Dok se u kuloarima ovogodišnjih festivala, od Pule do Sarajeva, svako malo čuje njezino ime, Snježana Sinovčić-Šiškov kao da se tek zagrijava. Na netom završenom 73. Pula Film Festivalu pomela je konkurenciju i zasluženo podigla Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu Koke Igora Jelinovića (film je osvojio i Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Aleksandra Janković Zlatnu arenu za sporednu ulogu, a Jelinović za scenarij), gdje igra Toninu, ženu koja drži sve konce u rukama dok se obiteljski temelji opasno ljuljaju.

No Pula je tek jedna postaja u iznimno intenzivnom razdoblju njezine karijere. Osim nagrađene Koke, na PFF-u su prikazani i filmovi Svadba, Sitni lopovi, Kako je ovde tako zeleno?, Yugo Florida, Glavonja i Male stvari, u kojima se pojavljuje u ulogama različitog registra i intenziteta, a već je čekaju i novi filmski projekti i aktivno kazališno ljeto: premijera predstave Herscht 07769 u režiji Ivice Buljana na Splitskom ljetu, gdje igra i u prošlogodišnjoj predstavi Lisica po romanu Dubravke Ugrešić.

Očekuje je repriza dugovječne predstave Smij i suze starega Splita, kao i predstave Francuzica, ovjenčane brojnim nagradama, a koju je režirala u suradnji sa svojim partnerom na sceni Trpimirom Jurkićem.

Rođena u Splitu 1964. godine, Snježana je pred kameru prvi put stala sa svega šesnaest godina u Zafranovićevu Padu Italije, snimanom na Šolti, no taj rani filmski zov tada je bio tek uvertira u njezinu pravu potragu za zanatom. Njezin umjetnički nerv nepovratno je oblikovan na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je u klasi Bore Stjepanovića diplomirala 1987. godine. Bilo je to Sarajevo na vrhuncu svoje kreativne drskosti, okruženje u kojem je, kako sama kaže, učila nužnost "spajanja glave i tijela".

Koliko je njezin potencijal bio očit, svjedoči činjenica da su joj nakon diplomske predstave angažman istovremeno nudila tri velika teatra: Narodno pozorište Sarajevo, Kamerni teatar 55 i HNK Split. Poslušala je savjet profesora Stjepanovića da zanat treba "krasti" od najboljih i vratila se u rodni grad, pridruživši se tadašnjem moćnom ansamblu, te tamo provela gotovo četiri desetljeća, ostvarivši više od 75 uloga – od klasike do suvremenih drama poput Francuzice (za koju je dobila nagradu Judita) ili hvaljenih 55 kvadrata.

Danas, dok ruši rekorde po broju naslova na festivalima, Snježana Sinovčić-Šiškov za sebe će reći da je prvenstveno "šljaker": ona je majka, domaćica i supruga koja će radije s prodavačicama u kvartovskoj trgovini razmijeniti recept za ručak nego govoriti o vlastitim uspjesima, dok na pozornici i filmskom platnu beskompromisno traga za slobodom, dotičući najdublje društvene traume i obiteljske ponore.

Nad pulskom Arenom prašina 73. PFF-a još se nije ni slegla a raspored jedne od njegovih najupečatljivijih protagonistica već je prenapregnut probama, snimanjima i putovanjima, no ipak je našla vremena za ovaj razgovor u kojem smo se dotaknuli svega – od njezina profesionalnog puta, glumačke filozofije, obitelji i društva, do pitanja slobode, starenja, svakodnevice i života izvan svjetla reflektora.

Ove godine na festivalima praktički "iskačete iz paštete", od Pule, preko Splita, do Sarajeva rušite rekorde po broju uloga. Kako se nosite s ovom iznenadnom renesansom u fazi karijere kada bi se neki vaši kolege već polako spremali za mirnu mirovinu?

Ne bih to nazvala svojom renesansom; to je prije prirodan tijek mog puta. Zapravo sam karijeru počela kao filmska glumica i tada su mi mnogi predviđali upravo filmsku budućnost. Međutim, mojoj je generaciji bilo najvažnije dokazati se u kazalištu jer se ozbiljnim glumcem smatrao onaj tko je uspio na sceni. Zato sam odabrala kazalište, premda to nije nužno bio plan za cijeli moj život. Onda su došli rat i sve što je život donio, pa je film jednostavno nestao iz mog profesionalnog života na dugo vrijeme.

Kada se kasnije vratio, mislim da je došao u pravom trenutku. Da je došao ranije, ne bih postala glumica kakva sam danas. Ne bih prošla sve ono što sam prošla u kazalištu, ne bih postala osoba s ovim vrlinama, manama, mogućnostima i ograničenjima. Bila bih netko drugi. Zato ne mislim da je riječ o renesansi, nego o prirodnom slijedu.

Istodobno, beskrajno sam zahvalna što danas toliko radim i što imam priliku sudjelovati u ovako vrijednim projektima. Ono što mi je pritom najvažnije nije kako će me drugi doživjeti. Naravno da je i percepcija publike i filmske industrije važna jer o njoj ovise budući angažmani, ali meni je presudan osobni dobitak. Važno mi je s kim radim, što radim i koliko me svaki projekt obogaćuje kao glumicu i kao osobu; to je ono što mi na kraju ostaje i što mi je najvrjednije.

