Zamislite da ste srednjoškolac kojemu je život, suprotno svim poznatim zakonima tinejdžerskog postojanja, ispao sasvim pristojno. Imate prijatelje, curu, društveni život i mamu koja je toliko kul da vam je ujedno najbolja prijateljica. Mama je, doduše, i ravnateljica vaše škole, što bi u većini američkih tinejdžerskih serija bilo dovoljno da vas vršnjaci ritualno žrtvuju na školskom igralištu, ali ovdje je svi obožavaju, a nisu ni vama neskloni.

Život je lijep, budućnost svijetla, hormoni divljaju onako kako divljaju kad inspiriraju pop-pjesme, a ne onako kao kad inspiriraju školske pucnjave, a onda… onda odjednom doživite prometnu nesreću.

Završite u bolnici, gdje tjedan dana ležite bez svijesti, a kad se probudite – KA-BUM! Mama vas dočeka zabrinuta, nježna i nasmiješena, samo što – o, džizuše i krajste – to nije vaša mama! Sliči joj, kosa joj je ista, ponašanje gotovo isto, isto se odijeva, ima iste fore, ali… lice joj je drugačije. I ne samo lice. Nešto tu ne štima. No da stvar bude gora, čini se kao da ste vi jedini koji to vidite. Svi ostali ponašaju se kao da je sve najnormalnije!

Kad prijateljima pokušate objasniti da vam je netko zamijenio majku, oni vam preporuče da malo odspavate taj potres mozga koji ste zaradili kad ste auto u spektakularnom saltu sručili u jezero. A možda i da zasad odustanete od buduće karijere u istraživačkom novinarstvu ili detektivskim potragama. Jeste zamislili takvu situaciju? E, pa super. Onda ste jako lijepo zamislili 'Phony', novu Huluovu seriju koja je upravo stigla na hrvatski Disney+, s premisom dovoljno suludom da se nakon gledanja dvije epizode jednako mogućima čine dvije opcije: da će serija ispasti jedna od najzanimljivijih serija u jesenskoj streaming sezoni, ali i da će sve otići u vražju mater pa ćemo dobiti još jednu prezapetljanu, prenapregnutu i na kraju banalnu tinejdžersku misteriju.

No koja se god opcija na kraju rasplela pred našim očima na malom ekranu, isto se tako čini da put do nje neće biti dosadan i naporan. Autori koji stoje iza serije, naime, sa svojim dosadašnjim radom prilično sigurno impliciraju da serija svakako neće biti uobičajena, suhoparna, stoput viđena priča ni stilski ni pripovjedački, a ni humorno. Jer da, u svemu tome, koliko god zlokobno zvučalo, ima dosta smiješnog i duhovitog. I to ne na uobičajen sitcomovski, nego poprilično originalan način.

Autori s ozbiljnim pedigreom

Tvorac je serije Nick Paley, jedan istinski osebujan i zanimljiv svat. Da bismo potvrdili njegovu zanimljivost i osebujnost, možda je dovoljno napomenuti da je godinama radio na čudnovatom filmu 'Marcel the Shell with Shoes On', neobičnoj, duhovitoj i dirljivoj priči o majušnoj školjci koja traži obitelj. Njegov suradnik na seriji, Anthony King radio je na serijama kao što su 'Broad City', 'Search Party' i 'The Afterparty', što je, ako mene pitate (a trebali biste), već pedigre zbog kojeg ga se itekako treba ozbiljno shvatiti jer je riječ o serijama koje su dokazale da se od apsurdnih situacija, ljudske nespretnosti i žanrovskih vratolomija može napraviti fenomenalno inteligentna komedija koja pomiče granice onoga što nam je fenomenalnim komedijama već poznato.

U izvršnoproducentskoj ekipi nalazi se i Drew Goddard, čovjek zaslužan za 'The Cabin in the Woods' pa kad se sve zbroji i oduzme, oko 'Phonyja' se okupila ekipica koja, povijest nam govori, ne zna ispričati običnu priču. Ili je barem ne zna ispričat na dosad već viđen način.

Paley je priču koju nam prezentira u 'Phonyju' počeo razvijati nadahnut vlastitim strahom iz djetinjstva da će mu majka poginuti u prometnoj nesreći. Iz te tjeskobe izraslo je još uznemirujuće pitanje: što ako se majka vrati, ali je više ne prepoznajem? Kingovo iskustvo sa serijama 'Search Party' i 'The Afterparty' dodalo je dašak nenormalne, ali uznemirujuće misterije, ali i humor koji proizlazi iz karaktera, a ne iz unaprijed smišljenih šlagvorta. 'Phony' pritom pokazuje više blagonaklonosti prema svojim junacima nego njegovi satirički rođaci. Nitko zasad ne djeluje kao osoba kojoj bi trebalo preventivno oduzeti pravo glasa, vozačku dozvolu i pristup društvenim mrežama, što je u 'Search Partyju' i 'The Afterpartyju' više-manje bilo tako za apsolutno sve likove.

