Više od tri desetljeća Boris Isaković pripada samom vrhu srpskog glumišta. Dobitnik Dobričina prstena, najvišeg priznanja za glumačko životno djelo u Srbiji, umjetnik bogate kazališne, filmske i televizijske karijere i dugogodišnji profesor glume, iza sebe ima niz zapaženih uloga koje su ga učvrstile kao jedno od najprepoznatljivijih imena regionalne scene te mu priskrbile epitet "čitavog glumačkog ansambla u jednom glumcu".

Glumu je upisao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu 1988. u klasi profesora Bore Draškovića, a svoju prvu filmsku ulogu ostvario već 1990. godine, u komediji Seks – partijski neprijatelj br. 1. On sam svoje "profesionalno vrijeme", kako kaže, mjeri od 1993. godine i filma Vukovar, jedna priča, koji ga je zauvijek obilježio i definirao njegovu glumačku vertikalu i antiratni stav.

Njegova karijera obuhvaća neka od najznačajnijih ostvarenja postjugoslavenskog filma posljednjih desetljeća, kao i suradnje s nizom najvažnijih autora srpske i regionalne kinematografije: Srđan Golubović (Apsolutnih sto, Klopka, Krugovi, Otac), Jasmila Žbanić (Quo Vadis, Aida?), Rajko Grlić (Svemu dođe kraj, Zlatna arena za najbolju mušku ulogu na Pula Film Festivalu), Mirjana Karanović (Dobra žena)…

Istodobno je ostao trajno vezan uz kazalište kao prvak novosadskog Srpskog narodnog pozorišta – zagrebačka publika imala ga je prilike gledati uživo prije nekoliko godina na Danima satire u Kerempuhu, gdje je gostovao s predstavom beogradskog JDP-a Zašto je poludeo gospodin R. u režiji Bobe Jelčića (ovjenčan je nagradom za najbolju mušku ulogu, a Jelčić za režiju).

Njegov profesionalni put neraskidivo je vezan uz glumicu Jasnu Đuričić, s kojom dijeli i život i umjetnost. Opus obilježen ulogama koje zadiru u najdublje i najmračnije pore ljudske naravi upravo je proširio filmom Oče naš redatelja i scenarista Gorana Stankovića, velikoj međunarodnoj koprodukciji čija je svjetska premijera bila prošle godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Film u kojem tumači karizmatičnog svećenika koji pod krinkom pomoći ovisnicima uspostavlja sustav potpune kontrole osvojio je niz nagrada, a Variety ga je zbog moralne složenosti i glumačkih izvedbi izdvojio među dvadeset najzanimljivijih međunarodnih filmova festivala.

Hrvatska ga je publika imala prilike vidjeti u pulskoj Areni u sklopu 73. PFF-a, što je bio i povod za ovaj razgovor, koji se ubrzo proširio daleko izvan granica filma – na glumačku etiku, ratnu prošlost, današnju Srbiju, položaj kulture, kazalište i pitanje može li umjetnost još uvijek biti prostor istine i društvenog otpora.

Nakon Zlatne arene za ulogu tajkuna koji moć ostvaruje novcem, sada tumačite svećenika koji upravlja ljudskim dušama. Premda su to naizgled posve različiti likovi, predstavljaju li oni zapravo dva lica istog fenomena? Prepoznajete li u njima slične obrasce manipulacije i cinizma?

Zanimljivo je, ni sam nisam razmišljao o tom luku, od tajkuna do svećenika. Dobar je to dijapazon, ali mislim da ste u pravu kada kažete da je riječ o istom obliku zla, odnosno istom obliku zloupotrebe moći, s tom razlikom što se od duhovnika, od svećenika, tako nešto uopće ne bi smjelo očekivati i što je strašno da zloupotreba njegova položaja može dovesti do toga da jedan čovjek izgubi život. Nažalost, danas ni takvi slučajevi više ne izazivaju pozornost kakvu bi trebali, a nerijetko ih se pokušava i zataškati.

Zato mi se čini da je riječ cinizam zapravo preblaga, jer kada primjenjujete silu nad ljudima za koje znate da pripadaju jednoj od najranjivijih skupina, ljudima koji su bolesni i ranjeni ne samo ovisnošću nego često i traumama koje su ih dovele do ovisnosti, i kada gledate čovjeka koji ih tuče lopatom kako bi ih, navodno, izliječio, onda govorimo o nečemu mnogo gorem. Tu je prisutan i jedan primitivizam koji je, nažalost, karakterističan za naše prostore, a pritom se taj čovjek služi i ucjenama, manipulacijom i svim mogućim oblicima prisile, tako da je riječ o izuzetno opasnom manipulatoru.

Naravno, sve ovo govorim iz današnje perspektive, u ovom razgovoru, dok je za film bilo važno upravo suprotno, odnosno sve to prikriti i kontroverzu koja je tada postojala u javnosti pretočiti u lik koji neće nuditi gotove odgovore, nego će gledatelju ostaviti prostor da sam zauzme stav, poveže stvari i donese vlastiti zaključak.

To mi je, moram priznati, bio najteži glumački zadatak jer u ranijim ulogama nisam imao takvu dvojbu. Ovdje se pitanje nije odnosilo na to kakav je taj čovjek, nego kako ga predstaviti publici, pa se zato u liku pojavilo svojevrsno šarmantno zlo, zbog kojeg gledatelj u jednom trenutku može razumjeti zašto ga je dio javnosti podržavao, a već u sljedećem zapitati se: "Je li to doista put? Mora li biti tako?" Tek na kraju filma postaje potpuno jasno kamo sve to vodi, jer dogodi se ubojstvo, a taj je čovjek na kraju osuđen na dvadeset godina zatvora.

