U novoj, suvremenoj, produbljenoj i proširenoj adaptaciji klasika Stephena Kinga na Prime Videu, Mike Flanagan još jednom pokazuje zašto ga se smatra jednim od najzanimljivijih autora streaming horora. No iako je snimio sjajnu seriju koja se lako gleda, duboko promišlja i efektno proširuje poantu svima nam poznate priče, Flanagan je s nekoliko momenata pao u zamku suvremene streaming hiperprodukcije i ovaj klasik pretvorio u buduću franšizu s oslabljenim završnim udarcem, tragedijom i užasom.
Ako imate između pedeset i šezdeset godina i u mladosti ste voljeli ići u kino, sigurno ćete prepoznati filmsku traumu koju ću vam opisati, a koju nosim na srcu još iz osmoškolskih odlazaka u najbliže kino. Ta trauma ima pet prstiju, krvave nokte i već gotovo pola stoljeća izranja iz groba ravno u predinfarktno stanje. Riječ je, naravno, o završnici filma 'Carrie', kultnog horora Briana De Palme iz 1976. Jedna od glavnih junakinja priče, Sue Snell, u toj završnici sanja kako polaže cvijeće na grob svoje nesretne školske kolegice. Sve je tiho, spokojno, okupano rajskom svjetlošću, ptičice pjevaju i tralalalala. A onda iz zemlje izleti krvava ruka, zgrabi Sue za zapešće i povuče je prema grobu. Sue se budi vrišteći, a gledatelji u kinu psuju Brianu De Palmi mater.
vezane vijesti
Carriena ruka koja iskače iz groba danas je bez ikakve sumnje dio povijesti filmskog horora, postala je generacijski biljeg i trenutak zbog kojeg ćemo doživotno pamtiti gdje smo, s kim i u kojem kinu gledali taj film te na koje smo se grickalice skoro zadavili. No ludilo i genijalnost tog redateljskog manevra nadilazi De Palmin sadistički užitak u izazivanju kolektivnog srčanog udara. Nije to, naime, bio samo ikonski jump scare. On za priču o Carrie znači nešto mnogo više i mnogo dublje. Carrie White je, govori nam ta strahotna scena, mrtva, ali užas koji je proživjela i posijala oko sebe, nastavlja živjeti. Sue, koja je pokušala ispraviti nepravdu, ostaje zatočenica vlastite krivnje. De Palma je jednim krvavim trzajem sažeo filozofiju traume: mrtvi se možda mogu pokopati, ali ono što smo im učinili kad-tad će već nekako iskočiti iz groba.
I evo, sad iskače!
Pedeset godina nakon te krvave ruke iz naše generacijske, kolektivne noćne more, na Prime Video stigla je nova 'Carrie', osmodijelna serija Mikea Flanagana prema romanu Stephena Kinga iz 1974. Važno je to napomenuti – da Flanaganova serija nije remake De Palmina filma, nego nova ekranizacija Kingove knjige. De Palmin film sa Sissy Spacek i veličanstveno poremećenom Piper Laurie, iz Kingova je prvijenca izvukao srž tragedije o zlostavljanoj adolescentici s telekinetičkim sposobnostima. Flanagan se vraća romanu, uključujući njegovu strukturu svjedočanstava i rekonstrukcija katastrofe, te priču seli u suvremenu Ameriku, gdje je s novim dobom i aktualnim trenutkom svanulo i podosta novih načina na koje se tinejdžeri (i šire) međusobno zlostavljaju i zagorčavaju si život.
Flanaganova Carrie (izvrsna Summer H. Howell) za razliku od De Palmine i Kingove, nije tinejdžerica koja već godinama doživljava odbacivanje i zadirkivanje školskih kolega zbog stidljivosti i nesigurnosti izazvanih odrastanjem u restriktivnom kućanstvu religijski fanatične majke. Ne. Flanaganova Carrie na početku priče uopće nema pojma o školi, vršnjacima i vanjskom svijetu. Odrasla je pod staklenim zvonom – otac i majka joj nisu SAMO prenaglašeno religiozni, nego i duboko vjeruju u razne teorije zavjere, boje se 'duboke države', chemtrailsa i još nekoliko klasičnih babaroga američkih i svjetskih truthera. Nastojeći je zaštititi od svih tih aždaja pred kojima im se tresu paranoične gaće, otac i majka su Carrie školovali kod kuće i na nju primjenjivali vrlo striktne disciplinske mjere. Sve po sistemu - jedi, moli, voli samo Boga, ćaću i mater, sjedi u ormaru i mi ćemo ti reć sve što trebaš znat. Ćao, doviđenja, kraj priče, aj bok.
