Likovi u drami Idealan muž Oscara Wildea žive na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i doživljavaju svoje doba kao prijelomno razdoblje puno proturječja, što je, u stvarnosti, i bilo: izvana svijet moralne strogoće, političke respektabilnosti i čvrstih društvenih normi, a iznutra – pogađate – vriju korupcija, licemjerje, klasne napetosti, financijske spekulacije i dvostruki moral.

Wilde upravo na tome gradi svoju dramu – formalno je riječ o salonskoj komediji, ali zapravo je to komad koji ismijava društvo opterećeno kultom besprijekornog ćudoređa, nečim što on naziva "manijom za moralnošću". Njegovi likovi, naravno, kad govore o proturječjima ne prokazuju sami sebe kao nemoralne, licemjerne ili nepravedne. Ne, oni govore o progresivnim društvenim promjenama, koje ili prihvaćaju ili gledaju kroz prizmu oportunizma i moći novca.

Politički triler u korzetu

Ali sve to zapravo je tek izlika za priču koja nudi puno slojevitiju sliku: Idealan muž jest studija obožavanja bogatstva kao božanstva tog nekog novog doba koje dolazi, ali istodobno i drama koja istražuje uspon modernog ženskog intelekta i političkog angažmana, i duhovita analiza mehanizama javnog skandala a, naposljetku, i esej o ljudskoj nesavršenosti i potrebi za milosrđem prema svemu što je ljudsko, koje u konačnici nadilazi pravdu. Dakle, istovremeno (simpatični) politički triler, (britka) društvena satira i (filozofski) humanistički manifest o iskupljenju.

Što je i razlog zbog kojeg se suvremeni redatelji nerijetko odlučuju ovu dramu postaviti upravo suprotno od tradicionalnog čitanja Wildea, pa razbijaju eleganciju predloška kako bi pokazali mračniju stranu teksta – Idealan muž često se čita kao drama o političkoj trgovini, manipulaciji, rodnim odnosima ili proizvodnji javnog imidža, udaljavajući se od salonske komedije prema satiri ili čak političkom teatru.

Više od komedije manira

U svojoj inscenaciji ove drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (premijera je bila u petak, 5. lipnja), Aleksandar Popovski zadržao je prepoznatljivu verbalnu arhitekturu izvornika ali i – kao što to ovaj redatelj često radi – dokinuo njegov salonski realizam, pojačao fizičku igru i uveo elemente groteske, te dramaturškim intervencijama (dramaturg i autor adaptacije je Dino Pešut) suptilno poopćio asocijativni luk Wildeove fin-de-siècle komedije manira.

Dakle, ako očekujete one slavne wildeovske dijaloge koji nisu samo dijalozi nego visokostilizirani scenski performansi, dobit ćete ih.

Protagonisti ovog Idealnog muža, baš kao što se i priliči Wildeovim likovima, nose frakove i damske haljine (također u službi parodijske dekonstrukcije, kostimografkinja je Mia Popovska), pridržavaju se bontona i vode uglađene razgovore, ali sadržaj tih razgovora neprekidno koketira s apsurdom i radikalnom trivijalnošću, pretvarajući ozbiljne društvene i moralne dileme protagonista u briljantno duhovite verbalne okršaje čije razoružavajuće šarmantne replike sve odreda zvuče kao aforizmi, a zapravo su male eksplozije rečeničnih paradoksa: zvuče mudro, ali neprekidno izvrću općeprihvaćene moralne istine.

U svemu ostalome, međutim, Popovski se odlučuje za odmak i radikalan estetski zaokret prema hladnoj industrijskoj estetici sive, bezlične scene (scenograf je Vanja Magić) – umjesto u raskošnim salonima, Wildeovi likovi doslovno su zatočeni u vakuumu moralne ambivalentnosti i društvenog cinizma.

Cijena savršenog imidža

Radnja se odvija u aristokratskom Londonu kasnog 19. stoljeća, gdje Sir Robert Chiltern (Igor Kovač) uživa status besprijekornog političara i, po mišljenju njegove supruge, Lady Gertrude (Daria Lorenci Flatz), idealnog supruga.

U njihovoj je kući u tijeku prijem; dok se u izvorniku gosti okupljaju u sjajno osvijetljenoj dvorani uz zvuk gudačkog kvarteta, Popovski svoju predstavu otvara u obliku petnaestominutnog techno partyja – kao u kakvoj vizualnoj metafori frivolnosti i ispraznosti visoke klase, njegovi su protagonisti zarobljeni u repetitivnom, agresivnom ritmu plesa do iznemoglosti u kojem je "biti prirodan" i doslovno najteža poza koju treba održati. Prikaz društva koje se skriva iza buke i ritma kako bi utišalo moralne dvojbe.

Sve se mijenja s dolaskom bezobzirno pragmatične Mrs. Cheveley (Ana Begić Tahiri), koja posjeduje pismo koje bi ozbiljno inkriminiralo Robertov besprijekoran imidž i karijeru; ucjenjuje ga tražeći njegovu javnu potporu za korumpiranu investicijsku shemu u Argentini, čime ga stavlja pred nemoguć izbor između političke propasti i izdaje ideala.