Otac Branko doista i nije jednostran lik; moram priznati da ga nije lako gurnuti niti u jednu ladicu. Jeste li se i vi uhvatili zarobljeni u takvoj, rekla bih, etičkoj dvojbi?

Da, jesam. Bilo mi je vrlo teško jer smo već počeli snimati, a to pitanje zapravo nismo dovoljno otvorili tijekom proba. Prošao je prvi dan snimanja, pa drugi, a ja sam i dalje bio prilično zabrinut, sve dok nisam odlučio da se jednostavno prepustim vlastitom unutarnjem osjećaju i počnem graditi njegovu pozitivnu stranu jednako ozbiljno kao i onu nasilnu.

Zapravo sam se morao osloboditi slike nasilnika, odnosno vlastite spoznaje o tom čovjeku i, naravno, vlastitog neprihvaćanja takvog ponašanja. Sve sam to morao privremeno staviti sa strane kako bih mogao odigrati tu njegovu dvojnost, pa kada dođe trenutak da posegne za lopatom, on to jednostavno učini, ali prije toga gledatelju ostavljam prostor da sam u svojoj glavi dovrši priču i sam procijeni čovjeka kojega ovaj svećenik predstavlja.

Kad sam donio tu odluku, sve mi je postalo mnogo lakše i više nisam imao dvojbi oko scena u kojima predvodi molitve ili razgovara sa štićenicima, jer mi se činilo da upravo takav pristup može pomoći filmu. Sve je vrlo lako moglo skliznuti u jednostranu priču o nasilnom popu, a to bi bilo mnogo jednostavnije, ali i mnogo manje zanimljivo.

Što vam je taj proces otkrio o vama samima? Jer ova priča nije, kao što ste i sami rekli, samo priča o religiji.

Da, upravo tako, ovo nije priča samo o religiji. Od samog početka bilo mi je jasno da je riječ o metafori koja se vrlo snažno odnosi na društvo u kojem živimo, prije svega na Srbiju, jer manipulacija, zloupotreba moći i nasilje nad nedužnim ljudima nešto su što svakodnevno prepoznajemo oko sebe. U tom smislu film ide potpuno ukorak sa stvarnošću i, nažalost, postaje sve aktualniji.

Zloupotreba moći i položaja danas je prisutna na svakom koraku. Isprva sam o tome razmišljao prije svega u kontekstu Srbije, ali sam poslije shvatio da se to jednako može odnositi i na svijet u kojem živimo, u kojem kao da više nema prostora za istinsku empatiju ni za suzdržavanje od brzih osuda, a ponajmanje razumijevanja za one koji su najranjiviji, upravo zato što se njihova ranjivost tako lako zloupotrebljava.

Posljedica svega toga jest da se ljudi sve više zatvaraju u sebe i žive u strahu. Kao što je taj svećenik svojom malom zajednicom vladao pomoću straha, tako danas možemo reći da se i društvima upravlja na isti način, jer oni koji imaju moć vrlo dobro znaju da se ljudima najlakše upravlja upravo strahom.

Kad već govorimo o svakodnevnom nasilju i društvenoj klimi koja ga potiče, ne mogu zaobići napad na Vladimira Arsenijevića u Beogradu. Tko su ljudi koji su spremni fizički napasti jednog književnika i intelektualca samo zbog njegovih stavova, usred bijelog dana, usred glavnog grada?

Znate što, to je taj najniži sloj ljudi, ljudi koji sebe nazivaju patriotima. Na svim ovim prostorima ima mnogo takvih ljudi, a mnogi su u tom duhu odgojili i svoju djecu. Nažalost, dopustili smo da prođe toliko vremena da potpuno iracionalna mržnja postane dio naše svakodnevice, pa će njezine posljedice osjećati još mnoge generacije.

Među njima ima mnogo mladih ljudi, upravo onih koje viđamo u crnim trenirkama i s torbicama preko ramena, za koje često ni ne znate tko su ni odakle dolaze, a riječ je o skupinama koje vlast izravno koristi za obračun s neistomišljenicima. To je, po meni, doista zastrašujuće.

Vladimir Arsenijević može imati kakvo god želi mišljenje, ali zbog toga sigurno nije zaslužio da ga netko prebije na ulici, kao što to nije zaslužio nitko od nas. Meni su takve stvari uistinu jezive, a svemu tome svjedočimo već godinama. Studentski prosvjedi otvorili su prostor koji vlast sada pod svaku cijenu pokušava ponovno staviti pod svoju kontrolu kako bi dokazala da je u pravu, pa se nerijetko služi istim metodama kao i studenti, organizira vlastite šetnje i pokušava stvoriti dojam da je riječ o dvije ravnopravne strane. Meni se sve to čini krajnje besramnim.

Upravo su studentski prosvjedi ponovno otvorili pitanje društvenog dijaloga u Srbiji. Dok jedni vjeruju da se budi građansko društvo, drugi smatraju da su podjele dublje nego ikad. Kako vi vidite ovaj trenutak – je li zemlja danas bliže stvarnom društvenom dijalogu nego prije?

Mislim da dijaloga više nema i da ga, nažalost, trenutačno nije ni moguće uspostaviti. Upravo je to, po meni, jedan od najvećih problema cijele ove situacije, jer dijalog jednostavno ne postoji. Naravno, lopta je uvijek u dvorištu onoga tko je na vlasti i upravo bi on morao stvoriti prostor za razgovor, ali ne kroz lažne pozive na dijalog kakvima već dugo svjedočimo.