Kad, međutim, Carriein otac, koji obitelj uzdržava radeći u građevini, pogine na gradilištu, policija i socijalni radnici ulaze u dom Carriene obitelji, vide superčudnu situaciju, ali i zbog običnih egzistencijalnih pitanja postavljaju uvjet Carrienoj majci Margaret (fantastična Samantha Sloyan): mora se zaposliti i Carrie poslati u školu, jedino će tako zadržati skrbništvo nad njom. Carrie u tom trenutku prvi put kreće u javnu školu, u drugi srednje. Ondje otkriva prijateljstvo, simpatije, samostalnost i neiscrpno vrelo tinejdžerske odvratnosti. Tu je, dakle, prva razlika između Kingove i De Palmine te Flanaganove Carrie. Prva je, kad je upoznajemo u priči, već duboko traumatizirana. Druga, Flanaganova, isprva je otvorena, znatiželjna i puna nade. Jedan od najperverznijih gušta pri gledanju ove serije jest upravo to - što nam vrlo zorno prikazuje kako se ta Carriena znatiželja, otvorenost i fascinacija svijetom melje u prah pod pritiskom vršnjačke svireposti. I koliko to god grozno zvučalo, serija je, kad govori o tome, fenomenalna. Bilo bi odvratno reći da je bombončić, pa ću sad bit odvratna i reć da fakat JEST bombončić.
Flanaganu takvi krvavi bombončići, naime, super idu.
Mike Flanagan jedan je od najzanimljivijih autora suvremenog televizijskog horora. Njegove serije 'Ukleta kuća na brdu', 'Ponoćna misa' i osobito raskošna 'Pad kuće Usher' pokazale su koliko se užasa može izvući iz obiteljskih patologija i ljudi koji su uvjereni da postupaju ispravno dok oko sebe siju propast, strah i grozote. U 'Ponoćnoj misi' religijski fanatizam proždire zajednicu, a 'Pad kuće Usher' pretvara kapitalističku pohlepu u krvavu, baroknu operu o bogatašima čije spektakularne smrti odzvanjaju bolesnom, krvavom i – da, prekrasnom poetikom. Flanagan je streaming hororu vratio autorsku ambiciju, emocionalnu dubinu i pravo na filozofiju, a da pritom nije zaboravio kako publika uza sve to, kad gleda horore, ne želi samo dubinu i filozofiju, nego i jednostavno želi vrištati iz petnih žila. Ili se barem smrznuti od jeze. Lik zna i pamet i umjetnost i zabavu. Svaka čast.
'Carrie' se sjajno uklapa u taj opus. Psihološki i društveni horor, drama o odrastanju, obiteljska melodrama, feministička tragedija, nadnaravni triler i dokumentaristički misterij ovdje se međusobno guraju, sudaraju i ipak nekako (ma, šta nekako! sjajno!) nadopunjavaju. Flanagan ih vodi sigurnom rukom, s izvrsnim osjećajem za likove, čak i one kojima bismo najradije zabranili pristup ostatku čovječanstva. Njegovi tinejdžeri pritom tvore reprezentativan uzorak budućih poreznih obveznika od kojega čovjeku dođe da se preventivno odseli u šumu. Školske kraljice, njihove dvorske dame, ulizice i pretendenti na položaje popularnih, sitni oportunisti i kukavice koje se smiju tuđem poniženju kako slučajno ne bi postale sljedeća meta – svi su tu, raspoređeni u urednu hijerarhiju adolescentskog pakla.
No uz cijelu tu plejadu srednjoškolskih šupaka, u seriji se ipak posebno izdvaja lik Carriene majke, Margaret White. Samantha Sloyan, za razliku od Piper Laurie u De Palminu filmu, ne igra je kao osobu koja je sasvim sluđena, vidljivo psihotična, odlijepljena od stvarnosti i gotovo operno teatralna u svojem fanatizmu. Ovdje, kod Flanagana, igra ženu koja je očigledno inteligentna i snažnog karaktera, koja iskreno voli svoju kćer, ali je ipak duboko poremećena, jeziva i opasna. Carrienu slobodu doživljava kao najavu smaka svijeta, a fundamentalizam, teorije zavjere, paranoja i zaštitničko roditeljstvo u njezinoj su glavi sklopili duboko mračan savez. Margaret bi najradije zabranila pubertet, ukinula seksualnost i preventivno ekskomunicirala čitav internet, a pritom čvrsto vjeruje kako obavlja posao uzorne majke. Njezino nasilje proizlazi iz ljubavi izobličene strahom. U kćeri prepoznaje vlastitu potisnutu različitost pa je pokušava iskorijeniti. Usput je i marna čuvarica patrijarhata i njegove represije čak i kad ostane bez svojeg muškarca za obiteljskim volanom. Iako se čini paradoksalnim da takav sustav održava baš Margaret, koja je očigledno jaka žena jakih stavova i inteligencije koja bi bila impresivna da nije ozbiljno načeta psihozom, ona čini upravo to - kao i Serena Joy iz 'Sluškinjine priče', ona bi, unatoč tome što je očigledno jača figura u svojoj obitelji nego što joj je muž ikada bio - mogla držati seminare o praktičnoj primjeni patrijarhalne represije i kućne mizoginije. Sve u svemu, kod Flanagana je riječ o jednako stravičnom liku kao i kod Kinga i De Palme, s tim da je njegova Margaret daleko kompleksnija i zapravo uvjerljivija kao stvarna osoba. Što je, kad čovjek malo bolje promisli, jedan još dublji, mračniji i beznadniji horor od Piper Lauriena izdisanja dok pribijena noževima na zid umire kao neka izobličena varijanta svojeg Spasitelja.
