Davne 1995., u zadimljenom klubu Eighteenth Street Lounge u Washingtonu upoznali su se Rob Garza i Eric Hilton, dvojica kolekcionara ploča čija je vizija o fuziji duba, bossa nove i indijske mistike definirala zvuk lounge kulture… Prvi koncert dvodnevne rezidencije moćne mašine koncertnog kolektiva Thievery Corporation na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku u sklopu aktualne svjetske turneje kojom slave 30 godina postojanja započeo je u srijedu kratkim osvrtom na te dane: uz taktove ceremonijalnog instrumentala, ženski glas iz offa podsjetio je šibensku publiku na početke puta američkog glazbenog dua koji je od projekta dvojice entuzijasta evoluirao u jednu od najmoćnijih koncertnih pojava suvremene scene.

Kad bismo povijest elektroničke glazbe promatrali kroz strogu podjelu na revolucionare koji su mijenjali tehnološke paradigme i one koji su tu istu tehnologiju iskoristili za ispisivanje profinjenih glazbenih putopisa, Thievery Corporation nedvojbeno bi pripali ovoj drugoj (ne manje važnoj) kategoriji. Dok su imena poput Kraftwerka ili Massive Attacka gradila nove temelje zvučne arhitekture, Rob Garza i Eric Hilton u onom su zadimljenom klubu – odnosno, kaže povijest – njegovom skladištu na katu, usavršili idiom "elegantne elektronike" koji će ih vinuti u glazbena nebesa.

Kako je nastao idiom elegantne elektronike

Počeli su, dakle, skupljanjem vinila, no zapravo su skupljali zvukove, ne ograničavajući se pritom ni na jedan smjer ili žanr: uzimali su pomalo od svega – jamajčanski dub, brazilska bossa nova, indijska klasika… – pa to svoje eklektično "glazbeno bezvlašće" organskom fuzijom pretvorili u prepoznatljiv, kozmopolitski potpis u kojem se orijentalni sitar Roba Myersa prirodno naslanja na teške, hipnotičke bas dionice i eterične vokale.

Ako diskografiju Thievery Corporationa promatramo kroz hladnu faktografiju, vidjet ćemo precizno iscrtanu mapu evolucije jednog od najprepoznatljivijih rukopisa moderne elektronike. Sve je počelo 1996. s debitantskim LP-em Sounds from the Thievery Hi-Fi, koji je uz rane singlove poput Shaolin Satellite postavio temelje onoga što će kritika kasnije krstiti kao "lounge kulturu". Prava kanonizacija njihove estetike dogodila se na prijelazu stoljeća s albumima The Mirror Conspiracy (2000.) i The Richest Man in Babylon (2002.), koji su, dijeleći sličan senzibilitet i boju zvuka, postali nezaobilazan soundtrack urbanog života s početka 21. stoljeća.

Tri desetljeća marša koji briše granice između organskog i digitalnog

Međutim, Garza i Hilton nisu ostali zarobljeni u "chill-out" sobama; The Cosmic Game (2005.) donio je mračniji, psihodeličniji ton i prve velike suradnje s imenima poput Davida Byrnea i Waynea Coynea, dok je faza obilježena albumima Radio Retaliation (2008.) i Culture of Fear (2011.) otkrila njihovu oštru, lijevo orijentiranu političku oštricu.

Posljednje desetljeće u njihovom katalogu obilježeno je svojevrsnim kustoskim purizmom – od melankolične posvete bossa novi na albumu Saudade (2014.) do dubokog poniranja u jamajčanske korijene na izdanju The Temple of I & I (2017.).

U ožujku započeta aktualna "30th Anniversary Tour", kojom Thievery Corporation obilježava tri desetljeća postojanja, kroz proljetne i ljetne termine povezuje ključna sjevernoamerička i europska tržišta – uključujući i dvostruki šibenski nastup 22. i 23. srpnja u organizaciji Tvrđave kulture Šibenik – pa sve do kraja rujna, kada jesenska dionica završava, ponovo u SAD-u.

Doduše, bez Erica Hiltona, koji se odavno povukao u studijsku zavjetrinu i posvetio solo projektima, no i dalje puno više od prigodnog "greatest hits" prelistavanja: na prvoj od dvije rasprodane večeri na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila, set-lista koju su Rob Garza i njegov uigrani osmeročlani kolektiv isporučili na pozornici publiku je od prve sekunde potpuno asimilirala u hipnotički, dvosatni tok precizno baždarene dramaturgije njihova puta – od rane, gotovo eterične lounge estetike ESL-a, preko militantno angažirane faze političkog duba, pa sve do recentnog poniranja u korijenski reggae.

Teren je pripremila plesna 'mutacija' iz Argentine

Prije nego što su Thieveryji preuzeli komande, večer je otvorio argentinski duo Peces Raros, čiji put od klasičnog rocka do elektroničkih partyja zrcali istu onu žanrovsku neuhvatljivost koju Garza i Hilton zagovaraju od devedesetih. Marco Viera i Lucio Consolo svoju su priču započeli s gitarama u rukama, da bi kroz pet studijskih albuma postupno asimilirali klupsku elektroniku i DJ pultove u svoj DNA.

Njihov nastup na Tvrđavi sv. Mihovila poslužio je kao idealna stilska uvertira; bio je to zoran prikaz transformacije iz rock korijena u modernu party estetiku, čime su publiku vješto pripremili za ono što slijedi – dvosatno brisanje granica između organskog i digitalnog.