Taj "filmski pečat" o kojemu govorite odnosi se na ulogu Hanife u kultnom naslovu Ovo malo duše Ademira Kenovića, filmski zov koji ste, kako kažete, svjesno ignorirali. Jeste li ikada požalili zbog tog izbora?

Bilo je trenutaka kada sam se to pitala jer sam shvatila da se glumom bavim isključivo kroz jedan medij, a mene je zapravo oduvijek zanimala gluma kao fenomen, ne samo kazalište. Počela sam osjećati njegova ograničenja i tražiti nove prostore u kojima bih mogla rasti. Zato me, primjerice, jako privukao medij lutkarstva. Gostovala sam u jednoj predstavi i bila toliko zaintrigirana da sam ozbiljno razmišljala kako bih, unatoč tome što sam već bila prvakinja HNK Split, otišla raditi u kazalište lutaka.

Činilo mi se da mi upravo lutka otvara mogućnosti koje na velikoj sceni više nisam nalazila. Ali onda se dogodilo da sam vidjela Milku Podrug Kokotović i Tanju Bošković u ulogama koje su me potpuno razoružale – tada sam shvatila koliko još imam učiti i koliko je opasno pomisliti da si dosegnuo vlastite granice. Taj osjećaj zapravo me vratio poniznosti.

Nakon toga počeli su mi se otvarati i drugi mediji. Radio me oduševio jer se ondje sve gradi isključivo glasom, pa razvijate sasvim drugačiji glumački instrument, a onda se naposljetku ponovno pojavio i film. Zato danas osjećam veliku zahvalnost što mogu raditi toliko različitih stvari. Zahvalna sam Bogu, svemiru ili kako god to tko naziva, što se sve posložilo baš ovako.

Pokušavam ne letjeti, ali ne letim ja već odavno. Moja je kazališna karijera dovoljno stamena, dovoljno čvrsta da danas mogu biti objektivna prema sebi kao glumici. Sama sam sebi najveći kritičar i ne treba mi da mi netko govori koliko vrijedim ili ne vrijedim. To ne znači da sam bahata, ali ne znači ni da sam pretjerano skromna.

A sada glumite u gotovo svakom filmu koji se pojavi… Izvana to doista djeluje kao iznimna koncentracija uloga.

Znam da tako izgleda, ali zapravo nije riječ o tome da sam odjednom snimila šest filmova. Među njima su i manjinske koprodukcije, a ono što publika sada vidi rezultat je rada koji se proteže kroz nekoliko godina. To nisu filmovi nastali u jednoj sezoni. Primjerice, Koke smo počeli pripremati prije gotovo deset godina. Od trenutka kada sam saznala da ću igrati tu ulogu počinje i priprema, a samo snimanje dolazi mnogo kasnije.

Isto je bilo i s Yugo Floridom, koji smo snimali godinu dana prije nekih drugih projekata. Sada se jednostavno dogodilo da su svi ti filmovi gotovo istodobno stigli pred publiku. U međuvremenu sam, primjerice, snimila i novi film Zvonimira Jurića Male stvari. U nekim od ovih filmova imam tek lijepe, manje uloge, po dvije ili tri scene, ali i njih sam prihvatila s velikim veseljem jer mi je uvijek najvažnije s kim radim i što projekt donosi.

Glavonja mi je posebno važan jer govori o autizmu i doprinosi senzibiliziranju djece za njihove vršnjake koji žive s tim iskustvom. Jako mi je drago što sam bila dio tog projekta i zahvalna sam Marini (Andree Škop) što me pozvala.

Često tumačite majke, ali nijedna od njih nije jednodimenzionalna – od majke u Sigurnom mjestu do Tonine u Koki. Što vas najviše intrigira u dekonstrukciji tog na našim prostorima gotovo arhetipskog lika?

Pa najviše upravo mogućnost da taj lik ne ostane jednodimenzionalan. Scenarij je tek polazište, a papir i film dva su potpuno različita medija. Ponekad je lik već u scenariju jasno postavljen, a ponekad nije, pa tek razgovor s redateljem i scenaristom otvara prostor da ga zajedno izgradimo. Meni je važno da osjetim da postoji spremnost za takav zajednički rad jer nitko od nas u stvarnom životu nije crno-bijel. Nismo ni potpuno dobri ni potpuno loši.

Neko će vam za mene reći da sam najbolja osoba na svijetu, najtoplija, najbolja, najpožrtvovnija. Sigurno takvih ljudi ima. Ali isto tako ima i onih koji će vam reći da sam najveća kučka na svijetu – i bit će u pravu. Ljudi su uvijek puno složeniji od etiketa koje im lijepimo, pa tako i ja pokušavam stvarati lica koja nisu plošna. Najviše volim kada lik nije do kraja "zatvoren" u scenariju, kada postoji prostor da ga zajedno dovršimo.

Tako je bilo i sa Sigurnim mjestom. Tekst se nije mijenjao ni u jednoj rečenici, ali smo Juraj Lerotić i ja kroz razgovore gradili sve ono između tih rečenica – njihove unutarnje mostove, odluke, tišine i emocije. Jedna od mojih ideja bila je da majka tijekom cijelog filma ne zaplače. Radnja se odvija u jednom jedinom danu i činilo mi se da majka koja pokušava spasiti svoje dijete jednostavno nema vremena baviti se vlastitom boli. Nema vremena za suze jer se mora boriti za njegov život. I Juraj je na to pristao. Eto, ja tražim takve partnere, takve suradnike.

