David Bowie uskoro će ponovno nastupati pred tisućama ljudi. Ili, preciznije, tisuće će ljudi plaćati da bi gledale Davida Bowieja kako nastupa prije gotovo pola stoljeća: nedavno je objavljeno da će u veljači 2027. na Berlinaleu premijerno biti predstavljen Stage, spektakl sastavljen od dosad neobjavljenih snimki njegovih koncerata iz 1978. godine, restauriranih i prilagođenih velikim arenama.

Projekt je nastao u suradnji Bowiejevih nasljednika i redatelja Bretta Morgena, autora dokumentarca Moonage Daydream iz 2022., a najavljen je kao doživljaj koji će izbrisati granicu između koncertnog filma i živog nastupa. Bowie je snimanje tih koncerata svojedobno sam naručio, ali film nikada nije objavio – nije bio zadovoljan načinom na koji je materijal snimljen, premda je poslije priznao da mu s vremenskim odmakom izgleda bolje i da bi jednom mogao ugledati svjetlo dana.

Naravno da svijet i horde njegovih obožavatelja jedva čekaju priliku da još jednom dožive Bowieja na pozornici, osobito u jednom od najuzbudljivijih razdoblja njegove karijere; ipak, ostaje zanimljivo pitanje: bi li Bowie, umjetnik gotovo opsesivno zaokupljen kontrolom vlastite slike, odobrio upravo ovakvu verziju svojeg povratka?

Odgovor, naravno, nikada nećemo saznati; mrtvi umjetnici ne mogu odbiti ponudu, osporiti uredničku intervenciju, povući rukopis ni objasniti zašto su neku snimku ostavili u ladici. Njihova djela, likovi, glasovi i imena, međutim, nastavljaju živjeti. Autorska prava mogu se naslijediti – to što se autorski glas ne može, nasljednicima tih prava ne smeta. Što je okolnost na kojoj počiva unosna industrija postumnih umjetničkih ostavština.

Nasljedstvo koje se ne može naslijediti

Književnost je pritom posebno zanimljivo područje; filmska snimka ili arhivski tonski zapis barem čuvaju stvarnu izvedbu pokojnog umjetnika; u književnosti se otišlo korak dalje: drugi pisci preuzimaju tuđe likove, nastavljaju njihove sudbine i ispisuju nove stranice pod egidom imena pokojnog autora.

Takva praksa nije nikakva nova smicalica. Četiri godine nakon smrti Iana Fleminga ugledni britanski književnik Kingsley Amis objavio je 1968. novi roman o Jamesu Bondu, Colonel Sun, koji je naišao na prilično hladan prijam kritike. Poslije su Bondove pustolovine nastavili pisati John Gardner, Raymond Benson, Anthony Horowitz i drugi, s različitim uspjehom. Pritom nijedan nije dosegnuo Flemingov ukupni komercijalni uspjeh ni kulturni utjecaj.

Ni Hercule Poirot nije ostao pošteđen književnog uskrsnuća: britanska autorica Sophie Hannah od 2014. objavljuje nove romane o slavnom detektivu Agathe Christie. Kritičari su već njezinu prvijencu zamjerili da unatoč vješto konstruiranoj zagonetki nema pripovjednu jednostavnost i životnost Christieinih romana, no svejedno je objavljen na više od 50 jezika, i postao međunarodni bestseler.

Moram priznati da niti jedan od navedenih nisam pročitala, no jesam "nove" romane koje su iznjedrile ostavštine Johna Le Carréa, Gabrijela Garcie Márqueza i Stiega Larssona, autora koji pripadaju različitim književnim tradicijama, potpuno različitih poetika i glasova, odreda majstora – raskošne, jezično kompleksne proze i jedinstvenih pripovjednih zapleta. I ono što mi odavno stoji na vrhu jezika, a na što me slučaj s Bowiejem samo podsjetio: da bi književnim ostavštinama ovih autora bilo učinjeno mnogo više dobra da su ostale onakve kakvima su ih oni sami ostavili.

Le Carré: Špijunski roman koji je izgubio dušu

Što god tko mislio o žanrovskoj književnosti, John le Carré jedan je od apsolutno najboljih pisaca u povijesti književnosti. Ne govorim samo o zapletu, sa svim onim genijalnim špijunima, dvostrukim agentima, izdajama, zavjerama i tajnim operacijama, moralnim i političkim proturječnostima hladnog rata, a kasnije i onima svijeta korporativne moći, međunarodnog kriminala i suvremenih geopolitičkih sukoba.

Govorim o tekstu. O piščevoj izvanrednoj jezičnoj inteligenciji, gustim, slojevitim, sintaktički razvedenim rečenicama, punim ironije i podteksta. O njegovoj izvanrednoj psihološkoj inteligenciji. Pobogu, njegov je neugledni, inteligentni, emocionalno ranjivi obavještajac George Smiley jedan od najsloženijih likova moderne popularne književnosti!

