U srcu Hercegovine, u gradiću Stocu, već više od pola stoljeća opstaje jedna od najneobičnijih i najdugovječnijih kulturnih manifestacija u regiji – festival Slovo Gorčina. Za čitatelje u Hrvatskoj koji možda prvi put čuju ovaj naziv, riječ je o događaju koji nadilazi klasične ljetne festivale: to je multimedijalni spoj poezije, glazbe, slikarstva i filozofije utemeljen još 1971. godine u počast velikom pjesniku Maku Dizdaru, nakon njegove prerane smrti.

Njegov naziv, inspiriran jednim od najupečatljivijih likova iz Makova remek-djela Kameni spavač, danas je simbol kulturnog otpora i "most" koji povezuje prošlost i budućnost u autentičnom mediteranskom krajoliku "donje Hercegovine".

Ove godine, festival se održava od 24. do 26. srpnja, kada će Stolac ponovno postati živa pozornica na kojoj se brišu granice između umjetničkih formi. Program je ove godine izuzetno bogat i ugošćuje vodeća imena regionalne scene: od Zlatana Stipišića Gibonnija, koji će kao gost pjesnik prvi put čitati svoje stihove među stećcima, i Ramba Amadeusa, do istaknutih književnika Ante Tomića, Svetislava Basare, Martine Mlinarević i Ahmeda Burića.

Posebnost festivala su njegove lokacije – od nekropole Radimlja s više od 130 stećaka, koja služi kao tradicionalno mjesto otvaranja, do Šarića kuće i Makove hiže, muzejsko-galerijskog centra posvećenog Dizdarovom životu. Kroz dodjelu Nagrade Mak Dizdar mladim pjesnicima, izložbe Hanne Dujmović i Arlete Ćehić te inovativne zvučno-svjetlosne instalacije Svjetlo za kamene spavače, festival nastavlja misiju afirmacije zajedništva u "svemu što je lijepo".

Uoči otvorenja, popričali smo s Gorčinom Dizdarom, unukom velikog pjesnika i direktorom festivala, o djedovoj ostavštini, programu koji u Stolac dovodi najznačajnije autore regije, izazovima organizacije te tome kako se danas gradi most preko "pustinje koju su stvorili".

Kao unuk Maka Dizdara i direktor festivala koji nosi ime po njegovoj znamenitoj pjesmi, kako gradite ravnotežu između očuvanja njegova nasljeđa i razvoja festivala kao otvorene platforme koja jednako prirodno okuplja pjesnike, glazbenike i autore različitih poetika?

Postizanje te ravnoteže dolazi sasvim prirodno, jer je otvorenost festivala prema različitim umjetničkim disciplinama i poetikama upravo dio Makovog naslijeđa. Kada je pred kaj života zamišljao manifestaciju koju je želio organizirati u Stocu pod nazivom Orfejevi dani, Mak je upravo naglašavao njenu otvorenost za različite vrste umjetnosti. Dakle, multidisciplinarnost je bila prisutna u samoj ideji na kojoj je Slovo Gorčina bazirano.

Uostalom, ni podjela na pjesnike i muzičare nije uvijek tako jasna – naš ovogodišnji gost pjesnik je Gibonni, čovjek koji je ostavio dubok trag u regionalnoj muzici, ali je objavio i veoma zapaženu knjigu poezije Bandire potonulog carstva. A Rambo Amadeus će, pored koncerta, biti i gost razgovora, jer je i on umjetnik kojeg je nemoguće svesti na jednu disciplinu.

Jedini kriterij koji dosljedno primjenjujemo jest kvaliteta umjetničkog stvaralaštva, koja se nužno ne podudara s popularnošću. Ja volim reći da se naslijeđe najbolje čuva tako što se uvijek iznova stvara – Makovo djelo ne želimo pretvoriti u muzejski eksponat, nego ga održati živim u dijalogu sa suvremenim stvaralaštvom.

Vaš je djed pisao o potrebi premošćivanja "pustinje koju su stvorili". Koliko je ta misao i danas aktualna? Na koji način ovogodišnji program, koji okuplja autore iz različitih zemalja regije i različitih umjetničkih područja, nastoji otvoriti prostor dijalogu i povezivanju?

Nažalost, ta je misao danas možda aktualnija nego ikada. Živimo u vremenu u kojem su gotovo sve regionalne političke strukture, znanstvene institucije i mediji podijeljeni državnim, a u Bosni i Hercegovini dodatno i etničkim granicama, uz vrlo malo međusobnog dijaloga. Sam Stolac je, nažalost, još uvijek grad u kojem bošnjačka i hrvatska djeca pohađaju odvojene škole.

U takvom kontekstu, Slovo Gorčina nastoji graditi mostove ne deklarativno, nego praktično: fokusirajući se isključivo na kvalitetu stvaralaštva, sasvim prirodno dolazimo do programa u kojem se na istim pozornicama susreću autori iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine – od Gibonnija i Ante Tomića, preko Svetislava Basare i Martine Mlinarević, sve do Rambo Amadeusa.

Tu je i Nagrada Mak Dizdar, koja se dodjeljuje mladim pjesnicima koji pišu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku – ove godine stiglo nam je rekordnih 140 rukopisa iz čitave regije.

Slovo Gorčina tako stvara jedan mikro-svijet koji odražava još uvijek snažne veze između kultura ovih prostora. Vjerujem da ovakvi mikro-svjetovi trebaju opstati kao klice moguće budućnosti, ili u najmanju ruku kao podsjetnici da je moguće razmišljati na drugačiji način.