Poznati ste po tome da se aktivno "petljate" u scenarije i tražite dublja uporišta za svoje likove…

Ja se ne osjećam izvođačem glumačkih radova, nego sukreatorom. Drugačije jednostavno ne znam raditi. Mislim da je svakom redatelju zanimljiv glumac koji donosi ideje, koji nudi, predlaže i zajedno s njim gradi lik. Ako me netko pozove igrati i najmanju ulogu, ne treba me režirati u tehničkom smislu jer znam što znači biti u trećem planu i kako se u njemu ponašati, ali moramo se dogovoriti oko lika. Tek tada mogu biti ono što želim biti – suautor.

Tako sam naučila raditi još na početku karijere, kada sam krajem osamdesetih došla u HNK Split, tada po mom mišljenju najbolje kazalište u bivšoj Jugoslaviji, iznimno progresivno i umjetnički moćno, s fantastičnim ansamblom i stalnim suradnicima. Imala sam sreću odrastati uz umjetnike poput Josipa Gende, Zdravke Krstulović, Borisa Dvornika, Zvonka Lepetića, Zoje Odak i Neve Bulić, a često sam igrala i s Mustafom Nadarevićem, Špirom Guberinom, Ivicom Vidovićem i Božidarom Bobanom.

Zahvaljujući KPGT-u u Splitu, kao mlada glumica gledala sam i Radu Šerbedžiju i Miodraga Krivokapića; to nisu bili samo partneri od kojih se učilo na sceni, nego ljudi koje je trebalo gledati. Ja sam gledajući učila.

I danas radim isto. Kad izađem sa scene i moji mlađi kolege preuzmu predstavu, ostajem u kulisi i promatram ih, ne zato da ih nadgledam, nego zato što od njih želim nešto naučiti. Zato volim raditi i s mladim redateljima jer oni drukčije osjećaju vrijeme, prostor i tehnologiju. Možda ja sve to ne razumijem na isti način kao oni, ali upravo zahvaljujući njima ostajem u vremenu u kojem živim i mogu razumjeti svijet u kojem danas nastaju filmovi. Mislim da je to važno ako želite ostati zanimljiv glumac i novim generacijama autora.

Nakon diplome mogli ste karijeru započeti u nekoliko vrlo uglednih kazališta tadašnje Jugoslavije, a odabrali ste HNK Split. Što je presudilo toj odluci, pored možda očitog razloga da se nalazi u vašem rodnom gradu?

U Split sam otišla ponajprije zato što mi je profesor Boro Stjepanović rekao: "Idi tamo jer ćeš zanat najbolje učiti od najboljih od najboljih, a Split ima najjači ansambl." To je bio jedan razlog. Ali nisam ja tada bila ni toliko poslušna ni toliko pametna, nego sam se samo zaljubila u Splitu. Danas mislim da je to bila jedna od najboljih odluka u mom životu, iako ne mogu reći da mi je bilo lako. Mnogi su mi nakon Akademije predviđali filmsku karijeru i govorili da sam više filmska nego kazališna glumica. Na sceni su mi često prigovarali da sam previše "privatna", a upravo je to ono što je na filmu prednost.

Jedno sam se vrijeme pokušavala prilagoditi tadašnjem kazališnom izrazu, tim "velikim" glumačkim sredstvima, i danas mislim da sam tada bila najdalje od sebe. Onda sam shvatila da mi to zapravo nije potrebno. Visoka sam žena, rođena s glasom koji može šapatom doprijeti do posljednjeg reda galerije i nisam osjećala potrebu umjetno ga oblikovati niti graditi nešto što nije moje. Jednostavno sam odlučila vjerovati vlastitom glumačkom osjećaju, premda tada možda još nije bio u modi.

Danas mi se čini da je kazalište s vremenom došlo bliže onome što sam tada intuitivno tražila. Imala sam sreću i što je to prepoznala Nenni Delmestre, koja je u Split donosila suvremene tekstove i redateljski pristup koji mi je odgovarao i zajedno smo godinama gradile moj glumački izraz. Kada vas redatelji vide u nečemu što vam odgovara, onda vas počnu birati upravo zbog toga, a ne unatoč tome. Tako sam imala priliku raditi s nizom velikih redatelja, ali jednako su mi važni bili i kolege koji su me, premda su sami bili drukčijeg glumačkog senzibiliteta, ohrabrivali da ostanem svoja. To mi je, mislim, najviše pomoglo da izgradim vlastiti put.

S velikim poštovanjem govorite o glumačkim velikanima uz koje ste stasavali; danas se često može čuti da je njihova generacija bila discipliniranija i predanija poslu. Je li riječ o romantičnoj slici prošlosti?

Zapravo je bilo obrnuto; danas su glumci puno discipliniraniji nego što su bili tada. Generacija mojih mentora bila je boemska – kasnilo se na probe, živjelo se drukčije i nitko se nije posebno brinuo o svom tijelu ili glumačkom aparatu. Vjerovalo se u intuiciju, talent i proces rada. Ono što je, međutim, bilo drukčije jest to da su mnogi od njih bili veliki intelektualci. Puno su ulagali u svoje obrazovanje, u vlastitu duhovnost, hranili su svoj unutarnji svijet i to se osjećalo u njihovu radu.

