Yaniv Iczkovits nagrađivani je književnik i nekadašnji profesor filozofije na Sveučilištu u Tel Avivu. Njegova prethodna djela uključuju romane 'Puls' (2007.) i 'Adam i Sophie' (2009.) te filozofsko djelo 'Wittgensteinova etička misao' (2012.). Godine 2012. bio je začetnik i prvi potpisnik 'pisma ratnika', kojim su stotine izraelskih vojnika odbile boriti se na okupiranim područjima i zbog toga je proveo mjesec dana u vojnom zatvoru. 'Mesarova kći' njegov je treći roman, za koji je 2015. dobio Nagradu Agnon, kad je dodijeljena prvi put u deset godina, a 2016. Nagradu Ramat Gan. Dakle radi se o zanimljivom čovjeku, a valja reći da piše i zanimljivu književnost. Posljednji roman u potpunosti mu je promijenio život i sada živi kao profesionalni književnik. Otkrio nam je mnogo o povijesnoj pozadini romana 'Mesarova kći', o iskustvu vojske, o svojim stavovima po pitanju Palestine i važnosti sreće u karijeri pisca. Premda smo se našli rano ujutro u sterilnom okruženju hotela u strogom centru Zagreba, razgovor je od samog početka glatko tekao.

Za početak, možete li ukratko predstaviti svoj roman 'Mesarova kći'?

To je priča o Fanny Keismann, prilično zanimljivoj ženi, koja shvati da je suprug njezine sestre napustio nju i djecu te nestao, što je problematično za židovske žene jer se u tom slučaju ne mogu razvesti niti se preudati. Fanny odluči potražiti ga i otisne se na putovanje po 'Divljem istoku', odnosno po tadašnjem Ruskom Carstvu. Jedinstvena je po tome što je kći mesara koji ju je naučio zanatu klanja životinja, a to joj dobro dođe na putovanju. Naravno, kad se pojave mrtva tijela, uključi se i policija - priča ubrzo postane igra mačke i miša između Fanny i detektiva koji pokušava riješiti slučaj.

Jasno je da ste poprilično dobro istražili razdoblje kojim se bavi roman. Koliko vam je trebalo za to?

Knjigu sam pisao pet godina, a barem polovicu tog vremena proveo sam u istraživanju. Međutim teško je to procijeniti jer pisanje i istraživanje idu ruku pod ruku. Zanimljivo je to što gotovo ništa nije bilo moguće pronaći putem Googlea, pogotovo o detaljima života običnih ljudi, jer glavnina historiografije posvećena je velikim događajima. Recimo, u romanu postoji dio o Krimskom ratu. Ako unesete taj pojam u tražilicu, dobit ćete mnogo knjiga, ali one nisu o običnim vojnicima, nego o generalima, vladarima, diplomatima… Morao sam čitati dnevnike i boraviti u arhivima da bih dobio uvid u svakodnevnicu.

Kako je to išlo? Govorite li jidiš?

Ne govorim ga, ali ponešto razumijem, pogotovo kad čitam. Imao sam pomoć dobrih prijatelja i sveučilišnih profesora koji su stručnjaci za pitanja jidiša i kulture.

Pretpostavljam da potječete iz tog dijela Europe.

Zapravo ne! Moja obitelj potječe iz područja oko današnje granice između Mađarske i Rumunjske. Razmišljao sam o tome da priču postavim tamo, ali to nije bilo dobro. Mnogo mi je više odgovarala današnja Bjelorusija, pogotovo selo Motal, koje je izolirano od svijeta i vijesti su stizale do njega mjesecima kasnije. S obzirom na to da je okruženo rijekom, stanovnici su morali ići na brod, a zimi ni to nije bilo moguće. Mislim da je dobro distancirati se od vlastite prošlosti jer to probudi maštu.

Je li ovaj roman subverzija uobičajene umjetnosti o štetlu? Pitam jer je glavni lik žena.