Otvaranje festivala na nekropoli Radimlja, među više od 130 UNESCO-om zaštićenih stećaka, jedan je od njegovih zaštitnih znakova. Što takav prostor traži od organizatora i umjetnika? Kako svake godine promišljate odnos između poštovanja prema jedinstvenoj baštini i želje da taj lokalitet postane živo mjesto suvremenog umjetničkog susreta?

Prije svega, takav prostor traži poštovanje i odgovornost. Radimlja je spomenik upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine, i svaki zahvat na lokalitetu vršimo u dogovoru s nadležnim institucijama. Ali kada se ta osnovna odgovornost ispuni, postavlja se ono zanimljivije pitanje: kako oživjeti ovaj prostor? Jer stećci su vrlo specifična vrsta spomenika – posjetitelju se često mogu učiniti hladnim, nepristupačnim, zagonetnim.

Njihova ikonografija, podignute ruke, rascvjetali križevi i kola, ni nakon desetljeća istraživanja nemaju konačnog tumačenja. Upravo zato smatram da je potreban umjetnički pristup, odnosno različiti pristupi, kako bi oni progovorili suvremenom čovjeku – od recitala poezije, kakav se na Radimlji održava još od 1971. godine, preko multimedijalnih performansa i zvučno-svjetlosnih instalacija.

Pritom treba imati na umu da Radimlja nije tipično groblje – ne zovemo je bez razloga nekropolom, gradom mrtvih. Ljudi koji su klesali ove spomenike imali su, sudeći po njihovim reljefima, drugačiju percepciju smrti od naše: na stećcima nalazimo scene lova, viteških turnira, kola – dakle život, a ne samo oplakivanje.

Mak je to duboko razumio; u simbolima sa stećaka nije pronalazio dogmu, nego poruke upućene nama, kao u pjesmi Ruka: "Ova ruka kaže ti da staneš / i zamisliš se nad svojim rukama." U tom smislu, suvremeni umjetnički susret na Radimlji nije narušavanje pijeteta, nego možda najvjerniji način da se nastavi ono što su njeni graditelji započeli.

Osim festivala, vodite i Makovu hižu, koja je odavno prerasla okvire klasičnog memorijalnog prostora. Koliko je danas izazovno održavati takvo mjesto živim i relevantnim, osobito izvan festivalskih dana, te kakvu ulogu želite da ono ima u kulturnom životu Hercegovine?

Moram najprije priznati da je stvarnost skromnija od te slike. Makova hiža, muzejsko-galerijski prostor Fondacije Mak Dizdar, zamišljena je kao stalni kulturni prostor – mjesto koje bi tokom čitave godine živjelo kroz književne programe, razgovore i izložbe. Međutim, pored povremenih projekata, Makova hiža nema nikakvu stalnu podršku javnih institucija, od lokalnih do državnih, tako da funkcionira kao muzej o kojem se brine obitelj, uz povremene događaje, poput programa u okviru Slova Gorčina i projekata Fondacije Mak Dizdar.

Dakle, izazov nije samo održavati takvo mjesto živim, nego uopće doći do uvjeta u kojima bi ono moglo ispuniti svoju zamišljenu ulogu. A ta uloga bi, po mom uvjerenju, trebala biti značajna: Hercegovini nedostaje prostora u kojima se kultura događa kontinuirano, a ne samo u festivalskim terminima, i teško je zamisliti bolje mjesto za to od kuće koja nosi Makovo ime.

Volio bih da Makova hiža bude svojevrsna "avlija" jedne kozmopolitske Hercegovine, u kojoj se predstavljaju knjige i izložbe koje inače ne bi stigle do Stoca, i koja je otvorena "za sve pod nebom dobre ljude", kako to kaže Mak u pjesmi Hiža u Milama, po kojoj je i dobila ime. Do tada, održavamo je otvorenom i živom koliko nam mogućnosti dozvoljavaju.

Festival je tijekom desetljeća preživio je različita društvena i kulturna previranja. Kada razmišljate o njegovoj budućnosti, što smatrate najvažnijim zadatkom u godinama koje dolaze? Kakvu ulogu u tome imaju Fondacija Mak Dizdar i projekti koje razvijate tijekom cijele godine?

Najvažniji zadatak je, čini mi se, prelazak iz faze entuzijazma u fazu stabilnosti. Slovo Gorčina je, usprkos državnom značaju i tradiciji dužoj od pola stoljeća, i dalje festival bez ikakvih stalnih izvora financiranja, koji svake godine iznova ovisi o neizvjesnim javnim natječajima i donacijama.

Želio bih da se festival u potpunosti profesionalizira, da program postane u većoj mjeri međunarodan i izvan okvira naše regije, te da jednog dana programi budu redovno održavani i na Starom gradu, na Daorsonu i mnogim drugim lokacijama koje Stolac nudi – dakle, da do kraja ostvarimo Makovu izvornu viziju.

A možda i najveća želja: da festival ponovo vode ljudi koji žive i rade u Stocu, kao što je to bilo nekada. Fondacija Mak Dizdar ima značajnu ulogu, jer omogućava da naš rad ne bude sveden na tri festivalska dana. A ako mene pitate šta bih volio da ostane trajna ostavština – volio bih da Stolac uvijek živi onako kako živi tokom Slova.