Ovogodišnji Pula Film Festival, pomalo neuobičajeno za najveći nacionalni filmski festival, otvorio je debitantski film mladog autora, crnohumorna drama Južina mladog splitskog redatelja Ante Marina, precizan, duhovit i žanrovski razbarušen film koji se ne boji svakodnevice, koji spaja realizam i crni humor, i koji unatoč skromnom budžetu nosi snažan autorski pečat. Isplatilo se: u samo nekoliko dana, Južina je privukla i osvojila tisuće gledatelja na premijerama koje su uslijedile u Splitu, Rijeci i Zagrebu.

U Južini kamera ne traži pogled izvana, nego se zadržava unutra, među zidovima jedne zgrade na periferiji Splita, u stanovima, na stubištu, u dijalozima koji izmiču poanti i situacijama koje klize iz komičnog u bolno i natrag. Odmičući se od spektakla i jednoznačnih poruka, Marin je u slojevitu svakodnevicu urbanih margina, obiteljskih odnosa i naslijeđenih tereta uronio s dozom gorkog humora i autentičnog jezika: umjesto još jedne društvene kronike o depresiji tranzicijske svakodnevice, dobili smo živopisnu mrežu likova i odnosa, u toplom, duhovitom i životno inteligentnom filmskom mozaiku u kojemu se svakodnevna južina pretače u gorko-slatku zbrku nesporazuma, sitnih sabotaža i tihe čežnje za promjenom.

Riječ je o prvom dijelu planirane trilogije u kojoj će uslijediti još filmovi Bura i Bonaca – tri vremenska, tematska i stilska lica istog svijeta. U razgovoru za tportal Ante Marin govori o nastanku filma, autorskim kompromisima i slobodama, ulozi humora u pričama koje bi inače bile preteške, i zašto je, nakon svega, dobro da publika ponekad reagira tišinom a ne smijehom.

Odrasli ste u Splitu, gradu koji se često prikazuje kao turistički raj, ali ispod površine skriva brojne napukline, od nejednakosti i klijentelizma, do generacijskih razočaranja. Vi, međutim, odlazite u rubne prostore, mjesta koja su zadržala neku vrstu tišine, skrajnutosti. Što vas vuče toj geografiji?

Igra slučaja i interes za filmove mozaične strukture. Alternativni pristup klasičnim narativnim formama, pogotovo u mozaičnom obliku, predmet je mog profesionalnog i umjetničkog interesa – na tu sam temu i diplomirao filmsku dramaturgiju na Akademiji. Tada sam napisao scenarij toliko zapetljan da Južina prema njemu izgleda jednostavno kao dosadna komorna drama s dva lika. S tim ću scenarijem malo pričekati, dok se ili ja ne opametim ili publika ne navikne na takvu vrstu dramaturgije.

Ograničenja u budžetu fiksirala su nas u zgradi, na rubnom mjestu; imali smo samo za izlet u Salonu. Od mediteranske kulise ne bježim, dapače. Plan je da Bonaca, završni dio trijumvirata, stilski bude mediteranski bombončić za izliječit dušu, što traži prekrasnu kulisu koju Split svakako pruža. Važno je da Bonaca bude takva jer će Bura biti sve samo ne nježna. A i Split je sjajan prostor za snimanje filmova i ne vidim razloga zašto to ne bi koristili u kojem god obliku. Od zapuštenih do modernih zgrada, od kamenih kuća do poznatih nebodera, od šume do mora, sve igra.

Čini mi se da prostor za vas nije samo kulisa za priču, već živi organizam, neka vrsta aktivnog svjedoka. U Južini je on obilježen desetljećima zanemarivanja, tipičnim za mnoge hrvatske gradove i njihova socijalistička – nazovimo – predgrađa. Što vam to "raspadajuće" okruženje otkriva o generacijama koje u njemu ostaju?

Mogu sada pričati o povezanosti, pripadnosti, zarobljenosti i svašta drugo, ali vrlo iskreno, zgradu za snimanje je jako teško naći, pogotovo u Splitu. Jedva smo i ovu našli, dobili i uredili za svoje potrebe. Imali smo to što smo imali i radili s tim najbolje što smo mogli. Nemate pojma koliko je drame bilo oko odluke da ćemo snimati na ovom stubištu, a ne ići na neku lokaciju. Odrekli smo se boljeg stubišta za dan više u Saloni, nismo mogli imati oboje. To su jednostavno uvjeti u kojima smo radili i koji se onda odražavaju na ukupni identitet filma.