Dvostruka uloga Connie Britton

Uza sve to, središnja zagonetka 'Phonyja' pravi je mali filozofski rudnik. Sonny Cooke (izvrsni Sam Nivola) uvjeren je da je njegova majka Ellen (Connie Britton) zamijenjena nepoznatom ženom. Autori pritom izvode osobito podmukao trik: nakon nesreće Ellen doista izgleda kao da je glumi druga glumica! Slična je Connie Britton, otprilike isti tip žene, s prepoznatljivom kosom i frizurom, građom tijela i općim dojmom, ali nešto s njezinim licem ozbiljno ne štima. Linija kose, nos, obrve, sitne bore i nesavršenosti – sve je mrvicu pomaknuto, dovoljno da i gledatelj pomisli: čekaj malo, pa to fakat nije ona!

Greška. Ellen zapravo glumi ista glumica. Britton su za potrebe serije mijenjali protetikom i digitalnim efektima, dotjerujući joj lice čak i kadar po kadar. Drugim riječima, autori su potrošili hrpu para i uprli ozbiljnu tehnologiju da bi nas uvjerili kako Connie Britton nije Connie Britton. Televizijska industrija je čudo neviđeno. Kao i sve ono što su autori serija spremni učiniti da bi zakomplicirali priču.

No nije samo fora u faci, protetici i tehno-VFX điđama-miđama. Promijenjena Ellen i ponaša se malo drukčije. Njezina toplina djeluje nekako neobično, poznate geste više nemaju sasvim isti emocionalni odjek, a način na koji pristupa Sonnyju izaziva nelagodu koju je teško precizno objasniti.

Britton pritom igra vrlo suptilnu igru: njezina druga Ellen istodobno je brižna majka i žena čija brižnost izaziva nagonsko nepovjerenje. Serija je takvom i prikazuje – nudi nam hrpu detalja, fokusira se na sićušne trzaje mimike i suptilne razlike pa nas tako smješta ravno u Sonnyjevu glavu. Gledamo priču onako kako je vidi on, a ne nužno objektivna kamera. Vidimo ono što vidi on, a istodobno nemamo pojma gledamo li objektivnu stvarnost ili svijet koji je njegov ozlijeđeni mozak odlučio montirati prema vlastitim poremećajima.

Koji je Sonnyju kukurijek?

Zašto je tome tako? Koji je Sonnyju kukurijek? E, pa to je glavna zagonetka serije. Jedna mogućnost vodi prema Capgrasovu sindromu, rijetkom poremećaju prepoznavanja pri kojem osoba vjeruje da je netko blizak zamijenjen identičnim dvojnikom. Paley je i sam u intervjuima spominjao taj sindrom, iako nije potvrdio da je riječ o njemu, a neuropsihijatri i ostala stručna ekipa opisuju ga kao situaciju u kojoj zahvaćena osoba prepoznaje lice one druge osobe, ali joj pri gledanju u to lice izostaje uobičajeni osjećaj emocionalne bliskosti, pa mozak, u pokušaju da objasni taj nesklad, zaključi da pred njim stoji uljez.

Takve se zablude mogu pojaviti uz određene neurološke i psihijatrijske bolesti, a ponekad i nakon ozljeda mozga. Sonny je u seriji upravo doživio prometnu nesreću i tjedan dana proveo bez svijesti, pa je medicinsko objašnjenje sasvim razumna mogućnost. Mozak je, naposljetku, organ koji nam omogućuje da razumijemo stvarnost, ali povremeno i laprda gluposti.

Je li Sonnyjeva mama stvarno zamijenjena nekim drugim?

No autori očito žele da ozbiljno razmotrimo i druge mogućnosti. Sonny i Ellen, naime, imaju vlastiti mali ritual: u nekim situacijama bliskosti jedno drugome triput rukom stisnu mišku, čime bez riječi poručuju da se vole i da je sve u redu. Nova mama taj ritual ne prepoznaje. Nema odgovora, nema uzvratnog stiska, nema ničega. A onda se u obližnjoj šumi, nedaleko od zaštićenog staništa dabrova, pojavi i svjedok koji je vidio nekoga kako iz kamioneta izvlači ljudsko tijelo zamotano u najlon. Dabrovi su, koliko znamo, nevini, ali ostatak priče počinje ozbiljno zaudarati na kazneno djelo.

