Francuska književnica Yasmina Reza proslavila se sredinom devedesetih godina svojom dramom 'Art', a koja je osvojila niz najuglednijih teatarskih nagrada te je kasnije postavljena na kazališnim daskama u više od trideset zemalja svijeta. Globalnoj je javnosti još poznatiji njezin komad 'Bog masakra', po kojemu je Roman Polanski 2011. snimio kultnu crnu komediju 'Bračne svađe' s Christophom Waltzom, Jodie Foster, Kate Winslet i Johnom C. Reillyjem u glavnim ulogama. Ne osobito velik dramski opus Reze - koji uključuje komade 'Razgovori nakon pogreba', 'Početak zimskog perioda' i 'Bella Figura' - danas se redovito izvodi u kazalištima diljem svijeta, rado i u Hrvatskoj. Primjerice, 'Bog masakra' izvodio se još 2008. godine u Splitu, a posljednja je predstava (Art) na repertoaru domaćih kazališta bila prošle sezone u Varaždinu, u režiji Barbare Rocco. Ipak, manje je poznato da je ta rođena Parižanka objavila i nekoliko zbirki priča, eseja i scenarija te desetak vrlo cijenjenih romana.

Rođena 1. svibnja 1959. u obitelji židovskog porijekla - majka joj je violinistica izbjegla iz Budimpešte nakon neuspjeha Mađarske revolucije, a otac inženjer rođen u Rusiji koji je tridesetih godina došao u Francusku te je Drugi svjetski rat čudom preživio u deportacijskom logoru za Židove - Reza je studirala teatrologiju i sociologiju te je svoju karijeru počela kao kazališna glumica. Premda je brzo shvatila da njezina budućnost leži u pisanju - već joj je prva drama 'Razgovori nakon pogreba' iz 1987. postigla velik uspjeh - do danas je ostala vezana za kazalište, pa s vremena na vrijeme režira, a također se povremeno pojavljuje u manjim filmskim ulogama. Zbog golemog teatarskog uspjeha njezin je prozni opus u pomalo nezasluženoj sjeni: kao i njezine drame, i njezini su romani redom briljantne studije ljudske psihologije koje se istodobno bave univerzalnim temama kao što su potraga za smislom, sukob između individualnih želja i društvenih normi te ljudska ranjivost.

Njezini su likovi višestruki i slojeviti, često gurnuti u neke incidentne društvene situacije u kojima se otkrivaju njihove nesigurnosti i kontradikcije, a ti trenuci sukoba služe kao katalizatori njihovog samootkrivanja i svojevrsnog prosvjetljenja. Rezino pisanje karakterizira lucidna analiza složenosti međuljudskih odnosa, vješto korištenje dijaloga te iznad svega satiričan i ponekad mračan humor. Njezin posljednji roman 'Serge' ovih dana je u prijevodu Ivane Šojat objavila zagrebačka nakladnička kuća Petrine knjige. Riječ je o tragikomičnom romanu o običnoj francuskoj obitelji više srednje klase židovskog porijekla, čija se nestabilna obiteljska ravnoteža uruši nakon smrti ostarjele majke. Dugogodišnje nerazumijevanje između dvojice braće i sestre Popper - naslovnog (anti)junaka Sergea, razmažene najmlađe kćeri Nane i Jeana, naratora romana - polako se pretvara u otvorene nesuglasice. Naši protagonisti, koji su nekoć bili jako bliski, sada su u pedesetim godinama, a da bi ih ponovno zbližila, Sergeova kći predlaže zajednički obiteljski izlet u - Auschwitz. Povodom hrvatskog izdanja 'Sergea', romana koji su kritičari proglasili jednim od njezinih najboljih proznih uradaka uopće, Reza je ljubazno pristala na razgovor za tportal.

Jednu od svoje dvije najslavnije drame, 'Bog masakra', napisali ste inspirirani incidentom u parku koji se dogodio vašem sinu. Kako je nastao 'Serge'?

Nadahnuće za pisanje 'Boga masakra' bilo je jasno. Kod drugih mojih drama ili romana obično je puno nejasnije, često ne postoji neki određeni događaj ili čak neka specifična tema koja bi me inspirirala. Čini mi se da se sjećam da je za 'Sergea' moj prvi poticaj bio napisati nešto o masovnom turizmu. I također prikazati lik protagonista kroz oči njegova brata. Odnosno napisati u potpunosti subjektivnu priču.

