Na 71. Splitskom ljetu, među kamenim sjenama Vile Dalmacija, duh jedne od najvažnijih europskih književnica dobiva scensku artikulaciju, ne kao monumentalna silueta, nego kao fragmentirani glas, ironijska gesta, misaoni otpor. Premijera predstave Lisica, nastale prema istoimenom romanu Dubravke Ugrešić, koji je 2018. godine dobio tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman, u režiji Ivice Buljana i izvedbi Zlatka Burića i Snježane Sinovčić Šiškov, zakazana je za 31. srpnja i već se najavljuje kao jedno od ključnih događanja ovogodišnjeg festivala.

U prozi koja spaja esej, autobiografiju, teoriju i literarne izmišljaje, Dubravka Ugrešić otvara pitanja identiteta, pripovijedanja i progonstva, a njezina Lisica u Buljanovoj inscenaciji postaje kazališni lecture-performance – polje slobode, polje razgradnje forme, polje otpora. O tome tko danas ima pravo na priču, tko koga izvodi, i zašto Lisica u Splitu nije tek hommage, nego gesta sjećanja i intervencije, razgovarali smo s redateljem Ivicom Buljanom.

Lisica Dubravke Ugrešić fragmentarna je, višeglasna proza koja ne pristaje na linearno. Što vas je redateljski najviše privuklo tom tekstu – njegova subverzija narativa, esejistička lucidnost, ili možda autoričin otpor svakom obliku ideološke kontrole nad pričom? Kako se uopće kazališno približiti tekstu koji se stalno izmiče jednoglasnom žanrovskom određenju?

Lisica je tekst koji se opire klasičnim dramaturškim zakonitostima, ali i samoj ideji da bude kazališni tekst, ili, još preciznije, tekst za kazalište kao dio državnog aparata u Althusserovom smislu. Redateljski me zaintrigirala upravo ta subverzija narativa, ali i duboka politička gesta odmaka, Dubravkina lucidna negacija pripovjednog autoriteta u korist montirane svijesti. Julija Kristeva kaže da je "žensko pismo ono koje razara sintaksu, koje narušava logocentrični red".

Dubravkino je pisanje disruptivno, fragmentirano, višeglasno, ali i duboko utemeljeno u tradiciji otpora, bilo ruske avangarde ili opscenosti izgnane kulture. Kazališno joj se ne može prići hijerarhijski, treba joj se predati, ući u proces koji je blizak lecture-performanceu kao radikalnom rješenju koje osporava formu. Postavljati Lisicu znači odustati od kazališta kao sistema reprezentacije i ući u polje izvedbe kao izvanrednog stanja misli.

Kroz taj slojeviti pripovjedni labirint vode nas dvoje glumaca iz različitih kulturnih i izvedbenih matrica. Kako ste s njima gradili izvedbeni jezik koji balansira između eseja, performansa i kazališne ispovijedi – i gdje ste unutar tog jezika smjestili Dubravku?

Od početka smo znali da ovo neće biti predstava u tradicionalnom dramskom smislu. Ovdje glumci ne "igraju", nego svjedoče, kao što izvođači u, recimo, teatru Rimini Protokoll postaju arhivari vlastitih pozicija. Zlatko Burić Kićo donosi iskustvo i iz performansa i iz filmskog realizma. Rad u Kugla glumištu upisan je na njegovoj koži, svaki pogled, pokret i glasovna intonacija svjedočanstvo su te istraživačke povijesti. Njegove filmske uloge toliko su precizno postavljene da ta kombinacija stvara fenomenalne pretpostavke za približavanje Dubravki Ugrešić i njezinom osobnom putu od alternativne spisateljice i istraživačice do kandidatkinje za Nobelovu nagradu.

Snježana Sinovčić Šiškov savršena je u izbrušenoj mediteranskoj naraciji i preciznom glumačkom mizanscenu koji je čine ikonom za najmlađe generacije filmaša. Zajedno grade jezik koji je ritmiziran poput partiture, ali otvoren poput eseja u hodu. Dubravku nismo postavili kao lik, već kao destabilizirajući princip. Ona nije prisutna, nego aktivna odsutnost: prema Derridainoj definiciji teksta – ono što je u stalnom procesu razotkrivanja i povlačenja. Kazališno, to znači da je Dubravka uvijek netko tko govori mimo glasa, tko pripovijeda ono što nije moguće uprizoriti.

Lisica tematizira izgnanstvo, identitet, autorstvo, ali i pripovijedanje kao čin moći, što implicira i kazalište kao mjesto konstrukcije, manipulacije i otpora. U čemu je, po vama, njezina najveća aktualnost danas, u Hrvatskoj, ali i u Europi suočenoj s novim oblicima cenzure, revizionizma i političke performativnosti?