Čini mi se da je danas taj dio pomalo potisnut. S druge strane, današnji mladi glumci puno više vode računa o sebi, o tijelu i glasu, što je dobro i potrebno. Živimo, doduše, u vremenu brzih i sažetih informacija pa se ponekad stječe dojam da je sve pomalo uniformirano i površnije nego prije. Ali kada se pojavi mlada osoba koja ima talent i osjeti potrebu taj talent neprestano hraniti, čitati, promišljati i raditi na sebi, onda nastaju čuda. To su onda zvijeri od glumaca.

Dakle, nije se promijenio samo način rada, nego i cijeli kontekst u kojem nastaju nove generacije glumaca?

Gledajte, promijenila se cijela paradigma u kojoj živimo i normalno je da su joj se nove generacije prilagodile. Ja se trudim držati korak s njima, učiti od njih i razumjeti njihovo vrijeme, ali istodobno nastojim sačuvati ono najbolje što sam naučila od svojih mentora.

Mislim da upravo spoj ta dva iskustva određuje moj današnji glumački put i, ne bih se htjela ureći, jer sam strašno praznovjerna i uvijek imam osjećaj da bi mi se svaka bahatost mogla vratiti kao bumerang, ali vjerujem da se iskrenost, poštenje i to da čovjek ne dopusti egu da ga ponese na kraju ipak nekako vrate. Ne znam je li to ključ uspjeha, ali mislim da jest ključ unutarnjeg mira.

Što je u današnjem Splitu preostalo od onog kazališnog duha i etike rada s početka vaše karijere, koju su gradili vaši mentori?

Mislim da smo uspjeli sačuvati ono najvažnije – ansambl. U jednom trenutku izborili smo se za to da o njegovu razvoju odlučuju umjetnički, a ne politički kriteriji, i da možemo sudjelovati u odabiru novih glumaca. Nije stvar u tome da primite što više talentiranih ljudi, nego da gradite ansambl. Ako već imate jedan tip mladog glumca, nema smisla zaposliti još trojicu istih jer za sve njih neće biti dovoljno posla. Glumac mora igrati da bi rastao. Ako ne radi, nema razvoja i samo vegetira u ansamblu, a to nije dobro ni za njega ni za kazalište.

Mislim da smo u tome uspjeli. Moja generacija polako odlazi u mirovinu, ali iza nas ostaju sjajni mladi ljudi. Gledam, primjerice, Stipu Jelasku kako na probu dolazi pola sata ranije, potpuno koncentriran i spreman za rad. Takvi su zapravo gotovo svi naši mlađi glumci i to mi neizmjerno imponira. Kad radite s ljudima koji su toliko predani, nemate pravo opustiti se. Ne zato što se s njima natječete, nego zato što vas njihova energija nosi. Mlad kolega možda iza sebe ima neprospavanu noć zbog malog djeteta, ali će ipak doći na probu potpuno usredotočen. Takva posvećenost stvara ansambl.

Vi ste zapravo studirali u Sarajevu…

Zato što me nisu primili na Akademiju u Zagrebu.

U to je vrijeme tamošnja Akademija imala vrlo prepoznatljivu glumačku školu. Kako je to utjecalo na vaš glumački habitus?

Presudno, prije svega zahvaljujući Bori Stjepanoviću. Bio je jedan od najvažnijih glumačkih pedagoga u regiji, čovjek koji je razvio vlastitu metodu rada i napisao knjige iz kojih mladi glumci i danas uče. Svoje je iskustvo glumca i profesora pretočio u vrlo jasan sustav rada i mislim da je ostavio golem trag, premda vjerujem da bi glumačke škole danas morale više osluškivati vrijeme u kojem će njihovi studenti sutra raditi.

Ja sam u Sarajevo došla 1983., neposredno prije Olimpijskih igara, u grad koji je odjednom procvao. Ali nije me fascinirala samo ta nova fasada. Ono što me doista osvojilo bila je nevjerojatna stvaralačka energija. To je bilo vrijeme panka, Novog primitivizma, Top liste nadrealista, sjajne književne, filmske i likovne scene. Moja je generacija tada osjećala da osvaja prostor slobode, da može propitivati autoritete i mijenjati svijet.

Ja sam usto došla iz jednog svijeta u drugi, susrela sam kulturu koju dotad nisam poznavala – islam, njegovu estetiku, arhitekturu i drukčiji odnos prema umjetnosti. To mi je bilo veliko otkriće. Sarajevo je bilo relativno malen grad, ali nevjerojatno bogat umjetnicima i intelektualcima. Imala sam osjećaj da sam došla na izvor. Dekanica Akademije bila je prijateljica Meše Selimovića, tada mog najdražeg pisca, i Krleže, koji mi je tada malo išao na živce, a ja sam mogla sjediti i satima slušati njezina sjećanja na njih. Takve stvari ne zaboravljate.

A kakvi ste bili kao studentica?

Nisam bila baš uzorna. Više sam tulumarila nego što je Boro smatrao da bi trebalo. Sjećam se da me na drugoj godini pozvao na razgovor i rekao: "Ako se ne sabereš, neću te potjerati samo s Akademije, nego iz Sarajeva." Naravno, uhvatila sam se posla.

Kako se nosite s osjećajem da nešto niste ostvarili onako kako ste željeli?

Pa, trudim se da do toga uopće ne dođe jer svakoj ulozi dam sve što u tom trenutku mogu. Zato rijetko osjećam da sam potpuno podbacila. Ali dogodilo mi se da evo baš na ovom festivalu imam film u kojem sam se, po vlastitom osjećaju, previše usredotočila na jedan aspekt lika koji me posebno intrigirao, a pritom zanemarila neke druge, možda i važnije slojeve.