Taj je narativ na Mihovilu otvoren gotovo ritualno, instrumentalom Glass Bead Game, posvetom kapitalnom romanu Hermana Hessea, koja je uz hipnotični govorni uvod publiku polako uvukla u njihov specifični, "stakleni" glazbeni svijet; referenca nimalo slučajna – savršeno utjelovljuje kustoski i intelektualni pristup Garze i Hiltona, koji su od samih početaka u svoj kozmopolitski mozaik ugrađivali visoku kulturu, misticizam i filozofiju.

Između Hesseove filozofije i teškog basa

Dramaturgija nastupa bila je precizno dozirana; nakon početnog ambijentalnog sondiranja, tempo je naglo podignut s Assault on Babylon, gdje je jamajčanski vokal Puma Ptah odmah isporučio prvu dozu političkog naboja i teškog dub basa.

Uslijedio je niz klasika poput plesne The Heart's a Lonely Hunter i mistične Holographic Universe, u kojoj je sitar Roba Myersa donio onaj prepoznatljivi orijentalni štih koji Thieveryje čini toliko drukčijima od ostatka elektroničke scene. Središnji dio večeri bio je rezerviran za njihovu angažiranu fazu; kroz Radio Retaliation i satiričnu Amerimacku bend je vješto balansirao između kritike sustava i nezaustavljivog plesnog groovea, dok je Laura Vall donijela nužnu emocionalnu protutežu briljirajući u eteričnim interpretacijama poput Shadows of Ourselves.

Ono što Thievery Corporation ipak izdvaja od generičke lounge konfekcije jest taj nepokolebljiv, gotovo aktivistički nerv koji prožima svaku poru njihova kataloga. Njihova politika nikada nije bila agresivna parolaška buka, već sofisticirana kritika sustava, konzumerizma i manipulacije servirana kroz hipnotički groove duba i reggaeja.

Skladba Unified Tribes u tom kontekstu stoji kao svojevrsni manifest njihove filozofije – optimistična poslanica o povezivanju kultura koja spaja afro-ritmove i soul u slavu svijeta bez granica, pretvorila je i Mihovil u ogledni primjerak tog "ujedinjenog plemena".

Manifest ujedinjenih kultura na mišićavi pogon koncertne mašine

Upravo se u tom dijelu najjasnije manifestirao organski puls ove koncertne mašine, čiju su ritmičku okosnicu, znatno siroviju i snažniju nego na studijskim albumima, svojim teškim dub dionicama isporučivali bubnjar Jeff Franca i basist Dan Africano, dok je Myers sitarom i gitarom unosio onaj presudni orijentalni i kozmopolitski pečat.

Dinamiku nastupa dodatno je naglasio Frank Orrall na udaraljkama, koordinirajući neprestanu izmjenu triju ključnih vokalnih energija: eterične Laure Vall, koja reinterpretira downtempo klasike, jamajčanskog reggae vokalista Puma Ptaha te Mr. Lifa, čiji britki hip-hop flow donosi nužnu društvenu oštrinu svakom stihu.

Cijelim tim složenim organizmom, smješten iza svog povišenog tehnološkog "cockpita" s klavijaturama i elektronikom, suvereno je upravljao Rob Garza, kao glazbeni direktor i dirigent koji kirurški precizno seli fokus s jednog instrumentalista na drugog, koordinirajući čitav taj world music spektakl u neprekidnom, prirodnom toku.

Tri desetljeća ignoriranja tržišta u ime autentičnog mikrosvijeta

Poseban trenutak intime nastupio je kada su se glazbenici sjeli na pozornicu za Beautiful Drug, nudeći kratki soul predah prije nego što su Culture of Fear i The State of the Union ponovno zaoštrile atmosferu uz oštri hip-hop flow Mr. Lifa. Završnica regularnog dijela, koja je trajala gotovo sat i pol, bila je rezervirana za nezaobilaznu Lebanese Blonde, čiji je spoj akustične gitare i sitara izazvao najglasnije reakcije publike, te energične reggae himne Fight to Survive i Warning Shots.

Prvi bis donio je nježnu Until the Morning, instrumentalni klasik Forgotten People i duboko emotivnu The Richest Man in Babylon, čiji su refren Šibenčani nastavili uporno pjevati nakon što se bend povukao sa scene, što je izmamilo Garzu i ekipu na drugi bis, gdje su instrumentalom Facing East u meditativnom tonu zaključili svoje dvosatno putovanje kroz kulture i meridijane.

U konačnici, tri desetljeća Thievery Corporationa nisu samo priča o uspješnoj diskografiji, već o dosljedno provedenom eksperimentu potpune neovisnosti. Osnivanjem vlastite etikete ESL Music još 1996. godine, Garza i Hilton osigurali su si slobodu da ignoriraju diktate tržišta i ostanu vjerni svom glazbenom jeziku, koji se u Šibeniku pokazao kao iznimno precizan i vitalan sustav – Thievery Corporation možda nisu promijenili tijek glazbene povijesti, ali su na Mihovilu potvrdili da su uspjeli u nečem podjednako teškom: izgraditi autentičan, žanrovski neuhvatljiv mikrosvijet koji i dalje pulsira, svježe, mišićavo i ritmički neposredno.