Središnji sukob dodatno produbljuje kruti moralni apsolutizam Lady Chiltern – njezina je ljubav utemeljena na apsolutnoj moralnoj čistoći, zbog čega Robert skriva istinu strahujući da će ga ona, otkrije li njegovu tajnu, prezreti i odbaciti, što se, naravno, i dogodi.

Lurch u salonu visokog društva

Briljantna verbalna pirotehnika izvornika u ovoj se produkciji detonira kao u kakvom mehaničkom stroju društvenih očekivanja i mreže odnosa u kojoj se stalno sudaraju ljubav, idealizacija, interes, moć, prijateljstvo, manipulacija i moralne prosudbe.

Sve se to odvija uz izrazito eklektičnu glazbenu matricu koja miješa klupski zvuk i dionice naglašene dramatičnosti (skladatelj je Kiril Džajkovski) i u besprijekornoj glumačkoj suigri koja kombinira karikiranu kanonsku klasiku i odmak u grotesku. Gdje se izvornik oslanja na profinjenu igru manira, društvenih kodova i salonske suzdržanosti, Popovski gradi izvedbeni registar temeljen na naglašenoj fizičnosti, ritmiziranom pokretu i pojačanoj ekspresivnosti koja povremeno zalazi u artificijelnost i karikaturu.

Igor Kovač u liku ambicioznog pragmatičara Sir Roberta Chilterna izbjegava melodramatske naglaske, suzdržan je i discipliniran, bez suvišnih naglasaka i uz sve izraženiju unutarnju nesigurnost. Darija Lorenci Flatz ulogu principijelne Lady Chiltern gradi na emocionalnoj koncentraciji i snažnoj scenskoj prisutnosti, ne odustajući od ozbiljnosti čak i kada ju redateljski koncept odvodi prema stilizaciji. Ana Begić Tahiri u ulozi glavne antagonistkinje odmjerena je a ipak dominantna, dok Goringov batler Phipps u interpretaciji Bojana Navojca djeluje kao arhetip Lurcha, zalutalog iz Obitelji Addams.

Ekscentričnost je sjajan štit od konvencija

Najradikalniji odmak vidljiv je u liku Robertove sestre Mabel, moderne žene koja odbija ulogu idealne supruge, u koju Lana Barić unosi energiju, zaigranost i svjesnu ekscentričnost, neprekidno iskoračujući iz realističkog registra, uz otvoreno koketiranje s karikaturom, ne gubeći pritom šarm i duhovitost punokrvnog lika.

Krešimir Mikić kao vikont Goring ostaje najbliži onoj lakoći svojstvenoj izvornom tekstu: njegov Goring nije samo ironični salonski komentator (iako jest i to), nego izrazito fizički lik koji jednako uvjerljivo komunicira pokretom, mimikom i ritmiziranim gegom kao i aforističkom dosjetkom. Mikić pritom precizno balansira između ironije i samosvjesne teatralnosti, ne dopuštajući svojem liku sklizanje u puku karikaturu.

U ansamblu su još i Barbara Vicković, Jelena Perčin i Luca Anić, kao Lady Markby, gospođa Marchmont i Lady Basildon, koje čine svojevrsni društveni kor predstave – glas javnog mnijenja, trača, društvenih očekivanja i kolektivne opsjednutosti ugledom. Kristijan Potočki kao Tommy Trafford ostaje bliže funkciji koju ima kod Wildea – sporedni dio društvenog dekoruma, dok Milan Pleština kao Goringov otac grof Caversham predstavlja glas staroga poretka, zadržavajući i u ovoj inscenaciji klasičnu aristokratsku pojavnost.

Kreativni zamor u plastičnom finalu

Umjesto sentimentalne estetike, Popovski se odlučuje za simboliku: središnji scenski element, golemi sivi balon koji se domišljato napuhuje i ispuhuje pomoću pokretne platforme, pokriva sve scenske rekvizite (kad je napuhan, scenografija se ispod njega presloži za novu scenu), vizualno utjelovljujući tanku opnu društvenih konvencija koje prekrivaju i oblikuju živote protagonista. U najefektnijim dionicama predstave, ovaj balon likove u trenucima moralnih dvojbi prijeteći isključuje iz prostora sigurnosti poznatoga svijeta.

Simbolika se dodatno radikalizira u završnoj slici Goringova i Mabelina vjenčanja, u kojoj s neba padaju gomile bijelih plastičnih napuhanih lutaka u ljudskoj veličini, stvarajući kičastu distopijsku camp viziju leševa koji se gomilaju pod nogama mladenaca, u kritički najupitnijem dijelu predstave koji dekonstruira Wildeov završetak ali to čini nekako ovlaš i naprečac, kao da je redatelj ostao bez ideja, ili vremena, pa iznebuha prekinuo sve prethodno uspostavljene motive i na silu ubacio novo značenjsko polje, bez jasnog uporišta u uspostavljenoj klasičnoj narativnoj liniji.