Književnost na temu štetla je ili idilična - prikazuje život Židova veoma naivno, savršeno i sretno; svi idu u sinagogu i sve obitelji su sjajne - ili, kao u književnosti Šaloma Alejhema, koja je sjajna, gotovo u potpunosti isključuje kršćanske susjede. Kada su pak prisutni, uvijek su prikazani stereotipno. Vrijedi i obrnuto - kad Dostojevski piše o Židovima, uvijek je to stereotipan prikaz. Htio sam povezati ta dva pola, ali pritom izbjeći stereotipe. Zato je važan lik Novaka, jer sam ga pokušao prikazati kao lokalnog policajca koji je, naravno, antisemit, kao i većina stanovništva tog vremena, ponajviše zato što su im židovski običaji bili čudni. No Novak ih tijekom priče pobliže upoznaje pa se mijenja i njegova percepcija.

Je li taj lik utemeljen na vašim iskustvima u vojsci?

Da! Smiješno je što je, kad čitate o iskustvima ruskih vojnika iz 19. stoljeća, to gotovo identično našim iskustvima. Nije ih briga za politiku, samo im je važno što će jesti, gdje će spavati i koje će brdo zauzeti. Novak je netko tko se prijavio u vojsku, bio je veoma ponosan, a zatim je, nakon ranjavanja, prešao na drugu stranu, u tajnu policiju. Mislim da se to i meni dogodilo u Izraelu: bio sam veoma ponosan vojnik, a nakon vojske počeo sam se zanimati za politiku, okupirane teritorije i Palestince, što me natjeralo da razmislim i shvatim da ne bih trebao biti tako ponosan. Stvari se mijenjaju kad dođete u određene godine i naučite nešto.

Zatim ste napisali ono poznato pismo. Što vas je natjeralo na to?

To je teško pitanje. Mogao sam potiho izaći iz vojske, kao što radi većina ljudi. Postanu rezervisti, a to je dužnost iz koje se lako izvući, no ja sam odlučio učiniti to javno jer sam vjerovao da će ljudi shvatiti da ignoriramo temeljno pitanje naše zemlje. Dakle mi imamo vlast nad četiri milijuna ljudi koji nemaju građanska prava. Naravno, neki će reći da ih moramo kontrolirati zbog terorističkih napada. Tragedija je u tome što naseljavamo građane na njihov teritorij, što je sramotno. Kad počnete seliti stanovništvo, što je počelo krajem šezdesetih godina, to postaje velik problem. Danas tamo živi pola milijuna ljudi, dosta ih je i rođeno tamo, pa ih ne možete samo vratiti, to je njihov dom. Gotovo da nema izlaza iz te situacije.

Dakle ne vidite rješenje?

Možda postoji rješenje, ali to trenutačno ne možemo znati. Do prije šest mjeseci mislio sam da u Izraelu nema ljevice, a sada svaki tjedan stotine tisuća ljudi prosvjeduju protiv ekstremno desne vlade. Da ste mi prije godinu dana rekli da će se to dogoditi, da je većina Izraela protiv vlade, ne bih vam vjerovao. Čini se da se rješenje o dvije države, koje se uvijek nudilo, neće dogoditi jer ga obje strane potkopavaju. Moja je teorija da ćemo imati jednu državu i da ćemo morati pretvoriti Palestince u građane Izraela, a ne znam kako će to funkcionirati, jer postoji mnogo mržnje i nepovjerenja. Nadam se da nećemo uvesti aparthejd i da će oni ipak imati građanska prava.

Vratimo se ipak umjetnosti. Premda sam studirao povijest, prvi sam put čuo riječ 'štetl' u filmu 'Ozbiljan čovjek' braće Coen. Možete li objasniti taj fenomen?