Naš posao stvarno nije romantičan, dosta odluka donosi se zbog razloga koji nisu umjetničke prirode. Nismo ništa pokušavali reći zgradom, prioritet nam je bio snimiti film. Prvi dugi je najteži i putem su se donosili različiti kompromisi i odluke koje mi se iz današnje perspektive čine pametnima. To je jedan od razloga zašto smo u ekonomski škakljivom periodu uspjeli snimiti film koji izgleda kao da ima čitav, a ne petinu proračuna. I njime smo uspjeli dobiti otvaranje Pule, što je za nas sjajno. Također, kvart u kojem smo snimali je lijep, ova naša zgrada je baš ružna anomalija.

Pod svoj filmski mikroskop stavljate obitelj kao svojevrsnu emotivnu jezgru, prostor najdubljih pukotina i možda najprecizniji barometar društvenih lomova. Kada za vas intimna pukotina prerasta u širu, društvenu priču?

Onda kada se rubovi te pukotine dovoljno prošire da počnu dodirivati druge pukotine i cijela slika počinje pucati, kao onaj trenutak kad led nepovratno popuca i samo vas proguta. To i jest jedan od razloga zašto je Južina strukturirana na takav način, ali i cijela trilogija. Premda to sada tako ne izgleda, u Južini je počelo pucanje koje će se proširiti iz zgrade u cijeli kvart, a onda i grad. Priča je tek počela, ovo je samo prvi čin. Jasno, Južina je naizgled zaokružena cjelina, ali kada zapuše Bura, bez Bonace se neće moći, jednostavno će nam nasušno trebati kraj.

Čini se da su šutnja i neizgovoreno važan materijal vaše poetike. U društvu koje mnoge stvari gura pod tepih, koliko vam je važno ustrajati na onome što se ne da lako izreći? Zašto vas zanimaju likovi koji sve važno potiskuju?

A da, za jedan poprilično blebetav film koji baš igra na dijaloške scene, dosta toga je neizgovoreno. No, ne radi se tu o poetici. Po meni, to je jedan od najvažnijih scenarističkih mehanizama – likovi nikada ne smiju pričati o onome o čemu zapravo pričaju. Uvijek mora postojati podtekst, a kada podtekst postane tekst, onda ispod moramo imati novi podtekst. Ako likovi razgovaraju o privjescima na dupine i nogometu, ispod površine je razgovor o tome je li ocu kroz život bio važniji sin ili nogomet koji je igrao.

Izravni razgovori lako mogu postati neprirodni i nezanimljivi. Naravno, pretjerivanje na drugu stranu, ekspozicija na minimumu, ni to nije dobro. Tako ne intrigiramo publiku, nego dobijemo filmove koji ih cijede i zbunjuju. Uostalom, i svi mi smo takvi; malo ljudi ide okolo i jasno govori što misli i osjeća. Puno je faktora oko nas koji nas ograničavaju, od kojih smo jedni i mi sami.

Atmosfera je često spora, zagušljiva, zadržava kadar na tišini. U vremenu kad sve mora stati u kratki format, je li sporost – to uporno zadržavanje pogleda na neugodnom – na neki način za vas i estetski i politički čin?

Zanimljivo, meni se čini da je Južina potpuno suprotna – brza, natrpana i glasna. Uostalom, traje 81 minutu u koje je nagurano stvarno svašta i to namjerno da bude što južinastija i zamiješana. Fascinantno mi je koliko različitih percepcija Južine smo već dobili, što je i bio cilj. To tako ide, film sada više nije u rukama nas koji smo ga radili nego vas koji ga gledate, promišljate o njemu i komentirate. Ako vi kažete da je atmosfera spora i zagušljiva, onda je to tako. Vaša gledateljska vizura je točna, ja nemam pravo na ispravke. Isto je i s pitanjem zašto Petra hoće motor? Ako nisam dovoljno ocrtao odgovor koji sam pokušao pa vi vidite nešto drugo, onda to postaje legitiman odgovor.

Ako filmskim jezikom nisam uspio dati odgovor, onda ga mogu objesiti mačku o rep. I, da barem dijelom odgovorim na vaše pitanje, u današnje vrijeme frenetičnog digitalnog sadržaja, sporost stvarno djeluje gotovo kao subverzija. Možda najneugodniji trenutak filma je finale rođendana, scena koja je nekim ljudima problematična. U scenariju im je bila urnebesna, u filmu baš i ne. Ja, dapače, mislim da je to prijelomna točka filma, u kojojo se umjesto pojave nekog novog toplog i simpatičnog lika pred nama formira ambiciozni psihopat. Ta scena nije smiješna jer je jako realistična; u filmu smo sve pokušali držati u realizmu. Stvari koje se tim ljudima događaju su ozbiljne; to što su nama smiješne, to je druga stvar.