Ta naknadno pridodana gesta kojom Popovski uvodi gotovo karnevalsku teatralnost u dotad disciplinirano stiliziran, precizno kontroliran scenski svijet, trebala bi funkcionirati kao subverzivan komentar Wildeova završetka, ali ovdje ostaje tek na razini efekta.

Evanđelje novca i trijumf korupcije

Naime, dok u izvorniku šarmantni dandy Goring odigra ključnu ulogu u sretnom razrješenju Robertove sudbine, a ovaj se javno odriče korumpiranog projekta (što mu paradoksalno donosi još veći ugled i ponudu mjesta u Kabinetu), u ovoj verziji Robert na kraju uzima mikrofon i proglašava argentinski projekt uspješnim, poništavajući moralni obrat na kojem Wilde gradi završnicu drame.

U tom smislu, lutke-leševi mogu simbolizirati stvarne ljudske žrtve i uništene živote koji su cijena njegova "evanđelja zlata" i političkog opstanka. Možda su one i poruka da u svijetu u kojem je novac jedino mjerilo čak i najsvetiji rituali poput vjenčanja postaju dio stroja u kojem su ljudi svedeni na automate lišene stvarne etičke supstance. U svakom slučaju, Robert Chiltern u ovoj produkciji nije kupio uspjeh, kako sam tvrdi, već proizveo pustoš, pretvarajući salon svoje kuće u masovnu grobnicu moralnih vrijednosti pod (lažnim, krhkim i privremenim) velom društvenog sjaja.

Time što Wildeov melodramatični završetak pretvara u cinični komentar trijumfa korupcije nad moralom, Popovski označava prekid s njegovom logikom iskupljenja. Robertov moralni preobražaj već je kod Wildea problematičan, budući da se ne temelji na istinskom pokajanju već na vještoj retorici samoopravdavanja i sretnim okolnostima koje uklanjaju fizički dokaz njegova grijeha. No, ustraje li u korupciji, što čini kod Popovskog, sentimentalna "kičasta oda ljubavi" koju Lady Chiltern potom izgovara gubi svoju funkciju potvrde pobjede moralnog milosrđa nad hladnim puritanskim idealima i postaje tek retoričko sredstvo održavanja postojećeg poretka.

Popovski namjerno "kvari" sretan kraj kako bi pokazao da u našem vremenu više nema prostora za moralni preokret kakav Wilde nudi. Komunikacija bračnog para Chiltern više nije intimna već postaje javni performans; njihove riječi tek su dio distopijskog PR mehanizma. To što ona govori o ljubavi dok on obznanjuje "prodaju" prikaz je apsurda u kojem se korupcija i sentimentalnost međusobno hrane.

Celofan za društvenu trulež

Idealan muž nije "obična" politička satira, jer Wilde i nije prvenstveno pisao o korupciji nego o opasnosti idealizacije – korupcija je temelj zapleta, ali središnje je pitanje može li se ljudima dopustiti da budu samo ljudi i oprostiti im njihovu ljudskost. Odgovor na to pitanje pravi je emocionalni vrhunac i moralni test ove drame. Ako imamo na umu da ju je Wilde pisao za aristokratsku publiku Londona, istu onu koju u njoj ismijava, rekla bih da je u najmanju ruku morala postojati određena napetost između njegove namjere da prokaže društvo i potrebe da tom istom društvu ugodi.

Ne iznenađuje, stoga, što je tu svoju britku društvenu kritiku upakirao u celofan satkan od melodramatskih konvencija, s neizbježnim sretnim svršetkom – kako bi inače mogao govoriti o dubokoj truleži u srcu sustava, i istovremeno omogućio publici da izađe iz kazališta osjećajući se ugodno? Popovski je taj delikatan balans između britke društvene satire i sentimentalne melodrame rastočio, i tako sjeckajući izgubio unutarnju logiku izvornika, a nije ju uspio zamijeniti dosljednom novom strukturom.

Tragedija pisca koji se previše igrao

Što se Wildea tiče, maska sentimentalnog kiča nije mu puno pomogla, kao ni panegirici kritike. Njegovu dramu o krizi moralnog i političkog autoriteta George Bernard Shaw pohvalio je riječima: "U određenom smislu, gospodin Wilde za mene je naš jedini istinski, do kraja dosljedan dramatičar. On se poigrava sa svime: duhovitošću, filozofijom, dramom, glumcima i publikom, cijelim kazalištem. Takav podvig sablažnjava Engleza..."

I Englez je doista bio sablažnjen. Wilde je zbog homoseksualnosti ubrzo nakon praizvedbe Idealnog muža uhićen i osuđen na dvije godine prisilnog rada. Čak su i neki glumci iz ove produkcije svjedočili protiv njega. Njegovo je ime uklonjeno s kazališnih plakata; pet godina kasnije, bio je mrtav.