Sonny se zbog svega toga ne daje smesti ni uvjeriti da je poludio od nesreće i da jedostavno 'brije' – u priču uključuje privatnu detektivku Sharlu, koju glumi sjajna britanska komičarka Meera Syal, žena čija sama pojava sugerira da će potraga za istinom obuhvatiti i stanovitu količinu veličanstvenog ludila. Dakle, što ako Sonny ipak ima pravo? Što ako se dogodila otmica, zamjena identiteta, pomno organizirana prevara ili kakva druga ljudska svinjarija, bez pomoći izvanzemaljaca i nadnaravnih sila? Sve su opcije otvorene, a serija nam vrlo namjerno podmeće tragove zbog kojih je teško zadovoljiti se objašnjenjem da je dečko jednostavno dobio po glavi.

Filmska povijest puna je takvih uznemirujućih zamjena. Od 'Invasion of the Body Snatchers', u kojem se poznati ljudi pretvaraju u savršene, ali prazne kopije, preko 'The Stepford Wives', gdje se idealna obiteljska harmonija postiže metodama koje bi zainteresirale policiju, do austrijskog horora 'Goodnight Mommy', u kojem dječaci posumnjaju da žena pod zavojima više nije njihova majka. Tu je i 'The Truman Show', s paranojom koja se pokaže sasvim opravdanom, premda bi protagonistu bilo mnogo lakše da je jednostavno otišao psihijatru i progutao prepisane tablete. 'Phony' se igra istim pitanjem: što učiniti kada vlastitim očima vjerujete više nego cijelom svijetu, a cijeli svijet smatra da biste trebali malo prileći?

Metafora odrastanja

Postoji i još jedna mogućnost, odnosno, još jedno tumačenje serije, koje se, doduše, ne poništava nijednom od gore pobrojanih opcija. Možda je cijela priča o Sonnyju i njegovoj mami zapravo metafora odrastanja, procesa tijekom kojega roditelji prestaju biti nepogrešiva božanstva i postaju obični, komplicirani ljudi. Freudovo 'jezovito' ovdje se utjelovljuje u najpoznatijem licu na svijetu i odjednom postaje strano.

Posebno je zanimljivo što Sonny i Ellen imaju gotovo idiličan odnos. Njihova bliskost otvara pitanje koliko suvremeno roditeljsko prijateljevanje s djecom olakšava, a koliko otežava osamostaljivanje. Sonny možda mora prihvatiti da majka postoji i izvan njegove predodžbe o njoj. Ellen pak mora prihvatiti da sin odrasta i odvaja se od nje. Njegova potraga za majkom tako bi mogla postati paradoksalna potraga za vlastitom neovisnošću – pokušava se osloboditi njezina utjecaja tako što postaje opsjednut njome.

A onaj mali ritual s tri stiska pritom je osobito dirljiv detalj. U njemu je sažeta cijela njihova bliskost, privatni jezik koji pripada samo njima. Kada nova Ellen ne uzvrati, Sonny ne gubi tek potvrdu identiteta. Gubi sigurnost da ga osoba koju najviše voli još uvijek prepoznaje onako kako on prepoznaje nju. Psihološki gledano, to bi mogla biti sasvim obična adolescentska kriza, samo s nešto ambicioznijom scenografijom i potencijalnim kaznenim djelom.

Velika gluma u službi velike paranoje

Connie Britton pritom je sjajan izbor za ulogu Sonnyjeve majke zbog njezine televizijske reputacije gotovo idealne majke, od 'Friday Night Lights' nadalje. Njezina poznata toplina ovdje postaje sredstvo izazivanja nelagode, a njezina dvostruka izvedba, potpomognuta gotovo neprimjetnim fizičkim preinakama, omogućuje seriji da se poigrava i gledateljskim pamćenjem.

Najzanimljivije je što se njezina promjena može tumačiti na dva potpuno suprotna načina: kao dokaz da je pred nama uljez ili kao ponašanje majke koju je sinova nesreća toliko potresla da više nije ona stara, a Connie to apsolutno briljantno izvodi. Velika glumica, definitivno VELIKA GLUMICA, protetika i videofekti ili ne. Nivola pak Sonnyju daje dražesnu mješavinu zbunjenosti, ranjivosti i tvrdoglavosti. Njegov junak dovoljno je simpatičan da navijamo za njega, a dovoljno smušen da se povremeno zapitamo treba li mu pomoći u istrazi ili ga poslati na dodatne neurološke pretrage.

Tinejdžeri koji nisu užasni

Osvježenje je i generalni prikaz tinejdžera u ovoj seriji. Nakon načina na koji su tinejdžeri opisani u serijama kao što je nedavno odgledana 'Carrie', pa i korejska uznemirujuća serija 'Teach You a Lesson', pa i u nekim dijelovima serija kao što su 'Yellowjackets' ili 'Shards', gdje školski hodnici i tinejdžerske spavaće sobe povremeno djeluju kao pripremni tečajevi za moralni kolaps civilizacije, pravo je iznenađenje i veselje susresti klince koji NISU kolosalni šupci.

