Da bi vam se svidio film 'Bog neće pomoći' Hane Jušić, ne morate biti žena. O tom filmu, koji su prije Pulskog filmskog festivala pogledali gotovo svi kolege i kolegice osim mene, čula sam masu i dobrog i ne tako dobrog. Bilo je muškaraca koji su ga hvalili, žena koje su ga kritizirale, nitko nije rekao da je baš drito loš, ali nekima je funkcionirao, nekima nije. Kad se netko žalio, žalio se da je prespor, prerazvučen, da se ponekad previše zavuče u svoju simboliku i slike, a zaboravi na priču i gledatelja. No bilo je i onih koji su filmom bili potpuno očarani. I muškaraca i žena. Nakon projekcije u Areni pred kraj ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli, i ja sam se svrstala među njih. Film me oborio.

Tvrda Dinara i treći jezik

Jest, dug je. Jest, zahtjevan je. Zahtijeva koncentraciju, strpljenje, volju da onome što gledaš na filmskom platnu/ekranu posvetiš i podosta vlastitih mentalnih i emotivnih kapaciteta, ali daje ti i vremena i prostora za to, i to nikad nije uludo protraćeno, 'razvučeno' vrijeme. Nijedna od stotinu trideset sedam minuta nije mi bila suvišna. Nijedan mračan, dubok kadar u kojem jedva išta razabireš nije mi bio dosadan ni frustrirajući.

Svi prekrasni prizori tvrdog dinarskog krajolika, snimljeni pod nadzorom izvrsne DOP-ice Jane Plećaš sjeli su na svoje mjesto. I sve slike – slike koje se u filmu pojavljuju kao oni poznati Tarkovskijevi tableaux – meni su govorile. Dapače, mislim da ih je Hana Jušić u filmu koristila kao treći jezik, osim španjolskog i hrvatskog, kojim likovi – ne mnogo, ali ipak – govore. Film mi je, ukratko, jedan od najboljih, ako ne i najbolji prikazan na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.

Vjerojatno mi se nije toliko svidio samo zato što sam žena. Jednako kao što mi se nije toliko svidio jer sam ga gledala u prekrasnom ambijentu pulske Arene. I jedno i drugo je, dakako, pomoglo, ali film je veći od toga.

'Ja radnik'

Radnja je naizgled jednostavna. Teresa (Manuela Martelli), žena u dugoj crnoj haljini, negdje početkom dvadesetog stoljeća stiže u dinarski kamenjar mrmljajući molitve Djevici Mariji. Pronalazi kamenu kuću i omanje imanje na kojem sama s nešto domaćih životinja živi Milena (Ana Marija Veselčić), koju su braća ondje ostavila kad su otišla s ovcama na ispašu u planinu.

Teresa stiže k Mileni i tvrdi da je udovica Marka Mitrovića, Milenina brata i muškarca koji je davno otišao trbuhom za kruhom preko oceana i ondje poginuo. Teresa sa sobom donosi nekoliko njegovih kosti (za koje ćemo ubrzo saznati da uopće nisu njegove kosti) da bi ih pokopala u zemlji s koje je potekao, ali i – kako će reći kad nauči nekoliko hrvatskih riječi: 'Ja radnik' – dolazi i raditi sa stočarskom zajednicom, Markovom obitelji.

Milena i Teresa nekako se brzo uspijevaju sporazumjeti, iako govore različitim jezicima – Teresa španjolski, a Milena hrvatski. No Teresa je sa sobom donijela i omanju Bibliju s ilustracijama. Te ilustracije postaju sredstvo preko kojeg se te dvije žene sporazumijevaju. Istina je, međutim, da se njih dvije duboko razumiju i bez toga. Obje su žene. Svaka iz svojeg svijeta, potpuno drugačijih, međusobno doslovno odvojenih oceanom, ali iz svijeta u kojem život u ženskoj koži znači nešto što obje razumiju i bez riječi.

Obitelj i članovi pastirske zajednice Teresu dočekuju s oprezom i nepovjerenjem, Teresa je neznanka, nepoznanica, 'Druga' u svakom mogućem smislu – jezičnom, kulturnom, rodnom i emocionalnom. Dok muškarci procjenjuju govori li istinu i pripada li uopće njihovoj obitelji, Teresa i Milena razvijaju bliskost, prijateljstvo koje je jedno od najzanimljivijih, najbogatijih i najkompleksnijih ženskih savezništava koje je hrvatski film ponudio posljednjih godina.