Danas mislim da sam tom liku mogla dati više. Zanimljivo je da se nitko oko mene s tim ne slaže. I redatelj i kolege misle da sam napravila dobru ulogu. Ok, ali ja nisam zadovoljna i to me kopka; s redateljem dogovaram "popravni" na nekom budućem projektu. Neću vam, naravno, otkriti o kojem je filmu riječ. (smijeh)

Kada ste maloprije govorili o osvajanju prostora slobode, sjetila sam se vaše junakinje u Histeričnom napadu smeha, koja svoju slobodu istražuje kroz sado-mazohističke odnose. Je li bilo zahtjevno graditi lik žene koja svoju intimu i seksualnost ne doživljava kao nešto čega bi se trebala sramiti?

Mene u glumi ništa ne zanima ako nije zahtjevno. Zapravo, ako mi nije zahtjevno, onda me uopće ne zanima. Kad su mi Matija (Gluščević) i Dušan (Zorić) rekli da pišu scenarij za mene, nisu mi htjeli otkriti o čemu je riječ. Matija je mislio da ću možda odbiti ulogu ili da će mi biti neugodno. A mene je tema razveselila bila mi je fenomenalna. Riječ je o nečemu o čemu se gotovo uopće ne govori. Odakle ideja da žena u pedesetima ili šezdesetima nema pravo na seksualnost ili pravo na istraživanje vlastite seksualnosti, pa makar ona bila i nekonvencionalna?

Upravo me ta sloboda tog lika privukla. A možda i zato što sam još kao vrlo mlada glumica odbila jedan film koji je od mene, kako su mi govorili, mogao napraviti zvijezdu. Trebala sam se razgolititi, ali to razgolićivanje nije imalo nikakvu drugu funkciju osim golotinje. To je bilo vrijeme kada se žensko tijelo jako eksploatiralo; nemojmo se lagati i govoriti da je golotinja uvijek bila "u službi umjetnosti". Čula sam i one druge rečenice: "Skinut ćemo je, to će biti dobro."

Govorili su mi: "Sad imaš godine, imaš tijelo, iskoristi to. Tko zna hoćeš li kasnije dobiti takvu priliku." A ja sam rekla: "E, baš neću. Dobit ću ono što mi pripada kao glumica, ali ne na taj način." Nikad nisam htjela graditi svoj glumački put na tome. Zato danas nemam problem s realizmom ako proizlazi iz lika. U Koki, primjerice, sjedim na WC školjci i piškim. To nije tražio redatelj, to je bila moja odluka jer mi se činilo da toj ženi upravo to pripada.

Isto je i u Histeričnom napadu smeha. Ondje nema ničega što bi bilo napravljeno radi šoka ili provokacije. Sve proizlazi iz lika. A kad radim ulogu, ja se ionako emocionalno potpuno razgolitim. U odnosu na to, fizička golotinja čini mi se najmanje važnom.

Je li vas rad na toj ulozi doveo u situaciju da preispitate vlastite granice?

Zapravo ne u smislu seksualnosti; taj me film nije natjerao da preispitujem vlastitu seksualnu slobodu, nego slobodu općenito. Seksualnost je samo motiv kroz koji se otvara mnogo veće pitanje: koliko smo doista slobodni, čega smo se spremni odreći i tko uopće ima pravo od nas tražiti da se odreknemo vlastitog prostora slobode. To je postalo pitanje i za mene osobno, privatno. Tim pitanjem sam se bavila i u filmu Sitni lopovi, Mate Ugrina. Na što sam sve u životu pristala? Koje sam granice pomaknula u dobrom smjeru, a koje na svoju štetu? Gdje sam pogriješila, gdje sam možda pristajala na nešto što nije vrijedilo?

To mi je bilo najzanimljivije istraživanje. Otkrila sam o sebi puno toga. Neke stvari su me razveselile, a neke baš neugodno iznenadile. Nisam vjerovala da sam tijekom života, od one djevojke od osamnaest ili dvadeset godina do danas, pristala na neka odricanja vlastite slobode koja uopće nisu bila vrijedna te cijene. I ono što je zanimljivo jest da sam nakon ta dva filma neke stvari u svom životu doista počela mijenjati. Zato mislim da je gluma fenomenalan posao. Oduvijek me privlačila zato što kroz nju neprestano istražujem samu sebe.

Još u srednjoj školi zanimala su me ona velika pitanja: tko sam, što sam i kamo idem. Naravno da na njih ni danas nemam konačne odgovore, ali gluma mi daje priliku da stalno propitujem vlastite vrijednosti, svoje slabosti i svoje postupke. Često mi se dogodi da u nekom liku prepoznam vlastiti nedostatak ili obrazac ponašanja koji mi se ne sviđa. Tada pokušam nešto promijeniti. Zato me gluma ni nakon svih ovih godina nije prestala privlačiti. Ona mi i dalje dopušta da, kako bih ja rekla, malo "čačkam" po sebi, korigiram se i pokušam biti bolja – i prema sebi i prema drugima.

Upravo ste dobili Zlatnu arenu za ulogu Koke, zbog koje smo nakon projekcije imali dosta rasprava oko toga je li ona ustvari pozitivan ili negativan lik, i čini mi se da ju je svatko doživio upisujući u nju neko svoje iskustvo. Kako ste je vi doživjeli? Gdje ste našli točku prepoznavanja i ulaska u Toninu?