Zato nam, čini mi se, preostaju izbori, a ja se iskreno nadam da su studenti uspjeli probuditi svijest dovoljno velikog broja ljudi i da će upravo ti izbori donijeti promjenu kojoj se toliko nadamo. Volio bih da to bude početak društva u kojem će obrazovani i intelektualno orijentirani ljudi napokon imati prostor govoriti ono što misle, bez straha da će zbog toga biti napadnuti, prebijeni ili čak ubijeni.

Što je tajna političke Vučićeve dugovječnosti?

Manipulacija, prije svega. Mislim da je riječ o vrlo promišljenoj političkoj manipulaciji i to je, po meni, sasvim evidentno. Ne mogu reći da oni to ne rade vješto, dapače, rade to vrlo uspješno, pogotovo kada iza sebe imaju toliko novca i toliko resursa. Ono što mi je mnogo teže razumjeti jest kako to toliko dugo nitko nije želio vidjeti.

Očito je da u svjetskoj, pa i europskoj politici, ne vrijede uvijek ista pravila. Europa je, po mom mišljenju, mnogo ranije mogla zauzeti drukčiji odnos prema čovjeku koji je još tijekom ratova devedesetih bio jasno profiliran kao nacionalist, ali je odlučila drukčije, a i to nešto govori o manipulaciji i zloupotrebi moći, samo na jednom mnogo širem planu. Ipak, nadam se da se to razdoblje polako bliži kraju i da ćemo napokon dobiti priliku živjeti u normalnom društvu.

Ove godine navršavam šezdeset godina i, kada pogledam unatrag, jedino razdoblje koje pamtim kao doista normalno jesu djetinjstvo i godine studija. Čim sam završio fakultet, počeli su ratovi i praktički je cijeli moj život prošao u ovakvim okolnostima. Nije ni čudo da najčešće dobivam upravo ovakve uloge… Zato još uvijek maštam o tome da barem starost provedem onako kako bih želio, jer do sada to, nažalost, nije bilo moguće.

Prosvjedi su otvorili i raspravu o tome u kakvom društvu Srbija želi živjeti. Mislite li da se pritom mijenja ne samo raspoloženje građana nego i njihov odnos prema politici, odnosno očekivanja od toga kako bi politika trebala izgledati?

Mislim da da. Bilo je mnogo ljudi koji u to nisu vjerovali, ali mislim da su sve te šetnje, vožnje biciklima do najzabačenijih dijelova zemlje – rekao bih da gotovo nijedno selo nisu preskočili – bile i te kako nužne. Na kraju krajeva, tu su i vožnja do Strasbourga i pješačenje do Bruxellesa. Sve su to stvari za koje je trebalo imati dovoljno strpljenja i pričekati da se vidi kamo će taj proces odvesti.

Ne znam što danas realno možemo očekivati i ne želim se predstavljati kao netko tko je posebno politički aktivan ili kompetentan za takve procjene, ali jedno znam: da svega ovoga nije bilo, bilo bi sasvim jasno što nas čeka. Nastavilo bi se ono što gledamo posljednjih trinaest godina, sustav koji funkcionira kao glasačka mašinerija i koji vrlo dobro zna kada raspisati izbore kako bi prikupio dovoljno glasova.

Danas to, međutim, više nije tako i mislim da će se prevariti svatko tko tvrdi da je unaprijed jasno kako će sve završiti. E pa sada to više nije jasno i zato treba pričekati da vidimo što će se dogoditi, uz uvjet da izbori budu pod ozbiljnom kontrolom, kako se više ne bi događalo da se vreće s glasačkim listićima nose tamo-amo ili da se ljudi organizirano dovode iz različitih krajeva i prijavljuju na nepostojeće adrese. Ako se uspije osigurati da izborni proces doista bude pošten i pod nadzorom, onda ću reći – dobro, sada možemo vidjeti što građani Srbije uistinu žele.

Znači, reklo bi se da ste jedan pesimistični optimist?

Znate što, kada pogledam život koji sam živio i okolnosti u kojima sam živio, teško mi je biti bezrezervni optimist. Duboko vjerujem da je upravo vlast ta koja bi trebala raditi na tome da podiže svijest ljudi, da, ako već ima mnogo nepismenih i nedovoljno obrazovanih, ulaže napor da se ti standardi podignu i da se ljudima otvore neki novi pogledi na svijet. Dovoljno je pogledati bilo koju uređenu zemlju.

Evo, sada pratimo nogometno prvenstvo pa vidite odnos jedne norveške reprezentacije, način na koji igrači djeluju zajedno, kakvi su njihovi navijači i koliko sve to odražava jednu drukčiju društvenu svijest. Ako, međutim, trinaest godina sustavno radite upravo suprotno, ako tu svijest pokušavate ugušiti i zapravo vam odgovara da narod ostane primitivan, da reagira na ucjene i da ga možete kupiti za dvije ili tri tisuće dinara, onda je i to poruka o tome kako doživljavate vlastiti narod.

To je, na neki način, i odraz ljubavi koju pokazujete prema vlastitom narodu. Mislim da su studenti u tom pogledu ipak nešto promijenili i da su uspjeli probuditi dio te uspavane svijesti. Ali ono malo zrnce sumnje koje još uvijek imam proizlazi upravo iz toga koliko vjerujem u svijest jednog naroda, odnosno koliko se ona doista može promijeniti.

Vi te tijekom karijere interpretirali figure koje u kolektivnoj svijesti naše regije nose teret najtežih ratnih i političkih trauma. Jeste li uspjeli u radu na ulogama pronaći zrno ljudskosti i u Slobodanu Miloševiću ili Ratku Mladiću?