U romanu je jedna od najvažnijih tema židovstvo. Roditelji troje glavnih protagonista - sestre i dvojice braće Popper - porijeklom su Židovi iz srednje i istočne Europe, a slična je i vaša obiteljska pozadina. U kojoj mjeri židovsko porijeklo određuje vaše pisanje?

Moje židovsko porijeklo prožima cijeli moj opus uglavnom u smislu ritma i tempa pisanja. Moji roditelji i ostatak moje obitelji bili su stranci koji su došli u Francusku iz raznih zemalja. Mnogi od njih imali su strane naglaske, ali ono što ih je povezivalo bio je eliptičan način govora - jezgrovit, bez okolišanja, izravno na stvar. Taj je način govora također očito bio povezan s određenim tipom humora.

Koliko je u 'Sergeu' autobiografskoga?

Kako je u 'Sergeu' pitanje porijekla samo po sebi središnje pitanje, tema Židova morala se pojaviti prije ili kasnije jer je 20. stoljeće europske Židove uvelo u povijest na najtragičniji mogući način. Naravno da u 'Sergeu' ima i autobiografskih elemenata, ali me zabavlja činjenica da ih nije tako lako razotkriti.

'Serge' je pisan u prvome licu iz pozicije muškarca. Zašto ste odlučili uzeti muški glas?

Jedna je od radosti pisanja stavljati se u neku tuđu, neobičnu kožu. Često sam pisala iz pozicije muškaraca. Jedna od mojih najpoznatijih drama 'Art' ima samo tri lika, a sva su trojica muškarci. Glavne muške likove imaju i mnogi drugi moji romani.

Gdje inače pronalazite inspiraciju za svoja djela? Vaše teme su uglavnom svakodnevna, gotovo trivijalna ljudska iskustva u kojima pronalazite dubinu, svojevrsnu uzvišenost, grandioznost svake pojedinačne ljudske sudbine... Što vas motivira u pisanju? Kakve vas situacije i likovi najviše zanimaju?

Volim suprotstavljati veliko i malo u svakodnevnom životu. Malo - mali problemi, nerviranja, smetnje, problemi sa samopoštovanjem - gotovo uvijek pobjeđuje. To je uvijek bila moja glavna tema: malo je veće od velikoga. Obično je veće od iznimnoga. Upravo to je ono što čini tragediju neodvojivom od humora. Ovisni smo o svim tim neugodnostima svakodnevnog života, bilo materijalnim, bilo intimnim. U današnjem svijetu često su to baš materijalne neugodnosti. U 'Sergeu' imamo ljude koji posjećuju Auschwitz, mjesto koje je posvećeno tragediji, povijesti, nesreći koja je neizmjerna u usporedbi s njihovom malom nesrećom. A njima je ipak važnija ta njihova mala nesreća. To je istinska tema te knjige.

Kako nastaju vaši likovi?

Pojavljuju se jedan za drugim, instinktom, intuicijom, vrlo brzo postanu neovisni o meni i više s njima ne mogu raditi što god želim. Odakle dolaze? To je i za mene misterij, čak i ako u njima prepoznajem neke osobine koje imaju stvarni ljudi koje poznajem.

U svojim djelima stvarate specifičan, poseban književni svemir ...

Da, u potpunosti se slažem. Moje drame i romani smješteni su u isti literarni svemir.

Premda ste napisali desetak romana, 'Serge' je tek drugi vaš roman preveden na hrvatski. Čitajući taj roman, lako mogu zamisliti protagoniste kako svoje replike izgovaraju na sceni. Gdje se bolje osjećate, u drami ili u romanima? Znate li unaprijed kad imate materijal za dramu, a kad za roman?

Jako sam sretna što i hrvatski čitatelji mogu čitati moja djela. Stvarno me to veseli. Često me pitaju o kazalištu i romanu, a ja svaki put odgovaram nešto drugo jer ne mogu svjesno formulirati razloge zbog kojih idem u jednom ili u drugom smjeru. Uvijek mi se čini tako očiglednim da određeni narativ mora imati ovakvu ili onakvu formu. 'Serge' je u Njemačkoj adaptiran za kazalište, a koliko mi je poznato, u kazališnoj su verziji izostavljeni čitavi dijelovi tog romana. Prema toj priči nikada ne bih napisala kazališnu dramu.