Tonina se zove po mojoj starijoj sestri, koja se zapravo zove Tonka, ali je ja cijeli život zovem Tonina, i čak sam je pitala smijem li taj lik nazvati po njoj jer sam u njega utkala upravo ono što moja sestra nosi u sebi – tu nevjerojatnu posvećenost obitelji, nesebičnost i spremnost da uvijek bude na raspolaganju drugima. Ja nažalost više nemam roditelja, ali imam nju, koja je meni danas druga mama. Uz nju još uvijek imam privilegij biti dijete i upravo je taj dio nje završio u Tonini. Zbog toga taj lik jako volim.

Ali Tonina nosi i nešto drugo što sam tijekom života susretala kod ljudi, a moram priznati da ponešto od toga prepoznajem i kod sebe. To je onaj osjećaj da točno znaš što je najbolje za druge, pa se više i ne pitaš imaš li pravo odlučivati umjesto njih. Odakle meni pravo misliti da bolje od svoje sestre znam kako bi trebala živjeti? Upravo tu počinje Toninin problem jer ona, uvjerena da čini dobro, zapravo guši prostor tuđe slobode.

Ja uopće ne mislim da je ona sestri uzela kuću zbog novca. Njoj taj novac ne treba. Ona živi dobro; ima svoj posao, svoju kuću i egzistenciju već je odavno osigurala. Ono u što ona iskreno vjeruje jest da njezina sestra neće znati sačuvati ono što ima i da će sve propasti. Je li u tome u pravu ili nije, sasvim je drugo pitanje, ali to je njezina istina. Upravo zato donosi odluke umjesto drugih, bez razgovora s njima, uvjerena da ih štiti.

Kad smo Igor i ja razgovarali o tom liku, postalo mi je jasno koliko on zapravo voli tu tetu po kojoj je Tonina nastala, premda je upravo iz tog odnosa nastala i njegova ljutnja. Zato mi je bilo važno da Tonina ne bude ni pozitivan ni negativan lik. Ništa me ne zanima ako je crno-bijelo jer ljudi jednostavno nisu takvi. Svatko od nas, kad napravi nešto pogrešno, ima neko svoje opravdanje i duboko vjeruje da postupa ispravno. Htjela sam da ga ima i Tonina.

Ja svaki lik gradim iz sebe, nikada izvana. Za svaki njegov postupak moram pronaći ljudsko opravdanje, koliko god ono bilo bolno ili pogrešno, i mislim da upravo zato ljudi tako različito doživljavaju Toninu. Nedavno mi je jedna žena pričala o njoj kao o divnoj osobi jer je u njoj prepoznala sebe, a već sutradan druga mi je ispričala gotovo istu obiteljsku priču, samo iz perspektive ove druge sestre, i ona ju je doživjela kao negativku.

Mislite li da publika vidi "iza" onoga što je u prvom planu, odnosno, koliko je moguće kroz film mijenjati ukorijenjene predodžbe, osobito u sredinama kao što je Split, gdje su tradicionalni obrasci još uvijek snažni?

Gledajte, nijedna umjetnost ne mijenja svijet preko noći. Neće jedan film promijeniti društvo niti će ljudima odjednom promijeniti percepciju neke teme. Ali može pokazati prstom. Može senzibilizirati. I ja vjerujem da je to već jako puno. Koke, primjerice, uopće ne pokušava riješiti neki veliki društveni problem. To je zapravo studija jednog karaktera i jednog odnosa. A već je dovoljno da se ljudi u tome prepoznaju jer, onoga trenutka kad se prepoznaju, možda će početi korigirati i sebe.

Radila sam i filmove koji se bave velikim društvenim temama i nitko od nas nije mislio da će oni promijeniti svijet. Ali mogu otvoriti razgovor. Sigurno mjesto senzibiliziralo je javnost za pitanje mentalnog zdravlja i to je velika stvar. Sad sam u Crnoj Gori snimila Plod, film o postporođajnoj depresiji u jednoj izrazito patrijarhalnoj sredini. Igram psihijatricu u obitelji koja je toliko sretna zbog rođenja djeteta da potpuno zaboravi majku, koja sve dublje tone u depresiju. Paradoks je u tome što je moja junakinja liječnica, dakle žena koja bi to prva trebala prepoznati, ali zbog vlastitih emocija ni ona u jednom trenutku ne vidi ono što joj je pred očima.

Ja se nadam da će taj film otvoriti razgovor o toj temi; ako film uspije pokazati prstom na nešto što inače ne vidimo, onda je već napravio jako puno. Isto mislim i za Koku. Ne očekujem da će promijeniti ljude, ali možda će ih potaknuti da se zapitaju vrijedi li zbog materijalnog izgubiti jedan dubok, važan odnos. Na kraju nije pitanje samo tko je bio u pravu, nego koliko obje sestre gube onoga trenutka kada izgube jedna drugu.

Igrate i u filmu Kako je ovdje tako zeleno, koji se dotiče trauma prošlosti i izbjeglištva. Imate li dojam da mlađe generacije danas žele razumjeti to iskustvo?

Znate što? Ja bih bila najsretnija kad mlade generacije o tome uopće ne bi morale razmišljati. Voljela bih da ne odrastaju opterećene našim ratovima i našim traumama, nego da jednostavno budu dobri ljudi. A ako se jednog dana nađu u poziciji da o takvim stvarima odlučuju, onda se nadam da će imati dovoljno ljudskosti da svakome omoguće dostojanstven život. Da čovjek koji se želi vratiti u mjesto u kojem je odrastao, bez obzira na to koje je vjere i nacionalnosti, to može učiniti dostojanstveno. I da, kada za to dođe vrijeme, bude dostojanstveno pokopan ondje gdje pripada. Mislim da je to minimum koji dugujemo jedni drugima.