Prebacivanje 'Carrie' u suvremeni američki trenutak također je jedan od aduta serije jer joj definitivno daje dodatnu oštrinu, ali i onaj mučan osjećaj bezizlazne globalne katastrofe od koje nitko živ ne zna kako bi se obranio. Flanagan nam kroz vrlo bogatu priču pokazuje ono što već znamo o specifičnostima današnjeg svijeta, bez obzira na to je li tinejdžerski ili nije - na društvenim mrežama tuđa je nesreća sadržaj, okrutnost društvena valuta, a odgovornost se gubi među tisućama promatrača koji su, naravno, samo malo gledali, lajkali i šerali. Ništa strašno, samo zabava, jel? Današnje školske kraljice raspolažu tehnološkim mogućnostima o kojima su njihove prethodnice iz sedamdesetih mogle samo sanjati - tada si šulkolegi mogao uništiti život pred ekipom iz razreda, eventualno škole, a danas to možeš učiniti pred pola planeta, uz glazbenu podlogu i milijunski broj pregleda. Demokracija je čudo. Sociološka teorija etiketiranja time dobiva zastrašujuće doslovno oživotvorenje: zajednica nekoga proglasi čudovištem, zatim ga sustavno uništava, a kad se čudovište napokon DOISTA pretvori u čudovište, ponaša se kao čudovište i učini čudovišne stvari - svi su silno iznenađeni. Tko bi rekao! Škola je, naravno, zabrinuta. Institucije su uvijek zabrinute. Zabrinutost im je glavni đir i smisao postojanja. Akcija i ideje o tome što bi se moglo učiniti – baš i ne.
Flanagan se, kao i King (De Palma je tu pomalo problematičan) pozabavio i, ajmo reć, feminističkim aspektom priče o Carrie. Njezino tijelo, seksualnost i samostalnost neprestano su predmet tuđe kontrole, dok njezine telekinetičke sposobnosti postaju fizički izraz potisnutog ženskog bijesa. Ženski bijes općenito je česta tema mnogobrojnih serija i filmova u zadnjih nekoliko godina (čik pogodi zašto), a ovdje je zbilja eksplozivan. I nije ni čudo, poručuje nam Flanagan poduprt Kingom. Žena koja se usudi raspolagati vlastitim tijelom i odlučivati o vlastitom životu očito predstavlja civilizacijsku prijetnju, pa ju je, kaže njezina okolina, najbolje na vrijeme zatvoriti u ormar i objasniti joj da je to za njezino dobro. Problem nastaje kada ormar više ne može zadržati ono što je u njemu godinama bilo zaključano. Priča s tom idejom, ali prebačena u Ameriku kulturnih ratova, čudnovatih desnih političkih zaokreta, teorija zavjere i školskih pucnjava tako se pretvara u nešto vrlo aktualno, no ni ostatak svijeta koji gleda seriju nema razloga za samozadovoljno cerekanje. Isti mehanizmi, bedastoće i užasi već odavno imaju i međunarodno priznate stručnjake, a poznati su nam bogami i u Hrvatskoj.
Ukratko, Flanaganova 'Carrie' ozbiljan je, sočan komad mesa u kojem se može ozbiljno uživati i, ako želite, može ga se iznimno gurmanski variti. No nažalost, sve nije tako savršeno kako se čini po većini aspekata serije. Postoji, naime, nekoliko momenata u seriji koji su tu veličanstvenu, ukusnu gozbu za istančano nepce, ali i za raju – pretvorili u splačinu. Flanagan je, naime, u seriju ubacio tri stvari koje ne samo da u njoj nisu bile potrebne, nego je i kvare. Te tri stvari su golem spoiler pa ako niste gledali seriju, a smetaju vam spoileri, sad bih preporučila prestanak čitanja ovoga teksta i vraćanje kada pogledate 'Carrie'.
