedni drugima. Kada se raspadne struktura koja je prije rutinski odlučivala o našim životima – zakoni, običaji, institucije – svatko se mora sam odlučiti kako će živjeti i što mu je važno. A meni su važni drugi ljudi, važan mi je jezik, i važno mi je stalno tražiti način da doprem do još drugih ljudi.