Razumijevanje Milene i Terese samo su srce ovoga filma. Biblijske ilustracije iz stare knjige onaj su treći jezik filma spomenut ranije, zajednički Teresi i Mileni. Dok traže riječi, njih dvije pokazuju prstom na prizore svetaca, mučenika, grešnika i biblijskih žena. Jedna od najljepših scena nastaje kada Teresa pokaže ilustraciju raskošno odjevene žene okružene zmijama. Milena odgovara: 'Grešnica.' Teresa zatim pokaže na sebe i kaže: 'Ja grešnica.' Milenin odgovor nosi cijelu filozofiju filma: 'Nisi ti grešnica. Ti si žena.'

U jednoj jedinoj rečenici Hana Jušić razgrađuje simboliku koja stoljećima prati ženske likove zapadne kulture. Žena više nije određena grijehom, iskušenjem ili kaznom, nego vlastitim postojanjem. Milena pritom nije nikakva revolucionarka ni feministička glasnogovornica. Ona ne izgovara manifest, nego rečenicu koja proizlazi iz suosjećanja. Upravo zato djeluje toliko moćno.

Estetika Fride Kahlo i mitologija Leonore Carrington

Slike iz svetih knjiga, posebice one zlokobne, izvitoperene, demonske, pojavljuju se i u Teresinim vizijama i noćnim morama koje obilježavaju njezinu krivnju i tjeskobu, a uz biblijske ilustracije film koristi i još jedan, sasvim drukčiji slikovni svijet. Kroz priču se povremeno pojavljuju naivne, gotovo dječje slike golih ženskih tijela isprepletenih sa životinjama, biljkama i prirodom.

Njihova estetika podsjeća na Fridu Kahlo, ali i na intuitivnu mitologiju Leonore Carrington – žene koje nisu slikale kako tijelo izgleda, nego kako ga iznutra osjećamo. Ako biblijske slike pripadaju svijetu koji žene imenuje i određuje, ove druge pripadaju svijetu koji žene pokušava razumjeti. One nisu ilustracije radnje, nego ilustracije unutarnjeg iskustva. Kao da film istodobno prikazuje dva velika albuma zapadne civilizacije – jedan koji je stoljećima stvarao muški pogled na žene i drugi koji tek pokušava pronaći njihov vlastiti slikovni jezik.

No koliko god važne, upečatljive bile, ovaj film nije prvenstveno o tim slikama, nego o ljudima koji stvaraju život zbog kojih takve slike nastaju. A u ovom su filmu, osim Milene i Terese, to i muškarci, pastiri s kojima žive na Dinari. Među njima se posebno izdvaja Ilija (Filip Đurić), najstariji od braće Mitrović i definitivno najzanimljiviji muški lik u filmu. U nekom manje ambicioznom filmu Ilija bi bio ili pozitivac ili negativac. Hanu Jušić ne zanima tako jednostavna podjela. Ilija je čovjek koji razumije više od ostalih, osjeća više od ostalih i upravo zbog toga nosi veću tragediju od ostalih.

Dok njegova braća Teresu promatraju kao uljeza, potencijalnu varalicu ili prijetnju ustaljenom poretku, Ilija prema njoj pokazuje radoznalost i blagost. Ona mu pak vjeruje, uz njega se osjeća sigurno i upravo njemu Teresa naposljetku odluči ispričati istinu. Na španjolskom mu, riječ po riječ, gestu po gestu, priznaje da je ubila Marka. Ilija ne razumije njezin jezik. Ali razumije nju. To je možda najdirljivija scena u filmu.

Dok Teresa izgovara riječi koje njezin sugovornik ne može prevesti, gledatelj odjednom shvati koliko je jezik zapravo precijenjen. Ilija razumije pogled, ritam disanja, stanke između riječi, težinu krivnje koju nosi žena pred njim. Kad naposljetku uspije izgovoriti tek nekoliko hrvatskih riječi – 'Ja smrt Marko. Ja ubojica.' – on je samo zagrli. Ne zato što odobrava ubojstvo, nego zato što u toj ispovijedi prepoznaje nešto dublje od samoga zločina. Prepoznaje patnju.