Oni nisu heroji spektakla, rijetko imaju izlaz, još rjeđe katarzu. Što vam znači ostati uz ljude čiji se životi ne raspliću uredno?

A to je život, nije svaki lik heroj, niti je svaka priča zaokružena ni raspletena uredno. S obzirom na to da se ne radi o filmu s klasičnijom strukturom, bio sam puno slobodniji jer mozaici bolje trpe scenarističko eksperimentiranje, pa je bezbolnije igrati se sa životnošću. Jasno, priče treba zaokruživati, samo što sam ovdje imao luksuz da mogu isprobavati različite stvari. Neke su priče jasno zaokružene, neke namjerno vise u zraku, a neke tek trebate otkriti gdje su završile. Razbarušenost Južine je namjerna, ali to će biti jasnije tek kad je stavite uz bok s Burom, koja će biti iznimno stilizirana, oštra i direktna. I da, za nju ćemo valjda imati normalni proračun, pa da malo snimamo zapravo.

Što vas osobno najviše kao umjetnika 'provocira' u današnjoj Hrvatskoj? Mlađe se generacije često opisuju kao "apolitične"; vi ipak ne bježite od društvenih tema. Kako film može vratiti političnost u javni prostor?

Čini mi se da je točnije i privlačnije govoriti o "društvenoj angažiranosti" nego o "političnosti". I film je kod nas društveno angažiran, pogotovo dokumentarci. Uzmimo za primjer Fiume o morte i Mirotvorca, koji su doslovno pomeli nagrade u Puli, i to s pravom. Bezinović je pri preuzimanju Arene za režiju naglasio antiratnu prirodu svog filma i problematiku obaveznog vojnog roka, a Ramljak upozorio na manjak eksponiranosti njegovog filma o Josipu Reihl Kiru, čovjeku koji dao život u pokušaju da spriječi krvavi rat. Super za splitske portune, ali ta bi dva filma trebali svi vidjeti, pogotovo oni koji bi zveckali oružjem. A što me provocira? Nisam siguran, samo pišem, a onda ne mogu pobjeći od nekih razmišljanja i stajališta; jednostavno mi se dogode. Iako pokušavam biti objektivan.

Otvaranje Pule filmu svakako omogućuje veću vidljivost, no put od festivalske projekcije do publike nije ni zajamčen ni jednostavan. Što film poput Južine mora preživjeti da ne ostane samo festivalska fusnota, i koliko je taj put danas stvar sustava, publike ili same autorske hrabrosti da priča "putuje" dalje?

Ne znam još, ovo mi je prvi dugi film. Nadam se da ću kroz distribuciju Južine naučiti za mjesec dva. Trenutno mi se čini da je odgovor baš u tom trokutu – autori bi publici trebali nešto ponuditi, a publika je ta koja donosi presudnu odluku. Ne znam koliko su ljudi toga svjesni, ali odlaskom u kino direktno odlučuju o sadržaju koji će se snimati i gledati. Sustav bi trebao biti tu da podrži prva dva stupa i, ako dođemo s velikom gledanošću, teško će biti reći ne idućem projektu.

Pulski festival nosi težinu tradicije, ali i pitanje suvremene relevantnosti: može li on zaista biti mjesto gdje ovakvi radovi mijenjaju svijest publike ili je i to samo još jedna kulturna fasada?

Na festival dolazim zadnje tri godine i to primarno zbog programa Pula PRO, koji je za nas scenariste jako važan, iako ga publika možda i ne vidi toliko. U sklopu tog programa prikazuju se projekti u razvoju, kako filmski, tako i televizijski, a tu su i radionice, predstavljanja gotovo dovršenih filmova i još puno toga. To je ulaganje u budućnost – rezultati takvih programa osjetit će se u godinama koje dolaze. Ove godine, primjerice, uz pitching je po prvi put organizirana i scenaristička radionica, a mene je mentorirao Vinko Brešan; mislim da ne moram ni govoriti koliko mi je to bilo korisno za moj projekt.