I onda taj čovjek, koji je pisao s mukom sveca (svoju radnu disciplinu Le Carré je usporedio s redovničkom), umre. I njegov sin Nick Harkaway, i sam pisac (koji se tako valjda zove ga nitko ne bi gurao u sjenu slavnoga pretka?), 2024. godine objavi Karlin izbor (Karla's Choice), roman smješten u razdoblje između dviju očevih velikih knjiga o Smileyju, Špijuna koji se sklonio u zavjetrinu (1963.) i romana Dečko, dama, kralj, špijun (1974.; na temu Le Carréove opsesivne preciznosti, spomenut ću samo da je u arhivu knjižnice Bodleian u Oxfordu sačuvano gotovo 30 verzija rukopisa ovog romana).

Obitelj je projekt odobrila, a Harkaway ga je predstavio kao svojevrsnu kariku koja nedostaje u Smileyjevoj biografiji. Ali reći ću vam nešto. Rezultat je konvencionalan špijunski triler, prepun banalnih objašnjavanja, plitkih dijaloga i još plićeg zapleta, koji bih bez grižnje savjesti svrstala u kategoriju petparačkog kiosk-štiva odjevenog u kostim velike književnosti.

A taj su mu kostim djelomice navukli sami mediji. Zanimljivo je, naime, da su britanski kritičari knjigu uglavnom dočekali ovakvim riječima: vješto izveden pastiš, besprijekorno poznavanje izvornika, izvrsni špijunski triler i uspjeli hommage (?!?). Kritičari Guardiana, Observera, Sunday Telegrapha, Economista i New Statesmana, da nabrojim samo neke, kao da su doživjeli masovnu lobotomiju.

Márquez: Tužni zombi, nasilno izvučen iz groba

Kod Gabriela Garcíje Márqueza problem je nešto drukčije prirode. Njegovi sinovi Rodrigo i Gonzalo objavili su 2024. godine Vidimo se u kolovozu, kratak roman koji je kolumbijski nobelovac godinama pisao, prepravljao i na kraju odbacio. Prema svjedočenju obitelji, rekao je da knjiga ne valja i da je treba uništiti.

Sinovi su, međutim, odlučili drukčije. Smatrali su da je rukopis bolji nego što je njihov otac, u posljednjim godinama života suočen s ozbiljnim gubitkom pamćenja, mogao procijeniti. U predgovoru su vlastitu odluku nazvali činom izdaje i izrazili nadu da će im pisac oprostiti ako čitatelji budu zadovoljni.

E sad. Čitajući Vidimo se u kolovozu (V.B.Z., prijevod Gordana Tintor) vrlo brzo postaje jasno zašto je pisac smatrao da knjiga ne funkcionira. Prva epizoda još i ima onu njegovu prepoznatljivu pripovjedačku sigurnost, osobitu márquezovsku mješavinu stvarnosti i nostalgije (ili bar dobru dozu svega toga), ali ostatak se postupno rasipa u niz nedorečenih, sve manje uvjerljivih epizoda. Likovi i zapleti ostaju nerazvijeni, iako ne bez nagovještaja svih onih stotina stranica strasti, patnje i tinjajućeg ludila kakve je samo on znao napisati. Ali nije, jer mu je ponestalo vremena.

Da, naravno da je to knjiga koju sam, kad je već objavljena, morala pročitati, ali čitala sam je s tugom, tugom zbog velikog pisca kojeg više nema, kojeg već tada dok ju je pisao više nije bilo (mada očito nije bio toliko dementan da ne bude i sam toga svjestan); s dubokim žaljenjem zbog tragične krhkosti onoga što čovjeka čini upravo tim čovjekom. Ne znam zamjeram li Márquezovim sinovima što su tu knjigu objavili. Možda im samo malo zamjeram što nisu bili u stanju i sami osjetiti tu istu tugu. Da jesu, vjerujem da bi drugačije odlučili.

Larsson: Odakle im samo obraz?

Priča o Stiegu Larssonu – autoru kriminalističkih bestselera, književno drukčijeg dometa od prethodne dvojice autora ali sto kopalja iznad drugih u svojem žanru – možda je najneugodniji primjer komercijalnog produljivanja književnog života i istodobno onaj koji me posebno iznervirao, s lošim, jako lošim "nastavcima" sage o Lisbeth Salander, koje su napisali trećerazredni (barem u usporedbi s Larssonom) pisci krimića, s doduše milijunskim ili gotovo milijunskim nakladama, ali i neutemeljeno visokim mišljenjem o vlastitim sposobnostima.

Na hrvatski je dosad, koliko znam, prevedeno pet od ukupno šest napisanih takvih uradaka, potpisnici su David Lagercrantz i Karin Smirnoff, oboje švedski pisci, međunarodno uspješni. Nakon četvrtog više nisam imala želuca za dalje, a i do tud sam dogurala iz čistog čitalačkog mazohizma. Valjda mi je toliko trebalo da napokon prihvatim da je Stieg Larsson doista umro.