Najpoznatiji ste ipak kao dramatičarka, a kazalište je izrazito kolektivan napor. Imate bogato iskustvo i kao redateljica i kao glumica. Kako kao autorica surađujete s glumcima i redateljima da svoju viziju oživite na pozornici? Koliko uopće sudjelujete u radu na predstavama? Jeste li uglavnom zadovoljni kazališnim predstavama prema svojim djelima?

Iskreno, imam jako slab uvid u ono što se događa s mojim dramama u inozemstvu. Kad je riječ o nekim važnim produkcijama, primjerice u Londonu ili u Njemačkoj, vrlo mi je važno tko će režirati djelo i tko će glumiti u njemu. Međutim nikada ne sudjelujem u samom procesu stvaranja predstave. S druge strane, u Francuskoj imam priliku sama postavljati svoje komade. Štoviše, u mom je jeziku vidljivo moje čitanje drama. U inozemstvu sam spremna na razna iznenađenja. Sve dok su visokokvalitetna i dosljedna, redateljska rješenja uprizorenja mojih drama koja sama ne bih izabrala mogu me doista zadiviti i očarati.

Svoj profesionalni put počeli ste kao glumica. Koliko glumačkog iskustva unosite u pisanje drama i, napokon, romana?

Glumačko iskustvo temeljno je u pisanju drama. Također je važno to što sam imala prilike surađivati sa sjajnim glumcima. Velikim glumcima ne treba puno teksta. Potreban im je prostor. Prostor za disanje. Ponekad je najvažnija tišina. I stvari koje su ostale neizrečene.

Iza sebe imate bogatu literarnu karijeru - kako danas gledate na svoje najranije objavljene radove? Biste li ih napisali drugačije?

O, da! Srećom, krenula sam dalje. Rani radovi danas mi se čine pomalo stranima. Ali ja ih se ne odričem. To sam bila ja u određenoj epohi i u određenom vremenu.

Više ste puta rekli da ne želite iznositi politička stajališta, a ipak ste napisali knjigu o Nicolasu Sarkozyju. Mene zanima nešto drugo: zašto su Francuzi stalno na ulicama? Zašto su u Francuskoj, kao bogatoj zapadnoeuropskoj zemlji, nasilni prosvjedi uobičajena stvar?

To nije bila knjiga o Nicolasu Sarkozyju, nego knjiga koja je govorila kroz njega, knjiga o egzistencijalnom stanju političara. Kad bismo tu knjigu danas ponovno čitali, uvjerena sam da bismo uvidjeli da ona u tom smislu uopće nije ostarjela. Što se tiče Francuske, nemam potrebne kompetencije za odgovor na vaše pitanje. Od književnika se očekuje da budu 'vizionari', a oni se i prečesto samozadovoljno prepuštaju toj ulozi i igraju tu igru.

U 'Sergeu' u jednom trenutku - dok se glavni protagonisti nalaze u Auschwitzu - navodite da je 'stvarnosti potrebna interpretacija da bi ostala stvarna'. Kakvu stvarnost interpretirate u 'Sergeu'? Kakva je naša današnja stvarnost?

Vaše pitanje je tako široko! Da se vratim na 'Sergea': u logoru Birkenau nema ničega, samo livade, ostaci pruge, barake. Ipak je tamo vrlo impresivno. Ni u jednom trenutku ne možete previdjeti činjenicu da je konačni smisao čitavog tog mjesta bila smrt. Očiti su industrijski razmjeri tog projekta. Osjećamo uzbuđenje kad sami sebi kažemo: to se dogodilo ovdje. Kad si govorimo: hodamo po tračnicama kojima su ti nesretnici poslani izravno u smrt. A u isto vrijeme apsolutno ne možemo zamisliti što se tamo stvarno događalo. Sada su oko nas ptice, drveće, nebo je plavo, trava je mekana, nema njemačkih uzvika - sve izgleda kao jedna velika laž, iako se nalazimo na pravoj lokaciji. To i jest prava lokacija, ali to više nije isto mjesto u najdubljem smislu te riječi. Kad posjećujemo koncentracijske logore, možemo si govoriti da je to strašno, da je to užasno, a istodobno dajemo samima sebi potvrdu o dobrom ponašanju i uživamo u svježem seoskom zraku. Upravo književnost može svjedočiti o takvim proturječnim emocijama.