DAKLE, SLIJEDE SPOILERI – BJEŽ'TE, LJUDI, U ATOMSKO SKLONIŠTE!
Eto, sad kad smo ostali bez spoilerofoba, da fino u miru nabrojim koje su to tri stvari koje totalno kvare ovu inače sjajnu seriju: prvo, paranormalna družina nekakvih tinejdžerskih X-mena, umbrella academy ili koji već klinac; drugo, činjenica da Carrie na kraju preživi i treće, način na koji umire Margaret. Prvo dvoje vrlo je izgledno uvedeno zato da bi se osigurala druga sezona priče (što je i potvrđeno neki dan – da 'Carrie' ide u nastavak), a treće je – barem meni – neobjašnjivi fail u cijeloj filozofiji priče.
No ajmo jedno po jedno.
Uvođenje lika Emaline, tajanstvene zajednice ljudi s nadnaravnim sposobnostima i njihova petljanja u krvavu maturalnu zabavu dramaturški je promašaj koji bi trebalo prijaviti nekoj međunarodnoj scenarističkoj policiji ili odredu za očuvanje logike tragične priče. Carriena telekineza, dotad veličanstvena metafora izolacije i potisnutog bijesa, odjednom postaje jedna od vještina u potencijalnom serijalu 'X-Men: Maturalna večer'. Još je gore što Emaline preuzima dio kontrole nad katastrofom. Carrie gubi dio odgovornosti za vlastito nasilje, a tragedija svoju najstrašniju moralnu dilemu: što kada opravdani bijes proizvede neopravdano razaranje? Flanagan je cijelu sezonu briljantno gradio tragediju, a onda se pojavio s građevinskom dozvolom za paranormalni luna-park.
Još je gore izveo finale sukoba majke i kćeri. Margaret također posjeduje telekinetičke sposobnosti (koje je, doduše, uspješno potiskivala), pa njihov obračun pruža savršenu priliku za Carrieno oslobođenje. Kada Carrie nadvlada Margaretinu moć i na nju sruši betonski blok, imao je savršen simbolički završetak: majka stradava pod teretom vlastite potrebe za kontrolom. Divno, strašno, tragično. Kraj! Ali ne. Margaret preživi, da bi je poslije ubila tajanstvena intervjuistica iz paranormalne zajednice, zaustavljanjem srca. Molim?! Osam epizoda razvijamo jedan od najpotresnijih odnosa majke i kćeri u povijesti horor žanra, a završni čin prepuštamo gospođi iz paranormalne kadrovske službe? To je dramaturško razbojništvo. Još malo pa će nam netko objasniti da je Margaret zapravo stradala zbog administrativne pogreške u registru telekinetičara.
Carrie također preživljava, čime serija otvara vrata drugoj sezoni, što me možda zanima, a možda mi se i povraća od toga. Je li Flanagan iskreno želio junakinji pružiti drukčiju budućnost ili je netko zaključio da bi se iz uspješnog naslova dalo iscijediti još nekoliko sezona, teško je zaključiti (iako ja jesam). Moguće je oboje, ali rezultat je isti: izvanredno izgrađena tragedija postaje uvod u paranormalnu mitologiju i franšizu s pripadajućim majicama, šalicama, animiranim spin-offovima i posterima. Cijelu sezonu gradiš priču o djevojci koju su roditelji, škola i društvo sustavno uništavali. Njezine nadnaravne sposobnosti nisu tu zato da bi ona bila superjunakinja. One su metafora njezine izolacije, nemoći i bijesa. A onda odjednom dođe ekipa koja praktički kaže: 'Čestitamo, Carrie, primljena si u Akademiju za darovitu djecu! Evo ti iskaznica, a raspored predavanja dobit ćeš u drugoj sezoni'. Osam epizoda bilo je izvrsno za produbljivanje Kingove priče. Pretvaranje njezina završetka u početak pustolovina Društva nadarenih telekinetičara znatno je manje privlačno. Svijet možda doista treba još jednu seriju o ljudima s posebnim sposobnostima, ali teško da je zbog toga trebalo iskopavati Carrie White.
Šteta, golema šteta, jer Flanagan je gotovo cijelim putem briljantno obogaćivao Kingovu 'Carrie', a onda joj je oduzeo onaj spektakularan, klasično tragičan završetak. I zbog toga bih, nakon gledanja ove serije, silnog uživanja u njoj, ali i još silnijeg razočaranja na njezinu kraju, ipak posegnula za usporedbom u korist filma iz 1976. De Palma je prije pola stoljeća znao nešto što bi i Flanaganu dobro došlo da ponovi, utvrdi i ureže si nad krevet kao moto: neke priče najdulje žive upravo onda kada ih pokopamo.
Pogotovo ako iz groba još jednom iskoči pokopana ruka. A ne franšiza.