Ni ne ulazim u moralne dvojbe oko ostavštine "otete" Larssonovoj dugogodišnjoj partnerici – zahvaljujući iznenađujuće rigidnom švedskom zakonodavstvu, što je otrcana priča u koju nema smisla zalaziti – ili dublja etička pitanja (ili filozofska ili egzistencijalna, ako hoćete) o tome koliko čovjek uopće ima vlast nad vlastitim identitetom i nasljeđem ako drugi nakon njegove smrti mogu jednostavno pregaziti sve što je on za života bio i zastupao.

Ova očajno loša parazitska franšiza ne samo da pokazuje koliko je teško reproducirati naizgled možda i jednostavnu kombinaciju dokumentarističkog izlaganja i silovite akcije pisca koji je ponajprije bio novinar, pa stoga ne i neki veliki stilist u klasičnom smislu, nego i izaziva iskreno čuđenje nad samouvjerenošću autora koji su uopće pomislili da su to u stanju.

Prince i Jackson: Čiji glas zapravo slušamo?

U glazbi se, pak, otvara drukčije pitanje, i tu se priča opet vraća Bowieju: što učiniti sa snimkama koje je umjetnik sam stvorio, ali ih za života nije želio objaviti? Na primjer, Prince. Iza sebe je ostavio golem arhiv neobjavljene glazbe – očekivano, nakon njegove smrti 2016. godine počela su izlaziti izdanja poput albuma Welcome 2 America, snimljenog još 2010.

Kontroverza je ponovno izbila 2026., kada se pokazalo da je pjesmi Calabama s kompilacije Timeless naknadno dodana puhačka dionica koju Prince nije osobno nadzirao. Nasljednici su tvrdili da je riječ o realizaciji njegove aranžmanske zamisli, no pitanje je bi li umjetnik poznat po perfekcionizmu i neprestanim prepravcima taj zahvat odobrio. Gdje, uostalom, završava restauracija snimke, a počinje dovršavanje tuđeg djela?

Kod Michaela Jacksona otišlo se i dalje. Na njegovu postumnom albumu Michael iz 2010. našle su se tri pjesme za koje su članovi obitelji i obožavatelji tvrdili da ih možda uopće nije otpjevao Jackson. Sony i upravitelji njegove ostavštine branili su autentičnost snimki, ali su one 2022. ipak uklonjene sa streaming servisa, uz ogradu da to ne znači priznanje da su vokali lažni.

Sama činjenica da se pod imenom jednog od najprepoznatljivijih glasova popularne glazbe mogu prodavati snimke za koje se ne može nedvojbeno utvrditi pripada li glas doista njemu dovoljno govori o tome koliko daleko može otići "industrija mrtvih umjetnika".

A što da je Kafka doista spaljen?

Ipak, svaka rasprava o poštovanju autorove posljednje želje mora se suočiti s Franzom Kafkom, koji je od prijatelja Maxa Broda zatražio da nakon njegove smrti uništi sve njegove neobjavljene rukopise. Brod ga nije poslušao – zahvaljujući toj neposlušnosti danas čitamo Proces, Dvorac i druga djela bez kojih je književnost 20. stoljeća nezamisliva.

Sličnu je odluku donio Dmitri Nabokov kada je 2009. objavio očev nedovršeni roman The Original of Laura – zapravo fragmentarni rukopis od 138 kartica – premda je veliki pisac tražio da rukopis nakon njegove smrti bude uništen. Naravno, tko bi mogao osporiti vlastite voajerističke zazubice na dostupnost makar i nečega što je tek zbirka skica i autorskih bilježaka, ako ih je napisao Nabokov?

No sam Vladimir teško da bi se veselio pročitati da se dijelovi njegova nedovršenog rukopisa kreću "na granici između obične bedastoće i apsurdne ozbiljnosti", kako je tada napisao Aleksandar Hemon, da navedem samo jednu od niza negativnih kritika.

Tko odlučuje kada je djelo završeno?

Bowiejev Stage mogao bi se pokazati doista vrijednim umjetničkim događajem. Snimke prikazuju stvarnog Bowieja, u jednom od najuzbudljivijih razdoblja njegove karijere, a njihova restauracija omogućuje novim generacijama susret s izvedbom koju inače ne bi mogle doživjeti. Uostalom, sam Bowie svojedobno je ostavio otvorenom mogućnost da materijal bude objavljen – Stage se stoga teško može smatrati izravnim kršenjem njegove volje.

Čitatelji, gledatelji i slušatelji, fanovi svih vrsta, razumljivo, uvijek žele još. Još jednu knjigu omiljenog pisca, još jednu pjesmu, još jedan koncert, još jedan susret s glasom koji su voljeli. I mi želimo još. Naša je želja iskrena i duboka. Na koncertu povodom svojeg 50. rođendana u njujorškom Madison Square Gardenu, Bowie je publici poručio: "Ne znam kamo ću odavde krenuti, ali obećavam da vam neću dosađivati." "Dosađivao" nam je nakon toga još skoro dvadeset ovozemaljskih godina, a čini se da s nama još nije završio.