Prije dvije tisuće godina Židovi su zapravo deportirani iz Palestine. Raselili su se po čitavom svijetu, a najpopularnije mjesto bila je Europa. Nakon što su također deportirani iz Španjolske u 15. stoljeću, većina ih je naselila istok Europe, prostor današnje Poljske, Njemačke, Mađarske ili Grčke. Živjeli su u velikim zajednicama u gradovima poput Kijeva, Odese, Minska, Varšave, Berlina - svugdje. Činili su velik postotak stanovništva, negdje i do 50 posto. Štetl je mali grad s velikom židovskom zajednicom i puno lokalnog stanovništva. Ono što smo učili u Izraelu je da su mnogo patili, da nisu imali normalan život, ali mi nikad nije imalo smisla to što su ostali tako dugo. Ako vam netko svaki dan spali kuću, nećete moći preživjeti tamo. Kad sam se bacio na istraživanje, shvatio sam da su imali veoma bogat život i kulturu. Naravno, na nekim mjestima živjeli su u zatvorenim zajednicama, ali bilo je i funkcionalnih zajednica. U Bjelorusiji, dok sam istraživao, saznao sam da su židovski glazbenici često svirali na kršćanskim vjenčanjima i da su neki kršćani rado išli po savjete lokalnom rabinu - otišli bi na ispovijed u crkvu pa na putu kući u sinagogu. Nije bilo mnogo brakova između Židova i ostalih, ali krajem 19. stoljeća to se mijenja, ljudi shvaćaju da postoji svijet izvan štetla. Shvatili su da religija nije jedino rješenje, vjerojatno zato što su živjeli s ljudima druge vjere. Mnogo njih, recimo suprug koji je napustio Mende u mom romanu, otišli su u Kijev ili Odesu da bi pohađali prava sveučilišta, a drugi su otišli u Ameriku. Neki su se priključili komunističkom pokretu, neki su otišli u Palestinu i bili pokretači cionističkog pokreta. To je jako zanimljivo jer je štetl bio zatvorena zajednica, ali se u 19. stoljeću to promijenilo i Židovi su se raselili po svijetu. Privlači me pomisao o tome što bi se dogodilo da nije bilo Drugog svjetskog rata, da taj razvoj nije prekinut. Mogli ste biti Židov na tisuću različitih načina, a nacisti su ih sve tretirali jednako.

Je li to napuštanje žena bilo uobičajeno?

Da, to je ludo, a bilo je veoma često! Knjiga počinje isječkom iz židovskih novina iz 1894. godine, odnosno oglasom u kojem tužna žena, kako piše, traži supruga, u nadi da će joj zajednica pomoći. Supruzi su bili okrutni - nestali bi na 10 ili 20 godina, osnovali nove obitelji, a supruge ne bi znale ništa o njima. Ljudi misle da su svi Židovi isti, a mi imamo šalu o dva Židova i tri mišljenja. Mnogi su pratili nove političke pokrete, odjednom su imali puno izbora, svijet ih je zvao.

Pričamo o razdoblju Zone naseljavanja Ruskog Carstva. Možete li reći nešto više o tome?

Rusko Carstvo ograničilo je Židovima pravo naseljavanja u određenim regijama. Čak i u Zoni naseljavanja postojala su određena mjesta na kojima su mogli živjeti, a ako bi izašli izvan tog područja, to bi bilo ilegalno. Zanimljivo je to što je car Nikola I. htio integrirati Židove u ruski ekosistem pa je poslao činovnike da istraže židovski način života. Rekli su mu da Židovi čine 15 posto stanovništva, ali da se čini kao da ih je 85 posto. Pitao je zašto je to tako, a oni su mu rekli da Židovi rade gotovo sve obrtničke poslove. Car je bio zadovoljan time što doprinose ekonomiji, no na to su mu rekli da nisu lojalni i da prodaju, recimo, pšenicu neprijatelju podjednako kao i njemu. Cara je to razljutilo i odlučio je da će ih pokušati integrirati kroz vojsku. Dakle židovska djeca odlazila su u vojsku, a plan je bio da se vrate nakon nekoliko desetljeća i rusificiraju svoje zajednice. No car nije znao ništa o židovstvu, jer takva bi djeca za roditelje bila mrtva - nisu jela košer, nisu se mogla moliti, ukratko prestali bi biti Židovi. Zašto ovo pričam? Kad bi židovski vojnici bili otpušteni iz vojske, nakon 30 godina, dobili bi dozvolu da žive izvan Zone naseljavanja.