A što se tiče mijenjanja svijesti publike, mislim da to može; to se dogodilo s Južinom. Otvaranjem pred prepunom Arenom stavili su nas pod svjetla reflektora, a distributer filma (Jučer) i producent Bojan Kanjera odmah su to znali nadograditi: dan nakon otvaranja krenuli smo na mini turneju i u tri dana bili na gradskim premijerama u Rijeci, Splitu i Zagrebu. U jedan vikend film je pogledalo oko pet tisuća ljudi, što je dobar početak; nadamo se da će se interes održati. I inače, meni kao redatelju puno je značilo da ekipi možemo pružiti doživljaj takve premijere. Otvaranje Pule, puna Arena, publika koja se vrlo brzo povezala s filmom i nagradila ga smijehom i aplauzom, doživljaj je života i premijera filma kakvu se samo može poželjeti.

Nasilje, obiteljska šutnja, naslijeđeni tereti... teme su od kojih domaći filmski autori ne zaziru, ali publici su i dalje neugodne, iako ih svakodnevno živimo. Vi ih ne tretirate kao socijalnu statistiku već kao duboko ukorijenjene obrasce i uz dozu divnog humora. Što humor radi s takvim temama?

Zanimljive su bile reakcije publike u različitim gradovima na toj našoj mini turneji. Film je humorističan i publika se dosta smije, ali na splitskoj premijeri – nešto manje. Isprva mi nije bilo svejedno, osjetila se razlika. Ipak je to domaća publika, kojoj bi film trebao biti najbliži, ali i koja je sigurno najstroža. No, onda su mi ljudi nakon projekcije svojim komentarima objasnili zašto. Manje je smiješno jer je stvarnije, neki žive u zgradi s tim ljudima ili svaki dan vide Ronalda u pekari.

I to je sjajno – Južinu neki ljudi percipiraju kao laganu komediju, a publika u Splitu najbolje otkriva njenu pravu žanrovsku prirodu. U pitanju je crnohumorna drama koja ima duboke korijene u realizmu. Može se ona gledati kao komedija, ali slobodno zagrebite malo dublje. Humor općenito smatram jednim od najboljih scenarističkih alata. On omogućava da zadržimo ljudskost u pričama koje bi inače mogle biti previše crne da bismo ih zaista osjetili. Pruža mogućnost da u smijeh kao u čokoladu upakiramo gorku pilulu onoga o čemu zaista pričamo.

Vaša generacija redatelja odrasla je u paradoksu: u zemlji u kojoj svi znaju sve, a nitko ne želi čuti neugodne istine naglas, gdje su svi već sve rekli, ali nitko nikada ništa nije do kraja priznao. Kako tu vidite ulogu filma?

U Periklovo zlatno doba Atene, teatar je imao jasnu svrhu: moralno i intelektualno uzdizati građane. Film bi se trebao naslanjati na tu tradiciju. Europske kinematografije nisu komercijalne kao američka – mi nismo Hollywood; kod nas su izvori financiranja nacionalni. Svaka država financira svoje filmove, a međusobno si malo pomognemo, obično susjedski, kroz koprodukcije. Tu postoji određeni dug društvu koji, po meni, trebamo vratiti. Ne mislim pritom da bi film trebao biti sluga politike, stranke ili naroda – a ponajmanje nekakva propagandna mašina.

Ali, na neki način, moramo biti društveno angažirani i relevantni. Ne mora svaki film rješavati velike društvene teme, ali da se barem malo dotakne nečeg važnog. Negdje je to ekologija i betonizacija, negdje problem nasilja, negdje manjine. Mislim da je važno da postavljamo pitanja i potičemo na razmišljanje. I naravno, sve je bolje i ugodnije ako ima malo humora, pa čak i kad je riječ o sprovodu. Zato me jako zanima čuti kako Južinu čita publika – jer ako ja moram ići okolo i objašnjavati umjesto filma, onda bolje da se bavim javnim govorništvom nego režijom. Ili sadim krumpire.

Evo, onda, jednog čitanja za kraj: čini mi se da je jedno od bitnih pitanja koje otvarate ovim filmom ono koje se odnosi na to što ostavljamo onima koji dolaze. Jeste li vi osobno optimist oko tog nasljeđa?

Ako nam je, kao svjesnim bićima, jedna od glavnih industrija proizvodnja mašinerije za ubijanje, onda nismo na dobrom putu. Mene osobno, kao izviđača, još više brine ekologija. Živimo na mokrom kamenu koji leti svemirom i nemamo drugih opcija, a ponašamo se kao da ih imamo bar tri u rezervi. Mi ne uništavamo planet, nego sebe; eventualno ćemo sa sobom povući još koju vrstu, ali to je to. Zemlja će nas samo otresti i pokušati ispočetka. Možda s dinosaurima. Optimist sam po prirodi, pa se uvijek nadam i vjerujem u bolje, ali ovaj put, nisam siguran.