Zato još više boli ono što slijedi. Ilija Teresu ne izručuje razjarenoj rulji niti je javno optužuje. Čini nešto mnogo tiše, jadnije, kukavički, izdajnički, ali i - ljudski. Daje joj do znanja da mora otići. Toliko nema snage pogledati je u oči da svojoj ženi Đuki prepusti neugodan posao. Đuka joj pakira stvari i govori joj da 'nije njihova'. Te riječi odzvanjaju jednako snažno kao i Milenino 'Ti si žena'. Jedne određuju pripadnost zajednici, druge pripadnost samoj sebi. A Ilija… Ilija postaje jedan od najtragičnijih likova filma. Zlo rijetko pobjeđuje zato što su svi oko njega okrutni. Puno češće pobjeđuje zato što dobri ljudi u ključnom trenutku uzmaknu. Ilija vidi nepravdu, suosjeća s Teresom, možda čak naslućuje kakav je Marko bio prema njoj, ali nema snage platiti cijenu otvorenog otpora zajednici. Njegova izdaja ne proizlazi iz mržnje, nego iz straha. A strah katkad ostavlja jednako duboke ožiljke kao i nasilje.

Ovce daju ritam filmu, a vuk nagovješćuje apokalipsu

Naizgled sasvim u pozadini filma, ali zapravo u njegovu samom središtu, nalaze se i ovce. Toliko su prisutne da ih nakon nekog vremena gotovo prestanemo primjećivati. One određuju ritam dana, razlog zbog kojeg muškarci odlaze u planinu, razlog zbog kojeg žene pripremaju hranu i razlog zbog kojeg cijela zajednica uopće postoji. Čobani prema njima pokazuju nježnost koja često izostaje u odnosima među ljudima. Ilija drži janje u naručju gotovo kao dijete. Taj prizor mnogo govori o njemu. Muškarci ovdje znaju zaštititi ovcu, ali ne uspijevaju zaštititi ni sami sebe ni jedni druge ni žene koje žive s njima.

Pojava vuka zato izaziva gotovo apokaliptičan strah. Razlog nije samo mogućnost da će stradati stado. U pitanje dolazi cijeli poredak svijeta. Zajednica panično traži objašnjenje i pronalazi ga ondje gdje ga zatvorene zajednice gotovo uvijek pronalaze – u strancu. Teresa postaje savršeni žrtveni jarac. Ako je ona prizvala vuka, svijet ponovno dobiva smisao. Ako postoji krivac, postoji i privid reda. Samo Milena postavlja drukčije pitanje. Kada pita Teresu je li prizvala vuka, u njezinu glasu nema optužbe, nego gotovo dječje znatiželje. Kao da želi doznati postoji li žena koja je dovoljno moćna da uzdrma svijet muškaraca. U jednom trenutku sama za sebe izgovara: 'Neka svi izgore, pa neka i ja gorim od mržnje.' U toj jednoj rečenici prvi put progovara sav bijes koji je godinama morala gutati.

Možda najmračniji prizor cijelog filma događa se izvan kadra. Milena, nakon što je braća otjeraju da se s planine sama vrati na imanje, noću nailazi na drugu čobansku nastambu. Pita ondje smještene čobane može li prenoćiti kod njih prije nego što ujutro nastavi put. Rez. Sljedeći put tu nastambu vidimo kada Teresa i Ilija prolaze tim mjestom, zatiču praznu nastambu, a Teresa nalazi i veliko kamenje umrljano krvlju.

Film nikada ne objašnjava što se dogodilo. Upravo zato prizor ostaje tako uznemirujući. Najlogičnije je pretpostaviti da su čobani pokušali učiniti Mileni ono što su muškarci u ovom svijetu oduvijek činili ženama i da im je ona prvi put uzvratila. No Hana Jušić mudro odbija pretvoriti taj čin u spektakl ili osvetničku fantaziju. O nasilju govori odsutnošću, tragovima i šutnjom. Teresa potom Mileni daje do znanja da zna što se dogodilo. Ne osuđuje je. Razumije je. Dvije žene koje su ubile muškarce kako bi spasile vlastiti život više ne trebaju riječi. Dovoljno je da se pogledaju.