Ali Žižek se odlučio vratiti u svoj štetl!

Tako je, htio je proganjati suseljane jer su ga prisilili na vojnu službu! To je također zanimljiva priča jer je zajednica birala siročad, siromašne i one koji nisu mogli naći načina da to izbjegnu.

Zanima me još nešto. Ovo je vaš prvi roman preveden na engleski (i hrvatski). Zašto se to nije dogodilo ranijim romanima?

To su veoma 'izraelski' romani, odnosno teško ih je razumjeti ako ne razumijete Izrael. Komplicirano je to pitanje, a rijetki izraelski pisci se prevode. Naravno, ne govorim o generaciji Davida Grossmana i Amosa Oza, etabliranim piscima, začetnicima izraelske književnosti. Što se moje generacije tiče, mislim da je problem u padu interesa za fikciju, što sam shvatio u razgovoru s hrvatskim i njemačkim piscima. Kada pišete, ne želite razmišljati o tome hoćete li biti prevedeni, samo želite napisati svoju priču. Iznenadilo me to što je ovaj roman preveden na toliko jezika. Shvaćam zašto bi ovo zanimalo Izraelce, ali mi je bilo teško shvatiti zašto se prevodi u, primjerice, Hrvatskoj. Recimo, kada čitate Murakamija, pitate se zašto biste bili zainteresirani za priču nekog para u Tokiju, ali stvar funkcionira. Također morate imati sreće - u mom slučaju to se dogodilo kad je prava na knjigu kupio slavni Gallimard.

Što se tiče prijevoda, uočio sam da je knjiga prevedena s engleskog jezika. Mislite li da je problematično imati prijevod prijevoda?

Moram reći da je engleski prijevod jako dobar. Naravno, nešto će se izgubiti u prijevodu, to je činjenica, ali nešto ćete i dobiti. Donijeli smo neke čudne odluke, da ostavimo neke riječi na jidišu, što je bio moj izbor. Jedan se američki kritičar našalio rekavši da ne može ocijeniti knjigu jer nije na engleskom jeziku. Osjećam da je važnije sačuvati jidiš nego hebrejski, odnosno duh jidiša - to nisu isti jezici. Nadam se da hrvatski prijevod funkcionira.

A sada nešto potpuno drugačije - zašto ste napustili akademski svijet?

Ukratko, odlučio sam doktorirati jer sam se zaljubio u misao Ludwiga Wittgensteina. Studirao sam filozofiju i to mi je bilo zanimljivo, čak sam završio na Oxfordu, ali u tome nije bilo ništa osobno. Nakon doktorata sam otišao na Columbiju i napisao knjigu o poznatom filozofu. Poslije sam se osjećao kao da više nemam što reći na tu temu. Mogao sam pisati eseje, no nisam se htio ponavljati, dosadilo mi je. Plaćali su mi za istraživanje, a ja bih otišao u ured i pisao fikciju. Kad je 'Mesarova kći' izašla u Izraelu, odmah je postala veliki hit, što mi je omogućilo da predahnem, da uzmem nekoliko godina za sebe.

Što ćete učiniti ako presuši inspiracija, imate li plan?

Ako mi dosadi fikcija, prijeći ću na televiziju, za koju trenutačno nešto radim. Ali ne, neće mi dosaditi pisanje fikcije. To je nešto što me najviše veseli u svakodnevnom životu, stvarno osjećam privilegiju što to mogu, zahvalan sam svemiru.

Za kraj, možete li, sada kad ste postali svjetska senzacija, otkriti je li moguće voditi udoban život od pisanja fikcije?

Malo pretjerujete! Rekao bih da je to teško u Izraelu, čak i da prodajete desetke tisuća knjiga, jer godinama radite na jednoj knjizi. Međutim, ako spojite to s poučavanjem i predavanjima, mislim da je svakako moguće. Naravno, mnogo toga ovisi o tome što smatrate udobnim životom - sve je relativno.