Koliko god to možda zvučalo čudno, ono što mi je zapravo omogućilo da priđem Miloševiću kao glumac bilo je otkriće da je imao određeni smisao za humor. Znam da to može zvučati cinično, ali do tog sam dojma došao čitajući razne zapise i transkripte razgovora te gledajući brojne snimke. Upravo mi je to pomoglo pronaći ono malo zrno koje mi je bilo potrebno da mu se približim, bez obzira na sve ljude čije je živote njegova vladavina unesrećila, na ratove i sve što je iz toga proizašlo.

Kao glumac, jednostavno ne smijem zauzeti poziciju onoga koji sudi. Moj je posao da gledatelju ostavim prostor da sam donese takav sud. Ja moram pronaći nešto što će mi omogućiti da razumijem čovjeka kojega igram, a ne da ga unaprijed osudim.

U slučaju Miloševića to mi je bilo nešto lakše i zbog toga što je serija smještena u vrlo specifičan trenutak, u posljednja tri dana prije njegova izručenja Haagu, kada je već bio pod pritiskom nove vlasti. U toj situaciji gledate čovjeka koji, prije svega, brani svoj dom i svoju obitelj, i upravo zato se serija zove Porodica. To je izazvalo mnogo kontroverzi i tada smo bili na meti kritika dijela opozicije, koja nam je predbacivala da prema Miloševiću zauzimamo preblag odnos. Moj je odgovor uvijek bio isti: ne znam što su očekivali, da stavim očnjake i igram Drakulu?

Kako su te uloge utjecale na vašu karijeru? Jesu li vas promijenile, kao glumca, ali i kao čovjeka?

Ne znam jesu li me promijenile, vjerojatno jesu, samo toga možda još nisam ni potpuno svjestan. Sigurno su me na neki način oblikovale. S Miloševićem pamtim jedno nevjerojatno zadovoljstvo i lakoću s kojom sam radio tu ulogu. Mi se glumci, zapravo, uvijek igramo i nikada ne prestajemo biti djeca u tom smislu. Upravo je to najljepši dio ovog posla, a kada pritom imate slobodu potpuno se prepustiti toj igri, onda svakoga dana na posao dolazite s radošću.

Igrajući tu ulogu pronalazio sam upravo to – radost i svakodnevnu inspiraciju – i ništa me u tom procesu nije opterećivalo niti remetilo.

Veći izazov bio mi je igrati Ratka Mladića, premda mi je i tu mnogo pomogao sam film i način na koji je Jasmila postavila cijelu priču. Kontekst u kojem se taj lik pojavljuje nije od mene tražio nikakvu osobnu prosudbu o njemu, niti da dublje ulazim u njegovu biografiju. U središtu je bio jedan konkretan, svima dobro poznat trenutak, zabilježen na snimkama koje je cijeli svijet vidio. Na neki sam način dokumentarni materijal samo pretočio u igranu scenu. To je bila funkcija tog lika u filmu i mislim da se vrlo dobro uklopila u cjelinu.

Zašto je važno pronaći ranjivost lika?

Zato što je to nekako polazišna točka. Svi u sebi nosimo neku ranjivost, a naši karakteri vrlo često nastaju upravo iz pokušaja da je prikrijemo. Tada počinjemo stvarati različite maske i, kada ih skinete, možete vrlo jasno vidjeti što je ta rana učinila od jednog čovjeka i kako ga je oblikovala.

Ako se vratimo na Mladića, tu su očite neke frustracije, neostvarene ambicije i želja za napredovanjem još iz vremena kada je bio mlad časnik. Iz te perspektive može se promatrati i kasnije ostvarenje njegova sna. A što je san jednog vojnika nego da bude glavni, da zapovijeda? Problem nastaje kada više ne možete svjesno kontrolirati vlastitu ambiciju, nego ona počne upravljati vama i potpuno vas proguta. A sve je, zapravo, krenulo od jedne male rane, od nekog osjećaja osobne neostvarenosti.

Rekli ste da tijekom rada na ulozi vlastite stavove morate staviti po strani. Znači li to da glumac, kada pristupa likovima koji su iza sebe ostavili toliko patnje, mora imati vrlo jasan etički kodeks kako ne bi skliznuo ni u opravdavanje ni u osudu?

Tu zaista treba biti vrlo oprezan. Mislim da upravo kroz sve ovo o čemu smo razgovarali zapravo dovoljno jasno pokazujem svoj osobni stav, ali kada radim, sadržaj mi je uvijek na prvome mjestu i nikada ne polazim od sebe. Iskreno, u tom procesu ni nema mnogo prostora za razmišljanje o sebi. Jednostavno ga nema.

Moji osobni stavovi u tom trenutku nisu važni, jer koga oni na kraju zanimaju? Ljudi dolaze gledati nešto drugo. Ja se moram potpuno maknuti i prepustiti prostor čovjeku kojega igram.

Pravi dijalog s tim likovima odvija se mnogo ranije, dok traju probe. To je neprestani razgovor s tim ljudima, pažljivo promatranje, osluškivanje, pokušaj da ih razumijem i steknem uvid u ono što ih pokreće. Za sve to moram biti u stalnom dijalogu s njima. Ali kada počne snimanje ili kada se podigne zastor, ja se povlačim. Tada se sklanjam, a ono što smo zajedno izgradili nastavlja živjeti svojim životom i ulazi u novi dijalog, ovaj put s publikom.

A gdje se najbolje osjećate – kao svećenik, tajkun ili političar??

Najbolje se osjećam ovdje, sada, s vama, kao Boris Isaković u Puli. Film je, zapravo, velika sreća i velika ljepota zato što napravite nešto, a onda to ostane živjeti svojim životom, poput slike nekog slikara ili romana nekog pisca, koji u jednom trenutku više nije samo njegov. Tako se i ja osjećam prema svojim ulogama. Naravno da sam to ja, ali istodobno i nisam.