Jednom ste rekli da vam je, unatoč svim priznanjima i nagradama, draže sa prodavačicama u kvartovskoj trgovini razmjenjivati recepte nego uživati u statusu dive.

Ali ja vam nisam diva. To odmah moramo razjasniti. Nikad sebe nisam tako doživljavala. Ne volim se pretjerano šminkati ni sređivati, volim da mi je udobno i ugodno i zapravo mi je ta riječ uvijek bila potpuno strana. Zapravo sam, koliko god to možda zvučalo paradoksalno, prilično tradicionalna žena. Često kažem da sam majka, radnica, domaćica i kuharica. Srećom pa sam i glumica jer je to prostor u kojem mogu disati i biti potpuno svoja. Obožavam svoju djecu, volim biti supruga i sve to za mene ima smisla – inače u tom braku ne bih bila toliko godina – ali istodobno sam, u ime svega toga, mnogo toga žrtvovala kod same sebe.

Toga zapravo dugo nisam bila ni svjesna. Prva mi je na to počela ukazivati kći i moram priznati da je bila u pravu. Tek sada, kako godine prolaze i kako osjećam da vrijeme drukčije teče nego prije, postajem svjesna koliko sam puta nešto preuzela na sebe, premda je to mogao napraviti netko drugi. Mislim da sam tu propustila dio prostora slobode o kojem smo maloprije govorili.

Ali upravo me taj običan život drži na zemlji. Trčanje između proba, trgovine, kuhanja i svega što treba obaviti za mene je neka vrsta balansa. Iz tog života zapravo promatram ljude. Kad znaju da ste glumac, često igraju neku svoju ulogu pred vama; kad ste samo žena koja je došla kupiti voće ili kruh, onda su onakvi kakvi doista jesu. Zato su mi dragocjene te moje prodavačice koje poznajem već dvadeset godina. S njima doista razmjenjujem recepte, pričamo što je stiglo na tržnicu, što je na akciji i što ćemo danas kuhati.

To su mali, obični razgovori, ali upravo iz njih crpim život. A glumac, ako izgubi dodir sa životom, s ljudima, izgubi i nešto vrlo važno za svoj posao. Svako vrijeme, svaka dob donosi, ali i traži što joj pripada. Zanimljivo je da me upravo majka, premda je bila mnogo emancipiranija nego što je sama mislila, naučila tome. Nikada me nije tjerala da kuham ni da radim kućanske poslove jer je govorila: "Bit će vremena za to. Naradit ćeš se ti još u životu, sad uživaj i radi što te veseli!" Pustila me da čitam, da učim, putujem, tulumarim... Danas sam joj na tome beskrajno zahvalna.

Kako doživljavate ulogu "muze" nove generacije koja u vama vidi most između klasične škole i suvremene estetike?

Mene to baš veseli. Počašćena sam time jer imam osjećaj da me oni regeneriraju. Ja od njih učim. Zato jako rado radim studentske filmove. Kad god mogu, pristajem. To su jedini scenariji koje gotovo ni ne moram pročitati, pitam samo kad se snima i provjerim jesam li slobodna. Nije mi važno je li velika ili mala uloga, diplomski film ili vježba na prvoj godini, igrala sam i to; nikakav problem. Mislim da je važno da jedni od drugih učimo. Ja njima pokušavam prenijeti svoje iskustvo, ali isto tako tražim da oni meni prenesu svoje. Ne vjerujem u onu priču: "Ovo što ja znam jedino je ispravno." Toga kod mene nema. Mislim da je upravo zato mladima ugodno raditi sa mnom.

Surađivali ste već i sa svojom kćeri…

Evo, upravo je film koji je moja kći Ana snimila na četvrtoj godini Akademije ušao u glavnu konkurenciju kratkog filma na festivalu u Odenseu. To me strašno veseli. S Anom je posebno zanimljivo raditi. Slične smo, obje smo vrlo konkretne i direktne. Ona misli da je prema meni stroža od drugih redatelja, ali nije. Poznaje me najbolje, zna moje glumačke mane i bolje nego ja sama i upozori me čim vidi da sam "zabrijala".

Toliko sam od nje naučila da danas i drugim redateljima znam reći: "Pazite na ovo kod mene. Ako odem u tom smjeru, vratite me." I još nešto mi je jako važno. Sa svim redateljima i glumcima odmah prelazim na "ti". Ne zato što nema poštovanja, nego upravo suprotno. Kad smo na "ti", nestane hijerarhija i možemo razgovarati otvoreno. Brže se razumijemo, ne trošimo vrijeme na nebitne stvari i svi smo u istom čamcu. Ili, kako bismo mi u Dalmaciji rekli – u istom kocu.

Nakon Pule slijedi vam rad na Herschtu 07769 u sklopu Splitskog ljeta. Što ste pronašli u tom Krasznahorkaijevom romanu i kako ste pristupili njegovoj scenskoj adaptaciji?