Srećom, nisu ni ona nepodnošljivo uglađena iz nepodnošljivo moralizatorskih serija kao što su bili oni gnjavatori iz 'Beverly Hillsa 90210', koja i najveće životne katastrofe rješava uz savršenu frizuru i razgovor o osjećajima za koji bi odrasli morali platiti tri psihoterapijske seanse. Ovi klinci znaju biti glupi, nespretni, ljubomorni, napaljeni i povremeno sebični, ali pritom uglavnom ostaju pristojna ljudska bića. Nevjerojatno, ali moguće: adolescenti koji se ponašaju adolescentski, a da ne predstavljaju neposrednu prijetnju opstanku čovječanstva.

Među tom ekipom u prvim mi se epizodama posebno istakla Mallory (Grace Brennan), Sonnyjeva bivša cura ili tako nešto, kojoj se ovaj obraća ne samo zato što još prema njoj ima neke osjećaje, nego i zato što je riječ o curi koja mu je uvijek sve istresla u facu pa nek' si misli što hoće. Mallory je djevojka odrasla uz oca evangeličkog pastora, koja sluša screamo metal, psuje i ima zdravu dozu tinejdžerskog 'ne seri' bunta.

Pritom voli oca, a ni on njezino povremeno bogohuljenje ne smatra dovoljnim razlogom za rezervaciju mjesta u paklu. Takva nijansiranost u profiliranju tinejdžera skoro pa da je subverzivna za američke serije o tinejdžerima. Sonnyjeva djevojka Chloe (Mahaela Park), prijatelj Vogel (Maliq Johnson) i osebujni Weldon (Colter Lee) također nude zanimljive mogućnosti, premda zasad neki odnosi više ostaju na razini potencijala nego nekog razrađenog razvoja. Posebno bi bilo šteta da Mallory ostane tek zgodna alternativka čija je glavna funkcija pomagati glavnom junaku dok pokušava utvrditi je li mu mama original ili zamjenski proizvod.

Najvažnija zagonetka: gdje su nestala tri stiska?

U tim potencijalima krije se i glavna opasnost koju vidim za daljnji razvoj ove zasad tek započete serije. Misterij bi trebao poticati razvoj likova, a zasad se čini da ih ponekad pretvara u pomoćno osoblje vlastite zagonetke. Bilo bi divno kada bi se priča razvila prema slojevitoj analizi obiteljskih odnosa, identiteta i naše potrebe da druge ljude zadržimo onakvima kakvima smo ih zamislili. Jednako bi zanimljivo bilo i kada bi se iza svega otkrila sasvim ljudska, kriminalna spletka koja bi Sonnyjevu potragu povezala sa širim svijetom odraslih, njihovim tajnama i lažima.

Nešto manje divno bilo bi kada bi završila u skladištu izvanzemaljaca, tajnih eksperimenata i scenarističkih objašnjenja koja zahtijevaju ploču, flomaster i tri sata strpljenja. A najgore bi bilo kada bi se ispostavilo da je cijela stvar samo zgodna dosjetka koja je pojela vlastite likove.

Nakon prve dvije epizode 'Phony' se čini kao serija koja ima šarm, inteligenciju, odlične glumce i intrigantnu ideju. Najviše se nadam da će autori prepoznati ono što su već postigli: stvorili su ljude čije nas sudbine zanimaju više od odgovora na pitanje tko je, dovraga, Sonnyjeva mama. Bila bi šteta da ih na kraju žrtvuju velikom raspletu. Pogotovo ako se ispostavi da je za sve kriva neka tajna organizacija s laboratorijem u Oregonu i s lažnim pokrićem organizacije za očuvanje dabrova, koji se u prve dvije epizode svako malo pojave u marnom procesu izgradnje svoje malene i nevjerojatne brane. Bilo bi to šteta i zbog serije, koja zasad puno obećava, ali bilo bi šteta i zbog Oregona, u kojem se serija odvija.

Tamo ljudi ionako imaju dovoljno problema s kišom, šumama i alternativnim načinima života. Ne trebaju im još i nekakvi čudnovati klonovi majki koji su izašli iz nečije fascinacije 'Zonom sumraka' i 'Stranger Things'. Zato se najviše nadam da serija neće poći tim putem. Bilo bi šteta da se zaokupi zavjerama, dabrovima, čudovištima i tajnim organizacijama, a zaboravi objasniti zašto mama Sonnyju nije uzvratila tri stiska. Jer to je puno važnije. Ako se zanemari na račun nekakvih čudesa iz šume i zlokobnih zavjera – bit će to ozbiljan propust. Ako se pak to riješi, štogod bilo objašnjenje – 'Phonyju' ipak predviđam svijetlu budućnost.