Kako u tom kontekstu gledate na svoju ulogu u filmu Vukovar, jedna priča? Budući da su se oko njegove interpretacije rata tijekom godina vodile različite rasprave, zanima me je li se i vaš pogled na taj film u međuvremenu mijenjao?

Bio sam tada jako mlad glumac. U film me pozvao moj profesor Bora Drašković i mislim da je upravo odatle počelo moje promišljanje svega što nam se događalo na ovim prostorima. Kada ste me maloprije pitali o tome koliko su me neke uloge oblikovale, rekao bih da je upravo tu nastala jedna moja velika rana, jer sam bio toliko mlad da tada još nisam mogao do kraja razumjeti što proživljavam.

Tko zna što bi poslije bilo, možda bi sve bilo drukčije da sam to iskustvo doživio u nekom drugom životnom razdoblju. Profesor je još na Akademiji, pripremajući jednu ulogu, znao govoriti: "Vidite, Borise, otvorite vlastiti mrak." Još radeći Drobca u Putujućem pozorištu Šopalović pokušavao sam, koliko sam tada mogao, razumjeti što to zapravo znači, a onda je, gotovo kao neka injekcija mraka, vrlo brzo došao Vukovar, jedna priča i boravak u Vukovaru, koji me zauvijek promijenio kao čovjeka.

Nisam bio u ratu i na tome sam, naravno, zahvalan, ali osjećaj rata koji sam tada ponio sa sobom nosim duboko u sebi i danas, jer sam vlastitim očima vidio što rat može učiniti jednom gradu. To je nešto što normalna ljudska percepcija teško može prihvatiti. Grad može biti toliko ranjen da vam se čini kao da je ubijen. Gdje god pogledate, svaki zid, svako stablo, svaki prometni znak nosi tragove gelera i razaranja i od te slike jednostavno ne možete pobjeći.

Sjećam se, kad sam poslije gostovao u Petrogradu, gledajući taj golemi grad, cijelo su mi se vrijeme pred očima bile slike Vukovara. Razmišljao sam kako bi izgledalo da se isto dogodilo tamo. Razlika je samo u razmjerima, ali užas bi bio isti. To je bio moj prvi film i ostavio je na meni nevjerojatno dubok trag.

Rat je i danas jedna od teško "otvorivih" tema na ovim prostorima. U jednom ste intervjuu rekli da upravo ratni veterani drže ključ pomirenja. Zašto je njihovo izravno iskustvo besmisla rata u današnjem javnom prostoru neugodnije političkim elitama od kritika koje dolaze iz intelektualnih krugova?

Zato što oni najbolje znaju kamo takve ideje na kraju vode. To znaju iz vlastitog iskustva, najneposrednije moguće, i uvijek se sjetim romana Johnny je krenuo u rat, čovjeka koji je ostao bez ruku, bez nogu, bez vida, bez sluha i bez mogućnosti da govori. U tom se romanu, zapravo, kaže da se nikada ne odazivate pozivu nekoga tko vas šalje u rat, jer se na kraju pokaže da je sve to bilo uzalud i da se, zapravo, nije dobilo ništa.

Kada kažem da je rat besmislen, uvijek mi se čini da je riječ besmisao preslaba za ono što rat doista jest. Upravo zato mislim da ratni veterani u svojim rukama drže ključ pomirenja, jer oni znaju.

Vidio sam njihova druženja i potpuno je nevažno kojoj su nacionalnosti pripadali. To uopće nije pitanje nacionalnosti. Nisam osobno bio dio takvih susreta, ali mogu naslutiti koliko je u njima straha i boli, a istodobno i koliko je nevjerojatno da čovjek prihvati rat kao nešto normalno, kao okolnost u kojoj se jednostavno živi.

Tek kada iz toga izađete, postane vam jasno što ste izgubili, a mislim da je njima to potpuno jasno. Zato sam uvijek govorio da bi mladi ljudi trebali imati što više prilika razgovarati s ratnim veteranima, jer upravo oni najbolje mogu objasniti o čemu je rat i kamo takve ideje na kraju vode.

Dobivaju li oni ikakav prostor u javnosti?

Vrlo malo. Ovih su se mjeseci pojavili uz studente i stali u njihovu zaštitu, ali upravo se po tome vidi koliko ih država zapravo ne uvažava. Naprotiv, pokušava ih na sve načine diskreditirati, iako je riječ o ljudima koji su doslovno stavljali glavu u torbu, a onda dođe neka nova vlast i praktički im poruči: "Bio si budala što si to radio." Mislim da je to krajnje ponižavajući odnos prema ljudima koji su prošli ono što su oni prošli.

Film Oče naš pokazuje koliko se lako nasilje može normalizirati kada ga zajednica prestane propitivati. Mislite li da su društva u regiji do kraja osvijestila posljedice takve normalizacije, to opravdavanje nasilja ako vjerujemo da služi "višem cilju"?

Mislim da još uvijek nisu, a o tome najbolje svjedoče društvene mreže, ali i najobičniji, naizgled sasvim bezazleni razgovori u kojima je dovoljno da netko u Srbiji kaže kako navija za hrvatsku reprezentaciju pa da mu odmah netko odgovori: "Kako možeš, pa oni su napravili Oluju..." Takve stvari ne samo da ne mogu razumjeti nego mi uopće nije jasno gdje ti ljudi žive, što nose u svojim glavama i zašto im je to još uvijek toliko važno.

Upravo zato mislim da najveću šansu predstavljaju mladi ljudi i da to na neki način pokazuje upravo studentski pokret. Ne želim sada ponavljati opća mjesta, ali oni su odrasli u takvim okolnostima da su, rekao bih, mnogo svjesniji vlastitog nacionalnog identiteta nego što je to bila moja generacija. Oni znaju da su Srbi i to je sasvim u redu.

