ZVONKO KUSIĆ

Hrvatski identitet je na udaru globalizacije

07.01.2014 u 11:09

Bionic
Reading

Hrvatski kulturni identitet je bogat i raznolik, uvelike se oblikuje stihijski, njime se politički manipulira, a o njegovom osmišljenom upravljanju ovisit će hrvatska budućnost, to je jedan od mogućih presjeka Hinine ankete na koju su odgovarali stručnjaci i voditelji istaknutih kulturnih institucija nakon polugodišnjeg članstva Hrvatske u Europskoj uniji

Aktualno stanje

Predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić smatra da je hrvatski kulturni identitet u velikoj mjeri definiran pripadnošću zapadnoj civilizaciji te srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu. Najsnažnije ga je oblikovala katolička vjera i tradicija, što je u dijelu populacije danas više kulturološko nego vjersko pitanje. Obilježava ga za europske prilike neobično velika unutarnja raznolikost.

Nema sumnje da je jezik glavna odrednica i zadnje utočište identiteta, koji za europske prilike ima natprosječnu dijalektološku razvedenost, dodaje predsjednik HAZU-a.

'Nijedan od dijelova koji čini tu raznolikost ne prihvaća da ga se uvrštava u bilo koji drugi nacionalni okvir nego u hrvatski', zaključio je Kusić.

I Biserka Cvjetičanin s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu ističe kulturnu raznolikost kao bitan dio hrvatskog identiteta, 'jer jedino u odnosu na drugog/druge moguće je spoznati vlastiti identitet'.

Predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač također smatra da je 'identitet hrvatske kulture oplođen različitostima', odnosno identitetima drugih kultura koje su 'tijekom naše vrlo turbulentne povijesti utjecale i pridonosile obogaćivanju našega hrvatskog identiteta'.

Međutim, smatra Cvjetičanin, spoznaja o tome kao mjerilu tolerancije i stupnja demokracije kod nas se teško probija, pa se hrvatski kulturni identitet shvaća kao statičan pojam i nevoljko se prihvaća njegovo povezivanje s fenomenima multikulturalizma i globalizacije.

'Nerazumijevanje kulturnog identiteta kao jednog od temeljnih i dugoročnih razvojnih pitanja koji obuhvaća uvažavanje drugog/drugih i poštivanje svih posebnosti, otežava Hrvatskoj pronalazak vlastitog mjesta u europskoj i svjetskoj zajednici naroda', kaže Cvjetičanin.

Dizajner Boris Ljubičić kaže kako je 'nezgodno priznati da je aktualno stanje neodređeno, nimalo osmišljeno, pa ni spontano, dok je prije 1990. hrvatski identitet bio sistemski i osmišljeno zatiran ili negiran'. Naš nemušti 'povratak' u 19. stoljeće pokazuje da smo 1990. bili zatečeni mogućnošću dizajniranja hrvatske države, kaže Ljubičić.

Šef katedre za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Stipe Grgas primjećuje da je na svakom identitetu danas vidljiv osjećaj ugroženosti svoje zajednice sveproždirućom logikom profita. Žalovanje za gubitkom identiteta često se poistovjećuje s gubitkom nacije, suvereniteta i države. Ono je u Hrvatskoj ostrašćenije zbog relativno kratkotrajnog postojanja države, ali i zbog žrtve koja se zbog njezine uspostave podnijela, objašnjava Grgas.

Sociolog sa Sveučilišta u Zadru Vjeran Katunarić naglašava da je u proteklih dvadesetak godina vizija Europske unije doživjela temeljitu promjenu u strukturi hrvatskog relacijskog identiteta, barem što se tiče većine Hrvata. Relacijski identitet se izgrađuje u odnosu prema sebi i drugima. Promjene se u išle od dobrog Velikog brata iz 1990-ih koji nas je trebao izvući iz omraženog Balkana, preko političkog nadglednika demokracijskih procesa, do gramzivca koji nam sada hoće oteti najvrjednije resurse, precizira Katunarić.

Grgas napominje kako je hrvatski identitet podvojen na glasove koji slave ulazak u širu europsku zajednicu i na glasove koje to vide kao prijetnju. Paradoks je u tome što se i jedni i drugi legitimiraju pozivanjem na fantomske europske vrijednosti, a zaboravljaju da je to funkcioniralo samo kada su se te vrijednosti zazivale u odnosu na ono što se smatralo njihovim antipodom. Taj 'drugi' u hrvatskom slučaju je utjelovljen u srpskom identitetu, pri čemu se zaboravlja da su i hrvatski i srpski identitet odveć slabi da bi se oduprli logici kapitala, zaključuje Grgas.