Prvo moram reći da je Ivan Penović napravio sjajnu dramatizaciju. Roman je zanimljive forme, cijeli u jednoj jedinoj rečenici, bez interpunkcije i dosta digresivan. No meni je bio nevjerojatno pitak. Možda zato što sam i sama dosta digresivna. Meni taj način – gdje autor otvara nove motive, nove rukavce priče, svako malo ode pa se vrati, pa opet ode – jako zanimljiv. Osim toga, Krasznahorkai je jako lukavo odabrao pripovjedača. To je mladić koji je siroče, u spektru autizmas i svijet promatra potpuno drukčije od većine ljudi. Njegov je jezik jednostavan, ali upravo zbog toga strašno precizan.

Roman me stvarno osvojio, a i prijevod je izvrstan. U početku sam se malo bunila zbog jezika jer mi je zvučao previše sjevernjački, a onda sam shvatila da je prevoditeljica svjesno tražila taj srednjoeuropski mentalitet koji roman nosi. Predstava je, naravno, nešto sasvim drugo. Ne može ispričati cijeli roman, nego iz njega uzima ono što joj je važno, i jako mi se sviđa smjer u kojem Ivica Buljan vodi predstavu.

S njim imam jedan čudan odnos međusobnog neverbalnog razumijevanja. Znate kako se ljudima koji dugo žive zajedno dogodi da u istom trenutku izgovore istu misao? E, tako nekako funkcioniramo nas dvoje u radu. On krene u jednom smjeru, meni u istom trenutku padne na pamet ista stvar i obrnuto. Zato jako volim raditi s njim.

Kad radim, treba mi puno literature, istraživanja i različitih materijala, a on mi sve to odmah ponudi. Ne moram sama lutati i tražiti. Onda zajedno kopamo po tome i iz toga gradimo predstavu. I sad još uvijek istražujemo. Moja uloga se proteže kroz cijeli komad; sve vrijeme sam na sceni, Promatrač sam i i neka vrsta komentatora zbivanja. Imamo hrpu materijala i sad smo u fazi odabira, zapravo montaže. Upravo je to ono što me veseli: nismo došli s unaprijed gotovim rješenjima, nego ih zajedno tražimo.

Dogodi li vam se ikad da pomislite: sad mi je svega previše?

Ne, zapravo ne. Dapače. Meni je taj posao odličan balans ovom svakodnevnom životu. Jedino mi je žao što, kad radim neki projekt, potpuno uđem u njega. Tada čitam samo ono što mi treba za predstavu ili film, pa mi se doma gomilaju knjige koje želim pročitati, filmovi koje želim pogledati i serije koje su mi prijatelji preporučili. Sve to čeka. Ali ne mogu reći da mi je teško. Baš uživam u tome što mogu toliko raditi.

Spomenuli ste nekoliko redatelja s kojima ste posljednjih godina surađivali, ali često ističete koliko volite raditi i sa ženama.

Obožavam. Stvarno obožavam raditi sa ženama. Bio mi je pravi gušt raditi s Marinom Pejnović. S Anicom Tomić sam radila predstavu Trajekt, na Splitskom ljetu prije dvije godine. Bio je to fenomenalan koncept; spoj performansa i pučkog teatra. I ansambl i publika obožavaju tu predstavu. Anici još jednom čestitam na Nagradi Grada Zagreba, fantastična je! Silno se veselim našoj budućoj suradnji!

Ali nešto me baš rastužuje, a to je mizoginija među ženama. Kad vidim starije kolegice koje u mladim redateljicama, glumicama ili kostimografkinjama vide prijetnju, a ne saveznice, to me stvarno zaboli. Upravo su se one morale najviše boriti za svoje mjesto i zato mi je potpuno neshvatljivo da poslije isto rade drugim ženama. A bojim se da toga, nažalost, nema samo u našem poslu.

I za kraj, postoji li za glumicu takvog habitusa i takve karijere neko mitsko mjesto na kojem biste mogli reći: "To je to. Krug je zatvoren, zadovoljna sam i mogu se mirno povući"?

Ja se samo nadam da se to mitsko mjesto nikad neće dogoditi. Ne planiram baš umrijeti na sceni, ali nikad nisam razmišljala na taj način. Ni kao mlada glumica nisam imala popis uloga koje moram odigrati; uloge su dolazile ili nisu dolazile. Ne vjerujem u to da postoji jedna uloga nakon koje možeš reći: "Sad sam završila." Rekla sam vam već da mi je puno važnije što će neka uloga napraviti sa mnom nego što ću ja napraviti s njom.

Mislim da do kraja života trebamo raditi na sebi. Dok god ima zdravlja, snage, interesa i netko me želi gledati, voljela bih raditi. Starijih glumaca itekako treba, a nas je sve manje. Pogledajte samo Daru Vukić u Koki. Imala je 96 ili 97 godina i bila je prekrasna. Meni je ona ideal. Voljela bih imati njezinu mentalnu i fizičku snagu i raditi dok god me to bude veselilo.

A ako baš govorimo o nekom mitskom mjestu, onda je to vrtal. Jedan mali komad vrta gdje ću saditi kupus, pome, tikvice, bosiljak... Ne treba to biti ništa veliko. Može biti i nekoliko pitara na balkonu, samo da imam vremena baviti se njima i da mi ne propadnu dok sam na snimanju, što mi se već događalo. To je, zapravo, moja ideja sreće. Negdje uz more, mali vrt i malo mira, dovoljno daleko od turističke gužve. Moram priznati da me ta silna buka i gomila ljudi sve više umaraju. Valjda čovjek s godinama od filantropa pomalo postaje mizantrop.