Razlika je u tome što za sobom ne nose sve te repove prošlosti. Oni su Srbi, drugi su Hrvati i njima to nije razlog da jedni od drugih zaziru. Naravno, uvijek će biti onih koji su odgajani drukčije i koji su zadojeni mržnjom, ali vjerujem da ih je ipak manje i da upravo u toj većini mladih ljudi leži mogućnost da se te podjele jednoga dana premoste. Neka se svatko izjašnjava kako želi. Mene su cijeli život upisivali kao Jugoslavena i tako je ostalo. Nitko od mene nikada nije tražio da to promijenim, pa nisam ni imao potrebu.

Ali današnji mladi ljudi žive u Srbiji, oni su Srbi i zašto bi to bio problem? Norvežanin je Norvežanin, Talijan je Talijan, Bošnjak je Bošnjak. Nacionalni identitet sam po sebi nije nikakav problem. Upravo smo na tome supruga i ja nastojali raditi sa studentima koji su prolazili kroz naše klase i, kada danas sve zbrojim, riječ je o trinaest generacija i više od stotinu trideset mladih ljudi koje smo od samog početka poticali da se druže, upoznaju i rade zajedno, jer sam to uvijek osjećao kao neku svoju misiju.

Evo, i moji su studenti sada ovdje na festivalu, oduševljeni su što su u Puli, nemaju nikakav problem s tim niti osjećaju bilo kakav strah, a upravo se u našim filmskim i kazališnim krugovima takav način života odavno podrazumijeva. Mi već dugo živimo tako, samo je žalosno što nas i dalje prate horde ljudi koji vlastite živote pokušavaju učiniti važnijima tako što već trideset godina razmišljaju isključivo o tome tko je koje nacionalnosti i uvjeravaju sebe da je upravo to srž i bit čovjeka. Meni je to potpuno neshvatljivo.

Jednom ste rekli da ste glumu odabrali i zato da ne biste morali pripadati nijednom taboru. Koliko vas taj stav košta u tom tako polariziranom svijetu? Da li imate neki pritisak da se morate svrstati kako biste bili u profesiji?

Pritisaka, naravno, ima i bilo ih je, premda ne mogu reći da su bili osobito izraženi. Iskreno, nikada se time nisam previše bavio niti sam se pitao kako na to odgovoriti. Dogodilo bi se da, nakon filmova o kojima smo govorili, uslijedi razdoblje u kojem počnu stizati razne uvrede i svakakvi komentari, ali to nikada nije bitno promijenilo moj odnos prema poslu kojim se bavim.

Ja se doista trudim baviti se isključivo svojim poslom. Nikoga ne vrijeđam, ne ulazim ni u kakve političke rasprave niti se upuštam u javna prepucavanja. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci ni pokretu; moje je uporište Akademija i rad s mladim ljudima i to mi je sasvim dovoljno. Zato ni ne znam zbog čega bi itko uopće trebao reagirati na mene drukčije.

Posljednjih godina stječe se dojam da kultura u Srbiji sve teže opstaje između financijske nesigurnosti, političkih pritisaka i javnog prostora kojim dominiraju tabloidi i reality programi. Kakvo je realno stanje?

Rekao bih da je stvarnost upravo takva kakvom ste je opisali. Slobodni mediji polako nestaju, financiranje kulture postaje sve upitnije i sve se više svodi na određene skupine ljudi koje i dalje imaju pristup sredstvima, dok se prostor za sve ostale neprestano sužava. Ja osobno nikada nisam pripadao nezavisnoj sceni pa ne mogu govoriti iz vlastitog iskustva, ali dovoljno dugo živim i radim da vidim što se događa.

Ove godine navršavam šezdeset godina, zaposlen sam na Akademiji, a i tamo smo doživjeli da šest mjeseci nismo primili ni dinara plaće zato što smo do kraja ostali uz blokadu našeg fakulteta. Oni koji su odustali od podrške dobili su svoje plaće, a mi nismo, i to dovoljno govori o tome u kakvoj situaciji živimo. Istodobno se dogodilo nešto što sam, iskreno, dugo očekivao. Čekao sam trenutak kada će presušiti golemi budžeti za televizijske serije koje je financirao Telekom i kada će cijela ta produkcija stati. I stala je.

Danas uglavnom rade oni koji su podobni ili oni koji snimaju sadržaje isključivo zabavljačkog karaktera, nešto što će narod na trenutak razonoditi. Takvi me projekti nisu zanimali ni prije, pa me neće zanimati ni ubuduće. Zbog toga zapravo nemam strah. Preda mnom je još nekoliko godina rada na Akademiji, ali ni poslije toga ne bojim se da ću ostati bez prostora za ono što želim raditi, jer uvijek mogu pokrenuti vlastitu produkciju.

Mene danas zanimaju isključivo sadržaji, ne zanimaju me velika imena ni bilo kakav prestiž, nego priče koje me tjeraju da preispitujem i samoga sebe i da iznova otkrivam tko sam. Upravo su me takvi autori i takvi sadržaji održali svih ovih godina, činili me boljim čovjekom i davali mi nove uvide koje sam poslije želio podijeliti s drugima. Iz toga nastaju predstave, filmovi, masterclassovi i svi oni susreti koji me i danas najviše zanimaju, zajedno s onim uskim krugom ljudi koji osjećaju istu potrebu.

Kao profesor na Akademiji, radite s generacijama koje odrastaju u digitalnoj galami. Na kojim vrijednostima inzistirate kako biste ih uvjerili da je unutarnji sadržaj važniji od brze vidljivosti?