Pozitivni i negativni utjecaji

Akademik Kusić također ističe da je hrvatski identitet na udaru globalizacije koja pogađa sve narode, ali smatra da ne treba malodušno zaključiti da se tomu ne možemo oduprijeti.

Važno je da sami osvijestimo svoj identitet, da na njega budemo ponosni i da se napokon riješimo straha da nas raznolikosti ugrožavaju, ističe Kusić. Upravo suprotno, činjenica da imamo nekoliko dijalekata, različite tradicijske običaje, raznolik folklor i kuhinju jest ono što hrvatski identitet čini jedinstvenim u svijetu, kaže predsjednik HAZU-a.

Božidar Petrač smatra da neke institucije određuje spontanost i kaotičnost u njegovanju hrvatskog identiteta, a neke 'gotovo pa negacija identiteta hrvatske kulture'. Takva se negacija primjerice odnosi na gledišta prema samom hrvatskom jeziku nekih pojedinaca ili institucija. No, ima i pozitivnih i osmišljenih pristupa, za čiji primjer Petrač ističe skup Hrvatski identitet u organizaciji Matice hrvatske iz 2009., s kojeg su radovi obljavljeni u zborniku 2011. godine.

Pozitivne silnice vidim u svim pokušajima afirmacije i osmišljenih sadržaja što ih tvore i promišljaju naše nacionalne institucije, kaže Petrač i kritički zaključuje da se sve to prolazi gotovo bez ikakve recepcije, osim ako medije ne privuku 'skandali, sajmišta estradizirane kulture i lake zabave'.

Stipe Grgas štetnim smatra one pojave u hrvatskom kulturnom identitetu koje ga glorificiraju ali i one koje ga posve nipodaštavaju. Prve proizlaze iz slavljeničkog pristupa koji je slijep na njegove manjkavoti, a druge omalovažavaju sadržaj identiteta smatrajući ga pukim proizvodom odnosa prema drugome, dodaje Grgas.

Budući da smatram kako postoji i povijest i prostor s hrvatskim predznakom, pozitivne mi se čine one pojave koje nastoje vrijeme i prostor, ključne sastavnice identiteta, čitati i predstaviti kroz uključivanje hrvatskog identiteta. Štetne mi se čine pojave koje su autistične, pojave kojih intenzitet jača u onoj mjeri u kojoj je hrvatski identitet zahvaćen procesima izvan njegova nadzora i moći, upozorava Grgas.

Negativan utjecaj na stanje hrvatskog kulturnog identiteta Biserka Cvjetičanin vidi u novom nacionalizmu i politici revitalizacije kolektivnog identiteta. Moramo biti svjesni da u ovih nešto više od desetak godina novog stoljeća multikulturna Europa doživljava sve veće tenzije između nacionalnih većina i etničkih manjina, sve izraženiju ksenofobiju, koja se u Hrvatskoj ogleda osobito na nogometnim stadionima, objašnjava.

Vjeran Katunarić ističe da se preobrazio i hrvatski kategorijalni identitet, tj. onaj dio identiteta koji počiva na odnosu prijatelj-neprijatelj, koji je 'kroatocentrički'.

'On je prošao neoromantičnu fazu u znaku ideologema 'Imamo Hrvatsku' i ušao u otrežnjavajuću, realističku i reaktivnu fazu s dosta resantimana usmjerenog prema političkim i gospodarskim elitama (koje 'imaju Hrvatsku')", zaključuje Katunarić.

Ljubičić ocjenjuje da veliki gospodarski brandovi ni po čemu nisu hrvatski. Primjerice, Pliva i Croatia osiguranje ničim ne odaju svoj domicilni identitet, a Ina djeluje kao da je japanski brand. Hrvatskoj je potreban ozbiljan redizajn, tvrdi on.

Sociolog Katunarić skreće pažnju na proizvodnju identiteta koja ima unutarnjopolitičku upotrebu i objašnjava pozadinu nekih pojava na hrvatskoj političkoj sceni. Politika identiteta lijevog i desnog političkog centra sada igra na različite karte, objašnjava. SDP preuzima neoliberalnu retoriku s primjesama lijevog liberterstva kada su u pitanju prava manjina. HDZ uz istu neoliberalnu retoriku otvara 'stare rane', 'povijesne rascjepe', potičući resantiman prema manjinama u raznim oblicima, računajući da će gubitak popularnosti koji neminovno dolazi kao posljedica primjene neoliberalne politike nadoknaditi poticanjem tradicionalnih stereotipova, kaže.