Dubravka Ugrešić je anticipirala ono što danas nazivamo postdemokracijom. Rancière to definira kao trenutak kad se sloboda izraza pretvara u dekor, dok se cenzura više ne obavlja nožem, nego algoritmom, državnom dotacijom, festivalom, prestižem. Aktualnost Lisice nije u tome što se zaista "bavi" cenzurom, već što pokazuje kako mehanizmi moći upisuju svoje tragove u samu strukturu pripovijesti. I kako pripovijest može uzvratiti nelinearnošću, heteroglozijom, montažom otpora.

U Europi koja gradi nove granice identiteta kroz jezik, zakone, spol i nacionalne povijesti, Lisica je gerilski esej. U Hrvatskoj, koja sve češće progovara samo unutar vlastite metaforičke mitre, Lisica je bomba sa zadrškom. Ona nas tjera da se sjetimo da pisanje, a time i izvedba, nisu tu da se svima svide, nego da izazovu. Britansko-australska feministica i queer teoretičarka Sara Ahmed piše: "Žene koje govore istinu o nepravdi nazivaju uznemirujućima, jer sam govor uznemiruje strukture koje bi radije šutjele".

U romanu se autorica pita tko doista kontrolira priču – autor, tekst, likovi, publika? Tko kontrolira predstavu Lisica – vi, glumci, Dubravka Ugrešić ili sama pripovijest? Tko tu, zapravo, 'piše' koga?

Predstava Lisica od prve je probe zamišljena kao prostor gubitka kontrole. Ne zato što bih se ja redatelj odrekao moći, nego zato što se ta moć upravljanja golemim materijalom iz romana redistribuira. Odabrana poglavlja izanalizirali smo do najsitnijih segmenata. Finalni sklop izvedbe je mikropolitička zona pregovora. Zajedno sa suradnicima Robertom Waltlom, Anom Savić Gecan, koja radi scenografiju i kostime, Lukom Barbićem i Sašom Antićem iz TBF-a koji rade glazbu, iniciram ritam – glumci ga moduliraju. Dubravka stalno izmiče, tekst se sabotira sam sobom, a publika će postati nužan sukrivac. Predstava ne zna unaprijed kamo ide, ona se dešava kroz stalne redistribucije impulsa.

Po onoj nekadašnjoj o prugama, tako mi ne "izvodimo" Lisicu, nego Lisica izvodi nas. Strukturno, podijeljena je u tri dijela i izvodi se na udaljenijem dijelu kompleksa Vile Dalmacija koji je nekad bio mjesto za uzgajanje novih sadnica koje su oplemenjivale prostor, a sad je ledina na kojoj su jednim dijelom posađene masline. Zadnji se dio igra na betonskom molu. Ponašanje publike, razmještaj, čine važan dio predstave. Možda je u toj nemoći kontrole, u toj izvedbenoj ranjivosti, određena politička snaga kazališta.

Ova je predstava posveta jednoj od najvažnijih hrvatskih književnica, ali i svojevrsna gesta otpora zaboravu. Što za vas znači postaviti Lisicu baš na Splitskom ljetu, u mediteranskom gradu koji nosi vlastitu palimpsestnu priču o identitetima, pripadnostima i brisanju? Kako se Lisica, kao hommage otporu i misaonoj fluidnosti, upisuje u to specifično festivalsko polje?

Staviti Lisicu na Splitsko ljeto je kao zazvati duhove, ali ne monumentalne, državne, brončane, već žive duhove izgubljenih priča, zatrpanih jezika, ženskih marginalija. Preko priče o Pilnjaku – za one koji se sjećaju Dubravkinog bavljenja ruskom avangardom – oživljavamo jedan svijet u kojem smo nekad bili svjetski poznati, a danas je iščezao iz kolektivne memorije. Govori se i o drugim autoričinim temama, poput napada na nju i ugledne autorice kritički nastrojene prema anomalijama u društvu, iskustvu egzila, položaju spisateljica.

Split je grad koji je u stalnom nostalgičnom režimu, ali je i grad granice, između kontinenta i mora, između turizma i kulture, između klape i šutnje. Dubravkina Lisica ne dolazi kao "gost", ona se vraća kao glas onih koji su otjerani, zaboravljeni, prezreni. Ta je predstava na Splitskom ljetu malena intervencija, ali i ritual, svojevrsni ars memoriae koji pokušava protiv zaborava upisati trag jednog ženskog glasa. I to ne sentimentalno, već da bi se ispripovijedala mogućnost drugačijeg života. U tom smislu, Lisica na Splitskom ljetu nije samo hommage Dubravki, već i pokušaj da se festivalski okvir rastvori iznutra, da prestane biti okvir, i postane prostor kreacije.