To danas zna biti vrlo velik problem jer mladi vrlo malo čitaju. Gotovo ih najprije morate naučiti kako se čita, kako se razumije sadržaj, kako se prema njemu zauzima kritički odnos i kako ga se propituje, odnosno kako se kroz njega dolazi do nekih dubljih uvida. Upravo smo na tome radili s ovom generacijom. Ranije mi je za to obično bio dovoljan jedan semestar, a sada smo na tome proveli cijelu godinu, jer je bilo potrebno da dođu do spoznaje da najprije moraju razumjeti priču i da shvate kako oni nisu njezino središte, nego samo njezini provodnici.

Njihov zadatak nije nametati sebe, nego omogućiti gledatelju da vidi sudbinu nekog drugog čovjeka, da razvije empatiju prema njemu, da ga razumije, da s njim uđe u dijalog i osjeti što je njegov problem. Za to je bilo potrebno mnogo vremena, ali Čehova jednostavno ne smijete napustiti.

Tu je pitanje upornosti, ali i mog vrlo čvrstog stava, jer to kako oni u početku zamišljaju da se gluma radi jednostavno ne može proći. To ću braniti do posljednjeg dana. Uvijek ih pitam: "Tko je ovo napisao? Niste vi napisali." Da jeste, prvi bih vam skinuo kapu, ali ako je to napisao Čehov, onda imate obvezu poštovati ono što je napisano. Zato prije nego što uopće dođemo do teksta čitamo stotine njegovih stranica i mnoštvo njegovih priča kako bismo mogli razumjeti iz čega je taj svijet nastao i napraviti prave izbore.

Cijeli život i karijeru vezali ste uz Novi Sad. Kako je tragedija na željezničkom kolodvoru i sve što je uslijedilo promijenilo grad koji poznajete i ljude s kojima živite?

Dugo mi se činilo da se Novi Sad nakon ratova drastično promijenio, prije svega zbog promjene strukture stanovništva. To se jednostavno dogodilo i tu ne možete nikoga pojedinačno kriviti, bez obzira na to odakle je došao, ali grad se nepovratno promijenio. Poslije se, zbog bahatosti ove vlasti, počeo mijenjati i njegov izgled, njegov identitet, a onda je došla i ta nesretna rekonstrukcija koja je odnijela ljudske živote, odnosno golema neodgovornost koja je do toga dovela.

Upravo je tada Novi Sad, rekao bih, odjednom progledao i probudio se, jer je ispod površine cijelo vrijeme postojalo neko tiho nezadovoljstvo koje je samo čekalo trenutak da izbije. Ta je tragedija postala ventil kroz koji su ljudi napokon mogli glasno zatražiti pravdu.

Slike Novog Sada koje smo tada gledali za mene su bile doista fascinantne i duboko dirljive. Nekada su u bivšoj Jugoslaviji kružile šale o Lalama, o tome kako su mirni, staloženi i kako ni na što ne reagiraju burno, a sada smo vidjeli upravo suprotno. Ovo je bilo više nego burno i taj se proces, po mom osjećaju, više ne može zaustaviti. Zato mislim da će upravo Novi Sad biti grad koji će pokazati u kojem smjeru Srbija ide. Kada dođu izbori, teško mi je zamisliti da studenti ondje ne pobijede.

U međuvremenu je iz grada otišao i Exit, festival koji je godinama bio jedan od simbola Novog Sada… Koliko vam je to osobno teško palo?

Naravno da mi je žao zbog toga. Zapravo, bilo mi je žao još i prije nego što se počelo govoriti o odlasku Exita, jer sam godinama gledao kako se festival polako mijenja i postaje sve komercijalniji, a ja se još uvijek sjećam onih prvih izdanja kada je na njemu bilo mjesta i za kazalište i za film, kada je to doista bio festival u najširem smislu te riječi. Za nas koji dolazimo iz kazališta i filma to su bile prekrasne godine. Odigrate predstavu, a onda se cijela priča nastavi kroz druženja, razgovore i tulume koji traju do kasno u noć i imate osjećaj da ste dio nečega što je mnogo veće od samog festivala.

To je bila jedna posebna energija koju je danas teško opisati. Naravno da je Novi Sad njegovim odlaskom ponovno nešto izgubio, i to baš u trenutku kada se već bio ucrtao na kartu velikih svjetskih festivala. Ali problem nije samo Exit. Imam osjećaj da se polako gase gotovo svi kulturni sadržaji koji ne pripadaju nekom službenom, poželjnom narativu, pa više ni sam ne znam što je ostalo osim raznih proslava i kulturno-umjetničkih manifestacija koje me podsjećaju na neka davna vremena.

S Exitom nije nestao samo jedan festival; nestali su ljudi koji su zbog njega dolazili u Novi Sad, nestao je jedan dio života grada, nestao je posao za mnoge ljude i sve ono što je taj festival godinama donosio, ne samo u financijskom nego i u kulturnom smislu. Novi Sad se upravo zahvaljujući Exitu nametnuo na svjetskoj kulturnoj karti, a sada se iskreno pitam čime ćemo se na toj karti ubuduće prepoznavati.

Otišao je i Balašević… Osjeća li se i ta praznina?

Kako da ne. Ali rekao bih da se grad ne prazni samo odlaskom ljudi poput Balaševića, nego da se polako prazni i od sadržaja. Istodobno se puni zgradama, betonom i rupama. Pogledajte samo centar grada, koji je već godinama jedno veliko gradilište zbog izgradnje garaže, pri čemu su ugrozili i zaštićenu Tanurdžićevu palaču. Imam osjećaj da se sve što se može naružiti jednostavno naruži novim zgradurinama i betonom.