SDP-ov kroatocentrizam je onaj iz 1990-ih i on ga nastoji 'arhivirati' kao povijesnu činjenicu nakon čega bi na javnoj sceni ostali samo banalni, svakodnevni oblici nacionalizma, recimo od Thompsona do kravata. HDZ to ne želi pa stoga redramatizira 'povijesni rascjep' između 'pravih Hrvata', na jednoj strani, i 'hrvatskih izdajica', Srba i seksualno nastranih, na drugoj strani, računajući tako na prvorazrednu snagu retradicionalizacije kojom se vraćaju simboli prošlosti i hrvatske traume poput onih s Talijanima, Mađarima, Židovima, vješticama... i tako dalje, zaključuje Katunarić.

Biserka Cvjetičanin pozitivnim vidi porast interesa za lokalni i regionalni identitet kojima se pruža mogućnosti isticanja raznolikosti naspram sve veće uniformnosti proizvodnih i životnih uvjeta. U novije vrijeme, izravno uključivanje hrvatskih regija i lokalnih jedinica u međunarodnu suradnju snažno pridonosi razvoju lokalnih kulturnih/kreativnih industrija. Također, jačaju novi oblici povezivanja civilnog društva u zaštiti i promicanju dijaloga i suradnje među pripadnicima različitih kultura, a brojne hrvatske udruge djeluju kao akteri razvoja, kaže Cvjetičanin.



Tko, što i kada treba poduzeti?

Predsjednik HAZU-a smatra da na zaštiti, oblikovanju i jačanju hrvatskog kulturnog identiteta treba raditi s vizijom, kontinuirano i dugoročno, jer 'vatrogasne mjere' tu mnogo ne pomažu. Treba neprestano raditi na upoznavanju vlastite domovine, jer ako ne poznajemo sami sebe ne možemo očekivati da će nas drugi poznavati i poštivati, tvrdi Kusić.

Bilo bi vrlo važno u neposrednoj budućnosti učvršćivati ugled i snagu institucija, podizati njihovu kvalitetu, a ne ih stalno dovoditi u pitanje. Odgovornost za to ima niz institucija, svaka na svom području. Prije svega odgovornost je na Ministarstvu kulture čijim naporima je došlo do zaštite brojnih materijalnih i nematerijalnih hrvatskih kulturnih dobara, zatim HAZU koja oblikuje i čuva hrvatski kulturni identitet već 152 godine, a koja je prošle godine osnovala poseban Odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa.

Velika je odgovornost na školama, ali važna je i uloga medija. Potrebna su i trajna ulaganja u razvoj kulture i njenu prezentaciju u svijetu, tim više što se kultura može iskoristiti i za privlačenje stranih investicija koje nam nedostaju, a koje svi zazivaju, zaključio je akademik Kusić

Grgas ističe kako kratkoročno i dugoročno treba omogućiti hrvatskom identitetu da se putem kulturnih dobara, institucija i teorijski artikulira i oglašava. Sve se to događa u današnjoj 'kapitalističko-informatičkoj ekumeni'. Ako se kritički ne sagleda ta konstelacija unutar koje moramo artikulirati hrvatski identitet, onda ćemo kao kolektivit postati gubitnici, jer će nam ostati samo identitet, bez kulture i inih civilizacijskih dostignuća, smatra on.

Predsjednik Društva hrvatskih književnika drži da bi na prvom mjestu trebale biti 'utvrđene vrijednosti oko kojih bismo se morali složiti'. Među institucijama koje bi svakako trebale prednjačiti Božidar Petrač vidi HAZU, Maticu hrvatsku i druge koje svojim zauzimanjem oblikuju 'identitet hrvatske kulture'. 'I da se razumijemo, ne mogu se u ovakim anketama zaobilaziti ona tijela vlasti koja neposredno odlučuju o financiranju svih čimbenika koji sudjeluju u oblikovanju identiteta hrvatske kulture', zaključuje Petrač.

Biserka Cvjetičanin smatra da Hrvatska svoju strategiju kulturnog identiteta treba usmjeriti prema otvorenijem i modernijem razumijevanju mnogostrukih identiteta. Suvremeni svijet postaje sve međuovisniji, te je identitet moguće sagledati i kao skup praktičnih akcija, prije svega na području širokog obrazovanja za političku i društvenu kulturu života u raznolikosti, zaključuje ona.

Jednostavno i jasno: identitet treba pronaći, utvrditi i usmjeriti, kaže Ljubičić. Suvremen, jednostavan i povijesno opravdan hrvatski vizualni identitet se mora implementirati u cjelokupan projekt i strategiju Hrvatske u budućnosti, budućnosti koja je već počela, kaže Ljubičić i zaključuje:

'Hrvatsko je različito, dobro, lijepo, svjetsko i nadasve hrvatsko!'.