Nestvarni kraj

Zato završna scena djeluje gotovo nestvarno. Nakon što Teresa napusti planinu, pozove Milenu da pođe s njom. Milena se samo nasmiješi, zagrli je i ostane. Kamera potom napušta kamenjar, spušta se niz gole obronke Dinare i prvi put otvara pogled prema beskrajnom plavetnilu mora. Teresa gola ulazi u vodu. Pruža ruku drugoj goloj ženi. Ova je primi. Okrenu se jedna prema drugoj. Nasmiješe se. Milena je ipak s njom. Je li doista otišla? Je li to Teresina želja, Milenin san ili prizor koji postoji izvan vremena i prostora? Iskreno, potpuno je svejedno. Film više ne pripovijeda događaje. Pretvara se u sliku. Posljednju, najveću i najljepšu među svim slikama koje je do tada stvorio.

Ako je planina tijekom cijelog filma predstavljala zatvoren svijet omeđen pravilima, krvnim srodstvom i granicama koje određuju drugi, more postaje prostor bez ograda. Na planini se neprestano govori tko kome pripada. 'Naši' i 'njihovi'. 'Naša' žena i 'nije naša'. Kći. Sestra. Udovica. Nevjesta. Grešnica. U moru više nema nijedne od tih oznaka. Ostaju samo dvije žene koje prvi put postoje izvan svih tuđih definicija. Možda upravo zato obje ulaze u more gole. Golotinja ovdje nema nikakve veze s erotikom. Ona je oslobađanje od svega što je tijekom filma određivalo njihov identitet – odjeća, uloge, očekivanja i presuda. Čini se kao da Hana Jušić posljednjim kadrom oživljava upravo one neobične, intuitivne slike žena koje se tijekom filma povremeno pojavljuju među biblijskim ilustracijama. Sve ono što je dotad postojalo kao unutarnja slika napokon postaje stvarnost.

Možda je upravo zato 'Bog neće pomoći' film koji je podijelio gledatelje. Neki su ga doživjeli predugačkim, sporim, razvučenim ili previše hermetičnim. Neki su poželjeli čvršću dramaturgiju i manje simbolike. Razumijem takve prigovore. Ali nisam ih uspjela osjetiti. Meni je ovo jedan od rijetkih filmova tijekom kojega nisam imala osjećaj da gledam priču koju mi netko pripovijeda, nego svijet u kojemu se krećem. Kao da su mozak, srce i oči Hane Jušić i moji tijekom ta dva i kusur sata radili na istoj frekvenciji. Kao da smo, svaka na svoj način, gledale iste slike.

Možda je tomu pridonijelo i to što sam žena. Žena koja je mnogo puta razmišljala o tome kako nastaje ono što nazivamo 'ženstvom', koliko ga određuju tuđa očekivanja, koliko vlastiti izbori, a koliko priče koje stoljećima pričamo same sebi. U tom smislu 'Bog neće pomoći' duboko je feministički film. Ne zato što nudi parole, odgovore ili jednostavne podjele, nego zato što žensku solidarnost gradi pogledom, šutnjom, dodirom i međusobnim prepoznavanjem. Muškarci u njemu nisu čudovišta, baš kao što žene nisu svetice. Svi su ljudi oblikovani svijetom u kojem žive. Neki ga održavaju nasiljem, neki kukavičlukom, neki šutnjom. A neke žene pokušavaju pronaći pukotinu kroz koju će ipak uspjeti udahnuti malo slobode.

Ne moraš biti žena da bi to razumio. Ne moraš biti žena da bi osjetio Teresinu usamljenost, Milenin bijes ili Ilijinu nemoć. Ali možda ipak malo pomaže. Jer Hana Jušić ovdje ne govori samo o položaju žena na početku dvadesetog stoljeća. Ona govori o tome kako su žene stoljećima bile zamišljane – kroz religijske slike, mitove, obiteljske uloge i tuđe poglede – a zatim im pokušava vratiti pravo na vlastitu sliku. I možda je upravo zato posljednji kadar toliko lijep. Ne zato što obećava sretan završetak. Takva obećanja život ionako rijetko ispunjava. Lijep je zato što dvije žene napokon izlaze iz priče koju su o njima ispisivali drugi.