Sada je na redu i Dunav, s projektom "Novi Sad na vodi", po uzoru na "Beograd na vodi", a sve su to iste ideje koje kao da nemaju kraja i koje se na kraju uvijek svode samo na jedno – na novac. Novac je postao jedino mjerilo i jedini diktat, kao da ništa drugo više nije važno i kao da više ne postoje nikakve druge sfere života, nego svi trebamo pristati na to da budemo građevinci kako bismo uopće mogli živjeti.

Nakon rada na Grlićevu filmu Svemu dođe kraj izjavili ste kako se takva surova i precizna kritika stvarnosti u današnjoj Srbiji vjerojatno ne bi mogla ni snimiti, a kamoli doživjeti premijeru na najvažnijem državnom festivalu. Budući da je srbijanska kinematografija povijesno slovila za moćniju industriju u regiji, znači li to da se slika regionalnih industrija promijenila?

Mijenja se pred našim očima. Mislim da se vrlo jasno vidi kako Hrvatska sve ozbiljnije razmišlja o kontinuitetu svoje kinematografije i kako je uspjela sačuvati mnogo toga vrijednog iz vremena Jugoslavije, kada smo svi zajedno stvarali ozbiljne filmove, a danas tome pridodaje i ono što joj omogućuju europski fondovi, ali i ljudi kojima je do tog kontinuiteta doista stalo. Dovoljno je pogledati Antitalent i način na koji njihovi filmovi nižu europske nagrade.

Mene to iskreno raduje jer mi otvara mogućnost suradnje s umjetnicima ovdje, a takve se suradnje već i događaju. S druge strane, vidite što se događa u Bosni i Hercegovini. Jedna Jasmila Žbanić postigne svjetski uspjeh, a onda doživi da joj vlastiti fondovi praktički uskrate potporu i odjednom se cijeli sustav počne gasiti.

Kod nas se događa nešto slično, polako se sve gasi. Za Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju ne mogu sa sigurnošću govoriti, dok mi se čini da Slovenija ipak uspijeva održati određeni kontinuitet. U Srbiji je, nažalost, nastupio gotovo potpuni zastoj. Filmski centar praktički ne radi, a upravo nas taj diskontinuitet najviše uništava, jer ništa nema priliku trajati i razvijati se, nego sve funkcionira od danas do sutra. Nemamo uređene sustave koji nadživljavaju pojedince, nego se sa svakom promjenom čovjeka mijenja i cijeli sustav, kao da je upravo taj čovjek sustav. A to, nažalost, dolazi od samoga vrha.

Budući da ste i dalje vrlo aktivni u kazalištu, zanima me kako vam ono danas izgleda iznutra; koliko u njemu pronalazite istinske potrage za sadržajem, za provokacijom, za inventivnošću?

Iskreno, sve rjeđe nailazim na nešto što me doista zainteresira. Još uvijek igram u predstavi Bobe Jelčića Zašto je poludeo gospodin R? i to mi je jedna od onih rijetkih svijetlih točaka. To je predivna predstava, toliko živa u kontaktu s publikom da mislim kako je Bobo u njoj iskoristio upravo onu pravu moć kazališta. Igram i u Iskupljenju, mladog redatelja Veljka Mićunovića u Srpskom narodnom pozorištu. Sada se ondje promijenila uprava pa iskreno ne znam što će biti s tom predstavom, tim više što su me iz tog kazališta već jednom pokušali otjerati.

Predstava je nastala prema romanu Brane Šćepanovića i govori o čovjeku koji se nakon mnogo godina vraća u svoj grad i ondje zatekne vlastiti spomenik. Zanimljivo je koliko se ta priča uklopila u ovaj trenutak u kojem se kod nas ponovno otvara pitanje čiji spomenici trebaju stajati na javnim mjestima, treba li vratiti Dražin spomenik i kako se odnosimo prema vlastitoj povijesti. Revizija povijesti postala je gotovo svakodnevna stvar.

Jednom ste ispričali kako vas je Mika Antić još kao dječaka na neki način "rukopoložio" za glumca. On je vjerovao da čovjek mora sačuvati dijete u sebi kako bi ostao stvaralac, a budući da je i meni obilježio djetinjstvo, moram vas pitati: je li vam uspjelo sačuvati svoju dječačku otvorenost?

Borba je to velika, ali mislim da jest. Ja sam Strijelac u horoskopu pa se valjda zato stalno borim. Naravno da se sve ono što sam tijekom života proživio trudilo potisnuti tog dječaka u meni, ali i ja se jednako tako trudim da ga ne izgubim. Smatram se sretnikom što sam imao Miku Antića, što imam njegovu Plavu zvezdu i njegove pjesme, jer kada danas pogledam unatrag, vidim jednog dragog dječaka koji je imao sreću odrastati uz takve ljude.

To su bili ljudi koji su nekada stvarali duh Novog Sada, poput Balaševića i Mike Antića. Dao bog da smo ih više čuvali, jer ima mnogo ljudi koji su zadužili taj grad, poput Danila Kiša ili Aleksandra Tišme, a mi ih polako gubimo iz vida, iako bismo upravo na njima trebali graditi ono što je naša moralna vertikala.

I za kraj, što vam danas, unatoč svemu, daje nadu u budućnost? Je li to još uvijek vjera u ljude?

Jao, s tim pitanjem vjere u ljude imam veliki problem. U meni postoji neka dvostrukost. S jedne strane prema ljudima nastojim biti što ljubazniji i želim da među nama postoji uzajamno poštovanje, a s druge im strane toliko malo vjerujem da je to gotovo nevjerojatno. Taj sukob u meni stalno postoji i s njim živim.